Heraklije

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Heraklije
Car Bizantijskog carstva
Vladavina	5. oktobar 610 – 11. februar 641.
Prethodnik	Foka
Nasljednik	Konstantin III
Rođenje	575. Kapadokija (današnja Turska)
Smrt	11. februar 641. (u 66. godini) Konstantinopolj, Bizantijsko carstvo

Heraklije (Flavije Heraklije August; 575 – 11. februar 641) bio je car Bizantijskog carstva od 610. do 641. godine. Njegova vladavina je obilježena sa nekoliko vojnih pohoda. Dolaskom na vlast preuzeo je komandovanje tokom Bizantijsko-sasanidskog rata (602. - 628.). Prve bitke su završene bizantijskim porazom; sasanidska vojska je došla do Konstantinopolja koji je bio zaštićen neprobojnim zidinama i jakom mornaricom. Ubrzo nakon toga, obnovio je i ojačao vojsku koja je Sasanide istjerala iz Male Azije pobijedivši ih u bici kod Ninive 627. godine. To je dovelo do potpisivanja mirovnog sporazuma sa sasanidskim kraljem Kavadhom II koji je pristao da se povuče sa svih okupiranih teritorija. Period kratkog mira su prekinuli muslimani koji su 634. godine pobijedili njegovog brata Teodora i osvojili Mezopotamiju, Jermeniju i Egipat. Naslijedio ga je sin Konstantin III.

Ratovi[uredi | uredi izvor]

Heraklije se odmah suočio sa problemom odbrane državnih granica. Naime Avari i Slaveni su prodirali sve dublje na Balkan. Slaveni su kontrolirali Podunavlje, Traciju, Makedoniju, a počeli su prodirati i u centralnu Grčku, te na Peloponez. Na istoku su Perzijanci za vladavine Hozroja I Anuširvana zauzeli 613. Siriju, 614. Palestinu i 619. Egipat. U Jeruzalemu su razorili crkvu Svetog groba i Sveti Križ odnijeli u Perziju. Shvativši da se nije moguće u isto vrijeme uspješno boriti na dvije bojišnice , car je 619. sklopio mir sa Avarima i posvetio se prilikama na istoku carstva. Car je 622. godine napustio Carigrad i zaputio se u Malu Aziju i počeo pripreme za rat. U jesen iste godine napao je Armeniju i izvojevao nekoliko pobjeda nad Perzijancima. Kada su za to saznali Avari, počeli su tražiti da im car poveća iznos danka, što je on morao i prihvatiti. Heraklije je tada nastavio rat protiv Perzije, ali, ubrzo su mu stigle loše vijesti. Perzijanci su sklopili savez sa Avarima i napali glavni grad sa istoka, dok su Avari, Slaveni i Bugari opsjeli grad sa mora i sa zapada. Bizantska mornarica porazila je neprijateljsku flotu, a potom nanijela poraz Avarima i Slavenima u kopnenoj bitki. Kada su Perzijanci vidjeli da su im saveznici poraženi, povukli su se natrag u Perziju.

Heraklije je nastavio rat na istoku i 627. izvojevao veliku pobjedu kod Ninive i uništio perzijsku vojsku. Nakon toga poraza svrgnut je stari car Hozroje I Anuširvan, a nasljedio ga je sin Kavad II. Novi je vladar odmah sklopio mir sa Bizantincima. Perzijanci su vratili sve osvojene teritorije, a Heraklije je 630. svečano ušao u Jeruzalem i vratio Sveti Križ. Iscrpljeno dugotrajnim ratom protiv Bizanta, Perzijsko carstvo je ubrzo palo pod naletima Arapa, koji su ga zauzeli. Oni su ubrzo napali Bizant i 634. zauzeli Siriju. Car je 636. godine prikupio veliku vojsku, ali je pretrpio težak poraz u bitki kod rijeke Jarmuk, pritoka rijeke Jordan. Arapi su nakon toga zauzeli Mezopotamiju, Palestinu, Armeniju i Egipat.

Reforme i vjerski sukobi[uredi | uredi izvor]

Heraklije je čim je došao na vlast, poduzeo sveobuhvatne reforme vojske i državne uprave. Umjesto latinskog jezika, koji je dotada bio službeni, uveo je grčki. Stare rimske titule august i imperator car, zamijenio je novom - bazilej.

Car je u Maloj Aziji uveo posebne oblasti - teme, u kojima je vojna i civilna vlast bila u rukama vojnih zapovjednika - stratega. U temama je zemlja davana vojnicima na trajno korištenje u zamjenu za vojnu službu i plaćanje poreza. Time je Bizant smanjio troškove za plaćeničku vojsku, koja se u ranijem razdoblju pokazala nepouzdanom. Istodobno su osnovane slobodne seoske općine koje su kao zajednica plaćale porez i imale zajedničko vlasništvo nad zemljom.

Povratak istočnih provincija 627. godine ponovno je izazvao vjerske sukobe između monofizita i pristaša pravovjerja. Istok carstva bio je uz prve, dok su druge činili stanovnici ostatka carstva. Želeći pomiriti obje strane, carigradski patrijarh Sergije je iznio novi nauk monoenergizam. Tvrdio je da Krist ima dvije prirode, koje pak povezuje jedna energija. ali, kada je naišao na otpor jeruzalemskog partrijarha Sofronija, razvio je novi nauk - monoteletizam. Monoteletizam je zastupao gledište da Isus Krist ima jednu volju. Car je pristao uz monoteletizam, ali su to kompromisno rješenje odbacili i monofiziti i pravovjerni, a i sam papa.

Pred kraj Heraklijeva života započela je borba za vlast između njegova prvog sina Konstantina III, te careve druge supruge Martine i njenog sina Heraklone. Car je umro 11. februara 641, a odredio je da ga nasljede oba sina i Martina.

Mit[uredi | uredi izvor]

Mit o dobrom i sposobnom caru Herakliju koji je u potpuno suprotnosti sa okrutnim, korumpiranim i nesposobnim Fokom je stvoren tokom Heraklijeve dinastije. Po tom mitu koji živi i danas za sve vojne poraze tokom prvih deset godina (610–620) vladavine Heraklija kriv je Foka, za kasnije uspjehe zaslužan je Heraklije (620–630), a za poraze od Arapa i gubitak 2/3 Bizantskog Carstva kriva je sudbina. Činjenica da je Heraklije jedini car u 1500 godina rimske povijesti koji je vlastoručno ubio svog prethodnika se zaboravlja, kao i njegov incestni drugi brak protiv crkvene ili narodne volje.