Alternativna medicina
Alternativna medicina je termin koji se koristi od druge polovine dvadesetog stoljeća za skupinu terapijskih postupaka koji zbog zastarjelosti (i zbog toga odbačenosti), nedostatka dokaza o djelotvornosti, ili čak štetnosti, nisu dio medicine.
Te postupke najčešće vrše osobe koje nisu prošle znanstveno utemeljeni i državno verificirani oblik medicinskog obrazovanja - medicinske fakultete ili medicinske škole, te zbog toga spadaju u kategoriju nadriliječnika.
U novije vrijeme sve češće se nekim metodama koje su se etablirale kao "alternativa" koriste i liječnici, najčešće kao pomoćnim metodama u liječenju. Širenje ovog fenomena komplementarno je trendovskom širenju općenite pseudoznanosti, što proučavaju i sociolozi.
Termin "nadrilječništvo" se koristi kao pravni termin kaznenog djela liječenja bez medicinske naobrazbe. "Šarlatanstvo" je zasluženo pejorativan termin koji opisuje većinu alternativnih pristupa, kao suprotnost medicini.
Praktikanti "alternative" često objašnjavaju svoje tehnike specifičnim filozofskim i religijskim postavkama, što su dogmatski (činjenično neutemeljeni) sustavi, te se rijetko ili gotovo nikada ne oslanjaju na znanstvene dokaze, a kada to čine, često ih krivo interpretiraju. Velik broj praksa oslanja se na svjetonazor katakterističan za New Age, primjerice reiki, bioenergetska terapija. U ovom sustavu, reinterpretirane su pojedine postavke poznate iz hinduizma, ali i teozofska učenja. "Alternativa" stoga često predstavlja životni stil koji se bazira na difuznim učenjima i praksama. Pojedini alternativni terapijski postupci se ne nazivaju "alternativnima" iako u svojoj biti to jesu (primjerice praksa Narconon-a koja se bazira na scientološkoj dijadinetici).
Često se koriste i termini "prirodna medicina" a neki svrstavaju i "duhovnu medicinu" u alternativne prakse. Paralelno se koriste i termini komplementarna medicina, tradicionalna medicina, a u ovaj pojam se ubrajaju i tradicionalna kineska medicina te kiropraktika.
Među znanstvenom zajednicom vlada široko mišljenje da alternativna medicina u načelu ne postoji, već postoji medicina i ono što medicina nije. Jedan od najjačih prirodoznanstvenih kritičara alternativne "medicine", Richard Dawkins, definira alternativnu medicinu kao:
izvorni oblik (engleski jezik)
"...set of practices which cannot be tested, refuse to be tested, or consistently fail tests. If a healing technique is demonstrated to have curative properties in properly controlled double-blind trials, it ceases to be alternative. It simply...becomes medicine."
prijevod na srpskohrvatski jezik:
"...skup postupaka koje se ne mogu ispitati, odbijaju ispitivanje, ili sustavno padaju na ispitivanjima. Ako se dokaže da određena tehnika liječenja ima ozdravljujuća svojstva u odgovarajuće kontroliranim dvostruko slijepim ispitivanjima, ona prestaje biti alternativnom. Jednostavno... postaje medicina." [1]
Alternativne "medicine" često nemaju ni početak spoznaje - valjanu hipotezu. Valjanu znanstvenu teoriju ne posjeduje ni jedna, kao ni dokazano laboratorijsko i kliničko djelovanje. Posjeduju jedino anegdote i dogme. Neke prakse nisu potpuno neosnovane, no drže se pod okriljem "alternative" zato jer su iz medicine izbačene zbog novih, superiornijih i manje štetnih metoda. Primjer je liječenje sifilisa parama elementarne žive, pijenje koloidiziranih teških metala kao što je srebro, i slično.
Velik broj alternativnih "metoda" nema nikakvu dokazanu djelotvornost osim kratkotrajnog placebo efekta (kao što ga već ima i bilo koja medicinska metoda, uz svoju standardnu dokazanu djelotvornost), a jedan dio metoda predstavlja izravnu i neizravnu opasnost za zdravlje čovjeka. Postoji mali broj tretmana koji opisuju malu uspješnost i baziraju se na činjenicama - jedino nisu provedene opsežna testiranja kakva danas provodi medicina kad želi provjeriti djelotvornost pojedinog lijeka odnosno terapije.
