Srpskohrvatski jezik

Srpskohrvatski jezik (ćirilica: српскохрватски), poznat i kao hrvatskosrpski, hrvatsko-bosansko-srpski ili bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski (eng. Bosnian-Croatian-Montenegrin-Serbian, skr. BCMS), naziv je koji se ponegdje upotrebljava za sve govore Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, za službeni jezik Kraljevine Jugoslavije te za dogovoreni zajednički jezik 4 države SFRJ od 1954. do 1991. godine.^[1] Pojam je kao takav skovao Jacob Grimm u svojem prijevodu gramatike srpskoga jezika Vuka Karadžića 1824. godine.^[2][3]

Vode se dalekosežne rasprave oko toga je li srpskohrvatski stvaran jezik koji obuhvaća sve oblike govora zapadnojužnoslavenske grane slavenskih jezika (tzv. naški),^[4] ili se radi o isključivo političkoj jezičnoj kategoriji,^[2] za koju neki tvrde da činjenično ne postoji.^[5]

Ideja zajedničkog južnoslavenskog jezika seže barem od doba Ilirizma,^[6] kada su predstavnici Ilirskog pokreta potpisali Bečki književni dogovor za osnutak jedinstvenog štokavsko-ijekavskog književnog jezika za govornike hrvatskoga i srpskoga.^[7]

Podrobniji članak o temi: Povijest srpskohrvatskog jezika

U slavistici se u inozemstvu i dalje upotrebljavaju sjedinjavajući nazivi poput »srpskohrvatskoga« i »bosansko-hrvatsko-srpskoga«,^[8] kojima su označeni studiji jugoslavistike na Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Sveučilištu Arizone u Phoenixu i drugdje.^[9][10] Jedan od razloga tomu je malena zainteresiranost za individualne južnoslavenske jezike.^[11]

Godine 2017. preko 200 intelektualaca iz država bivše SFRJ potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja nalaže da hrvatski, crnogorski, srpski i bošnjački jezik imaju zajednički, pluricentrični standardni jezik,^[12] oslanjajući se pritom poglavito na međusobnu razumljivost četiriju jezika kod materinskih govornika.^[13][14] Deklaracija također tvrdi da »nasilno razdvajanje« standarda na četiri inačice za posljedicu ima »niz negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava«.^[15] Ipak, podržava zasebno kodificiranje standardnih nacionalnih inačica »srpskohrvatskoga«,^[16] pozivajući istovremeno na prekidanje »diskriminacije« na osnovi jezika u sklopu obrazovnih i javnih institucija.^[17]

Među državama nasljednicama Jugoslavije, srpskohrvatski se jezik danas smatra »povijesno-političkim fenomenom«. Hrvatska jezikoslovka Anita Peti-Stantić smatra da je srpskohrvatski kao standardizirani službeni jezik imao »izrazit vanjski identitet«, zbog čega je u inozemstvu odavao snažan dojam jedinstvenosti, ali da izuzev službene uporabe nije imao funkciju u društvu svoga navodnog govornog područja. Stantić tvrdi da su stanovnici toga područja ustvari koristili zasebni hrvatski i srpski jezik.^[11] Novinarka Smiljana Rendić srpskohrvatski je jezik 1971. godine opisala kao »torturu rastapanja hrvatskoga identiteta«.^[18]

Srpski jezikoslovac Miloš Kovačević smatra da je srpskohrvatski ustvari bio srpski jezik pod drugim nazivom, slažući se da je stvoren u političke svrhe.^[5] Ranko Bugarski, lingvist sa Sveučilišta u Beogradu, ipak smatra da se »u znanstvenom smislu« radi o jedinstvenom jeziku, ali da administrativno postoji jasna razlika između njih četiri.^[19]

Usprkos stajalištima mnogih hrvatskih i srpskih, velik broj drugih jezikoslovaca smatra da je zapravo riječ o makrojeziku i dijalekatskom kontinuumu s četiri službene standardne inačice: hrvatskom, bošnjačkom, crnogorskom i srpskom.^[20][21] Snježana Kordić, hrvatska lingvistkinja, argumentira kako bi se sva četiri jezika trebala identificirati kao jedan takav makrojezik na temelju međusobne razumljivosti te sličnosti u sustavu jezika i štokavskoj dijalekatskoj osnovici.^[22][23] Paul Louis-Thomas, slavist sa Sveučilišta u Sorbonni, iznio je da je međusobna razumljivost govornika »srpskohrvatskoga« veća od one standardnih inačica engleskoga, francuskoga, njemačkoga ili španjolskoga jezika.^[24] Profesor lingvistike John Frederick Bailyn smatra da je međusobna razumljivost četiriju jezika »gotovo stopostotna«.^[25]

U anketama provedenim u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori 2023. godine, tek 12,2 % ispitanika iz Hrvatske odgovorilo je da govore istim jezikom kao stanovnici druge 3 države, dok je u Srbiji omjer skoro obratan (samo 25,7 % je tvrdilo da su jezici odvojeni).^[26][27]

Najveći postotak ljudi koji smatraju da se radi o istom jeziku nalazio se među Srbima u Crnoj Gori (89,6 %), Srbima u BiH (80,5 %), Bošnjacima u BiH (68,3 %), te Crnogorcima u Crnoj Gori (52,3 %).^[27]

Od 2000. godine, standard ISO 639 srpskohrvatski priznaje kao makrojezik. Istodobno su iz uporabe uklonjeni jezični kodovi koji su ga predstavljali u standardima ISO 639-1 te ISO 639-2.^[28]

Godine 2014. Dario Lečić objavio je istraživanje u kojem je promatrao praktično korištenje jezika 40 govornika hrvatskog, iz različitih krajeva Republike Hrvatske, koji su u obrazovni sustav ušli nakon 1991. godine. Većina tih govornika razumije, a ponekad i koristi lekseme koji su učestali u srpskom jeziku (točak, stepen, bure, učestvovati, duvati, pertla i slično). Pri tome govornici hrvatskog neke od standardnih srpskih leksema koriste rijetko ili nikad. Tako primjerice ne koriste izraze prijatno i „pomjeri se” (već „dobar tek” i „pomakni se”), ali često koriste izraze spisak i pertla (umjesto standardnohrvatskih riječi popis i vezica). Mnoge riječi iz srpskoga, osobito one koje su manje učestale (poput aždaja, cicija, drum, hartija i talas) veliki ili čak pretežni dio tih mlađih govornika hrvatskoga ne razumije.^[29]

• Thomas, Paul-Louis. 2003. Le serbo-croate (bosniaque, croate, monténégrin, serbe): de l'étude d'une langue à l'identité des langues. Revue des études slaves (francuski). 74 (2–3): 311–325. doi:10.3406/slave.2002.6801
• Šipka, Danko. 2019. Lexical layers of identity: words, meaning, and culture in the Slavic languages. Cambridge University Press. New York. doi:10.1017/9781108685795. ISBN 978-953-313-086-6

• Ethnologue (14th) o makrojeziku Savezne Republike Jugoslavije
• Ethnologue (16th) o makrojeziku Republike Srbije