Simargl

Simargl
Po Ribakovu – crtež Simargla (12–13. vijek)
Mitologija	Slavenska mitologija
Ostala imena	Semargl

Simargl (Semargl) jest drevnorusko pagansko božanstvo s nejasnim funkcijama. Nalazio se u panteonu kneza Vladimira I Svjatislaviča. Po mišljenju većine naučnika – to je polubožanska ličnost, vjerovatno – vjesnik između nebeskog i zemaljskog svijeta (kao što je to i njegov potencijalni iranski prototip Simurg. Po B. A. Ribakovu – Simargl je poktrovitelj sjemenja i korijenja, zaštitnik biljaka. Mišljenje B. A. Ribakova opovrgava istraživač M. A. Vasiljev, koji smatra da bog Semargl predstavlja ovaploćenje Sazni Simurga, mitološkog bića u iranskoj mitologiji, Cara svih ptica, pojam koji je Slavenima došao putem alano-sarmatskog posredništva.^[1]

Funkcija ovog boga, kao i značenje same riječi Simargl do danas je nejasna. Nejasno je i to da li se radi o jednom ili dva božanstva, jer u mnogobrojnim drevnoruskim rukopisima njegovo ime piše se na razne načine: Simargl ili Semargl, a ponekad se razdvaja na dva imena Sima i Regla. To govori o tome da prepisivači rukopisa nisu shvatali kakvo je to ime i shodno tome, kakvo je to božanstvo.^[2]

U Povjesti minulih ljeta o Semarglu je rečeno,^[3] a po riječima hrišćanskih svečenika: vjeruju... i u Sima i u Regla (Ergla). U kasnijim rukopisima, upotrebljava se samo jedno ime – Simargl ili Semargl.

1933. godine Kamila V. Trever, izjavila je da je božanstvo posuđeno iz iranske mitologije. Perzijska riječ Simurg (Šablon:Jez-ir) označava pticu iz bajke koja liči na supa i koju su smatrali kao božanstva, a Senmurv – je hibridni lik polupsa – poluptice, koju nalazimo u iranskoj književnosti i umjetnosti. Ona smatra da je ptica Simurg nastala od Senmurv, u vrijeme dinastije Sasanida od 3. do 7. vijeka. Simurg je bio na grbu Irana.^[2][4]

Krajem 90-ih godina 20. vijeka, tu koncepciju, M. A. Vasiljev, podvrgava kritici. On u njoj nalazi cijeli niz nepravilnosti. Kao prvo, on smatra da nije dokazan upliv iranskog lika krilatog psa, ne samo na Rusiju, već i na granicama iranskog svijeta, gdje su ga – teoretski – mogli posuditi Rusič. Kao drugo, ako je taj lik i na neki način prihvaćen, kod Slavena nema svjedočanstva o postojanju takvog mitološkog lika kao krilati psa. U crtežima, gdje B. A. Ribakov nalazi krilate pse, Vasiljev vidi ili crtež zmajeva romanskog tipa, ili crtež miksamorfnih bića.^[5]

I. J. Zabelin smatra da su riječi Sim i Regl asirijskog porijekla i da označavaju klanjanje vatri. Ta božanstva su Rusi preuzeli od stanovništva Bospora Kimerijskog i južnog Črnomorja. Sim i Regl su poznati po drevnogrčkim natpisima pontijske carice Komosarije koji su otkriveni u drevnoj Tmutarakani, na Tamanskom poluostrvu.^[5]

Na kraju, riječ Simargl, tumači se kao Semi – Jarilo, pretpostavljajući da se odnosi na idola Jarila sa sedam glava.^[5]

B. A. Ribakov je sklon teoriji K. V. Trevera da je božanstvo Simargl prihvaćeno iz iranske mitologije (perzijsko "Simurg" označava pticu iz bajke koja je slična supu, ili hibridni lik polupsa-poluptice). Ribakov se starao naći i odrediti sferu vlasti Simargla, polazeći od znanja koja je imao o Simurgu. Simurg u iranskoj mitologiji je čuvar Drveta Svijeta, na kom se nalaže sjemena svih biljaka. Zato je on Simargla odredio kao božanstva sjemena, biljaka, korijenja i zelenila i kao posrednika između vrhovnog božanstva neba i zemlje, njegovog poslanika. V. A. Ribakov smatrao da je Simargl bio u obliku "pas – ptica" ili, možda, grifona.^[6] I zaista, krilati pas okruženi biljnim ukrasima – veoma je rasprostranjen u umjetnosti 11–12. vijeka. Arheolozi su pronašli narukvice i privjeske, koje su imale oblik krilatog psa; čak je na vratima jednog suzdaljskog hrama urezan motiv takvih mitoloških bića. Crtež Simargla kojeg okružuju biljke, jasno pokazuje koja je njegova funkcija kao božanstva. Može se reći da su naši preci Simargla smatrali božanstvom biljnog svijeta i crtali su ga kao "krilatog psa", to jest, kao posrednika između Neba i Zemlje. Na taj naćin možemo ga usporediti sa indijskim Agni i dopustiti da je Simargl imao veće "visoke funkcije", za razliku od Agni koji je bio posrednik samo između ljudi i bogova.^[4]

U prošlosti, po mišljenju istraživača, ime Simargla, zamijenjeno je imenom Perepluta. O tome piše B. A. Ribakov:

Poslije su staroga Simargla počeli nazivati Pereplutom. On je bio povezan sa korijenjem biljaka. Kult Simargla-Perepluta tijesno je povezan sa rusalijama – praznikom u čast vila Rusalki. Rusalke ili vile su bile u obliku sireana, lijepih krilatih djevica – ptica. Bile su božanstva orošavanja polja kišama ili vlažnim jutarnjim maglama.

Interesantna je narukvica iz sastava Tverskog blaga 1906, na kojoj je osim plesa u čast Perepluta, izgravirna scena prinošenja žrtve Simarglu-Pereplutu. Djevojka u dugoj vezenoj haljini i s raspuštenom kosom, prinosi kup na kojem je slika krilatog psa. Pas Simargl, kao da je izrezan oz drveta koji raste iz zemlje (vidi se i njegovo korijenje) i jako nakrivljeno. Jasno je da to nije skulptura životinje, već idola Simargla – Perepluta. G. A. Iljinski dešifrirao je Perepluta kao boga izobilja i bogatstva, što se po njegovom mišljenju odnosi i na funkcije samoga Simargla.^[4]

Isto tako danu hipotezu ne treba smatrati dovoljno ubjedljivom. V. V. Ivanov i V.N.toporov jednostavno ignoriraju tu verziju.

Pojavljivanje Simargla, vjerovatno iranskog božanstva, (a također i Horsa) u panteonu slavenskih bogova kojeg je stvorio knez Vladimir prije prihvaćanja krščanstva u Rusiji, povezan je s istorijskom situacijom u Kijevu u 10. vijeku. Značajan broj stanovnika Kijeva bio je sastavljen od hazarskog, jevrejskog i sarmatskog-alanskog porijekla tj, narodima iranskog porijekla. Sam grad imao je tročlanu strukturu, koja je ličila na šemu starih srednjeazijatskih gradova, sa podjelom na citadelu, unutrašnji grad i trgovačko-zanatski dio.^[2]

Tokom druge polovine 10. vijeka za vrijeme kneza Vladimira, Hazari su još smatrali Kijev kao krajnju zapadnu predstražu hazarskog hanstva. Kako je hanstvo bilo snažno, Vladimir nije mogao ne prihvatiti kijevsko stanovništvo istočnog porijekla kao ravnopravne. U tim uslovima uključenje u krug Vladimirovih bogova, Simargla i Horsa, pokazao se važnim političkim korakom. Osim toga, Vladimir je 980. na silu zauzeo velikokneževsko prijestolje, tako što je ubio zakonitog kneza – starijeg brata Jaropolka. Zbog toga je morao učvrstiti svoju vlast i pridobiti simpatije južnoruskog stanovništva, a bez podrške kijevskog stanovništva bilo bi teško zadržati se u prijestolničkom gradu. Zato je Vladimir objavio kneževsku svitu, boga pokrovitelja Peruna, kao vrhovnog boga cijele Rusije, a zajedno s tim uveo je javno klanjanje bogovima, najviše poštivanim od strane južnoruskog stanovništva. S jedne strane Vladimir je te bogove podčinjavao Perunu, ali sa druge strane ih je priznao i uveo u panteon.^[2]

U učenjima protiv paganstva ime Simargla je obično stajalo zajedno sa imenom Mokoši. "majkom usjeva". Za crkvenjake 11–12. vijeka, po svoj vjerovatnoći, i za sve ruske ljude toga vremena ime Simargla bilo je nepoznato i pisalo se različito.^[7]

Simarglova supruga je bila boginja noći – Kupaljnica. Imali su dvoje djece, Kostromu i Kupalu. Simargl se javlja posrednikom među svjetovima, ljudima i bogovima. On štiti svijet živih, ne puštajući u njega zlo. Svaku noć bog stoji na straži sa vatrenim mačem u ruci, spreman odbiti svaki napad sile tame. Samo jednom u godini, na dan jesenje ravnodnevnice, bog napušta svoje mjesto i odaziva se na poziv Kupaljnice, koja ga priziva na ljubavne igre. A nakon devet mjeseci, na dan ljetnog solsticija, rađaju mu se djeca – Kostroma i Kupalo.^[8]

Za razliku od ostalih božanstava, Simargl živi neposredno među ljudima, i zato obuhvata mnoge oblasti njihovog života. Smatra se bogom vatre i Mjeseca, a u isto vrijeme Simargl čuva njihov dom i ognjište, usjeve i sjemena. Prizivaju ga kada su bolesni ljudi i životinje: ljudi tada govore, kada bolesnik ima temperaturu, bog se uselio u njegovu dušu i bori se tamo sa bolešu i, zato je nedopustivo skidati temperatutu. Vojnici koji se spremaju ići u bitke, također su se starali privući k sebi Simarglovu pažnju, kako bi im darovao pobjedu u ratu.^[8]