Autarijati i Ardijejci

Autarijati i Ardijejci su dva susjedna ilirska plemena koji su se na prostorima bjelašničkog masiva vijekovima sukobljavali. Podaci koje donose Pseudo-Aristotel, Strabon i Apijan govore o složenoj korelaciji odnosa među ova dva srodna ilirska naroda. Njihova kohabitacija na graničnom području trajala je prilično dugo i sukobljavanje imalo je hroničan karakter. Dugotrajno sukobljavanje trajalo je sve do konačnog ujedinjena autarijatskih zajednica u jedinstveni politički entitet kojima je to prvima pošlo za rukom među mnogobrojnim ilirskim plemenima.

Problem odnosa Autarijata i Ardijejaca ležao je u samoj osnovi njihove privrede, u stočarstvu.

Iako srodna po porijeklu i kulturi, ova dva ilirska naroda su predstavljala ljute konkurente u borbama za bogate zone za ispašu na bjelašničkom masivu i slana vrela neophodna za brigu o stoci. Na osnovu ostataka materijalne produkcije, očigledno je vrijeme radilo za Autarijate. Oni su ubrzanije razvijali svoju društvenu, političku i privrednu strukturu, dok su Ardijejske zajednice, iako su bile bliže primorju, zastajkivale u razvoju. I onoga trenutka kada se stvori jedinstveni autarijatski politički organizam, sudbina stalnog graničnog ratovanja dva konkurentna stočarska naroda biti će brzo odlučena.

Autarijatski pritisak na ardijejsko područje tekao je iz tri pravca, iz porječja Prače, gornjeg Podrinja duž rijeka Bistrice i Sutjeske, i preko bjelašničkog masiva. Iako je povod za rat sa Ardijejcima možda moglo biti vrelo slane vode uzroci sukoba su dublji i sadržajniji, oni leže prvenstveno u već pomenutom autarijatskom napretku, želji da se nastala moć iskoristi kako bi se konačno slomio južni susjed i zagospodarilo ne samo slanim vrelom koje se nalazilo (po Pseudo-Aristotelu) na ardijejskoj strani granice, nego i zonama ispaša i prije svega zadovoljili apetiti ojačale i obogaćene autarijatske kneževske i ratničke "aristokratije". ^[1]

Na kraju su ipak Autarijati bili ti koji su izašli kao pobjednici. Uzroci tome leže u boljoj organizovanosti, jačoj unutarnjoj koheziji i iskustvu koje su stekli osvajanjima Pomoravlja i potiskivanja Tribala.

Ardijejci su potisnuti od masiva Prenja, Zelengore i Maglića, i formiraju novi centar u Gatačkom polju. Od kraja IV. st. p. n. e. presudno su uticali na razvoj etničkih, narodnosnih i geopolitičkih procesa koji su se odvijali na prostoru između Neretve, Bokokotorskog zaliva i sve do Skadarskog jezera. Poraz koji su doživjeli od Autarijata nesumnjivo je odigrao veliku ulogu u preorijentaciji Ardijejeca sa vođenja kontinentalne na primorsku politiku, te je i nova lokacija na Gatačkom polju postala jezgrom odakle su se Ardijejci dalje (i narodnosno i politički) raširili sve do mora, postajući primorski narod. Primat na poljima krajnjeg istoka Hercegovine dobile su ili (ponovo zadobile) populacije koje su Ardijejci zatekli na tom području ili novodoseljene ilirske zajednice, poznate pod imenima Naresi, Melkumani ili Deraemistini.

Ardijejci su preuzeli na sebe sličnu ulogu kao Autarijati u slučaju sjeverne varijante, objedinjavajući Ilire južne varijante glasinačke kulture u jedan politički entitet koji će od sredine III. st. p. n. e. steći i odlike državotvornosti, ostajući poznat u historijskim izvorima kao Ilirska država.

Da je Gatačko polje bilo bitno središte u vrijeme i nakon «Ilirske države» potvrđuju i u okolini Gacka pronađeni novci Apolonije (period 229-100. god. p. n. e.) i rimski republikanski denarius (Baebia 144. god. p. n. e.), u Zagradcima drahma Dirahija (229-110. god. p. n. e.), u Kazancima rimski republikanski denarius i veliki broj ilirskih novaca na gradini Jasenik. ^[2]

Tek su Rimljani slomili Ardijejce, uništivši ih 135. godine p.n.e kao bitan politički i vojni faktor na istočnojadranskoj obali. Pa i tada nisu potpuno nestali nego i u I. st. n. e. se nailazi na 15 ardijejskih dekurija.^[3]