Johannes Brahms

Johannes Brahms
Životopisni podatci
Rođenje	7. svibnja 1833., Hamburg, Njemačka
Smrt	3. travnja 1897., Beč, Austrija
Djelo
Razdoblje	romantizam
Poznatija djela	II. simfonija III. simfonija IV. simfonija Koncert za klavir i orkestar br.2 Koncert za violinu i orkestar" Koncert za violinu, violončelo i orkestar Njemački rekvijem Akademska svečana uvertira Tragična uvertira Mađarski plesovi
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Johannes Brahms (Hamburg, 7. svibnja 1833. – Beč, 3. travnja 1897.), njemački skladatelj, pijanist i dirigent.

Sin kontrabasista i krojačice, koji su u Hamburgu uspjeli osigurati prosperitetan život. Nakon što je započeo karijeru u Hamburgu i Düsseldorfu, od 1863. godine živi i djeluje u Beču. Postigao je veliku slavu kao skladatelj u tradiciji klasične glazbe, koji je podosta motiva uzimao iz narodne glazbe Mađarske i sjeverne Njemačke. Do danas je vrlo izvođen, te mnoge njegove teme predstavljaju općepoznata mjesta u glazbenoj kulturi zapadnog svijeta.

Nakon što je primio poduku iz violine i violončela, Brahms od 1842. do 1848. polazi poduku iz klavira i komponiranja kod pijaniste i kompozitora Eduarda Marxsena (1806–1887). Marxen je bio dobar poznavatelj i poklonih rada Mozarta i Haydna, te osobni poznanik Beethovena i Schuberta, te je Brahmsa uveo u glazbenu tradiciju tih glazbenih velikana. 1849. godine objavljuje prve kompozicije, pod pseudonimom "G.W. Marks". Većinu je skladbi iz početnog razdoblja Brahms poslije uništio, a najranija djela koja je ostavio i priznao nastala su 1851. godine: Scherzo Op. 4 i pjesma Heimkehr Op. 7 no. 6).

Godine 1850. upoznaje se s Mađarskom glazbom: violinist Ede Reményi (1828. – 1898.) ga upoznaje s čardašem, koji će u budućnosti izvoditi i sam Brahms, prateći na pijanu Reményjeve javne nastupe.

1853. Reményi predstavlja 20-godišnjeg Brahmsa mađarskom violinistu i skladatelju Józsefu Joachimu (1831. – 1907.), s kojim će Brahms poslije blisko surađivati čitav život. Iste godine upoznaje slavnog skladatelja Roberta Schumanna (1810. – 1856.), koji potom u časopisu Neue Zeitschrift für Musik predstavlja Brahmsa kao mladog izuzetno nadarenog skladatelja. Brahms uvelike pomaže Robertu i njegovoj ženi Clari Schumann (1819. – 1896.) u zadnjim godinama Schumannova života: nastanio se u njihovom gradu Düsseldorfu i pomagao u raznim stvarima. I nakon smrti R. Schumanna, nastavio je doživotno prijateljstvo s Clarom Schumann – također skladateljicom i jednom od najslavnijih pijanistica romantizma – s kojom je izgleda bio u platonskom odnosu; u svakom je slučaju ona za njega predstavljala idealnu žensku figuru. Clara je znatno pomogla Brahmsovoj karijeri, svirajući njegova djela na svojim koncertima.

Krajem 1862. godine Brahms po prvi put dolazi u Beč, gdje se brzo upoznaje s mnogim istaknutim glazbenicima, među kojima su bili Joseph Hellmesberger, predstojnik studija violine na Bečkom konzervatoriju, te Julius Epstein, predstojnik studija glasovira na istom konzervatoriju. Već u siječnju 1863. godine dobiva namještenje kao dirigent Vienna Singakademie. Brahms uspješno radi kao dirigent i skladatelj, a od 1872. do 1875. direktor je koncerata u bečkom Gesellschaft der Musikfreunde. Visoko je cijenjen te dobiva razna glazbena priznanja i državna odlikovanja, a član je i povjerenstava koji ocjenjuju i nagrađuju druge glazbenike. Približno od 1876. godine svjetski je slavan: jedan od naslavnijih skladatelja svojega vremena.

Od 1878. godine – dotada uvijek obrijan – Brahms počinje nositi bradu, čime jako mijenja svoju pojavu. 1889. godine pristaje snimiti prvu gramofonsku ploču, tada posve nov i zapravo eksperimentalni način bilježenja zvuka.

1890. godine, u dobi od 57 godina, Brahms počinje razmišljati o prestanku skladanja, jer osjeća da je već dao ono najbolje što je mogao. Ipak do 1896. godine stvara još nekoliko djela; te godine mu biva dijagnosticiran rak jetre. Njegova posljednja javna pojavljivanja bila su u ožujku 1897. godine, kada najprije prisustvuje izvedbi svoje IV. simfonije, a potom izvedbi operete Die Göttin der Vernunft (Božica razuma) svojega dugogodišnjeg prijatelja Johanna Straussa. Umire 3. travnja 1897. godine u dobi od 63 godine.

Brahms nije se ženio, iako je tijekom života prema nekolicini žena gajio ljubav. Nije imao djece.

Brahmsova glazba polazi od klasičnog i baroknog naslijeđa, ali glazbeni izraz mu je u osnovi romantičarski. U njegovu opusu nalaze se sve glavne instrumentalne i vokalne vrste, izuzevši opere. Često se nadahnjivao narodnom glazbom, a osobito se istaknuo na području komorne glazbe i solo pjesama. Četiri simfonije, dva klavirska koncerta, violinski koncert u D-duru, dvostruki Koncert za violinu i violončelo u a-molu, Njemački rekvijem i brojne solo pjesme samo su dio najvažnijeg Brahmsovog opusa, uz komorna djela te crkvena djela kojima je zaokružio bogato stvaralaštvo.

• Koncert za klavir i orkestar br.1 u d-molu op.15 (1859.)
• Serenada br.1 u D-duru op.11 (1860.)
• Serenada br.2 u A-duru op.16 (1860.)
• Varijacije na Haydnovu temu u Es-duru op.56a (1874.)
• 21 mađarski ples (za klavir; br.1, br.3 i br.10 je Brahms orkestrirao 1874. i 1876.)
• I. simfonija u c-molu op.68 (1876.)
• II. simfonija u D-duru op.73 (1877.)
• Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.77 (1879.)
• Akademska svečana uvertira u c-molu op.80 (1880.)
• Tragična uvertira u d-molu op.81 (1880.)
• Koncert za klavir i orkestar br.2 u B-duru op.83 (1882.)
• III. simfonija u F-duru op.90 (1884.)
• IV. simfonija u e-molu op.98 (1886.)
• Koncert za violončelo i orkestar u a-molu op.102 (1888.)