Atentat na Johna F. Kennedyja

Atentat na Johna F. Kennedyja
Predsjednik Kennedy sa suprugom Jacqueline i guvernerom Texasa Johnom Connallyjem u predsjedničkoj limuzini nekoliko minuta pred atentat.
Lokacija	Dallas, Teksas
Datum	22. novembar 1963. 12:30
Meta	John F. Kennedy
Vrsta napada	atentat snajperom
Mrtvih	1 (predsjednik John F. Kennedy)
Ranjenih	2 (guverner John Connally i James Tague)
Počinioci	Lee Harvey Oswald

Atentat na predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Johna Fitzgeralda Kennedyja izveden je u Dallasu 22. novembra 1963. Na Kennedyja su u 12:30 po lokalnom vremenu, dok se u predsjedničkoj limuzini sa spuštenim krovom vozio ulicama grada, ispaljena tri hica iz puške, od kojih su ga dva pogodila te od čega je nedugo potom umro. Nekoliko sati kasnije bivši marinac Lee Harvey Oswald uhapšen je, a potom i optužen za atentat. Tvrdio je da je nedužan, ali to nije imao priliku dokazati pred sudom jer ga je dva dana kasnije u policijskoj stanici pred TV-kamerama ubio Jack Ruby, vlasnik noćnog kluba povezanog s organiziranim kriminalom. Budući da se detalji ubistva više nisu mogli razotkriti na sudu, formirano je posebno istražno tijelo zvano Warrenova komisija, čiji je zaključak bio da je Oswald djelovao sam i ubio predsjednika iz nepoznatih motiva.

Međutim, američka javnost, dijelom i zbog toga što je bila šokirana ubistvom mladog, harizmatičnog i popularnog vođe, a dijelom zbog niza nerazjašnjenih okolnosti vezanih uz atentat, nije prihvatila tu verziju događaja. Posebni kongresni odbor donio je 1970-ih zaključak kojim se odbacuju nalazi Warrenove komisije. Kasnija naučna i historijska istraživanja, međutim, djelomično su potvrdila sporne Warrenove zaključke. Uprkos tome, atentat je već decenijama predmet brojnih teorija zavjere, kojima je doprinos dao i Hollywood filmovima na temu atentata. Zbog toga, kao i utjecaja na popularnu kulturu u SAD-u i ostatku svijeta, atentat na Kennedyja smatra se jednim od najdramatičnijih i najšokantnijih događaja u 20. stoljeću, odnosno jednim od najpoznatijih atentata u historiji uopće.

Kennedy se na posjetu Dallasu odlučio iz unutrašnjopolitičkih razloga, odnosno u svrhu priprema za predsjedničke izbore 1964. godine. Cilj je bio od lokalnih pristaša i simpatizera prikupiti finansijska sredstva za kampanju, svojim autoritetom pomiriti zavađene frakcije u tamošnjoj Demokratskoj stranci, odnosno poboljšati izborne izglede u saveznoj državi Teksas gdje je na izborima 1960. jedva pobijedio, a u samom Dallasu izgubio. Posjeta je dogovorena 6. juna 1963. kada su se Kennedy i njegov potpredsjednik Lyndon B. Johnson u gradu El Paso sreli sa Johnom Connallyjem, guvernerom Teksasa. Javnost je o posjeti obaviještena u septembru 1963, a 18. novembra dogovoreni su i njeni detalji, uključujući i vožnju kroz grad – odnosno rutu predsjedničke kolone o kojoj je također obaviještena javnost.

Dana 24. oktobra 1963. u Dallas je došao Adlai Stevenson, tadašnji američki ambasador u Ujedinjenim nacijama kako bi proslavio 18. godišnjicu te organizacije. Tom prilikom su ga fizički napali demonstranti, pripadnici radikalne desnice koji su se protivili članstvu SAD-a u UN-u. Stevenson se bojao da bi Kennedy mogao imati slične neugodnosti te ga je upozorio da ne dolazi u Dallas. Kennedy je takva upozorenja odbacio, ali je Jesse Curry, šef dalaske policije, odlučio uvesti dodatne mjere sigurnosti, odnosno povećati broj policajaca na ulicama, te čak regrutirao civilne dobrovoljce kako bi patrolirali gradom i dojavljivali o sumnjivim aktivnostima protiv predsjednika.

Kennedyjev posjet Teksasu trebao je trajati četiri dana – dva dana bila su predviđena za javne aktivnosti, a vikend za odmor na Johnsonovom ranču u Johnson Cityju. Posjeta je započela u četvrtak 21. novembra, te je tokom nje Kennedy održao govor u Zrakoplovnoj školi u San Antoniju, zatim još jedan govor na Univerzitetu Rice u Houstonu, te prenoćio u hotelu Texas u Fort Worthu. Sljedećeg jutra održao je govor u Trgovačkoj komori Fort Wortha. Potom se ukrcao u predsjednički avion kojim je doletio u Dallas.

Avion se spustio na aerodrom Love Field u 11:40 po lokalnom vremenu. Bilo je planirano da odatle ode u Trgovački centar Trade Mart gdje bi ručao i održao govor, a popodne je trebao održati još jedan govor u gradskom vijeću Austina. Na Love Fieldu se formirala predsjednička auto-kolona koju je sačinjavalo šest vozila – u prvom i trećem nalazili su se pripadnici policije na čelu s Curryjem te Tajne službe; drugo vozilo bila je predsjednička limuzina SS-100-X u kojoj su bili Kennedy, njegova supruga Jacqueline, guverner Conally i njegova supruga Nellie te dva agenta Tajne službe, uključujući vozača. U četvrtom vozilu bio je potpredsjednik Johnson, njegova supruga Lady Bird, senator Ralph Yarborough i dva agenta Tajne službe. Posljednja dva vozila bila su napunjena pripadnicima novinarskog zbora koji je pratio predsjednika na njegovim putovanjima.

Iako je posjet predsjednika mnoge građane privukao na ulice, od njih nije bilo nikakvih neugodnosti. Mnoštvo koje se okupilo predsjednika je dočekalo s vidljivim izrazima oduševljenja. Kennedy je čak dva puta naredio da se kolona zaustavi kako bi mogao izaći i rukovati se s nekim od građana, uključujući i nekoliko katoličkih redovnica.

Predsjednička kolona se u 12:30 nalazila u ulici Elm Street, jugoistočno od zgrade Teksaškog skladišta školskih knjiga, kada su ispaljena najmanje tri hica iz puške. Jedan od njih pogodio je Kennedyja u vrat, probivši mu dušnik. Connally je također teško ranjen, pogođen metkom koji mu je probio pluća. Na hice je prvi reagirao Clint Hill, agent Tajne službe iz trećeg automobila u koloni; iskočio je kako bi došao do predsjedničke limuzine i pokušao zaštititi predsjednika. Metak iz puške u međuvremenu je pogodio Kennedyja u glavu, poprskavši unutrašnjost limuzine krvlju i dijelovima njegovog mozga. U tom se trenutku Jacqueline Kennedy nagnula iz vozila; njen čin se tumačio pokušajem bijega i sklanjanja od atentatora, ali kasnije je tvrdila da samo htjela dohvatiti dijelove Kennedyjevog mozga. Uprkos tome što je predsjednička limuzina naglo ubrzala, Hill se uspio za nju zakačiti i vratiti Prvu damu natrag na njeno sjedalo.

Jedan od metaka pogodio je pločnik na kome se nalazio prolaznik James Tague. Vjeruje se kako je metak ili komad metka Taguea pogodio u obraz; on nikada nije pronađen.

Ispaljivanje hitaca izazvalo je paniku među okupljenim pješacima, od kojih su se mnogi instinktivno bacili na pod nastojeći izbjeći strijelca ili strijelce. S druge strane, mnogi od njih nisu znali odakle dolaze hici. Dio je vjerovao da je strijelac bio sakriven iza žbunja na travnatom brežuljku u neposrednoj blizini predsjedničke limuzine.

Howard Brennan, željeznički radnik koji je predsjedničku kolonu promatrao s obližnjeg željezničkog tornja, primijetio je jednu osobu na prozoru šestog sprata Teksaškog skladišta knjiga, a potom je vidio kako puca iz puške. Njegov kolega Lee Bowers, nije bio siguran jesu li hici dolazili iz smjera travnjaka ili iz smjera travnjaka gdje su bila "dva nepoznata čovjeka". Harold Norman i James Jarman Jr. – dva radnika Skladišta – tvrdili su da su kolonu promatrali a petog sprata zgrade te da su jasno čuli kako neko puca i repetira pušku iznad njihovih glava.

U toku atentata, bivši marinac Lee Harvey Oswald nalazio se u zgradi Teksaškog skladišta školskih knjiga, gdje je bio zaposlen od 16. oktobra. Oko podneva, odnosno otprilike pola sata prije ispaljivanja pucnjeva, jedan od kolega ga je vidio na šestom spratu.^[1]

Otprilike minut i po nakon ispaljivanja hitaca, jedan od dalaskih policajaca ušao je u zgradu i tamo u kantini na drugom spratu sreo Oswalda, koji je, prema kasnijoj izjavi bio "neobično miran i pio mineralnu vodu". Roy Trully, njegov pretpostavljeni, policajcu ga je predstavio kao svog radnika, pa ga je policajac propustio. Oswald je iskoristio priliku kako bi iz zgrade izašao kroz glavna vrata, i to nekoliko minuta prije nego što je policija dobila nalog da blokira zgradu i zadrži sve osobe zatečene u njoj. Tek tada je Trully primijetio kako od svih radnika nedostaje upravo Oswald, što mu je bilo čudno, te je o tome odmah izvijestio policiju.^[2][3]

Oko 12:40 Oswald je ušao u gradski autobus, ali je ubrzo (najvjerovatnije zbog pregustog saobraćaja) zatražio od vozača da ga iskrca nakon dva gradska bloka.^[4] Potom je uzeo taksi i otišao do svog stana u koji je ušao oko 13 sati, "prilično zadihan" prema svjedočenju pazikuće.^[5] Ubrzo nakon toga izašao je noseći jaknu, i pazikuća ga je posljednji put vidio na autobuskoj stanici.^[6]

Oswalda je približno 1,3 km od stana, dok je hodao na ulici, iz svog službenog vozila zaustavio dalaski policajac J. D. Tippit te razgovarao kroz prozor automobila. Nakon što je Tippit izašao iz vozila – između 13:11 i 13:14 – Oswald je iznenada izvadio revolver i ispalio nekoliko hitaca u Tippita, ubivši ga. Događaj je vidjelo desetak slučajnih prolaznika, koji su smjesta obavijestili policiju. Oswald je nakon toga oko 13:35 viđen kako se pokušava sakriti u obližnjoj prodavaonici cipela Hardy's. To je vidio poslovođa Johnny Calvin Brewer, koji ga je vidio kako odlazi u obližnju kino-dvoranu Texas Theater, iskoristivši zauzetost blagajnice Julie Postal kako bi ušao bez karte. Brewer je o tome izvijestio Postal, a ona je odmah nazvala policiju.

Deset minuta kasnije oko kino-dvorane se našlo najmanje dvadesetak policajaca, detektiva i pripadnika šerifovog ureda. Brewer je diskretno uveden u dvoranu gdje je identificirao Oswalda. Tada su se u dvorani upalila svjetla i policajci krenuli uhapsiti Oswalda. Prema svjedočenjima, Oswald je pokušao pogoditi policajca, ali mu je revolver izbijen iz ruke. Došlo je do kraćeg fizičkog obračuna u kojem je Oswald prvo vikao da je "sve gotovo", a potom tvrdio da je žrtva policijske brutalnosti.

Oswald je oko 14 sati doveden u sjedište policije gdje ga je detektiv Jim Leavelle počeo ispitivati o ubistvu policajca Tippita. Tek kada je o hapšenju izviješten kapetan J. W. Fritz, Oswaldovo ime povezano je s radnikom koji je zbog iznenadnog odlaska iz Teksaškog skladišta knjiga postao glavni osumnjičenik za atentat.

Na šestom spratu Teksaškog skladišta je, sakrivena iza nekoliko kutija, pronađena Fucile Mod. M91/38, brzometna puška kal. 6,5 mm sa snajperskim nišanom. Nju su, ubrzo nakon atentata, pronašli policajac Seymour Weitzman i šerifov zamjenik Eugene Boone, a pronalazak je kamerom snimio Tom Alyea, kamerman lokalne TV-stanice WFAA. Naknadne fotografske analize potvrdile su kako je puška na snimci identična pušci koja je tokom istrage identificirana kao oružje kojim je izvršen atentat. Puška je također sa svojim izgledom identična pušci s kojom je Oswald bio pozirao za fotografije snimljene u dvorištu svoje kuće.

Kasnija istraga je ustanovila kako je Oswald pušku kupio u martu 1963, koristeći lažno ime "A. Hidell". Prema nalazima Warrenove komisije, na pušci je pronađen djelomični otisak Oswaldovog prsta,^[7][8] a i komadići vlakna koja odgovaraju košulji koju je Oswald nosio u trenutku hapšenja.^[9][10]

Metak pronađen u Connallyjevim bolničkim kolicima, kao i komadići metka pronađeni u predsjedničkoj limuzini su balističkom analizom povezani s puškom.^[11]

Oswaldovo privođenje u policijsku stanicu na ispitivanje dočekali su novinari, kojima je tvrdio da je "žrtveni jarac" i da ga hapse "samo zato što je živio u Sovjetskom Savezu". Kasnije je počelo policijsko ispitivanje. Oko 19 sati Oswald je formalno okrivljen za ubistvo policajca Tippita. Nakon toga je izašao na improviziranu pres-konferenciju u kojoj je prvi put javno odgovorio na to je li ubio predsjednika. Oswald je rekao da nije i da to prvi put čuje, te modricu na oku objasnio time "da ga je policajac udario".

Oswald je sljedeća dva dana podvrgnut policijskom ispitivanju, tokom koga je odlučno odbacivao sve optužbe da bi mogao imati išta s predsjednikovim ubistvom. Međutim, izmijenio je priču o tome gdje je tačno bio za vrijeme atentata – prvi put je tvrdio da je ručao na prvom spratu prije nego što je došao u kantini na drugom spratu; drugi put je tvrdio kako je radio "na gornjim spratovima" te se spustio na drugi sprat gdje je sreo policajca. Oswald je također odbacio bilo kakve indicije da bi on mogao biti "A. J. Hidell" koji je naručio pušku, iako je naknadno pronađena krivotvorena isprava na to ime, a s njegovom fotografijom.

Oswald je tokom ispitivanja u nekoliko navrata zatražio advokata. U subotu su ga u pritvorskoj ćeliji posjetili članovi Advokatske komore Dallasa ponudivši mu svoje usluge. Oswald ih je, međutim, odbio zatraživši da ga zastupa John Abt, advokat koji je zastupao Komunističku partiju SAD-a ili neki od advokata koji pripadaju Američkoj uniji za građanska prava. Abt, koga je Oswald nekoliko puta pokušao dobiti telefonom, bio je odsutan za vikend. Oswald je isto tako odbio ponudu svog brata Roberta da za njegov račun unajmi nekoliko lokalnih advokata.

U nedjelju 24. novembra u 11:21 po lokalnom vremenu Oswalda su policajci vodili kroz podrum sjedišta policije prije nego što su ga trebali odvesti u okružni zatvor. Podrum je bio prepun novinara, kao i TV-ekipa koji su direktno prenosili događaj. U tom trenutku je Jack Ruby, vlasnik lokalnog noćnog kluba, iznenada ispalio hitac iz pištolja koji je Oswalda pogodio u trbuh. Oswald je odveden u bolnicu gdje je u 13:07 proglašen mrtvim.

Odmah nakon pucnjeva, promijenjena je ruta predsjedničke kolone te je vozilo s ranjenicima dovedeno u bolnicu Parkland Memorial u Dallasu. Dr. M.O. Perry II i još nekoliko tamošnjih ljekara izvelo je traheotomiju i masažu srca u nastojanju da predsjedniku spasi život, ali je svima bilo jasno kako su Kennedyjeve povrede tako velike da nema nikakvih šansi za preživljavanje. Zbog toga je doveden rimokatolički svećenik kako bi mu dao posljednju pomast. Kennedy je preminuo u 13 sati po lokalnom vremenu, ali je Johnson, koji je po Ustavu postao novi predsjednik, naredio da se vijest o tome ne objavljuje barem pola sata, kako bi imao prilike vidjeti je li atentat dio šireg plana za obezglavljivanje američke vlade. U istoj bolnici su tokom dva dana izvršene dvije hirurške operacije na Conallyju, koji se kasnije oporavio od posljedica atentata.

Vijest o Kennedyjevoj smrti objavio je Malcolm Kilduff, tadašnji sekretar Bijele kuće za štampu, u 13:33. Oko 14 sati je Kennedyjevo tijelo, nakon kraćeg verbalnog sukoba Tajne službe s ljekarima koji su insistirali na tome da izvrše autopsiju, odvedeno u Air Force One. U avion je došla i Jacqueline Kennedy i potpredsjednik Johnson. Johnson je u avion pozvao Sarah T. Hughes, federalnu sutkinju te pred njom u 14:38 položio predsjedničku zakletvu.

Avion je potom odletio te u 18 sati po lokalnom vremenu (17 sati u Dallasu) sletio u aviobazu Andrews kod Washingtona. U avion je ušao Robert F. Kennedy, tadašnji američki ministar pravde i Kennedyjev brat, te nadgledao kako se lijes s bratovim tijelom odvozi u Mornaričku bolnicu Bethesda.

Johnson se iste večeri prvi put obratio naciji preko TV-ekrana kao predsjednik, tražeći njihovu podršku "u teškom trenutku".

U međuvremenu je u Bethesdi provedena autopsija, koja je trajala od 20 sati do ponoći. Tim od trojice patologa zaključio je kako je uzrok smrti rana od metka koji je Kennedyja pogodio u potiljak i izašao kroz desni dio lobanje. Autopsija je zbog sitnih protivrječnosti, pogotovo onih koji se odnose na prve ranu, kasnije bila predmet kritika.

Nakon autopsije 23. novembra od ponoći do 4 sata u Mornaričkoj bolnici Bethesda Kennedyjevo tijelo podvrgnuto je kozmetičkom tretmanu i balzamiranju kako bi bilo pripremljeno za sahranu. Nakon toga je dovezeno u Bijelu kuću, gdje je bilo smješteno u Istočnoj sobi, u kojoj je ostalo 24 sata. Tom prilikom Kennedyju su dolazili odati počast članovi porodice i bliža rodbina. Sljedećeg dana lijes je konjima na lafeti vođen ulicama Washingtona do zgrade Kapitola, gdje su mu na odru počast odale stotine hlijada građana. U ponedjeljak je tijelo odvezeno u Katedralu svetog Mateja, gdje je održana misa zadušnica. Potom je odvezeno na Nacionalno groblje Arlington, gdje je pokopan uz najviše vojne i državne počasti.

Atentat na Kennedyja nije zabilježio nijedan profesionalni audio ili videosnimatelj, s obzirom na to da su tadašnje radijske i televizijske stanice – bilo lokalne, bilo nacionalne – smatrale da sama predsjednička kolona nije dovoljno važna. Umjesto toga većina fotoreportera i snimateljskih ekipa bila je smještena u Trade Martu, gdje se očekivao predsjednikov dolazak. Dio reportera vozio se s predsjednikom u koloni, ali tek u posljednja dva automobila.

Dalaska policija je svoj radiosaobraćaj snimala na dva kanala. Frekvencija zvana Kanal 1 korištena je za rutinske policijske komunikacije, dok je posebna frekvencija, zvana Kanal 2, korištena za koordinaciju djelatnosti vezanu uz predsjedničku kolonu. Sve do samog atentata najviše poruka vezanih uz ovaj kanal sastojalo se od obavijesti Jesseja Curryja o kretanju kolone kroz pojedine ulice.

S druge strane, sam atentat ipak je zabilježen, i to zahvaljujući nijemom filmu u boji koji je napravio poduzetnik i filmski amater Abraham Zapruder sa kamerom od 8 mm. Film je trajao 26,6 sekundi i postao je poznat kao Zapruderov film. Njegovi kadrovi prvi put su objavljeni u časopisu Life, a u potpunosti je javno prikazan 1969. prilikom suđenja Clayu Shawu, odnosno 1975.^[12] Prema Guinessovoj knjizi svjetskih rekorda, posebna arbitraža naredila je američkoj vladi da Zapruderovim nasljednicima plati 615.384 $ po sekundi filma kako bi ga mogla uskladištiti u Nacionalne arhive. Vrijednost cijelog filma danas se procjenjuje na 16 miliona $.^[13]

Zapruder nije bio jedini snimatelj tog dana; na Daley Plazi zabilježene su 32 osobe s fotografskim ili filmskim kamerama. Amaterski filmovi koji su napravili Orville Nix, Marie Muchmore (prikazan na njujorškoj televiziji 26. novembra 1963),^[14] i Charles Bronson (ne istoimeni glumac) zabilježili su kobni hitac, iako na većoj udaljenosti od Zaprudera. Ostale filmove na Dealey Plazi u vrijeme ili neposredno prije ili iza atentata napravili su Robert Hughes, F. Mark Bell, Elsie Dorman, John Martin Jr., Patsy Paschall, Tina Towner, James Underwood, Dave Wiegman, Mal Couch, Thomas Atkins te nepoznata žena u plavoj haljini na južnoj strani Elm Streeta.^[15] Fotografije su snimli Phillip Willis, Mary Moorman, Hugh W. Betzner Jr., Wilma Bond, Robert Croft i mnogi. Jedini profesionalni fotograf na Dealey Plazi, a koji nije bio u auto-koloni, bio je Ike Altgens, foto-urednik biroa Associated Pressa u Dallasu.

Nepoznata žena, kojoj su istražitelji dali nadimak Babushka Lady (Gospođa Babuška), vjerovatno je snimala predsjedničku kolonu za vrijeme atentata, jer snimke jasno pokazuju da to čini.

Dana 20. februara 2007. u Muzeju Šestog sprata u Dallasu objavljena je prethodno nepoznata snimka u boji napravljena na dan atentata.^[16] Film ne uključuje snimku samog atentata, ali je napravljen otprilike 90 minuta prije atentata, nekoliko uličnih blokova dalje. Jedini detalj relevantan za istragu je prikaz zgužvane Kennedyjeve jakne, što je dovelo do drukčijih proračuna gdje je tačno Kennedy pogođen prvim metkom.

Atentat na Johna F. Kennedyja u SAD-u i cijelom svijetu izazvao je šok i nevjericu. Kao glavni razlog navodi se harizmatični lik predsjednika za koga javnost jednostavno nije mogla zamisliti da bi mogao umrijeti mlad, odnosno da bi jedna tako snažna zemlja kao SAD mogla svog vođu izgubiti na takav način. Tom efektu dosta su doprinijeli i televizija, odnosno moderni masovni mediji, koji su vijesti o Kennedyjevom ubistvu proširili dotada nezapamćenom brzinom i u sve uglove svijeta, učinivši da to postane događaj bez presedana.

Prvih sat vremena nakon pucnjeva – kada svi detalji nisu bili poznati – osim šoka i nevjerice vladao je i strah, sa obzirom da je u vrijeme atentata još uvijek trajao hladni rat, odnosno nije bilo jasno je li atentat dio šire zavjere odnosno plana da se obezglavi i paralizirala vodstvo američke vlade.

Vijest o atentatu američka je javnost uglavnom čula zahvaljujući televiziji. Samo deset minuta nakon ispaljivanja prvih pucnjeva – u 13:40 po istočnom, odnosno 12:40 po lokalnom vremenu – TV-kuća CBS prekinula je redovni program, odnosno epizodu sapunice As the World Turns kako bi javila kako su na predsjednika u Dallasu ispaljeni hici, te da je ranjen. Vijest je saopćio TV-voditelj Walter Cronkite, koji će kasnije javnosti prvi saopćiti i da je predsjednik preminuo. Prekid redovnog programa je nekoliko desetaka minuta kasnije postao stalan, odnosno sve TV-kuće su počele 24-satni program emitiranja vijesti vezanih uz atentat, što će kasnije postati uobičajena praksa za događaje takvog tipa.

S obzirom na to da se atentat dogodio za vrijeme radnog vremena, a u nekim slučajevima pauze za ručak, vijest se brzo širila i među onima koji nisu raspolagali sa pokretnim radio-uređajima. Gotovo sva svjedočanstva pokazuju da je vijest bolno odjeknula; spominjali su se brojni slučajevi kako su građani, bez obzira na spol, rasu ili starost, plakali na ulici; u nekim slučajevima su započele spontane molitve. U gradovima su se gomile okupljale oko izloga trgovina sa TV-uređajima kako bi satima promatrali što se događa. Direktori mnogih škola su čuvši vijest odmah prekinuli nastavu i učenike poslali njihovim roditeljima.

Slične reakcije, iako u manjoj mjeri, mogle su se vidjeti i u ostatku svijeta. Izraze žalosti svojih građana su slijedile i mnoge vlade, izražavajući službeno saučešće američkoj vladi, ali i obraćajući se građanima preko TV-ekrana i masovnih medija. U mnogima od njih je 25. novembar 1963 – dan kada je Kennedy sahranjen – postao dan narodne žalosti.

U nekoliko dana nakon ubistva, odnosno do sahrane, mnoge savezne države SAD-a proglasile su neradni dan kako bi svojim građanima omogućile da ga prate preko televizije. Zbog toga su bile zatvorene škole i trgovine. Radio-stanice prestale su emitovati uobičajeni program te su umjesto toga emitovale klasičnu ili instrumentalnu muziku prekinutu kratkim vijestima.

Gotovo svim Amerikancima koji su bili dovoljno zreli da shvate šta se dogodilo dan atentata postao je jedan od najvažnijih u njihovim životima. Brojna istraživanja pokazala su kako se decenijama nakon atentata gotovo svi mogu tačno sjetiti gdje su bili i što su radili kada su čuli vijest o atentatu. Sličan efekt prije toga imao je samo japanski napad na Pearl Harbor 1941, odnosno nakon toga napadi 11. septembra 2001. Sveopća žalost, odnosno njeno izražavanje, u svijetu se neće ponoviti sve do pogibije princeze Diane 1997.

Atentat na Kennedyja je od trenutka samog događaja, pa sve do kraja 1970-ih bio predmetom službenih istraga nekoliko raznih organa na lokalnoj i federalnoj razini.

Atentat je prva istraživala dallaska policija, koja je, uz pomoć šerifa Okruga Dallas, ispitivala svjedoke i prikupljala materijalne dokaze vezane uz atentat, uključujući pušku Carcano. Njeni pripadnici su uhapsili Leeja Harveya Oswalda i podvrgli ga ispitivanju koje je sa pauzama provođeno od 14:30 u petak do 11:00 u nedjelju, u ukupnom trajanju od 12 sati.^[17] Većinu pitanja je postavljao kapetan Fritz, povremeno praveći bilješke, od kojih će nekoliko dana kasnije napraviti pisani izvještaj.^[18] Ispitivanje nisu pratili službeni stenografi niti je bilježeno magnetofonom. Uz Fritza i pripadnike dallaske policije, kod ispitivanja su bili prisutni i agenti FBI i Tajne službe, koji su povremeno postavljali pitanja Oswaldu. Agenti FBI su o ispitivanju također napravili službene izvještaje.^[19]

U petak navečer je dallaska policija nad Oswaldom provela parafinski test. Ustanovljeno je da je tog dana iz svojih ruku ispalio vatreno oružje, ali se tragovi baruta nisu mogli pronaći na njegovim obrazima, te nije postojao neoboriv materijalni dokaz da je taj dan pucao iz puške. Na osnovu toga je nekoliko godina kasnije Jesse Curry dao izjavu prema kojoj "nemamo dokaz da je Oswald pucao iz puške, niti smo ga imali. Niko dosad nije bio u stanju da Oswalda stavi u tu zgradu sa puškom u ruci."^[20]

FBI je bilo prvo tijelo koje je završilo istragu o atentatu. 24. novembra 1963, samo nekoliko sati nakon Oswaldovog ubistva, direktor FBI je svojim podređenima rekao da želi "nekakav dokument kojim bi uvjerili javnost da je Oswald pravi atentator."^[21] 9. decembra 1963 - odnosno samo 17 dana nakon atentata - FBI je poslao svoj prvi službeni izvještaj Warrenovoj komisiji. Nakon toga je FBI služio kao glavno istražno tijelo Komisije.

FBI-jev preliminarni izvještaj se razlikovao od kasnijeg izvještaja Warrenove komisije; isto kao i Warrenova komisija, FBI-jevi istražitelji su tvrdili da su ispaljena tri metka - prema toj verziji sva tri su pogodila osobe u automobilu; prvi i treći Kennedyja, a drugi Connallyja. Warrenova komisija, je tvrdila da je prvi metak promašio, a da je drugi prošao i kroz Kennedyja i kroz Connallyja, a što je poznato kao teorija o jednom metku.

FBI je kasnije bio predmetom kritike zbog zataškivanja važnog detalja istrage. U izvještaju Warrenovoj komisiji je priložio Oswaldov adresar, ali je u njemu bilo izbrisano ime Jamesa Hostyja, agenta FBI iz terenskog ureda u Dallasu. Poslije se otkrilo da je Oswald deset dana prije atentata došao u ured FBI i tražio susret sa Hostyjem. Kada mu je rečeno da je Hosty odsutan, Oswald je ostavio poruku u kome od FBI upozorava "da prestanu uznemiravati njegovu suprugu" (Marina Oswald) "inače će "dići u zrak sjedište FBI ili Dallaske policije". Odmah nakon što je Ruby ubio Oswalda, Hosty je po naređenju J. Gordona Shanklina, svog pretpostavljenog, uništio poruku tako što je iscijepao i bacio u zahod. Taj detalj je otkriven tek 1970-ih prilikom ispitivanja koje je proveo Kongresni odbor o atentatima (HSCA).

HSCA je kasnije u svojim zaključcima ocijenio da je FBI "adekvatno" i "profesionalno" istražio Oswalda i njegovu eventualnu ulogu u atentatu, ali da "nije dovoljno istraživao mogućnost zavjere", odnosno "dijelio informacije sa drugim agencijama".

Oswaldovim ubistvom je nestala mogućnost da američka i svjetska javnost detalje atentata, odnosno njegovu eventualnu pozadinu, saznaju putem redovnog suđenja. Zbog toga je predsjednik Johnson 29. novembra 1963. donio odluku kojom je ustanovljava posebna istražna komisija. Na njeno čelo je postavljen Earl Warren, tadašnji predsjednik Vrhovnog suda.

Istraga Warrenove komisije je trajala deset mjeseci. Na temelju nje je sačinjen izvještaj, koji je objavljen krajem septembra 1964. godine. Njegovi glavni zaključci su bili da je atentat izveden puškom sa šestog sprata Skladišta knjiga, da su ispaljena samo tri metka, od kojih je jedan promašio, a dva pogodila Kennedyja, odnosno jedan Connallyja. Također je zaključeno kako je počinitelj bio Oswald. Najvažniji zaključak je da iza atentata nije stajala nikakva zavjera - niti domaća niti vanjska - odnosno da je Oswald djelovao sam "iz nepoznatih motiva". Sličan zaključak je donesen i za čin Jacka Rubyja, za koga je također utvrđeno da je "djelovao sam iz nepoznatih motiva". Službena verzija o Oswaldu kao jedinom počinitelju je postala poznata kao teorija o usamljenom strijelcu.

Warrenova komisija je u svom zaključku također kritizirala Tajnu službu zbog neadekvatnih mjera sigurnosti, odnosno zbog propusta da se agenti Tajne službe postave neposredno kraj predsjednika u limuzini. Warrenova komisija je držala da bi u tom slučaju agenti mogli reagirati na prvi hitac, odnosno tijelom zaštiti predsjednika od daljeg ranjavanja.

Početkom 1967. je Jim Garrison, tužitelj za okrug New Orleansa, na osnovu vlastite istrage o atentatu, dao uhapsiti lokalnog biznismena Claya Shawa te ga optužio za sudjelovanje u zavjeri za ubistvo Kennedyja. Proces je završen 1969. godine na sudu oslobađavajućom presudom. Garrison je o svojoj istrazi napisao knjigu koja je postala temelj za JFK, poznati film Olivera Stonea iz 1991. godine.

Godine 1968. tadašnji ministar pravde Ramsey Clark je sastavio četveročlanu komisiju medicinskih i forenzičkih stručnjaka koja je na temelju dostupnih izvještaja, fotografija i svjedočenja trebala donijeti zaključak o broju i vrsti predsjednikovih rana. Ona je potvrdila zaključke Warrenove komisije, odnosno utvrdila da je predsjednik pogođen sa dva metka ispaljena "sa visine" i "odostraga".

Nakon što je afera Watergate, između ostalog, razotkrila brojne protivzakonite aktivnosti koje su na teritoriju SAD-a i protiv američkih građana vršili agenti CIA, predsjednik Gerald Ford je formirao posebnu istražnu komisiju predsjedničku komisiju za istraživanje djelovanja CIA-e u SAD-u, koja je ime dobila po potpredsjedniku Nelsonu Rockfelleru, koji joj je bio na čelu. Objavljivanje Zapruderovog filma, odnosno trzaj predsjednikove glave ulijevo - koji je mnogima bio dokaz da je kobni hitac ispaljen zdesna, odnosno sa travnatog brežuljka - bio je poticaj Komisiji da počne istraživati eventualnu ulogu CIA i njenih agenata u samom atentatu. Istraga, koja se koncentirala na agente E. Howarda Hunta i Franka Sturgisa, nije pronašla nikakve uvjerljive dokaze da je CIA bila neposredno uključena u atentat.

Godine 1976. je Predstavnički dom američkog Kongresa formirao posebnu istražno tijelo čiji je zadatak bio rasvijetliti okolnosti kako atentata na Kennedyja, tako i atentata na Martina Luthera Kinga 1968. i guvernera Georgea Wallacea 1972. To, tijelo, čiji je službeni naziv bio Izabrani predstavnički odbor za atentate (HSCA) je provodilo istragu u tajnosti do 1978. godine, a konačne zaključke objavilo 1979. godine.

Oni su bili kritični prema zaključcima Warrenove komisije. Najvažnije je bilo odbacivanje teorije usamljenog strijelca, iako se Oswald i dalje smatrao atentatorom. Na osnovu audiosnimki dallaske policije je ustanovljeno da su na Kennedyjevu kolonu ispaljena četiri umjesto tri metka, odnosno da je Oswald sa šestog sprata ispalio tri metka, a četvrti metak ispaljen od strane njegovog nepoznatog saučesnika, najvjerovatnije sa travnatog brežuljka.

HSCA je zaključio kako je "vrlo vjerovatno" da je predsjednikova smrt rezultat zavjere te je kritizirao FBI i druge istražne organe što su zanemarili tu mogućnost. S druge strane, HSCA je svojim zaključcima također ustanovila da "ne može dokazati" da su zavjeru inicirali, odnosno u njoj sudjelovali SSSR, Castrova Kuba, kubanski antikastrovski emigranti, CIA, FBI, Tajna služba, odnosno grupe ili pojedinci vezani uz američki organizirani kriminal.

Zaključak HSCA je posato predmetom žestokih kritika, dijelom zato što je teza o četvrtom metku osporena od dijela stručnjaka, a dijelom i zbog toga što je najveći dio izvještaja bio zatvoren za javnost. Zadnje je ulonjeno posebnim zakonom 1992, kojim je osnovano tijelo zvano kao Uprava procjene bilješki o atentatu (ABRB) a koje je do 1998. objavilo 98% svih relevantnih dokumenata.

Službena verzija o Oswaldu kao usamljenom strijelcu u američkoj, a kasnije i u svjetskoj javnosti, bila je predmet kritike od samog početka. Špekulacije o zavjeri pojavile su se gotovo odmah. Tako je Jaqcueline Kennedy, putujući s muževim tijelom u Washington, na prijedlog da se presvuče, odnosno skine krvlju uprljanu haljinu, rekla "Želim da vide šta su učinili", čime je sugerirala da iza zločina stoji više počinilaca. Iako su te riječi izrečene u trenutku kad je istraga trajala, one su bile odraz široko rasprostranjenog mišljenja među Kennedyjevim pristalicama.

Špekulacijama o zavjeri bitno su doprinijeli i naknadni događaji, kao što su Vijetnamski rat, odnosno afera "Watergate", a posebno atentati na Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja, koji su stvorili dojam da je atentat samo dio jednog šireg procesa, odnosno zavjere "mračnih sila" kojima je Kennedy iz ovih ili onih razloga stajao na putu.

Samo tri godine nakon atentata advokat Mark Lane napisao je knjigu pod nazivom Rush to Judgement, u kojoj se žestoko protivi Warrenovoj komisiji, a potom je 1966. po njoj snimljen i istoimeni dokumentarni film u režiji Emilea de Antonija, jedan od prvih u nizu koji će iznositi argumente za brojne teorije zavjere.

Većina kritika službene verzije tiče se nepreciznosti i protivrječnosti u podacima na kojima je Warrenova komisija zasnivala svoje zaključke. To uključuje početne tvrdnje dallaske policije da je Oswald bio naoružan sa puškom Mauser kal. 7,65 mm umjesto puškom Carcano. Također se tvrdilo da su pojedini svjedoci atentata bili predmetom uznemiravanja i prijetnji kako bi dali "željeni iskaz". Jedan od najčešćih argumenata teoretičara zavjere jest veliki broj "nerazjašnjenih smrti" osoba koje su bile svjedoci atentata, odnosno kako su se te smrti događale neposredno pred početak kongresnih i drugih istraga vezanih uz atentat.^[22] Često se navodi i skrivanje dokumenata od javnosti pod izgovorom "povjerljivosti", iako je ona skinuta posebnim zakonom 1992. godine, te preostalo samo oko 2 % dokumenata koji će postati potpuno dostupni 2017. godine. Kao argument se navode i protivrječnosti u Kennedyjevoj autopsiji, odnosno različiti zaključci o ranama na tijelu predsjednika, vrsti municije kojom je pogođen i najvjerojatnijoj putanji metka i položaju strijelca/oružja.

Zbog toga se stvorila percepcija kako su mnoge činjenice o atentatu skrivene od javnosti, odnosno kako su vlasti - bilo lokalne, bilo nacionalne - u većoj ili manjoj mjeri zataškale ključne podatke o atentatu.

Sve teorije zavjere navode kako Oswald nije djelovao sam. Neke smatraju kako uopće nije ni sudjelovao u atentatu, odnosno kako su svi dokazi protiv njega - puška, fotografija na kojoj pozira sa njom, iskazi svjedoka kako ubija Tippita i sl. - podmetnuti, odnosno kako su svjedoci bili instruirani da ga smještaju na mjesto i vrijeme zločina. Oswald je prema tim teorijama, sa obzirom na svoju bizarnu prošlost i aktivnosti neposredno pred atentat, pažljivo odabran kao "žrtveni jarac".

Umjesto njega je atentat počinio drugi strijelac ili više njih. Pri tome se najčešće spominje "travnati brežuljak" ((en)) na Dealey Plazi neposredno pred mjesto gdje je predsjednik ubijen. U trenutku atentata se tamo nalazila ograda iza koje se strijelac mogao sakriti i ispaliti hice koji bi Kennedyja pogodili sa desne strane. Od 1960-ih nadalje se spominju svjedoci koji tvrde da su vidjeli "sumnjive ličnosti" koje su se nalazile na tom mjestu u trenutku atentata. Oko 30 % svih prolaznika koji su se u trenutku atentata našli na Dealey Plazi tvrde kako su čuli hice koji dolaze sa tog mjesta, a ne sa Skladišta knjiga. Tu je i činjenica da je Kennedy glavu, kada je pogođen fatalni metak, ide unazad, a ne naprijed kako bi se moglo očekivati da će ići ako udari s leđa. Tu je i veliki broj doktora i medicinskih sestara u Parkland Memorial Hospital, kao i drugi, koji je prijavio da je glavni dio leđa predsjednika glava je raznesena, snažno ukazuje na to da je bio pogođen s prednje strane.^[23][24]

Teorije zavjere su se također povezivale sa tajanstvenom trojicom "skitnica" iz obližnjih željezničkih vagona koje je dallaska policija neposredno nakon atentata uhapsila, a potom iznenada pustila. "Skitnice" su, prema svjedočanstvima, bile "neobično urednog izgleda", pa se vjerovalo da su u pitanju agenti CIA-e koji su nadgledali atentat. Tek 1990-ih su otkrivena njihova prava imena, odnosno da je uistinu bila riječ o skitnicama.

Veliki dio dokaza i indicija za teorije zavjere je dala Oswaldov boravak u New Orleansu, pri čemu je dolazio u dodir sa krugovima kubanskih anti-kastrovskih emigranata, ali i sa njima povezanim radikalnim antikomunistima pri čemu se isticali privatni detektivi David Ferrie i Guy Banister. Zadnji je bio poslovno povezan sa Carlos Marcellom, vođom italoameričke mafije u New Orleansu. Njih dvojicu je, na osnovu svjedočenja Jacka Martina, jednog od Banisterovih zaposlenika, tužitelj Jim Garrison povezao sa Clayem Shawom, poslovnim čovjekom koga je optužio za sudjelovanje u zavjeri. Shaw je oslobođen na sudu, ali su funkcioneri CIA-e potvrdili da je Shaw sa njima povremeno sarađivao za vrijeme putovanja po Latinskoj Americi. Ova navodna zavjera je postala jednim od temelja zapleta za Stoneov JFK.

Tokom godina su se pojavile brojne špekulacije, odnosno tvrdnje o osobama ili institucijama koje su dale zeleni signal, odnosno zapovijedile i naručile Kennedyjev atentat. Ispod je priložena tablica sa najčešće spominjanim krivcima, odnosno objašnjenja njihovih motiva. Pri tome valja napomenuti da sudjelovanje jedne dolje navedene organizacije/pojedinca ne isključuje sudjelovanje druge, npr. moguće je zamisliti kako su CIA i italoamerička mafija međusobno sarađivali u atentatu na Kennedyja.

Mnoge od gore navedenih teorija zavjera su predmet kritike od strane historičara i istraživača koji njihovim zagovornicima zamjeraju nedostatak dokaza za tvrdnje, odnosno njihovu protivrječnost, pretjeranu sklonost da se za zaključke umjesto činjenica koriste špekulacije, odnosno masovnom i vrhunski organiziranom zavjerom nastoje protumačiti događaji za koje postoje daleko "prozaičnija" i uvjerljivija objašnjenja.

Kao jedan od primjera se tako navodi zataškivanje dokaza i podataka od strane dallaske policije, Tajne službe i FBI koje je po mišljenju zagovornika teorija zavjere ključni dokaz o umiješanosti tih institucija u atentat. Skeptici smatraju da je zataškivanje bilo umjesto toga nastojanje da se sa sebe skine odgovornost za propuste u zaštiti predsjednika koji su doveli do katastrofalnih posljedica.

Najpoznatije djelo posvećeno negiranju teorija zavjera je Case Closed: Lee Harvey Oswald and Assassination of JFK, koju je 1993. izdao istraživački novinar Gerald Posner. Sedam godina ranije je britanska TV-stanica London Weekend Television organizovala simulirano suđenje Oswaldu gdje je Oswalda branio poznati advokat Gerald Spence, a optužbu zastupao poznati tužilac Vincent Bugliosi. Proces je završio osuđujućom presudom za Oswalda, koji je proglašen jedinim krivcem za atentat. Na temelju materijala prikupljenog za to suđenje je Bugliosi godine 2007. izdao knjigu Reclaiming History u kojoj žestoko kritizira teorije zavjere.

Skeptici popularnost teorija zavjera često tumače time što se američka javnost 1960-ih nikada nije pomirila sa smrću predsjednika, a još manje sa saznanjem da čak i osobu kao predsjednik SAD-a može ubiti poremećeni pojedinac.

Avion koji je na dan atentata služio kao predsjednički avion (Air Force One) je izložen u Nacionalnom muzeju američkog zrakoplovstva u Daytonu u državi Ohio. Njegova unutrašnjost se može razgledati, uključujući mjesto gdje je bio smješten Kennedyjev lijes kao i mjesto gdje je gospođa Kennedy stajala u krvlju poprskanoj ružičastoj haljini dok je Lyndon B. Johnson davao predsjedničku zakletvu. Limuzina Lincoln Continental iz 1961. se trenutno nalazi u Muzeju Henryja Forda u gradu Dearborn u Michiganu.^[26]

Oprema iz šok-sobe u Memorijalnoj bolnici Parkland gdje je Kennedy proglašen mrtvim - uključujući nosila - je godine 1973. od bolnice otkupila federalna vlada i smjestila u podzemno skladište Nacionalnih arhiva u gradu Lenexa. Ružičasto odijelo Prve dame, izvještaj autopsije i rendgendske snimke su smještene u skladištu Nacionalnih arhiva u gradu College Park u Marylandu, a pristup njima je pod nadzorom predstavnika Kennedyjeve porodice. Puška za koju se smatra da je koristio Oswald, njegov dnevnik, komadi metaka kao i vjetrobran Kennedyjeve limuzine se nalaze u Arhivama.^[26] Odar na kome je Kennedyjev lijes bio izložen u zgradi Capitola se može vidjeti u Centru za posjetitelje američkog Kapitola.^[27]

Područje oko Dealey Plaze u površini od tri akra, okolne zgrade, nadvožnjak i dio obližnjih željezničkih traka uključujući željeznički toranj su 12. oktobra 1993. od strane Nacionalne službe parkova proglašeni za Historijski distrikt Dealey Plaza. Najveći dio područja je otvoren za posjetitelje, uključujući park i travnjak. Iako se još uvijek koristi kao normalna gradska ulica, tačka gdje se predsjednička limuzina zaustavila prilikom otvaranja paljbe je označena sa "X".^[28] Teksaško skladište školskih knjiga, pak, svake godine prima 325.000 posjetitelja koji dolaze u Muzej Šestog kata na Dealey Plazi kojom upravlja Historijska fondacija Okruga Dallas. U njemu se nalazi rekonstrukcija snajperskog gnijezda na šestom katu.^[29]

Neki od predmeta su bili namjerno uništeni od strane američke vlade po nalogu Roberta F. Kennedyja, a što uključuje lijes kojim se Kennedyjevo tijelo prenosilo u avionu iz Dallasa u Washington - njega je Zrakoplovstvo bacilo u more u području gdje bi bilo opasno za eventualne pljačkaše da ga uzmu. Ostali predmeti - šešir koji je Jack Ruby nosio na dan Oswaldovog ubistva i identifikacijske oznake Oswaldovog leša u mrtvačnici – u rukama su privatnih kolekcionera, a nekada se prodaju po cijeni od nekoliko desetaka hiljada dolara na aukcijama.^[26]

Atentat na Kennedyja je kao jedan od najšokantnijih događaja ostavio neizbrisivi utisak na savremenike, a to je pogotovo bio slučaj s pripadnicima američke baby boom generacije koja se voljela identificirati sa ubijenim predsjednikom. Dominacija baby boomera kao konzumenata popularne kulture 1960-ih i 1970-ih, odnosno njihov utjecaj na politiku i kulturu u decenijama koje su dolazile učinile su atentat na Kennedyja jednom od najvažnijih historijskih referenci, odnosno temom brojnih djela u književnosti, stripu, muzici i filmu. Zadnjem je snažan doprinos dao Hollywood, u kome je Kennedy uživao veliku popularnost i kom je američka filmska industrija zabave decenijama odavala počast, stvorivši kult ličnosti koji se proširio i izvan američkih granica.

Djela posvećena atentatu mu prilaze na različite načine. Dio nastoji opisati reakcije običnih ljudi, odnosno savremenika na atentat. Kao primjer za to se može navesti The Sounds of The Silence, pjesma dueta Simon & Garfunkel inspirirana atentatom, koja je postala jednom od najpoznatijih pop-pjesama 1960-ih. Kennedyju, kao žrtvi atentatora, je posvećena i pjesma Abraham, Martin and John Dicka Hollera iz 1968. godine, u kojoj se ubijeni predsjednik prikazuje kao mučenik poput Abrahama Lincolna i Martina Luthera Kinga.

Mnogo su poznatija djela koja atentat koriste kao glavni dio zapleta, odnosno pokušavaju dati rekonstrukciju ili objašnjenje atentata, najčešće vezano uz neku od teorija zavjere. Najpoznatije takvo djelo je JFK, holivudski film iz 1991. godine u kome su za atentat opisani vrhovi američkog vojno-industrijskog kompleksa. Osamnaest godina ranije je film Executive Action, prikazan na 10-godišnjicu atentata također atentat opisao kao posljedicu zavjere, ali ga je prikazao na kvazi-dokumentaristički način sa stajališta samih zavjerenika. Atentat je poslužio kao inspiracija za filmove o fiktivnim atentatima i atentatorima, kao što je slučaj s filmom Parallax View (Ubice i svjedoci) iz 1974. godine, francuski I Come Icare iz 1979. i Winter Kills iz 1979. godine, odnosno strip XIII. Zavjeru za ubistvo Kennedyja je kao glavni element zapleta koristio i James Ellroy u svojim romanima iz Underworld USA trilogije - American Tabloid (1995) i The Cold Six Thousand (2001). Atentat je također tema epizoda pojedinih popularnih TV-serija - u Musings of a Cigarette Smoking Man, epizodi Dosjea X, kao atentator na Kennedyja je prikazan Pušač, jedan od glavnih negativaca. Epizoda "Lee Harvey Oswald" TV-serije Quantum Leap je bila jedna od rijetkih u kojoj je prikazana "teorija usamljenog strijelca".

Atentat na Kennedyja je česta tema i science fiction pisaca, pogotovo onih koji koriste motiv alternativne historije. U romanu Timescape Gregoryja Benforda poruka iz budućnosti slučajno sprečava atentat stvorivši univerzum u kome je Bobby Kennedy umjesto Nixona obečašćen skandalom Watergate. Sprečavanje atentata od strane vremenskih putnika je tema filma Running against Time iz 1990. godine te Timescape iz 2002. godine. Špekulacija o tome šta bi se dogodilo da je Oswald živio dovoljno dugo da mu sude za atentat, je predmet dvodijelnog TV-filma The Trial of Lee Harvey Oswald iz 1977. godine.

Neka od djela posvećena atentatu mu pristupaju parodijski, nastojeći ismijati raznorazne fantastične teorije vezane uz atentat. U filmu Bubba Ho-Tep iz 2001. godine je tako jedan od likova crnac koji za sebe tvrdi da je Kennedy koji je preživio atentat. Tikka to Ride je poznata epizoda TV-serije Red Dwarf gdje protagonisti putovanjem kroz vrijeme spreče atentat, ali izazivaju bizarne posljedice koje moraju otkloniti tek ako se ponovno vrate u prošlost i ubiju Kennedyja.

Vjerovatno najkontroverznije djelo vezano uz atentat na Kennedyja je JFK: Reloaded, video-igra iz 2004. godine u kojoj igrač igra ulogu Oswalda, odnosno koristiti svoje vještine kako bi ubio Kennedyja gađajući ga sa šestog sprata Skladišta.

JFK Assassination Records Collection at the U.S. National Archives Assassination of John F Kennedy Arhivirano 3. 6. 2010. na Wayback Machine Original reports and pictures from The Times British Pathé Arhivirano 8. 7. 2011. na Wayback Machine Online archive of newsreels relating to the assassination BBC article on Kennedy's assassination BBC article on Kennedy's funeral The Kennedy Assassination by John McAdams The Kennedy Assassination Encyclopaedia by John Simkin JFK Online: JFK Assassination Resources Online by David A. Reitzes History Matters by Rex Bradford The John F. Kennedy Assassination Homepage by Ralph Schuster

Commons ima datoteke na temu: Atentat na Johna F. Kennedyja Map of motorcade route "Assassination and Funeral of John F. Kennedy" Arhivirano 6. 2. 2009. na Wayback Machine, by Thomas Doherty JFK Assassination Photographs and Film archive The Assassination of President Kennedy: A Radio Documentary c. 1985 Secrets of a Homicide Computer reconstruction by Dale K. Myers Kennedy Assassination Newspaper Articles Archive Kenneth A. Rahn's Academic JFK Assassination Site "Facts and Fiction in the Kennedy Assassination" – Skeptical Enquirer Breaking news clip of JFK's assassination from NBC News[mrtav link]

32°46′45″N 96°48′31″W / 32.77903°N 96.80867°W / 32.77903; -96.80867