Čulo ravnoteže

.

Čulo ravnoteže kičmenjaka, uključujući i čovjeka je smješteno u pet šupljina unutrašnjeg uha, ispunjenih posebnom tečnošću–endolimfom. To su tri polukružna kanala, duguljasta (utriculus) i obla (saculus) vrećica. Ovaj aparat djeluje potpuno nezavisno od funkcije sluha i učestvuje u održavanju ravnoteže i položaja tijela. Polukružni kanali su međusobno postavljeni pod pravim uglom, pa mogu osjetiti svaki položaj glave: završavaju proširenjima (ampulama) u kojima se nalaze treplje sa nervnim vlaknima.^[1]

Svaki pokret glave izaziva kretanje tečnosti i stvaranje vrtloga u jednom ili više polukružnih kanala, koji pokreću treplje i tako nadražuju nerve. Stvoreni nervni impulsi prenose poruku o položaju tijela i dostavljaju je u koru velikog mozga. Duguljasta i obla vrećica otkrivaju promjene u položaju tijela u odnosu na silu Zemljine teže. One također sadrže treplje sa nervnim vlaknima, uronjene u želatinoznu materiju, koja sadrži kristale kalcijevog karbonata ("kamenčići" od 1 do l0 μ) -otolite. Pokreti ovih zrnaca, koji nastaju pod uticajem Zemljine teže, nadražuju čulne treplje, a stvoreni nervni impulsi se prenose do mozga. Ovdje, skupa sa obavještenjima čula vida i "dubokog senzibiliteta" učestvuju u formiranju ukupnog osjećaja o položaju tijela u prostoru. Za uspješno održavanje ravnoteže neophodno je normalno funkcioniranje najmanje dva, od tri pomenuta činioca.

U mraku ili kod slijepih osoba ravnoteža se održava zahvaljujući čulu ravnoteže i dubokom senzibilitetu, tj. osjetljivosti na položaj koja je svojstvena unutrašnjim organima, mišićima i tetivama. Gluhi ljudi, sa oštećenim čulom ravnoteže, ali normalnog vida i dubokog senzibiliteta, danju bez poteskoća kontroliraju položaj tijela, dok noću teturaju ili padaju, jer im je isključen i vid. Iste posljedice se javljaju i u slučajevima kada je, uz oštećenje dubokog senzibiliteta, isključeno bilo koje od dva preostala bitna čula.

Ispitivanje funkcije ravnoteže u fiziologiji rada počiva na proučavanju spontanih, prirodnih i provociranih znakova njenog narušavanja. Od spontanih posebno je značajan nistagmus – titranje ili podrhtavanje jednog ili oba oka, kao posljedica oštećenja unutrašnjeg uha ili malog mozga, odnosno čula i nervnih puteva za ravnotežu, kretanje i orijentaciju u prostoru. Pošto se ne javlja obavezno u svim položajima glave, razlikujemo pozicioni nistagmus različitog nivoa. Mnogo više, podataka o funkcionalnosti čula ravnoteže daju posmatranja rotacijskog i toplotnog nistagmusa, koja omogućavaju lokalizaciju mogućih poremećaja. Ako se spoljni slušni hodnik ispire vodom koja je za 7 °C hladnija (30 °C) od normalne tjelesne temperature, javlja se nistagmus na suprotnoj strani ispiranog uha, a pri ispiranju vodom čija je temperatura za 7 °C viša (44 °C) od normalne tjelesne – nastaje nistagmus na istoj strani. Toplotni nistagmus traje od 1'10" do 2'30".

Poremećaji održavanja pravilnog položaja tijela (ortostatike) ogledaju se u tendenciji pada pri odgovarajućim testovima i to na stranu oštećenog unutrašnjeg uha. Kod ispitivanja dinamostatike, tj. održavanja tijela u pokretu, oštećenja funkcije ravnoteže se uočavaju u vidu hoda u obliku zvijezde ili skretanja ruku na stranu oštećenog uha, pri zatvorenim očima. Nestabilnost, zanošenje i pad kod nekih zanimanja mogu izazivati teške pa i fatalne posljedice. Zato se u takvim profesijama funkcija ravnoteže mora redovno kontrolirati posebno za radna mjesta na visini ili u životno opasnim situacijama. Vozači, piloti i kosmonauti su dodatno izloženi i raznim vrstama ubrzanja pa je to i poseban razlog za specijalne testove u profesionalnoj orijentaciji i redovnu kontrolu funkcijskih sposobnosti žula ravnoteže.^[2]

• Čulo
• Nistagmus