Fijaker
| Fijaker Fiaker | |
|---|---|
 | |
Fijaker je bečki naziv (orginalno Fiaker) za registrirane (numerirane) dvoprežne kočije javnog prijevoza, sa kočijašem, koje su se na taj način razlikovale od nenumeriranih Janški kočija (Janschky-Wagen)[1] i jednoprežnih (Comfortables).[2]
Termin fijaker se danas u njemačkom govornom području još uvijek koristi samo u Bavarskoj i Austriji, ali i u Češkoj, Mađarskoj (Fiáker) i po bivšoj Jugoslaviji), dok se po ostalim njemačkim zemljama koristi riječ Droschke.
Riječ fijaker pojavila se u Beču u 18. vijeku, ona je uvezena iz Pariza, tamo je od 1662. ispred hotela u ulici sv. Fiacra[3] (Rue de Saint Fiacre) bilo stajališe kočija za najam, poduzetnika i trgovca konjima Nicolasa Souvagea, koje su Parižani zbog ulice nazvali fijaker.[2]
U Beču je tridesetak godina kasnije - 1693. izdana je prva licenca za fijaker, tako da ih je oko 1790. već bilo oko 700, tad se uvela i registracija (numeracija kola), a u razdoblju zenita između 1860. - 1908., bilo je preko 1000 po ulicama.[2]
Kočijaši fijakera su često bili poznati osobenjaci, neki od njih sjajno su zviždali, a neki sjajno pjevali. Njihov godišnji bal - Fiakerball, koji se održava na Pepelnicu svojevremeno je bio veliki bečki društveni događaj, pa ga je ovjekovječio i Richard Strauss u operi Arabella u liku Fiakermilli, ljepotice s tog bala.[2]
Danas su fijakeri samo popularna turistička atrakcija, nudeći nekoliko tura vožnje po historijskom centru Beča, tako da ih je 1997. bilo 100.[2]Od 1984. i žene mogu voziti fijaker, a od 1998. i fijakeristi moraju imati posebnu vozačku dozvolu.[2]
Fijakeri su bili popularni i u svim ostalim većim gradovima Austro Ugarske, od Praga, Budimpešte, Zagreba, Sarajeva, Zemuna, Subotice, Petrovaradina, Temišvara, Ljubljane ..., tako da su i danas voze turiste po Pragu i Budimpešti.
U Zagrebu je posljednji fijaker kao dio javnog prijevoza, prometovao je sve do početka 1960e, i uredno čekao putnike namjernike ispred Glavnog kolodvora. Njegov vlasnik bio je Trnjanin, koju je kuću sa štalom imao pored novoizrađene gradske vijećnice na današnjoj Vukovarskoj. On i njegovi konji još su par godina odolijevali modernim vremenima, pa su ih maknuli sa travnjaka ispred vijećnice, tako je nestao posljednji zagrebački fijaker.
Od 1990-ih pojavila se želja da se fijakeri ponovno pojave na zagrebačkim ulicama, ali taj put kao turistička atrakcija po uzoru na Beč, te uloge prihvatio se Josip Habric i vozio fijaker po Gornjem gradu, do 2011. kad je umro.[4]
Viki Glovacki je opjevao posljednji zagrebački fijaker u pjesmi Zadnji fijaker (kompozitor: Stjepan Mihaljinec, stihovi: Drago Britvić), izvedenoj na Zagrebačkom festivalu 1963.[5]
U Novom Sadu su se fijakeristi zadržali sve do početka 1970-ih. Sombor je zbog pjesme Fijaker stari, vjerojatno grad čiji je simbol - fijaker, ali i tamo je posljednji fijakerist Sanko Milutinović zvani čiča Duca umro 2000.[6]
Fijakeri su se kao moda proširili i izvan granice Austro Ugarske tokom 19. vijeka, po Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Rusiji, Turskoj... U Beogradu su slično kao i u Zagrebu, posljednji fijakeri vozili do početka 1960-ih.[7]
Fijakeri su bili popularni i u Skopju, pod imenom - pajton (пајтон), tako da danas postoji ideja da se bar jedan vrati u promet kao turistička atrakcija.[8]
- ↑ „Janschkywagen” (njemački). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 03. 06. 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 „Fiaker” (engleski). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 03. 06. 2012.
- ↑ „Saint Fiacre” (engleski). Catholic Forum Patron Saints Index. Pristupljeno 03. 06. 2012.
- ↑ „Otišao deda Joža” (hrvatski). Večernji list. Pristupljeno 03. 06. 2012.
- ↑ „Viki Glovacki – Izlozba – Variete” (hrvatski). Muzej grada Zagreba. Pristupljeno 03. 06. 2012.
- ↑ „Sećanje na čika Ducu, poslednjeg somborskog fijakeristu” (srpski). kodkicoša. Pristupljeno 03. 06. 2012.
- ↑ „Београд има још кочијаша” (srpski). Илустрована Политика. Pristupljeno 03. 06. 2012.[mrtav link]
- ↑ „Наскоро пајтон во Скопје” (makedonski). Time.mk. Pristupljeno 03. 06. 2012.[mrtav link]
