Emma Goldman

Emma Goldman
Emma Goldman, c. 1911.
Rođenje (1869-06-27) 27. juni 1869.
Kovno, Guvernerat Kovno, Rusko Carstvo
Smrt14. maj 1940(1940-05-14) (70 godina)
Toronto, Ontario, Kanada
Poznat(a) poanarhizmu, feminizmu

Emma Goldman (27. juna 1869 – 14. maja 1940) bila je anarhistička politička aktivistica i spisateljica. Odigrala je ključnu ulogu u razvoju anarhističke političke filozofije u Sjevernoj Americi i Evropi u prvoj polovici 20. stoljeća.

Goldman je rođena u Kaunasu u Litvaniji (tada u Ruskom Carstvu) u litvanskoj jevrejskoj porodici, a emigrirala je u Sjedinjene Države 1885.[1] Privučena anarhizmom nakon nemira na Haymarketu u Chicagu, postala je pisateljica i poznata predavačica o anarhističkoj filozofiji, pravima žena i društvenim pitanjima, privlačeći hiljade ljudi.[1] Ona i anarhistički pisac Alexander Berkman, njezin ljubavnik i cijeloživotni prijatelj, planirali su atentat na industrijalca i financijera Henryja Claya Fricka kao propagandni čin. Frick je preživio pokušaj atentata 1892, a Berkman je osuđen na 22 godine zatvora. Goldman je nekoliko puta bila u zatvoru sljedećih godina zbog "poticanja nereda" i ilegalnog širenja informacija o kontroli rađanja. Godine 1906. Goldman je osnovala anarhistički časopis Mother Earth.

Godine 1917. Goldman i Berkman osuđeni su na dvije godine zatvora zbog urote za "navođenje osoba da se ne prijave" za novouvedenu vojnu obavezu u SAD-u. Nakon izlaska iz zatvora, zajedno s još 248 osoba, uhapšeni su u Palmer racijama tokom Prve crvene panike i deportirani u Rusiju. Goldman je na početku podržavala Oktobarsku revoluciju koja je na vlast dovela boljševike, ali nakon ustanka u Kronštatu promijenila je mišljenje i osudila Sovjetski Savez zbog nasilnog gušenja nezavisnih mišljenja. Napustila je Sovjetski Savez i 1923. objavila knjigu o svojim iskustvima pod nazivom My Disillusionment in Russia. Dok je živjela u Engleskoj, Kanadi i Francuskoj, napisala je autobiografiju Living My Life. Objavljena je u dva dijela, 1931. i 1935. Nakon izbijanja Španskog građanskog rata, Goldman je otputovala u Španiju kako bi podržala tamošnju anarhističku revoluciju. Umrla je 14. maja 1940. u Torontu, u dobi od 70 godina.

Tokom njezinog života, Goldman su obožavatelji hvalili kao slobodoumnu "buntovnicu", ali njezini klevetnici kao zagovornicu politički motiviranih ubistava i nasilne revolucije.[2] Njezino pisanje i predavanja bavili su se širokim spektrom pitanja, uključujući zatvore, ateizam, slobodu govora, militarizam, kapitalizam, brak, slobodnu ljubav i homoseksualnost. Iako se distancirala od feminizma prvog vala i njegovih nastojanja za pravo glasa ženama, razvila je nove načine uključivanja rodne politike u anarhizam.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Porodica

[uredi | uredi izvor]

Emma Goldman rođena je u ortodoksnoj židovskoj porodici u Kovnu, u Litvaniji, tada dijelu Ruskog Carstva.[3] Goldmanova majka, Taube Bienowitch, prethodno je bila udana za muškarca s kojim je imala dvije kćeri - Helenu 1860. i Lenu 1862. Kada je njezin prvi muž umro od tuberkuloze, Taube je bila duboko pogođena. Goldman je kasnije napisala: "Sva njezina ljubav umrla je s mladićem za kojeg se udala sa petnaest."[4]

Drugi brak je dogovorila njezina porodica i, prema Goldman, "bio je drugačiji od prvog".[4] Njezin drugi muž, Abraham Goldman, uložio je Taubeino nasljedstvo u posao koji je brzo propao. Problemi koji su uslijedili i emocionalna udaljenost između muža i žene ostavili su kućanstvo napeto za djecu. Kad je Taube zatrudnjela, Abraham se očajnički nadao sinu; vjerovao je da bi kći bila još jedan znak neuspjeha.[5] Na kraju su dobili tri sina, ali njihovo prvo dijete bila je Emma.[6]

Emma Goldman je rođena 27. juna 1869.[7][8] Njezin je otac svoju djecu kažnjavao nasiljem i tukao ih kad ga nisu poslušala. Koristio je bič na Emmi, najbuntovnijoj od njih.[9] Majka ju je jedva tješila i rijetko je tražila od Abrahama da ublaži njegovo kažnjavanje.[10] Goldman je kasnije pretpostavila da je očev ljutit temperament barem djelomično rezultat seksualne frustracije.[4]

Goldmanovi odnosi s njenim starijim polusestrama, Helenom i Lenom, bili su puni suprotnosti. Najstarija Helena, pružila je djeci utjehu koja im je nedostajala od majke, ispunjavajući Goldmanovo djetinjstvo "svom radošću koja je postojala".[11] Lena je, s druge strane, bila suzdržana i nepopustljiva.[12] Sestrama su se pridružila braća Louis (umro u dobi od šest godina), Herman (rođen 1872) i Moishe (rođen 1879).[12]

Mladost

[uredi | uredi izvor]

Kad je Emma Goldman još bila djevojčica, porodica Goldman preselila se u selo Papilė, gdje je njezin otac držao gostionicu. Dok su joj sestre radile, sprijateljila se sa sluškinjom po imenu Petrushka, koja je probudila njezine "prve erotske osjećaje".[13] Kasnije je u Papili svjedočila kako su farmera udarali nogama i bičevali na ulici. Taj ju je događaj traumatizirao i doprinio njenom doživotnom otporu nasilnoj vladi.[14]

U dobi od sedam godina, Goldman i njezina porodica preselili su se u pruski grad Königsberg (tada dio Njemačkog Carstva) i upisali je u realku. Jedan je učitelj kažnjavao neposlušne učenike – posebno Goldman – udarajući ih ravnalom po rukama. Još jedan učitelj pokušao je zlostavljati svoje učenice i dobio je otkaz kada je Goldman uzvratila. Učiteljica njemačkog jezika bila joj je naklonjena, posuđivala joj je knjige i vodila je na operu. Kao strastvena učenica, Goldman je položila prijemni ispit za gimnaziju, ali vjeroučiteljica joj je odbila dati potvrdu o dobrom vladanju, pa je nije mogla pohađati.[15]

Obitelj se preselila u glavni grad Rusije, Sankt Peterburg, gdje je njezin otac otvarao jednu neuspješnu trgovinu za drugom. Zbog siromaštva, djeca su bila prisiljena raditi, a Goldman je radila razne poslove, uključujući i trgovinu korzetima. Kao tinejdžerica, Goldman je molila svog oca da je pusti da se vrati u školu, ali umjesto toga on je bacio njezinu knjigu francuskog u vatru i vikao: "Djevojčice ne trebaju puno učiti! Sve što židovska kći treba znati je kako pripremiti gefilte ribu, rezance lijepo rezati i dati čovjeku mnogo djece."[16]

Porodice Emme Goldman u Sankt Peterburgu 1882. Od lijeve prema desnoj: Emma, stoji; Helena, sjedi sa Morrisom u naručju; Taube; Herman; Abraham

Goldman je radila na vlastitom obrazovanju. Proučavala je politička previranja, posebno nihiliste odgovorne za atentat na Aleksandra II. u Rusiji. Nemiri koji su uslijedili zaintrigirali su Goldman, iako ih u to vrijeme nije u potpunosti razumjela.[17] Kad je čitala roman Nikolaja Černiševskog Šta učiniti? (1863), uzor je pronašla u glavnom liku Veri koja usvaja nihilističku filozofiju i bježi iz represivne porodice kako bi živjela slobodno i organizirala šivaću zadrugu. Knjiga je impresionirala Goldman i bila joj je izvor inspiracije kroz cijeli život.[18]

U međuvremenu je njezin otac nastavio inzistirati na njezinoj porodićnoj budućnosti i pokušao joj je organizirati brak u dobi od petnaest godina. Stalno su se svađali oko ovog pitanja; on se žalio da ona postaje "promiskuitetna" žena, a ona je inzistirala da će se udati samo iz ljubavi.[19] U prodavaonici korzeta morala je odbijati neželjene ponude ruskih časnika i drugih muškaraca. Jedan od muškaraca odveo ju je u hotelsku sobu i podvrgnuo je onome što je Goldman opisala kao "prisilni kontakt",[20] a dva biografa su to nazvala silovanjem.[21] Iskustvo ju je zaprepastilo jer je bila "šokirana otkrićem da kontakt između muškarca i žene može biti tako brutalan i bolan". Goldman je smatrala da je ovaj susret zauvijek uzdrmao njezine odnose s muškarcima.[22]

Rochester, New York

[uredi | uredi izvor]
Emma Goldman 1886.

Godine 1885. njezina sestra Helena planirala se preseliti u New York kako bi živjela sa svojom sestrom Lenom i njezinim mužem. Goldman se htjela pridružiti svojoj sestri, ali njezin otac to nije dopustio. Unatoč Heleninoj ponudi da plati put, Abraham se oglušio na njihove molbe. Očajna, Goldman je prijetila da će se baciti u rijeku Nevu ako ne bude mogla otići. Otac je konačno pristao. Dana 29. decembra 1885. Helena i Emma stigle su u njujorški Castle Garden, ulaznu luku za imigrante.[23]

Skrasili su se u državi Rochester, gdje su živjeli u kući koju je Lena napravila sa suprugom Samuelom. Bježeći od rastućeg antisemitizma u Sankt Peterburgu, godinu dana kasnije pridružili su im se roditelji i braća. Goldman je počela raditi kao krojačica, šivajući kapute više od deset sati dnevno i zarađujući dva i pol dolara sedmično. Tražila je povećanje plaće, ali je odbijena, pa je dala otkaz i zaposlila se u obližnjoj maloj trgovini.[24]

Na novom poslu Goldman je upoznala kolegu Jacoba Kershnera s kojim je dijelila ljubav prema knjigama, plesu i putovanjima, kao i razočaranje monotonijom tvorničkog rada. Nakon četiri mjeseca vjenčali su se u februaru 1887.[25] Kad se preselio k Goldmanovoj obitelji, njihov odnos je zamro. U bračnoj noći otkrila je da je impotentan; udaljili su se emocionalno i fizički. Ubrzo je postao ljubomoran i sumnjičav te je prijetio da će počiniti samoubistvo ako ga ona ostavi. U međuvremenu, Goldman je postajala sve više zauzeta političkim prerivanjima oko nje, posebice posljedicama pogubljenja povezanih s nemirima na Haymarketu u Chicagu 1886, i anti-autoritarnom političkom filozofijom anarhizma.[26]

Razveli su se manje od godinu dana nakon vjenčanja. Kershner je molio Goldman da se vrati i prijetio da će se otrovati ako to ne učini. Ponovno su bili zajedno, ali nakon tri mjeseca ona je ponovno otišla. Njezini su roditelji to ponašanje smatrali "razvratnim" i odbili su je pustiti u svoju kuću.[27] Noseći šivaći stroj u jednoj ruci i torbu s pet dolara u drugoj, napustila je Rochester i krenula na jugoistok u New York City.[28]

Most i Berkman

[uredi | uredi izvor]
Goldman je desetljećima bila u vezi sa ljubavnikom Alexandrom Berkmanom. Slika c. 1917–1919

Prvog dana u gradu, Goldman je upoznala dvojicu muškaraca koji su joj uvelike promijenili život. U Sachsovom kafiću, gdje su se okupljali radikali, upoznala se sa Alexandrom Berkmanon, anarhistom, koji ju je pozvao na javni govor te večeri. Otišli su čuti Johanna Mosta, urednika radikalne publikacije Freiheit i zagovornika propagande djela - upotrebe nasilja za promicanje promjena.[29] Njegov vatreni govor ju je inspirirao, a Most ju je naučio metodama javnog nastupa i snažno je ohrabrio, rekavši joj da će "zauzeti moje mjesto kada ja odem".[30] Jedan od njezinih prvih javnih govora bio je u Rochesteru. Nakon što je uvjerila Helenu da ne govori roditeljima o svom govoru, Goldman je odlutala mislima dok je bila na pozornici. Kasnije je napisala:[31]

dogodilo se nešto čudno. U trenu sam vidjela sve - sve događaje moje tri godine u Rochesteru: tvornicu Garson, njezin grubi rad i poniženje, krah mog braka, zločin u Chicagu... Počela sam govoriti. Riječi koje nikad prije nisam čuo izgovorene navirale su iz mene sve brže i brže. Došle su sa strastvenim intenzitetom... Nestalo je publike, nestala je i sama dvorana; Bila sam svjesna samo svojih riječi, svoje ekstatične pjesme.

Inspirirana tim iskustvom, Goldman je izbrusila svoj javni imidž tokom sljedećih pojavljivanja. Brzo je počela polemiku s Mostom oko svoje nezavisnosti. Nakon važnog govora u Clevelandu osjetila je da je postala "papiga koja ponavlja Mostove stavove"[32] i odlučila se izraziti na pozornici. Kad se vratila u New York, Most se naljutio i rekao joj: "Ko nije sa mnom, protiv mene je!".[33] Napustila je Freiheit i pridružila se drugoj publikaciji, Die Autonomie.[34]

U međuvremenu se Goldman sprijateljila s Berkmanom, kojeg je od milja zvala Saša. Ubrzo su postali ljubavnici i preselili se u stan s njegovim rođakom Modestom "Fedjom" Steinom i Goldmanovom prijateljicom Helen Minkin na 42nd Street u Manhattanu.[35] Iako je njihov odnos imao mnogo problema, Goldman i Berkman bili su blisko povezani desetljećima, ujedinjeni svojim anarhističkim načelima i predanošću osobnoj jednakosti.[36]

Godine 1892. Goldman se pridružila Berkmanu i Steinu u otvaranju trgovine sladoledom u Worcesteru u Massachusettsu. Nakon nekoliko mjeseci rada u trgovini, Goldman i Berkman su preusmjereni da sudjeluju u protestu u Homesteadu blizu Pittsburgha.[37][38]

Homestead

[uredi | uredi izvor]
Goldman i Berkman vjerovali su da bi osvetničko ubistvo direktora Carnegie Steel Companya Henryja Claya Fricka (na slici) "utjeralo strah u dušu njegove klase" i "predstavilo svijetu doktrinu anarhizma".

Berkman i Goldman zbližili su se tokom protesta u Homesteadu. U junu 1892. čeličana u Homesteadu u Pennsylvaniji, u vlasništvu Andrewa Carnegieja, postala je središte nacionalne pozornosti kada su propali pregovori između Carnegie Steel Companya i Amalgamated Association of Iron and Steel Workersa (AA). Upravitelj fabrike bio je Henry Clay Frick, žestoki protivnik sindikata. Kada je krajem juna propao i posljednji krug pregovora, uprava je zatvorila tvornicu i izbacila radnike koji su odmah stupili u štrajk. Protestnici su dovedeni, a firma je angažirala Pinkertonove čuvare da ih zaštite. Dana 6. jula izbio je sukob između 300 Pinkertonovih čuvara i gomile naoružanih sindikalista. U dvanaestosatnom sukobu ubijeno je sedam čuvara i devet protestnika.[39]

Kada je većina nacionalnih novina izrazila podršku protestnicima, Goldman i Berkman odlučili su ubiti Fricka kako bi potaknuli radnike na pobunu protiv kapitalističkog sistema. Berkman je odlučio izvršiti atentat, naredivši Goldman da ostane u pozadini kako bi objasnila njegove motive nakon odlaska u zatvor. Rečeno je da je on odgovoran za "akciju", a ona za povezanu propagandu. Berkman je otišao iz Pittsburgha u Homestead, gdje je namjeravao ubiti Fricka.[40]

Goldman je u međuvremenu odlučila pomoći u financiranju plana kroz prostituciju. Prisjećajući se lika Sonje iz romana Fjodora Dostojevskog Zločin i kazna (1866), pomislila je: "Osjetljiva Sonja bi mogla prodati svoje tijelo kako bi financiral svoje bratove i sestre, zašto ne bih i ja?".[41] Goldman je privukla pozornost čovjeka na ulici, koji ju je uzeo u salon, kupio joj pivo, dao joj deset dolara, rekao joj da nema "to znanje" i da ode iz ovog posla.[41] Bila je "previše zapanjena da bi govorila". Heleni je pisala da je bolesna i tražila od nje petnaest dolara.[42]

Dana 23. jula, Berkman je dobio pristup Frickovom uredu dok je nosio skriveni pištolj; tri puta je pucao u Fricka i ubo ga nožem u nogu. Grupa radnika koja mu se nije pridružila pretukla je Berkmana do onesvijesti, a policija ga je odvela.[43][44] Berkman je osuđen za pokušaj ubistva i osuđen na 22 godine zatvora.[45] Goldman je patila tokom njegove duge odsutnosti.[40]

Uvjerena da je Goldman upletena u zavjeru, policija je pretresla njezin stan. Iako nisu našli dokaze, forsiriali su gazdu da je izbaci iz stana. Atentat nije uspio probuditi pobunu: i radnici i anarhisti osudili su Berkmanov postupak. Johann Most, njihov bivši mentor, napao je Berkmana zbog pokušaja atentata. Zbog tih napada Goldman je na javno predavanje donijela igračku biča i na pozornici zahtijevala da Most objasni svoju izdaju. On ju je odbio, nakon čega ga je ona udarila bičem, slomila igračku i bacila komade na njega.[46][47] Kasnije je požalila zbog svog napada i povjerila se prijatelju: "Sa dvadeset i tri godine se ne razmišlja".

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b University of Illinois at Chicago Biography of Emma Goldman Arhivirano 11. 9. 2013. na Wayback Machine. UIC Library Emma Goldman Collection. Retrieved on December 13, 2008.
  2. ^ Streitmatter, Rodger (2001). Voices of Revolution: The Dissident Press in America. New York: Columbia University Press. str. 122–134. ISBN 0-231-12249-7.
  3. ^ Goldman 1970a, str. 24.
  4. ^ a b c Goldman 1970a, str. 447.
  5. ^ Drinnon 1961, str. 5.
  6. ^ Slijed rođenja nije siguran; Wexler 1984, str. 13 napominje da iako Goldman piše da je majčino četvrto dijete, njen brat Louis (koji je umro u starosti od šest godina) vjerovatno je rođen nakon nje.
  7. ^ Chalberg 1991, str. 12.
  8. ^ Wexler 1984, str. 6.
  9. ^ Chalberg 1991, str. 13.
  10. ^ Drinnon 1961, str. 12.
  11. ^ Goldman 1970a, str. 11.
  12. ^ a b Wexler 1984, str. 12.
  13. ^ Goldman 1970a, str. 20.
  14. ^ Goldman 1970a, str. 28.
  15. ^ Drinnon 1961, str. 6–7.
  16. ^ Goldman 1970a, str. 12.
  17. ^ Wexler 1984, str. 23–25.
  18. ^ Wexler 1984, str. 26.
  19. ^ Chalberg 1991, str. 16.
  20. ^ Goldman 1970a, str. 22.
  21. ^ Chalberg 1991, str. 16; Falk 1984, str. 14.
  22. ^ Goldman 1970a, str. 23.
  23. ^ Wexler 1984, str. 27.
  24. ^ Wexler 1984, str. 30.
  25. ^ Falk 1984, str. 15–16.
  26. ^ Wexler 1984, str. 31.
  27. ^ Drinnon 1961, str. 15–17.
  28. ^ Chalberg 1991, str. 27.
  29. ^ Chalberg 1991, str. 27–28.
  30. ^ Goldman 1970a, str. 40.
  31. ^ Goldman 1970a, str. 51.
  32. ^ Goldman 1970a, str. 52.
  33. ^ Goldman 1970a, str. 54.
  34. ^ Wexler 1984, str. 53.
  35. ^ Wexler 1984, str. 57.
  36. ^ Wexler 1984, str. 57–58.
  37. ^ "People & Events: Henry Clay Frick (1849–1919)". PBS. 11. 3. 2004. Arhivirano s originala, 12. 7. 2015. Pristupljeno 12. 1. 2022.
  38. ^ Southwick, Albert B. (26. 6. 2014). "Emma Goldman pays a visit". Telegram & Gazette. Worcester, Massachusetts. Arhivirano s originala, 1. 7. 2004. Pristupljeno 1. 12. 2022.
  39. ^ Wexler 1984, str. 61–62.
  40. ^ a b Wexler 1984, str. 65.
  41. ^ a b Goldman 1970a, str. 91.
  42. ^ Drinnon 1961, str. 45.
  43. ^ Chalberg 1991; Falk 1984, str. 25; Wexler 1984, str. 65.
  44. ^ "Alexander Berkman, the Anarchist, to Be Deported; Case of Emma Goldman Now Up for Decision". The New York Times. 26. 11. 1919.
  45. ^ Goldman 1970a, str. 106.
  46. ^ Wexler 1984, str. 65–66.
  47. ^ Goldman 1970a, str. 105.
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Emma Goldman
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Emma_Goldman&oldid=3474586"