Bobby Fischer

Bobby Fischer
Puno ime	Robert James Fischer
Država	SAD (do 2005) Island (2005–2008)
Rođenje	9. mart 1943. Chicago
Smrt	17. januar 2008. Reykjavík
Titula	Velemajstor (1958)
Svjetski šampion	1972–1975.
Najveći ELO rejting	2785 (juli 1972)[1]

Robert James "Bobby" Fischer bio je šahovski velemajstor i jedan od najvećih igrača u historiji šaha. Osvojio je titulu svjetskog prvaka 1972. u meču protiv Borisa Spaskog. Nakon toga prestao je igrati i odustao od odbrane titule, pa je 1975. prvakom proglašen pobjednik mečeva kandidata Anatolij Karpov.

Godine 1992. odigrao je neslužbeni revanš-meč sa Spaskim u Herceg Novom. Time je prekršio američke zakone jer su Srbija i Crna Gora bile pod sankcijama zbog ratova u bivšoj Jugoslaviji. Početkom 2005. dobio je državljanstvo Islanda, na kojem je ostao do smrti.

Već kao trinaestogodišnjak, 1956, nastupio je na prvenstvu SAD-a. Privukao je pažnju svjetske šahovske javnosti briljantnom pobjedom nad Donaldom Byrneom. Kad je bio na vrhuncu karijere, početkom 1970-ih, rekao je da mu je to bila "partija života".

Već iduće godine postao je prvak SAD. Godinu kasnije ponovo je pobijedio i plasirao se na međuzonski turnir. Na međuzonskom, igranom u Portorožu, dijelio je 5-6. mjesto, osvojio titulu velemajstora i plasirao se na turnir kandidata. Iako je u posljednjih desetak godina nekoliko još mlađih dječaka osvojilo najviši naslov, njegov je uspjeh bez premca jer danas su kriteriji za osvajanje titule mnogo blaži.

Turnir kandidata igran je 1959. u Portorožu, Zagrebu i Beogradu. Igrala su osmorica igrača u četiri kruga. Fischer je podijelio 5-6. mjesto sa Svetozarom Gligorićem (prvo mjesto osvojio je Mihail Talj).

U sljedećih desetak godina, Fischer je osvojio prva mjesta na više međunarodnih turnira. Često je dolazio u sukob s organizatorima turnira, jer je tražio ekstra-honorare i borio se za savršene uslove. Iako su mu zamjerali tvrdoglavost, sitničavost i grandomaniju, njegovi su zahtjevi obično bili opravdani. Svojim uspjesima, popularnošću i upornošću pomogao je i ostalim profesionalnim šahistima. Bio je bijesan na najjače sovjetske igrače, koji su dobijali plaću od države i nisu tražili posebne honorare i visoke nagrade na turnirima.

Smatrajući da su zbog velikog utjecaja sovjetske šahovske organizacije na FIDE uslovi neravnopravni, nakon turnira kandidata 1962. (gdje je bio četvrti – pobijedio je Petrosjan) odlučio je da ne igra u ciklusu takmičenja za svjetsko prvenstvo. Igrao je na turnirima i za ekipu SAD na olimpijadama i uglavnom pobjeđivao. Između 1960. i 1971. igrao je na 25 turnira i 20 puta osvojio prvo mjesto.

Potpuno se posvetio šahovskoj igri. Nakon prvih uspjeha prekinuo je školovanje i nikada nije završio srednju školu. Nije ga zanimala umjetnost, nauka, politika niti sport.

Tek 1970. odlučio se na juriš na svjetsko prvenstvo. Na međuzonskom turniru u Palma de Malorci bio je uvjerljivo prvi.

Bilo je jasno da je favorit mečeva kandidata, ali način na koji se obračunao s protivnicima bio je i ostao jedinstven u historiji šaha. U četvrtfinalnom meču, igranom u Vancouveru 1971, pobijedio je Marka Tajmanova s čistih 6-0! Izgledalo je nemoguće da se tako nešto ponovi, ali polufinalni meč protiv Benta Larsena završio je jednako.

U finalu, Fischer je igrao protiv Tigrana Petrosjana, svjetskog prvaka 1963-1969. g. Fischer je dobio prvu partiju i to je bila njegova 19. uzastopna pobjeda. Petrosjan međutim dobija drugu partiju. Slijede tri remija. Fischerovi naviječi počeli su se zabrinjavati: možda je staloženi Petrosjan pronašao pravi način da obuzda agresivnog protivnika? Nesigurnost nije dugo trajala: Fischer je dobio sljedeće četiri partije i pobijedio 6,5-2,5. Bilo je to prvi put nakon Drugog svjetskog rata da jedan igrač van Sovjetskog saveza dođe do meča za titulu.

U pripremama meča sa svjetskim prvakom Borisom Spaskim postavljao je stalno nove zahtjeve i meč je bio blizu otkazivanja; krize su se nastavile i kada je meč počeo. U svijetu je vladalo golemo zanimanje za meč, koji je doživljavan i kao obračun usamljenog američkog genija s moćnom mašinom komunističke imperije. Tadašnji američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger telefonom je razgovarao s Fischerom, nagovarajući ga da igra.

Meč je odigran u Reykjavíku, glavnom gradu Islanda. Nagradni je fond bio dotad nezamislivih 250.000 dolara. U prvoj partiji, u jednostavnoj i potpuno izjednačenoj završnici, Fischer je napravio neshvatljivu grešku i izgubio.

Nakon toga najavio je da neće igrati ako se iz sale ne uklone televizijske kamere kompanije Chester Fox, koja je imala pravo snimanja svih partija za predviđeni film o meču. Tvrdio je da mu smeta njihovo zujanje, iako je ranije potpisao ugovor o snimanju i izborio se da on i Spaski dobiju svaki po 30% prihoda od prava na snimanje. Nije došao na drugu partiju i izgubio je kontumacijom. Nakon toga kamere su ipak uklonjene i meč je nastavljen.

Od treće do desete partije, Fischer je ponovo pokazao superiornost: pet je partija dobio, tri remizirao. Spaski je dobio 11. partiju, Fischer 13. Slijedila je serija od sedam remija, a zatim Fischer dobija 21. partiju i time i meč, sa 12,5-8,5.

Fischer je konačno otvario cilj kojem je podredio cijeli život. Dokazao je da je najjači na svijetu (tvrdio je da je realno bio najjači od svoje osamnaeste godine); postigao je svjetsku slavu, u SAD je postao nacionalni heroj, pobjednik nad komunizmom. Prema riječima njegovog advokata, s nekoliko potpisa na ugovore za reklamiranje mogao je za tri sedmice zaraditi 1,2 miliona dolara.

Međutim, odbio je sve te ponude. Odbio je igrati šah, nastupati na simultankama, držati predavanja. Povukao se u osamu.

U mečevima kandidata, nova sovjetska nada Anatolij Karpov (r. 1951) pobijedio je u polufinalu Spaskog, a u finalu Viktora Korčnoja. Time je stekao pravo na meč s Fischerom. Fischer je tražio da se način igranja meča promijeni, tako da se umjesto fiksirane 24 partije igra na deset pobjeda. Kongres FIDE zaključio je da bi tada meč mogao predugo trajati i odlučeno je da se igra do šest dobivenih partija. (Bili su u pravu. Godine 1984-1985. meč Karpov-Kasparov prekinut je nakon 48. partije, kod rezultata 5-3 uz 40 remija, zbog iscprljenosti oba igrača. Nakon toga vraćeno je ograničenje od 24 partije.) Bio je to jedini s liste Fischerovih zahtjeva (ukupno ih je bilo 179) koji je FIDE odbila.

Fischer je, međutim, odbio igrati pod tim uslovima. Nakon što su iscrpljeni svi rokovi, predsjednik FIDE, bivši svjetski prvak Max Euwe, proglasio je Karpova prvakom svijeta. Fischer nikada nije priznao tu odluku; nazivao se i dalje svjetskim prvakom "jer nikada nije pobijeđen".

Nakon toga potpuno je nestao iz javnosti; heroj je postao legenda. Kolale su razne priče o tome gdje se zapravo nalazi. Povremeno su ga nalazili i pokušavali nagovoriti da ponovo zaigra, ali on je tokom dvadeset godina sve ponude odbijao. Godine 1977. je npr. odbio ponude da za 250.000 dolara odigra jednu partiju u Las Vegasu, i tri miliona dolara ekstra-honorara da nastupi na jednom turniru na Filipinima.

Njegovoj fantaziji da mu titula pripada doživotno povjerovao je i američki Kongres (House of Representatives), koji ga je 1987. g. posebnom rezolucijom priznao za svjetskog šahovskog prvaka.

Godine 1992. prihvatio ponudu srpskog "tajkuna" Jezdimira Vasiljevića da na Svetom Stefanu odigra meč s nagradnim fondom od pet miliona dolara. Protivnik je bio Boris Spaski, koji je u to doba bio daleko od svjetskog vrha. Meč je igran na deset pobjeda. Fischer je pobijedio s 10-5 uz 15 remija, ali u šahovskom pogledu taj meč ne znači mnogo; samo povremeno pokazivao je bljeskove nekadašnje briljantnosti.

Međutim, igrajući taj meč, Fischer je prekršio američki zakon jer je SAD zbog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proglasio sankcije protiv Srbije i Crne Gore. Pogoršao je svoj položaj time što je dopis o tome na konferenciji za štampu popljuvao (doslovno). Nakon završetka meča nije se više mogao vratiti u SAD, a bilo je jasno da će američka vlada tražiti izručenje i od zemalja u kojima boravi. Prijetilo mu je deset godina zatvora, uz oduzimanje 3,65 miliona dolara, koliko je primio za pobjedu u tom meču.

Ponovo se posve povukao od svijeta i mijenjao zemlju boravka: Srbija, Njemačka, Mađarska, Hong Kong, Švicarska, Filipini, Japan. Povremeno je izlazio u javnost sa žestokim antiameričkim i antijevrejskim izjavama (iako je i sam Jevrej).

Godine 2004. živio je u Japanu, a SAD su zahtijevale izručenje. U napetoj atmosferi, prije nego što je japanska vlada donijela odluku o tome, islandski parlament početkom 2005. dodijelila mu je državljanstvo i poslala po njega poseban avion. Živio je na Islandu nakon toga.

U augustu 2001. pažnju svjetskih masovnih medija privukla je senzacionalna vijest da Fischer, anonimno, igra partije na internetu. Ta urbana legenda mjesecima je kružila među igračima koji igraju na raznim serverima: anonimni igrač, nazvan "Mister X", igrao je brzopotezne partije; u otvaranju je igrao besmislene poteze, a zatim igra savršeno i uništava protivnike, čak i velemajstore.

Široj publici priču je obznanio Nigel Short, također šahovski velemajstor (1993. igrao meč za titulu svjetskog prvaka protiv Garija Kasparova). Po vlastitom priznanju, u seriji partija s "Mister X-om" izgubio je osam partija, a nije dobio nijednu.

Short je također izjavio da je tajanstveni suigrač odgovorio na nekoliko pitanja tipa "s kim je Fischer igrao u trećem kolu međuzonskog turnira u Tunisu 1967, koje su otvaranje igrali i koliko je poteza trajala partija".

Tokom sljedećih mjeseci, na internetu su objavljene lavine diskusija i analize igre "Mistera X-a". Neki su smatrali da igrač koristi računalni program, dok su drugi dokazivali da se ipak radi o čovjeku. Moguće je, da se radi o kombinaciji oboje: jak šahist (svakako ne Shortovog nivoa), koji koristi munjevitost računala za konkretne analize, i istovremeno svoju ljudsku intuiciju da ispravi greške kakve programi rade.

U 15 godina potpune posvećenosti šahu razvio je golemo znanje, savršenu intuiciju i besprijekornu tehniku. Fischer "kao da zna sve i shvaća sve", pisao je Dražen Marović u prikazu njegove uvjerljive pobjede na turniru u Vinkovcima 1968. (Šahovski glasnik br. 12/1968).

Znao je i igrao sva šahovska otvaranja i u svima nalazio novosti. Poznavao je stilove svih velikih igrača prošlosti i svojih savremenika. Imao je savršen osjećaj za poziciju i besprijekorno kombinirao.

Rano je razvio beskompromisni agresivni stil, nastojeći čak i s crnim figurama već u otvaranju preuzeti inicijativu i pobjediti u matnom napadu. Ako to ne bi uspjelo, demonstrirao je savršenu tehniku i u konačnicama. Po stilu, prethodnik mu je Aljehin, a nasljednik Kasparov.

Rijetke poraze doživljavao je zbog povremenog pretjeranog optimizma i nestrpljivosti u jednakim ili malo slabijim pozicijama. Moglo se dogoditi da bude nadigran, ako protivnik igra hladnokrvno i hrabro zgrabi priliku. To je uspjelo tada nepoznatom hrvatskom majstoru Vladi Kovačeviću, koji ga je besprijekorno nadigrao crnim figurama na turniru u Zagrebu 1970. godine.

Pridružio se Worlwide Church of God i nakon osvajanja titule prvaka živio u njihovom naselju u Pasadeni. Godine 1977. napustio je crkvu, izjavivši da ona dobija naređenja od tajne satanističke svjetske vlade.

Godine 1984. pisao je urednicima izdanja Encyclopedia Judaica tražeći da njegovo ime bude uklonjeno. Isticao je da nije Jevrej i da nikada nije bio obrezan.

24. maja 1999. u Baguio (Filipini) izjavio je: "Amerika je potpuno pod kontrolom Jevreja (…) Ministar vanjskih poslova i ministar odbrane su prljavi Jevreji."

11. septembra 2001, govoreći iz Japana za Radio Bomba iz Baguia, čestitao je teroristima koji su izvršili napad na WTC i Pentagon.

27. januara 2002. na intervjuu za radio u Reykajviku, glavnom gradu Islanda, poticao je islandsku vladu da zatvori američku vojnu bazu. "Ako odbiju otići, pošaljite im nekoliko pisama s antraxom."

Koliko je poznato, prvu sentimelntalnu vezu uspostavio je 1992, kada je imao 53 godine, s jednom 18-godišnjom Mađaricom. Navodno ga je ona nagovorila da odigra meč sa Spaskim. Godine 2000, dok je boravio na Filipinima, 22-godišnja Kineskinja Justine Ong rodila je njegovu kćerku; možda su se i vjenčali. Već iste godine, međutim, Fischer je preselio u Japan i živio sa Miyoko Watai, predsjednicom Japanskog šahovskog saveza i bivšom prvakinjom Japana za žene, s kojom je živio do odlaska na Island.

• Fischerova odbrana
• Partija stoljeća

Dimitrije Bjelica: Velemajstori izbliza, Sarajevo: Svjetlost, 1986.

O Fischeru: str. 77-102.

David Ednmonds i John Eidinow: Boby Fischer ide u rat, Zagreb: Algoritam, 2005. (Bobby Fischer Goes to War, 2004)

Knjiga posvećena događajima u vezi s mečom Spaski – Fischer 1972.

Svetozar Gligorić: Meč stoleća. Spaski – Fišer, Rejkjavik 1972, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1972.

Komentari svih partija meča i prikazi popratnih događaja.

Petar Trifunović: Za šahovsku krunu. Spaski – Fišer, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički Zavod, 1972.

Knjiga štampana uoči meča. Sadrži kratke biografije i izbor komentiranih partija Spaskog i Fischera.

Commons ima datoteke na temu: Bobby Fischer

Wikicitati imaju citate vezane za: Robert Fischer

• The Bobby Fischer Unofficial Home Page
• hronološki pregled svih rezultata i događaja iz života
• Fischerove partije u PGN formatu Arhivirano 13. 9. 2005. na Wayback Machine
• Meč Spaski-Fischer 1972
• Meč Fischer-Spaski 1992
• Fischerova borba protiv izručenja
• stotinu pozicija iz Fischerljevih partija kao zagonetke