Avangarda

Avangarda (dolazi od francuske sintagme - avant-garde, avant = ispred, garde^[1] = straža, znači predstraža, prethodnica ^[2]) je uobičajeni izraz iz umjetnosti i politike, za sve inovativne, eksperimentalne pokrete koji idu ispred svog vremena. Ona je nastavak modernističkih pokreta sa početka 20. vijeka (Dada) i traje do danas.^[3]

Ovaj termin se u početku upotrebljavao za bilo koju vojnu jedinicu koja se nalazila ispred glavnine vlastitih redova ( izvidnica, prethodnica), a danas se najviše upotrebljava u svijetu umjetnosti, za oznaku grupa ili pojedinih umjetnika, koji su nosioci nečeg novog i idu ispred glavnine i ispred svog vremena. O samom početku upotrebe termina avangarda, postoje velike dileme koje nisu riješene do danas. Po jednima to ime se počelo upotrebljavati za one slikare koji su organizirali Salon odbačenih (17. maja 1863.), u Parizu, kao protuizložbu službenom Pariškom Salonu ( izložba akademskog slikarstva ). Po drugima to je prva upotrijebila Olinda Rodrigues ( socijalist utopist) u svom eseju Umjetnik, naučnik i industrijalac (L'artiste, le savant et l'industriel, 1825.). U svom eseju Rodrigues poziva umjetnike da budu avangarda naroda, jer je snaga umjetnosti najbrži način za društvene, političke i ekonomske reforme.^[4] Tokom vremena pojam avangarda vezao se više na larpurlartističke umjetničke pokrete, koji su se fokusirali na estetičke probleme, pomičući granice umjetničkog iskustva, a ne na društvene reforme.

Nekoliko autora pokušalo je objasniti pojam avangarde sa vrlo ograničenim uspjehom. Jednu od najkorisnijih i najcjenjenijih analiza avangarde kao kulturnog fenomena dao je talijanski esejist Renato Poggioli 1962. u svojoj knjizi Teoria dell'arte d'avanguardia (Teorija avangardne umjetnosti).

Istražujući historijske, društvene, psihološke i filozofske aspekte avangarde, Poggioli traži iza pojedinih pojava u umjetnosti, poeziji i muzici i ističe da avangardisti dijele neke zajedničke ideale i vrijednosti koje se manifestiraju u nekonformističkom životu koji oni prihvaćaju i po čemu bi oni bili samo potkategorija boemštine.^[5]

Drugi autori pokušali su pojasniti i proširiti Poggiolijevu studiju, poput njemačkog književnog kritičara Petera Bürgera u svom djelu Teorija avangarde (1974.) ^[6]

Koncept avangarde se odnosi isključivo na marginalne umjetnike, pisce, skladatelje i mislioce čija djela nisu samo u opreci prema komercijalnim vrijednostima društvene matice ( mainstream), nego se često nalaze na prevratničkom, društvenom i političkom rubu društva. Mnogi pisci, kritičari i teoretičari iznosili su tvrdnje o avangardi za njenih prijelomnih godina kod formiranja modernizma. Najupečatljiviji iskaz o avangardi dao je njujorški kritičar umjetnosti Clement Greenberg u svom eseju Avangarda i kič (Avant-Garde and Kitsch) koji je publicirao u žurnalu Partisan Review, 1939.^[7]

Kao što i sam naslov eseja sugerira, Clement Greenberg jasno pokazuje da avangardna kultura nije samo u opreci prema visokoj ili kulturi matice društva već je i u opreci prema umjetno stvorenoj masovnoj kulturi koja je nastala kao posljedica industrijalizacije. Svaki proizvod masovne kulture (medija) je direktni produkt kapitalizma, mediji su njegove bitne industrije, a oni su pokretani fiksacijom ideje profita, poput drugih dijelova ekonomije, za kojeg rade, a ne idealima prave umjetnosti. Zbog toga su za Greenberga takve forme i djela -kič, folirantska, lažna i mehanička kultura, koja često pretendira biti veća nego što jest, upotrebljavajući forme i strukturu ukradenu iz avangardne kulture. Na primjer, tokom 1930-ih industrija oglašavanja brzo je usvojila vizualni efekte i manire nadrealista, ali to nije značilo da su oglašivački fotografi uistinu postali nadrealisti. Tako se pojavio stil bez svoje substance. U tom smislu Greenberg je naglašavao bolnu razliku između prave avangardne kreativnosti i tržišno orijentiranih pomodnih promjena i umjetnih stilističkih inovacija koje se često koriste za povlašten status tako proizvedenih novih oblika potrošačke kulture.

Najoštriju kritiku avangarde nasuprot kulturi matice društva dao je njujorški kritičar Harold Rosenberg, kasnih 1960-ih, u knjizi The Definition of Art: Action Art to Pop to Earthworks ( New York: Horizon Press, 1972.) Nastojeći zadržati balans između istraživanja Renata Poggiolia i tvrdnji Clementa Greenberga, Rosenberg sugerira da je od sredine 1960-ih nadalje progresivna kultura prestala biti samo oglašivačka i reklamerska. Od tog vremena ona je začinjena duhom avangarde, sa jedne strane, i željom za promjenom masovne kulture na drugoj strani. Ove dvije silnice djeluju interaktivno jedna na drugu pod različitim kutevima. Tako je kultura profesija čiji je jedan od aspekata glumiti kako je to već zastarjelo.

Avangarda u marksističkoj teoriji ima značajno mjesto. Po marksističkom - političkom shvaćanju, avangarda (komunistička partija) je onaj dio radničke klase, koji ima najveću svijest o potrebi izgradnje novog socijalističkog društva kao prijalazne međufaze do potpunog besklasnog komunističkog društva. To pak znači da avangarda ne bi smjela imati nikakvih vlastitih interesa. Teoretski to znači, da se avangarda mora othrvati dogmatizmu, jer jedini kriterij uspješnosti njezina rada je društvena praksa.

U jugoslavenskom samoupravnom sistemu je uloga avangarde bila upravljanje državom i cjelokupnom privredom tako, da se radnička klasa sama konstituira kao država, to jest kao društvo neposrednih proizvođača. Na taj način je avangarda bila teorijski idejno-politička delegacija radničke klase a ne njezino predstavništvo (reprezentacija).

Početkom Prvoga svjetskog rata javljaju se i nove teme kod umjetnika koje izazivaju osjećaje straha, izgubljenosti, razočaranosti i to se jako dobro očituje u djelima avangarde. Karakteristično je negiranje tradicije, težnja za eksperimentom, ispituju se novi principi pisanja, zamišljaju se nove tehnike, depersonalizacija (književnici ne pišu o sebi), defabularizacija ili destrukcija romana(nema klasične fabule, a ni romana), odbacuju se sva pravila spajanjem različitih vrsta u jednu. Cilj avangardnih književnika bio je izazivanje šoka,točnije šokiranje publike.

• Bazin, Germain. 1969. The Avant-garde in Painting New York: Simon and Schuster. ISBN 0-671-20422-X
• Avantgarda u marksističkom značenju: Tubić, Risto (1974.): Enciklopedijski rječnik marksističkih pojmova, Veselin Masleša, Sarajevo.