Duša

Duša je, prema mnogim religioznim i filozofskim tradicijama duhovna suština osobe, koja uključuje nečiji identitet, ličnost i sjećanja, nematerijalni aspekt ili suštinu živog bića za koje se vjeruje da može preživjeti fizičku smrt. Koncept duše se općenito primjenjuje na ljude, iako se može primijeniti i na druga živa ili čak neživa bića, kao u animizmu.^[1]

U judaizmu i u nekim kršćanskim denominacijama, samo ljudska bića imaju besmrtne duše (iako se besmrtnost osporava u judaizmu i na koncept besmrtnosti je najvjerovatnije uticao Platon).^[2] Na primjer, Toma Akvinski, pozajmljujući direktno iz Aristotelove knjige O duši, pripisuje „dušu“ (anima) svim organizmima, ali je tvrdio da su samo ljudske duše besmrtne.^[3] Druge religije (najviše hinduizam i džainizam) vjeruju da su sva živa bića, od najmanje bakterije do najvećih sisara, same duše (Atman, jiva) i da imaju svog fizičkog predstavnika (tijelo) u svijetu. Stvarno ja je duša, dok je tijelo samo mehanizam za doživljavanje karme tog života. Dakle, ako neko vidi tigra, onda postoji samosvjestan identitet koji živi u njemu (duša) i fizički predstavnik (cijelo tijelo tigra, koje je vidljivo) u svijetu. Neki uče da čak i nebiološki entiteti (kao što su rijeke i planine) posjeduju duše. Ovo vjerovanje se zove animizam.^[4]

U drevnoj egipatskoj religiji, vjerovalo se da se pojedinac sastoji od različitih elemenata, nekih fizičkih, a nekih duhovnih. Slične ideje nalaze se u drevnoj asirskoj i babilonskoj religiji. Stela Kuttamuwa, pogrebna stela za kraljevskog zvaničnika iz 8. vijeka prije nove ere iz Sam'ala, opisuje Kuttamuwa koji traži da njegovi ožalošćeni obilježe njegov život i njegov zagrobni život gozbama „za moju dušu koja je u ovoj steli“. To je jedno od najranijih referenci na dušu kao odvojen entitet od tijela. Bazaltna stela od 360 kg visoka je 0,91 m i široka 0,61 m. Otkrivena je u trećoj sezoni iskopavanja od strane Neubauerove ekspedicije Orijentalnog instituta u Chicagu, Illinois.^[5]

Baháʼí vjera potvrđuje da je „duša Božji znak, nebeski dragulj čiju stvarnost najučeniji ljudi nisu uspjeli shvatiti, i čiju misteriju nijedan um, koliko god akutna, nikada ne može razotkriti.“^[6] Bahá'u'lláh je izjavio da duša ne samo da nastavlja živjeti nakon fizičke smrti ljudskog tijela, već je, u stvari, besmrtna.^[7] Nebo se može posmatrati djpelimično kao stanje blizine duše Bogu; i pakao kao stanje udaljenosti od Boga. Svako stanje slijedi kao prirodna posljedica individualnih napora, ili njihovog nedostatka, da se duhovno razvijaju.^[8] Bahá'u'lláh je učio da pojedinci nisu postojali prije svog života ovdje na zemlji i da je evolucija duše uvijek usmjerena ka Bogu i daleko od materijalnog svijeta.^[8]

Tradicionalna doktrina u budizmu o duši, sopstvu ili egu je da ona ne postoji kao poseban, trajni entitet. Nepostojanje sebe (anatman), nestalnost svih stvari (anitya) i patnja (dukkha) koju doživljavaju živa bića zbog vezanosti za ideje o sebi i trajnosti su centralni koncepti u gotovo svim budističkim školama. Doktrina Buddha-prirode, iako se ponekad pogrešno tumači kao da se odnosi na „pravo ja“ ili „dušu“ neke vrste, zapravo zavisi od prihvatanja koncepta anatmana da bi se pravilno razumio.^[9]

Kur'an, koristi dvije riječi za označavanje duše: rūḥ (prevedeno kao duh, svijest ili "duša") i nefs (prevedeno kao sopstvo, ego, psiha ili "duša"),^[10][11] srodna hebrejskom ruach i nefesh. Ova dva termina se često koriste naizmjenično, iako se rūḥ češće koristi za označavanje božanskog duha ili "daha života", dok nefs označava nečiju dispoziciju ili karakteristike.^[12] U islamskoj filozofiji, besmrtni rūḥ "pokreće" smrtni nefs, koji obuhvata vremenske želje i percepcije neophodne za život.

Dva odlomka u Kur'anu u kojima se spominje rûh pojavljuju se u džuzevima 17. ("Noćno putovanje") i 39. ("Skupovi"):

Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." — Kur'an 17:85

Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju. — Kur'an 39:42

Prema nekoj kršćanskoj eshatologiji, kada ljudi umru, njihovim dušama bit će suđeni od Boga koji će odlučiti da li idu u raj ili čekaju uskrsnuće. Najstariji postojeći ogranci kršćanstva, Katolička crkva i istočne i orijentalne pravoslavne crkve, drže se ovog stava, kao i mnoge protestantske denominacije. Neki protestantski kršćani razumiju dušu kao "život" i vjeruju da mrtvi nemaju svjesno postojanje sve do uskrsnuća (hrišćanski kondicionalizam). Neki protestantski kršćani vjeruju da će duše i tijela nepravednika biti uništeni u paklu umjesto da će vječno patiti (anihilacionizam). Vjernici će naslijediti vječni život ili na nebu, ili u Carstvu Božjem na zemlji, i uživati u vječnom zajedništvu s Bogom. Drugi kršćani odbacuju kaznu duše.

Apostol Pavle je koristio ψυχή (psihē) i πνεῦμα (pneuma) posebno da bi napravio razliku između jevrejskih pojmova נפש (nefeš) i רוח ruah (duh)^[13] (također u Septuaginti, npr. הִים = πνεῦμα θεοῦ = spiritus Dei = "Duh Božji").

Kršćani općenito vjeruju u postojanje i vječnu, beskonačnu prirodu duše.^[14]

Neke konfučijanske tradicije suprotstavljaju duhovnu dušu tjelesnoj duši.^[15]

Grčki filozofi, poput Sokrata, Platona i Aristotela, shvatili su da duša (ψυχή psykhḗ) mora imati logičku sposobnost, čija je vježba najbožanija od ljudskih radnji. Na suđenju, u svojoj odbrani, Sokrat je čak sažeo svoja učenja kao ništa drugo do ohrabrivanje svojih sugrađana Atinjana da se ističu u pitanjima psihe, budući da sva tjelesna dobra zavise od takve izvrsnosti (Apologija 30a–b). Aristotel je zaključio da su čovjekovo tijelo i duša njegova materija, odnosno oblik: tijelo je skup elemenata, a duša je suština.

Duša ili psiha (starogrčki: ψυχή psykhḗ, od ψύχειν psýkhein, "disati", upor. latinski "anima") obuhvata mentalne sposobnosti živog bića: razum, karakter, slobodnu volju, osjećaj, svijest, pamćenje, percepcije, mišljenje, itd. U zavisnosti od filozofskog sistema, duša može biti smrtna ili besmrtna.^[16] Stari Grci su koristili riječ "oduševljen" da predstavljaju koncept biti "živ", što ukazuje da je najranije preživjelo zapadno filozofsko gledište vjerovalo da je duša ono što tijelu daje život.^[17] Duša se smatrala bestjelesnim ili duhovnim "dahom" koji oživljava (od latinskog, anima, upor. "životinja") živi organizam.

Francis M. Cornford citira Pindara rekavši da duša spava dok su udovi aktivni, ali kada se spava, duša je aktivna i otkriva "približavanje nagrade radosti ili tuge" u snovima.^[18]

Erwin Rohde piše da je rano predpitagorejsko vjerovanje predstavljalo dušu kao beživotnu kada je napustila tijelo, i da se povukla u Had bez nade da će se vratiti u tijelo.^[19]

Platon je bio prvi antički mislilac koji je spojio različite funkcije duše u jednu koherentnu koncepciju: duša je ono što pokreće stvari (tj. ono što daje život, s obzirom da je život samopokretanje) pomoću svojih misli, zahtijevajući da bude i pokretač i mislilac..^[20]

Grčki filozofi, poput Sokrata, Platona i Aristotela, shvatili su da duša (ψυχή psykhḗ) mora imati logičku sposobnost, čija je vježba najbožanija od ljudskih radnji. Na suđenju, u svojoj odbrani, Sokrat je čak sažeo svoja učenja kao ništa drugo do ohrabrivanje svojih sugrađana Atinjana da se ističu u pitanjima psihe, budući da sva tjelesna dobra zavise od takve izvrsnosti (Apologija 30a–b). Aristotel je zaključio da su čovjekovo tijelo i duša njegova materija, odnosno oblik: tijelo je skup elemenata, a duša je suština.

Duša ili psiha (starogrčki: ψυχή psykhḗ, od ψύχειν psýkhein, "disati", upor. latinski "anima") obuhvata mentalne sposobnosti živog bića: razum, karakter, slobodnu volju, osjećaj, svijest, pamćenje, percepcije, mišljenje, itd. U zavisnosti od filozofskog sistema, duša može biti smrtna ili besmrtna.^[16] Stari Grci su koristili riječ "oduševljen" da predstavljaju koncept biti "živ", što ukazuje da je najranije preživjelo zapadno filozofsko gledište vjerovalo da je duša ono što tijelu daje život.^[17] Duša se smatrala bestjelesnim ili duhovnim "dahom" koji oživljava (od latinskog, anima, upor. "životinja") živi organizam.

Francis M. Cornford citira Pindara rekavši da duša spava dok su udovi aktivni, ali kada se spava, duša je aktivna i otkriva "približavanje nagrade radosti ili tuge" u snovima.^[18]

Erwin Rohde piše da je rano predpitagorejsko vjerovanje predstavljalo dušu kao beživotnu kada je napustila tijelo, i da se povukla u Had bez nade da će se vratiti u tijelo.^[19]

Platon je bio prvi antički mislilac koji je spojio različite funkcije duše u jednu koherentnu koncepciju: duša je ono što pokreće stvari (tj. ono što daje život, s obzirom da je život samopokretanje) pomoću svojih misli, zahtijevajući da bude i pokretač i mislilac..^[20]

Oslanjajući se na riječi svog učitelja Sokrata, Platon je smatrao da je psiha suština osobe, koja odlučuje kako se ponašamo. On je ovu suštinu smatrao netjelesnim, vječnim stanovnikom našeg bića. Platon je rekao da i nakon smrti duša postoji i može misliti. Vjerovao je da kako tijela umiru, duša se neprestano iznova rađa (metempsihoza) u sljedećim tijelima. Međutim, Aristotel je vjerovao da je samo jedan dio duše besmrtan, naime intelekt (logos). Platonska duša se sastoji od tri dijela:^[21]

1. logos, ili logistikon (um ili razum);
2. timos, ili thumetikon (emocija, duhovitost ili muškost);
3. eros, ili epithumetikon (apetitivan, željan ili ženski).

Dijelovi se nalaze u različitim dijelovima tijela:

1. logos se nalazi u glavi, vezan je za razum i reguliše druge dijelove;
2. timos se nalazi u blizini grudnog koša i povezan je sa ljutnjom;
3. eros se nalazi u stomaku i povezan je sa nečijim željama.

Platon također upoređuje tri dijela duše ili psihe sa društvenim kastinskim sistemom. Prema Platonovoj teoriji, trodjelna duša je u suštini ista stvar kao i državni klasni sistem jer, da bi dobro funkcionirao, svaki dio mora doprinijeti kako bi cjelina dobro funkcionisala. Logos održava regulirane druge funkcije duše.

Duša je u srcu Platonove filozofije. Francis Cornford je opisao dvostruke stubove platonizma kao teoriju formi, s jedne strane, i, s druge strane, doktrinu o besmrtnosti duše.^[22] Zaista, Platon je bio prva osoba u historiji filozofije koja je vjerovala da je duša i izvor života i uma. U Platonovim dijalozima nalazimo da duša igra mnoge različite uloge.^[23] Između ostalog, Platon vjeruje da je duša ono što daje život tijelu (što je najviše artikulirano u Zakonima i Fedru) u smislu samokretanja: biti živ znači biti sposoban da se krećeš; duša je samopokretna. Također smatra da je duša nosilac moralnih svojstava (tj., kada sam ja čestit, to je moja duša koja je kreposna za razliku od, recimo, mog tijela). Duša je i um: to je ono što misli u nama.

Ovu usputnu oscilaciju između različitih uloga duše vidimo u mnogim dijalozima. Prije svega, u Republici:

Postoji li neka funkcija duše koju ne biste mogli ostvariti ničim drugim, kao što je briga o nečemu (epimeleisthai), vladanje, promišljanje i druge slične stvari? Možemo li te stvari ispravno pripisati bilo čemu osim duše, i reći da su karakteristične (idia) za nju?

Ne, ni na šta drugo.

Šta je sa životom? Hoćemo li poreći da je to funkcija duše?

To je apsolutno.^[24]

Fedon je najpoznatiji po tome što je izazvao probleme naučnicima koji su pokušavali da dokuče smisao ovog aspekta Platonove teorije duše, kao što su Sarah Broadie^[25] i Dorothea Frede.^[26]

Novije nauke su poništile ovu optužbu tvrdeći da je dio novosti Platonove teorije duše to što je ona prva ujedinila različite karakteristike i moći duše koje su postale uobičajene u kasnijoj antičkoj i srednjovjekovnoj filozofiji.^[20] Za Platona, duša pokreće stvari pomoću svojih misli, kako to kaže jedan učenjak, i prema tome, duša je i pokretač (tj. princip života, gdje se život zamišlja kao samokretanje) i mislilac.^[20]

Aristotel (384–322 p. n. e.) je definisao dušu, ili Psūchê (ψυχή), kao „prvu stvarnost“ prirodno organizovanog tijela,^[27] i založio se protiv njenog odvojenog postojanja od fizičkog tijela. Prema Aristotelovom mišljenju, primarna aktivnost, ili potpuna aktualizacija živog bića čini njegovu dušu. Na primjer, potpuna aktualizacija oka, kao nezavisnog organizma, je da vidi (njegovu svrhu ili konačni uzrok).^[28] Drugi primjer je da bi potpuno ostvarenje ljudskog bića bila živjeti potpuno funkcionalan ljudski život u skladu s razumom (za koji je smatrao da je sposobnost jedinstvena za čovječanstvo).^[29] Za Aristotela, duša je organizacija oblika i materije prirodnog bića koja mu omogućava da teži svom potpunom ostvarenju. Ova organizacija između forme i materije neophodna je da bi bilo koja aktivnost, ili funkcionalnost, bila moguća u prirodnom biću. Koristeći artefakt (neprirodno biće) kao primjer, kuća je građevina za ljudsko navikavanje, ali da bi se kuća ostvarila, potreban je materijal (drvo, ekseri, cigle, itd.) neophodan za njeno ostvarenje (tj. potpuno funkcionalna kuća). Međutim, to ne znači da kuća ima dušu. Što se tiče artefakata, izvor kretanja koji je neophodan za njihovo puno ostvarenje je izvan njih samih (na primjer, graditelj gradi kuću). U prirodnim bićima, ovaj izvor kretanja sadržan je u samom biću.^[30] Aristotel elaborira ovu tačku kada govori o sposobnostima duše.

Različite sposobnosti duše, kao što su ishrana, kretanje (svojstveno životinjama), razum (osobito ljudima), senzacija (posebna, uobičajena i slučajna) i tako dalje, kada se upražnjavaju, čine "drugu" stvarnost ili ispunjenje , o sposobnosti da bude živ. Na primjer, neko ko zaspi, za razliku od nekoga ko padne mrtav, može se probuditi i živjeti svoj život, dok drugi to više ne može.

Aristotel je identifikovao tri hijerarhijska nivoa prirodnih bića: biljke, životinje i ljudi, koji imaju tri različita stepena duše: Bios (život), Zoë (živi život) i Psuchë (samosvjestan život). Za ove grupe, on je identifikovao tri odgovarajuća nivoa duše, ili biološke aktivnosti: nutritivna aktivnost rasta, opstanka i reprodukcije koju dijeli svi životi (Bios); samovoljna motivska aktivnost i čulne sposobnosti, koje su zajedničke samo životinjama i ljudima (Zoë); i konačno "razum", za koji su ljudi sami sposobni (Pseuchë).

Aristotelova rasprava o duši nalazi se u njegovom djelu „

De Anima (O duši). Iako se uglavnom smatra suprotnim Platonu u pogledu besmrtnosti duše, kontroverza se može naći u vezi s petim poglavljem treće knjige: u ovom tekstu se mogu raspravljati za oba tumačenja, duša kao cjelina može se smatrati smrtnom, a dio koji se naziva "aktivni intelekt" ili "aktivan um" je besmrtan i vječan.^[31] Postoje zagovornici obje strane kontroverze, ali se podrazumijeva da će postojati trajna neslaganja oko njenih konačnih zaključaka, jer nijedan drugi aristotelovski tekst ne sadrži ovu konkretnu tačku, a ovaj dio De Anima je nejasan.^[32] Nadalje, Aristotel navodi da duša pomaže ljudima da pronađu istinu, a razumijevanje prave svrhe ili uloge duše je izuzetno teško.^[33]

Termin duša (Anima) našao je posebno mjesto u dijalektici analitičke psihologije. Carl Gustav Jung je pod pojmom Anima smatrao psihološku funkciju veze između svjesnog i nesvjesnog. Anima (Anima Mundi = Duša Svijeta) je jedna iskonska slika kolektivno nesvjesnog. Ona predstavlja nesvjesnu žensku figuru koja kompenzira mušku svijest, kao što animus (duh) predstavlja nesvjesnu mušku figuru koja kompenzira svijest kod žena. Anima i Animus općenito perzonificiraju nesvjesno, oni se kao arhetipske figure mogu preobražavati poprimajući različite oblike. U svom religioznom aspektu Anima i Animus (Duša i Duh) predstavljaju psihičku cjelovitost i potpunost koju je Jung označio kao Vlastitost (Selbst). Vlastitost je jedna (idealna, duhovna) količina koja u sebi obuhvata i svjesno ja, pa je stoga izraziva samo u paradoksima.

• Nauka 50: Duša (RTS Obrazovno-naučni program - Zvanični kanal)

Nedovršeni članak Duša koji govori o filozofiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons ima datoteke na temu: Duša