Objekat

Objekat ili objekt je filozofski termin koji se često koristi za razliku od pojma subjekt. Subjekt je posmatrač, a objekt je posmatrana stvar. Za moderne filozofe kao što je Descartes, svijest je stanje spoznaje koje uključuje subjekt—u koji se nikada ne može sumnjati jer samo on može biti onaj koji sumnja—i neki objekt(i) za koje se može smatrati da nema stvarno ili puno postojanje ili vrijednost neovisno o subjektu koji ga promatra. Metafizički okviri se također razlikuju po tome da li smatraju da objekti postoje nezavisno od njihovih svojstava i, ako da, na koji način.^[1]

Pragmatičar Charles S. Peirce definiše širok pojam objekta kao bilo šta o čemu možemo razmišljati ili razgovarati.^[2] U općem smislu, to je bilo koji entitet: piramide, bogovi,^[3] Sokrat,^[3] Alpha Centauri , broj sedam, nevjerica u predodređenost ili strah od mačaka. U strogom smislu se odnosi na bilo koje određeno biće.

Srodni pojam je objektnost. Objektnost je stanje objekta. Jedan pristup definisanju je u smislu osobina objekata i relacija. Opisi svih tijela, umova i osoba moraju biti u smislu njihovih svojstava i odnosa. Filozofsko pitanje prirode predmetnosti odnosi se na to kako su objekti povezani sa svojim svojstvima i odnosima. Naprimjer, čini se da je jedini način da se opiše jabuka opisivanjem njenih svojstava i povezanosti s drugim stvarima. Njena svojstva mogu uključivati njenu crvenilo, veličinu i sastav, dok njeni odnosi mogu uključivati "na stolu", "u sobi" i "biti veća od drugih jabuka".

Pojam objekta mora se baviti dva problema: problemima promjene i problemima supstanci. Dvije vodeće teorije o objektnosti su teorija supstancije, u kojoj se supstance (objekti) razlikuju od svojih svojstava, i teorija snopa, gdje objekti nisu ništa više od snopova svojih svojstava.

U engleskom jeziku riječ object je izvedena iz latinskog objectus (od obicere) sa značenjem baciti, ili staviti ispred ili protiv, od ob– +jacere = baciti.^[4] Kao takav, on je korijen za nekoliko važnih riječi koje se koriste za izvođenje značenja, kao što su objektivizirati (materijalizirati), objektivno (budućnost referenca) i objektivizam (filozofska doktrina čije znanje se zasniva na objektivnoj stvarnosti).

U širem smislu, riječ objekat imenuje maksimalno opću kategoriju, čiji članovi su podobni da se na njih poziva, kvantificira i razmišlja. Termini slični širokom pojmu objekta uključuju stvar, biće, entitet, predmet, postojeći, pojam, jedinica i individua.^[3]

U običnom jeziku, čovjek je sklon samo materijalni objekt nazvati "objekt".^[3] U određenim kontekstima, može biti društveno neprikladno primijeniti riječ "objekt" na živa bića, posebno na ljudska bića , dok su riječi entitet i biće prihvatljivije.

Neki autori koriste objeki za razliku od osobina; to jest, objekt je entitet koji nije svojstvo. Objekti se razlikuju od svojstava po tome što se objekti ne mogu pozivati na predikate. Takva upotreba može isključiti apstraktne objekte iz brojanja kao objekata. Izrazi slični takvoj upotrebi objekta uključuju supstancu, individuu i posebnost.^[3]

Reč objekat može se koristiti i za razliku od subjekta. Postoje dvije definicije. Prva definicija smatra da je objekt entitet koji ne uspijeva doživjeti i koji nije svjestan. Druga definicija smatra da je objekt doživljeni entitet. Druga definicija se razlikuje od prve po tome što dozvoljava subjektu da bude objekt u isto vrijeme.^[3]

Atribut objekta naziva se svojstvom ako se može doživjeti (npr. njegova boja, veličina, težina, miris, okus i lokacija). Predmeti se manifestuju kroz svoja svojstva. Čini se da se ove manifestacije mijenjaju na pravilan i jedinstven način, sugerirajući da nešto leži u osnovi svojstva. Problem promene postavlja pitanje šta je to u osnovi. Prema teoriji supstance, odgovor je supstanca, ono što predstavlja promjenu.

Budući da se supstance doživljavaju samo kroz svoja svojstva, sama supstanca se nikada ne doživljava direktno. Problem supstance postavlja pitanje na osnovu čega se može zaključiti postojanje supstance koja se ne može vidjeti ili naučno potvrditi. Prema teoriji snopa Davida Humea, odgovor je nikakav; tako je objekat samo njegova svojstva. U Mūlamadhyamakakārikā, Nagarjuna uzima dihotomiju između objekata kao zbirki svojstava ili kao odvojenih od tih svojstava, kako bi pokazao da se obje tvrdnje raspadaju pod analizom. Otkrivajući ovaj paradoks, on tada pruža rješenje (pratītyasamutpāda – "zavisno porijeklo") koje leži u samom korijenu budističke prakse. Iako je Pratītyasamutpāda obično ograničen na uzrokovane objekte, Nagarjuna proširuje svoj argument na objekte općenito, tako što razlikuje dvije različite ideje – zavisno određivanje i zavisno porijeklo. Predlaže da svi objekti zavise od označavanja, pa se stoga svaka rasprava o prirodi objekata može voditi samo u svjetlu konteksta. Valjanost objekata može se utvrditi samo unutar onih konvencija koje ih potvrđuju.^[5]

Bertrand Russell je ažurirao klasičnu terminologiju sa još jednim terminom, činjenica;^[6] "Sve što postoji na svijetu nazivam činjenicom." Činjenice, objekti su suprotstavljeni vjerovanju, koji su "subjektivni" i mogu biti greške subjekta, znalca koji je njihov izvor i koji je siguran u sebe i malo toga. Svaka sumnja implicira mogućnost greške i stoga priznaje razliku između subjektivnosti i objektivnosti. Znalac je ograničen u mogućnosti da razlikuje činjenice od vjerovanja, lažne od istinitih objekata i uključuje se u testiranje stvarnosti, aktivnost to će rezultirati manje ili više sigurnosti u pogledu stvarnosti objekta. Prema Russellu,^[7]"potreban nam je opis činjenice koja bi dato vjerovanje učinila istinitim" gdje je "Istina svojstvo vjerovanja." Znanje je "pravo vjerovanja".^[8]

Teorija vrijednosti tiče se vrijednosti objekata. Kada je u pitanju ekonomska vrijednost, općenito se bavi fizičkim objektima. Međutim, kada se radi o filozofskoj ili etičkoj vrijednosti, objekt može biti i fizički i apstraktni objekt (npr. radnja).

Ograničavanje diskusija o objektnosti na područje fizičkih objekata može ih pojednostaviti. Međutim, definiranje fizičkih objekata u terminima fundamentalne čestice (npr. kvarkovi) ostavlja otvorenim pitanje šta je priroda fundamentalne čestice i stoga postavlja pitanje šta se od kategorije bića može koristiti za objašnjenje fizičkih objekata.

Simboli predstavljaju objekte; kako to rade, odnos mapa–teritorija, osnovni je problem semantike.^[9]

• Russell, Bertrand (1948). Human Knowledge Its Scope and Limits. New York: Simon and Schuster.

• Bradley Retter & Andrew M. Bailey. "Object". Stanford Encyclopedia of Philosophy.
• Gideon Rosen. "Abstract objects". Stanford Encyclopedia of Philosophy.
• Colin Smith. "Even More Abstract Objects". Crazy Objects And Their Affect On Reality.

Šablon:Metafizika