Hemoterapija

Hemoterapija (često skraćeno na hemo ili ponekad kao CTX ili CTx) je terapeutska tehnika koja uključuje administraciju hemikalija za liječenje u različitim uvjetima, koji se obično povezuju s terapijom raka. Danas je to jedan od najčešće korištenih terapijskih metoda, uz upotrebu širokog izbora antineoplazmatskih lijekova. Hemoterapija se daje tako da je zdravstveni tim može primijeniti na klinici, ljekarskom uredu ili priručnoj ambulanti, a najčešće u bolnici. Neke vrste hemoterapije daju se oralno i mogu se uzimati kod kuće.^[1]

Termin hemoterapija uglavnom se odnosi na liječenje raka, iako je njegovo povijesno značenje šire. U jednostavnijem smislu, hemoterapija se odnosi na liječenje zdravstvenog stanja korišćenjem hemijskih supstanci. Kao takav, izraz se koristio za neonkološku upotrebu, kao što je upotreba antibiotika (antibakterijska hemoterapija). U tom je smislu prvo moderno hemoterapijsko sredstvo bio arsfenamin, hemijski spoj arsena otkriven 1909. godine i korišten za liječenje sifilisa.. Kasnije su ga pratili sulfalijekovi i penicilin. Od ostalih uporaba koje su nazivane hemoterapija su liječenje autoimunih bolesti, poput multiple skleroze, dermatomiozitisa, polimiozitisa, lupusa, reumatoidnog artritisa i suzbijanje odbacivanja transplantata (vidi imunosupresija).

Hemoterapija specifična za rak počela se primjrnjivati četrdesetih godina prošlog vijeka, pri čemu su prvo primjenjvani lijekovi koji su antagonisti folne kiseline, kao antineoplazijska sredstva.

Lijekovi koji se koriste u antineoplastičnoj hemoterapiji nazivaju se citostatskim ili citotoksičnim lijekovima . Hemoterapija se koristi na različite načine u različito vrijeme. To uključuje sledeće:

• Za rak koji se daje kroz vaskularni ili limfni sistem, protiv formiranjs novih tumora i sprečavanje metastatskog karcinoma.
• Nakon operacije ili radioterapije eliminiraju se kancerogene mikroskopske ćelije koje su mogle otputovati na druge dijelove tijela, a imenovana je kao adjuvantna hemoterapija.
• Kao jedini tretman. Naprimjer, za liječenje karcinoma krvi ili limfnog sistema, poput leukemije i limfoma.
• Rak koji se nakon liječenja i ponovo pojavi naziva se rekurentni karcinom, naprimjer ponavljajući karcinom dojke.
• Prije operacije ili radioterapije potrebna je neoadjuvantna hemoterapija za smanjenje tumora.^[2][3]

Suštinski cilj kemoterapije je uništavanje tumorskih ćelija, kako bi se postigao nestanak, zarobljavanje ili smanjenje bolesti. Lijekovi koji se koriste u ovoj vrsti liječenja nazivaju se antineoplastičnim ili hemoterapijskim sredstvima. Proces dijeljenja zdravih ćelija strogo je reguliran kontrolnim mehanizmima, koji ćeliji odrediti kad se treba dijeliti. Maligni tumori okarakterizirani su upravo suprotnim mehanizmom, jer ih formiraju izmijenjene ćelije sposobne da se nekontrolirano umnožavaju, pa čak i napadnu i utjiču na susjedne ili udaljene organe, što se naziva metastazama. Tako hemoterapija djeluje u fazi dijeljenja tumorskih ćelija, sprječavajući njegovo razmnožavanje i na kraju ih uništavajući. S vremenom će se, ako hemoterapija uspije, postići smanjenje ili nestanak malignog tumora.

Lijekovi protiv raka dosežu u gotovo svs telesna tkiva, ne razlikujući maligne ćelije od zdravih. To kod pacijenta izaziva niz nuspojava, koje uglavnom nestaju nakon završetka liječenja. Zdrave ćelije koje su najčešće oštećene obuhvataju ćelije koštane srži, probavnog trakta i folikula dlake, što daje najčešće nuspojave hemoterapije, a to su: imunosupresija, astenija, mukozitis i alopecija, između ostalih. Takvi su efekti obično prolazni, premda ako pacijent ne postane kontroliran ili tolerantan, mogu prouzrokovati toksičnost i privremeno prekinuti hemoterapijsko liječenje.

Stoga su, u pokušaju ublažavanja nuspojava, zadnjih godina osmišljeni lijekovi protiv raka koji djeluju direktno protiv abnormalnih proteina ćelija raka, što se naziva ciljana terapija.

Hemoterapija obično nije jedino liječenje raka, jer se obično kombinira s operacijom i radioterapijom, modalitetom koji se naziva multidisciplinarni ili kombinirani tretman. Ovisno o svrsi i kombinacija lijekova, mogu se razlikovati sljedeće vrste hemoterapije:

• Kurativna: cilj joj je izlječenje bolesti, kad se nalazi u fazi pogodnoj za nju.
• Palijativna : namjera joj je da kontrolira simptome koje stvara tumor, koji je već u poodmakloj i neoperabilnoj fazi. Stoga se nastoji što više poboljšati kvalitet života pacijenta kao i povećati preživljavanje.
• Adjuvantna: obično se daje nakon glavnog tretmana kao što je operacija, kako bi se smanjila učestalost metastaza.
• Neoadjuvantna ili indukcija: započinje prije bilo kog hirurškog ili radioterapijskog tretmana, kako bi se procijenila efikasnost liječenja. Smanjuje stadij tumora, sposobne su poboljšati rezultate operacije i radioterapije, a u nekim slučajevima i odgovor dobijen nakon dolaska na operaciju je prognostički faktor .
• Monohemoterapija: primjena jednog antitumorskog lijeka. Sastoji se od razumne rotacije raspoloživih lijekova (sekvencna monohemoterapija) u ciklusima u kojima se primjenjuje jedan spoj dok se ne postigne kontrola patologije ili dok se ne dokažu klinički pokazatelji njegove neučinkovitosti. Monohemoterapijom neoplazme koje najbolje reaguju (leukemija i limfom) teško prelaze 30% remisije, dok kod solidnih tumora, liječenih čak i efikasnijim lijekovima i u najpovoljnijim uvjetima, nema odgovarajućeg rezultata u 10- 15% slučajeva. Iz tog razloga, primjena sekvencna monohemoterapija sada je ograničena u liječenju neoplazmi.
• Polihemoterapija: kombinacija nekoliko citotoksičnih agensa koji djeluju putem različitih mehanizama, sinergijski, kako bi se smanjila doza svakog pojedinog lijeka i povećala terapijska moć svih tvari zajedno. Obično se definira prema vrsti lijekova koji formiraju asocijaciju, dozu i vrijeme u kojem se daju, tvoreći shemu hemoterapije.

Istodobna radiohemoterapija: primenjuje se istodobno ili istovremeno s radioterapijom, kako bi se pojačao efekat zračenja ili s njim djelovao prostorno, odnosno pojačao lokalni efekat zračenja i sistemski djelovao sa hemoterapijom .

Obje, i mono- i polihemioterapije, u skladu sa općim smjernicama, kao što je kliničko stanje pacijenta, može primijeniti istovremeno s antineoplazmatskim lijekovima za upravljanje sekundarnim simptomimaa, kao što su su ondansetronski (antiemetički), amifostin (nefroprotekcija), dekrazoksan (kardioprotekcija), za smanjenje iritacije mokraćnog mjehura ili deksametazon.

Postoji više od stotinu antineoplazmatsih lijekova koji se obično svrstavaju u sljedeće grupe:

• Alkilirajuća sredstva : njihov mehanizam općeg djelovanja je izazvano oštećenje ćelijske DNK (i neoplastnne i zdrave) ugradnjom alkilnih grupa i na taj način mijenja se ili izbjegava umnožavanje ćelija. Primjeri: hlorambucil, melfalan.
• Antimetaboliti: supstance analogne prirodnim sastojcima:

Analozi folne kiseline: metotreksat;

Analozi purina: 6-merkaptopurin;

Pirimidinski analozi : 5-fluorouracil, ara-c;

Alkaloidi biljnog roda Vinca: etopozid, tenipozid, vinkristin, vinblastin;

Derivati platine.

• Intravenska primjena doksorubicina . Ovaj se lijek često koristi u kombiniranoj hemoterapiji za borbu protiv različitih vrsta raka, obično kao komponenta različitih režima liječenja. Doksorubicin ima karakterističnu crvenu boju.
• Neki od citostatski aktivnih sastojaka su sljedeći:

Aldesleukin: koristi se za liječenje metastaziranog karcinoma bubrežnih ćelija.

Bexaroten: primjenjuje se u liječenju kožnih limfoma poput fungoidne mikoze .

Bleomycin: koristi se za liječenje Hodgkinovog limfoma.

Kapecitabinom: za liječenje raka debelog crijeva, raka dojke .

Carboplatin: kod karcinoma jajnika, pluća, epidermoida, karcinoma glave i vrata i neoadjuvantnog liječenja karcinoma mokraćnog mjehura.

Cisplatin: za metastatski karcinom testisa, jajnika i liječenje uznapredovalog raka mjehura, kao i pločastoćelijskog karcinoma glave i vrata.

Docetaksel: antimikrobulusno sredstvo u liječenju uznapredovalog karcinoma dojke (1. i 2. stadij), adjuvantnog karcinoma dojke, nesitnoćelijskog karcinoma pluća (1. i 2. stadij), metastatskog karcinoma prostate, raka želuca i raka glave i vrata. Komercijalni naziv je Taxotere.

Doksorubicin: antitumorski antibiotik, njegovo trgovačko ime je Adriblastin.

Epirubicin: citostatski antibiotik antraciklinske grupe.

Fludarabin: njegov fosfat se koristi u liječenju hronične B-ćelijske limfocitne leukemije (LLC).

Gemzar: komercijalni naziv gemcitabina , koji se često koristi u lečenju raka pankreasa.

Irinotekana: za liječenje uznapredovalog karcinoma debelog crijeva, a također je integriran u sheme polihemoterapije kao što je Folfirinox .

Metotreksat: dodatak antineoplastnoj hemoterapiji kod reumatoidnog artritisa, psorijaze, polioma, sarkoidoze i reaktivnog artritisa .^[4]

^{[4]:55–59[5][6]}

Mitoxantrone: za liječenje metastatskog karcinoma dojke i ne-Hodgkinovog limfoma .

Oksaliplatin: dozvoljen je za prvu liniju liječenja metastatskog kolorektalnog karcinoma u kombinaciji s 5-fluorouracilom i leukovorinom i za pomoćno liječenje raka debelog crijeva u fazi III. Također je integriran u FOLFIRINOX shemu za karcinom gušterače .

Paklitaksel: lijek koji se koristi za liječenje određenih bolesti jajnika, dojke i pluća. Takođe, njegova upotreba sada je postala rasprostranjena u kombinaciji s nanodijelima albumina i gemcitabina , koji se na tržište prodaje pod imenom Abraxane .

Rituksimab: koristi se u liječenju Hodgkinovog limfoma.

Vinblastin i vinkristin: onkolitički lijekovi koji uzrokuju poremećaj diobe ćelija u fazi metafaze.

Vinorelbine: za suzbijanje određenih bolesti lociranih u grudima (pluća i dojke).

Hemoterapija se daje u ciklusima, sa naizmjeničnim razdobljima liječenja i perioda mirovanja. Ovo je neophodno kako bi se zdravim ćelijama omogućilo vrijeme da se oporave kako bi mogle podnijeti novi ciklus liječenja, uz nižu toksičnost.

Ovisno o vrsti raka, njegovom stadiju, stanju pacijenta i lijekovima, hemoterapija se može primijeniti intravenski ili oralno .

Intravenska

To je najčešće korišteni put primjene. Ponekad, kako bi se izbjeglo opetovano probijanje sitnih vena ili kod dugotrajnih tretmana, koristi se kateter i na taj način se izbjegava flebitis. Infuzijske pumpe koriste se za infuziju lijekova, koji kontrolišu prolazak hemoterapije u organizam.

Oralna

Ova ruta moguća je samo za lijekove koji se mogu apsorbirati kroz želudac ili crijeva. ,Mjesto administracije Priprema hemoterapije, uz prethodno odobrenje onkologa, obično se obavlja u bolničkoj ljekarničkoj službi, jer su potrebne važne mjere sigurnosti. medicinske sestre koje su vješte u hemoterapiji odgovorne su za pripremu i infuziju. Najčešće se koristi put potkožnih ili površnih vena gornjih udova. Liječenje se obično obavlja u dnevnoj bolnici . U određenim okolnostima, ovisno o vrsti lijekova ili kao posljedici toksičnosti, potreban je višednevni prijem u bolnicu.

U prvom redu, hemoterapija, koja je nespecifična, utiče na zdrava tkiva, što dovodi do nuspojava koje, iako su prolazne, mogu postati hronične. Ovo može izuzetno oslabiti pacijenta, posebno ako se hemoterapija daje dugo i neprekidno tokom dužeg vremena. S druge strane, kako tumor napreduje, ćelije mogu razviti otpornost na hemoterapiju, pogodujući razvoju bolesti. Stoga je uobičajeno da se isti lijek primjenjuje u liječenju različitih tumora, varirajući doze ili kombinirajući ga s drugim različitim lijekovima.

Hemoterapijski tretman može pogoršati stanje pacijenata oboljelih od raka, jer također uništava normalne ćelije, posebno one koje se brže dijele. Ovi efekti, iako su obično prolazni, mogu postati hronični, što može oslabiti pacijenta izuzetno, posebno ako se daje dugo i neprekidno tokom vremena. U nekim slučajevima, kada su nuspojave vrlo intenzivne, pojavljuje se toksičnost koja može dovesti do privremenog prestanka liječenja antineoplastikom. Nuspojave ovise o , hemoterapijskom sredstvu, a najvažnije su:

• Alopecija: to je najvidljivija nuspojava, zbog promjene tjelesne slike, i koja psihološki najviše utiče na pacijente. Međutim, gubitak kose ovisi o količini i vrsti lijeka, koji se ne pojavljuje u svim slučajevima. Osim toga, između četiri i šest sedmica nakon završetka tretmana kosa ponovo raste.
• Mučnina i povraćanje, mogu se ublažiti sa antiemeticima kao što su metoklopramid ili antagonisti tip 3 receptore serotonina , kao što su dolasetron , granisetron i ondansetron .
• Diareja ili zatvor .
• Anemija , zbog razaranja koštane srži, čime se smanjuje broj crvenih krvnih zrnaca. Za ublažavanje anemije ponekad se treba koristiti transfuzija krvi ili primjena eritropoetina .
• Imunosupresija: gotovo svi režimi hemoterapije mogu uzrokovati smanjenje djelotvornosti imunskog sistema, poput neutropenije koja može dovesti do infekcije, sepse i smrti ako se ne otkrije i liječi na vrijeme. Neutropenija se može riješiti sa administracijom faktora rasta kolonija [[[granulocit]]a (G-CSF, kao i filgrastima.
• Krvarenje, zbog smanjenja trombocita, nakon uništavanja koštane srži.
• Kardiotoksičnost: hemoterapija povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti (primjer: adriamicin ).
• Hepatotoksičnost: uglavnom utiče na jetru i njene funkcije.
• Nefrotoksičnost: uglavnom utiče na bubrege i njihove funkcije.
• Sindrom lize tumora : javlja se s uništenjem malignih ćelija hemoterapijom velikih tumora poput limfoma . Ova ozbiljna i fatalna nuspojava sprečava se na početku liječenja različitim terapijskim mjerama.
• Smanjenje faktora koagulacije: kada je tijelo u izvanrednom stanju i oslabi, atrofira više procesa, uključujući faktore koagulacije i ako tome dodamo smanjenje trombocita, pacijent će imati poteškoće u formiranju tromba.
• Sterilnost: neki hemoterapijski lijekovi uništavaju ćelije koje proizvode spolne hormone i gamete , onesposobljavajući osobu za dobijanje potomstva.
• Astenija,
• Kognitivni poremećaj.

To je oblik lokalne (regionalne) primjene antineoplastične hemoterapije. Njen cilj je postizanje visokih koncentracija antineoplastnog lijeka u tumorskom području s najmanje moguće sistemske toksičnosti. Naprimjer, intrakavitarna hemoterapija, bilo intravezikalna, intraperitonealna, intrapleuralna, intraduralna i intraarterijska hemoterapija. Unutar ove posljednje skupine postoji izolirana regionalna perfuzija, intraarterijska infuzija i različite intermedijarne tehnike s većom ili manjom izolacijom regionalnog krvotoka koji se liječi. Drugi primjeri intrakavitarne hemoterapije: ubacivanje intravezikalnog mitomicina-c, kao pomoćnog liječenja raka mokraćnog mjehura, iIntraperitonealna hemoterapija kao pomoćno liječenje raka jajnika.

• Radioterapija
• Imunoterapija
• Monoklonska antitijela

Commons ima datoteke na temu: Hemoterapija