Mendeljejevi predviđeni elementi

Kada je Dmitrij Ivanovič Mendeljejev radio periodni sustav elemenata ostavio je mjesta za tada nepoznate elemente kojima je i predvidio njihova karakteristična svojstva. Privremeno ih je nazvao koristeći prefikse eka-, dvi- i tri- iz sanskrta koji su označavali koliko su mjesta udaljeni od postojećih elementa sa sličnim svojstvima.

Za četiri takva elementa lakša od lantanoida: ekaaluminij (El), ekabor (Eb), ekamangan (Em) i ekasilicij (Es), predviđena svojstva su se dobro slagala sa svojstvima galija, skandija, tehnecija i germanija, elemenata koji su naknadno popunili mjesta koja je Mendeljejev predvidio.

Skandij je kao oksid izolirao Lars Fredrick Nilson u proljeće 1879. godine. Sličnost je prepoznao Per Teodore Cleve koji je kasnije te godine obavijestio Mendeljejeva. Mendeljejev je za ekabor predvidio atomsku masu od 44, a atomska masa skandija je 44,955910.

Tehnecij su izolirali Carlo Perrier i Emilio Segrè 1937., dugo nakon Mendeljejevove smrti, na uzorcima molibdena koji je bio bombardiran jezgrama deuterija iz Lawrenceovog ciklotrona. Mendeljejev je za ekamangan predvidio atomsku masu od 100, a atomska masa najtežeg izotopa tehnecija-98 je 97,907215.

Germanij je izoliran 1882. i dao je najbolju potvrdu teorije u to doba zbog veće razlike svojstava u odnosu na susjedne elemente nego što je ona bila kod prethodno otkrivenih predviđenih elemenata.