Prostor
| Klasična mehanika |
|---|
Prostor je jedan od najvažnijih pojmova prirodne filozofije, fizike, matematike i likovnih umjetnosti. U najopćenitijem smislu prostorom se bavi topologija. Postoji više vrsta i značenja prostora.
Prostor je bezgranični trodimenzionalni opseg u kojem objekti i događaji imaju relativnu poziciju i smjer.[1] U klasičnoj fizici, fizički prostor se često zamišlja u tri linearne dimenzije, iako ga moderni fizičari obično smatraju, s vremenom, dijelom bezgraničnog četverodimenzionalnog kontinuuma poznatog kao prostor -vrijeme. Smatra se da je koncept prostora od fundamentalnog značaja za razumijevanje fizičkog univerzuma. Međutim, nastavlja se neslaganje između filozofa oko toga da li je on sam entitet, odnos između entiteta ili dio konceptualnog okvira.
Rasprave o prirodi, suštini i načinu postojanja prostora datiraju iz antike; naime, na rasprave poput Platonovog Timaeja ili Sokrata u njegovim razmišljanjima o onome što su Grci nazivali khôra (tj. "prostor"), ili u Aristotelovoj fizici (Knjiga IV, Delta) u definiciji toposa (tj. mjesta), ili u kasnijoj "geometrijskoj koncepciji mjesta" kao "prostora kao proširenja" u Raspravi o mjestu ( Qawl fi al-Makan ) arapskog polimatičara Alhazena iz 11. stoljeća.[2] Mnoga od ovih klasičnih filozofskih pitanja razmatrana su u renesansi, a zatim preformulisana u 17. veku, posebno tokom ranog razvoja klasične mehanike. Po mišljenju Isaka Njutna, prostor je bio apsolutan – u smislu da je postojao trajno i nezavisno od toga da li je u prostoru bilo materije.[3] Drugi prirodni filozofi, posebno Gottfried Leibniz, mislili su umjesto toga da je prostor zapravo skup odnosa između objekata, datih njihovom udaljenošću i smjerom jedan od drugog. U 18. vijeku, filozof i teolog George Berkeley pokušao je da opovrgne „vidljivost prostorne dubine“ u svom Eseju ka novoj teoriji vizije . Kasnije je metafizičar Immanuel Kant rekao da koncepti prostora i vremena nisu empirijski izvedeni iz iskustava vanjskog svijeta – oni su elementi već datog sistematskog okvira koji ljudi posjeduju i koriste za strukturiranje svih iskustava. Kant je iskustvo "prostora" u svojoj Kritici čistog razuma označio kao subjektivnu "čistu apriornu formu intuicije".
U 19. i 20. veku matematičari su počeli da ispituju geometrije koje nisu euklidske, u kojima je prostor zamišljen kao zakrivljen, a ne ravan . Prema općoj teoriji relativnosti Alberta Ajnštajna, prostor oko gravitacionih polja odstupa od euklidskog prostora.[4] Eksperimentalni testovi opće relativnosti potvrdili su da neeuklidske geometrije pružaju bolji model za oblik prostora.
U matematici
[uredi | uredi izvor]- Euklidov prostor
- Neeuklidov prostor
- Riemannov prostor
- Neriemannov prostor
- Topološki prostor
- Metrički prostor
- Normirani prostor
- Unitarni prostor
- Vektorski prostor
Ostale podjele
[uredi | uredi izvor]- Fizički prostor
- Filozofski prostor
- Kibernetski prostor
- Apsolutni i imaginarni prostor
- Prostor (likovna umjetnost)
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Space – Physics and Metaphysics". Encyclopædia Britannica. Arhivirano s originala, 6. 5. 2008. Pristupljeno 28. 4. 2008.
- ^ Refer to Plato's Timaeus in the Loeb Classical Library, Harvard University, and to his reflections on khora. See also Aristotle's Physics, Book IV, Chapter 5, on the definition of topos. Concerning Ibn al-Haytham's 11th century conception of "geometrical place" as "spatial extension", which is akin to Descartes' and Leibniz's 17th century notions of extensio and analysis situs, and his own mathematical refutation of Aristotle's definition of topos in natural philosophy, refer to: Nader El-Bizri, "In Defence of the Sovereignty of Philosophy: al-Baghdadi's Critique of Ibn al-Haytham's Geometrisation of Place", Arabic Sciences and Philosophy (Cambridge University Press), Vol. 17 (2007), pp. 57–80.
- ^ French, A.J.; Ebison, M.G. (1986). Introduction to Classical Mechanics. Dordrecht: Springer, p. 1.
- ^ Carnap, R. (1995). An Introduction to the Philosophy of Science. New York: Dove. (Original edition: Philosophical Foundations of Physics. New York: Basic books, 1966).