Kajkavski

Kajkavski (također kajkavica, kajkavština), jedna od četiriju dijalektalnih grupa srpskohrvatskoga jezika, nazvana po upitnoj zamjenici kaj. Obuhvaća sjeverozapadni dio hrvatskoga jezičnog prostora i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini) te u Rumunjskoj.

Obzirom na izgovor glasa jat, većina kajkavaca ga izriče u raznim varijantama samoglasnika e, ali postoje manjim dijelom još polujekavski kajkavci (Hrvatsko Zagorje), te ikavski kajkavci mjestimično u Gorskom Kotaru, Pokupju, Žumberku, Turopolju i uz Sutlu.

Kajkavski dijalekti djelomično su uzajamno razumljivi s prekomurskim dijalektom slovenskog jezika, a kajkavština se smatra prijelaznim narječjem u dijalektskom kontinuumu južnoslavenskih jezika.

Priznan je kao poseban jezik.^{[nedostaje referenca]}

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta:

1. istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ /ž/
2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.

Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. - 1988.) podijelio u šest dijalekata:

1. zagorsko-međimurski
2. turopoljsko-posavski
3. križevačko-podravski
4. prigorski
5. donjosutlanski
6. goranski

S obzirom na sudbinu kajkavskoga cirkumfleksa te na temelju razvoja vokalizma, najpodrobniju podjelu kajkavskih dijalekata dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje petnaest dijalekata:

1. plješivičkoprigorski
2. samoborski
3. gornjosutlanski
4. bednjansko-zagorski
5. varaždinsko-ludbreški
6. međimurski
7. podravski
8. sjevernomoslavački
9. glogovničko-bilogorski
10. gornjolonjski
11. donjolonjski
12. turopoljski
13. vukomeričko-pokupski
14. donjosutlanski
15. goranski

Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Od polovice 16. stoljeća do preporoda na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po mađarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:

• pravna (Ivanuš Pergošić: Decretum, Nedelišće, 1574), kroničarska (Antun Vramec)
• vjerska (Nikola Krajačević, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Juraj Mulih)
• pjesnička (Ana Katarina Frankopan-Zrinska) i dramska (Tituš Brezovački).

Prvu kajkavsku gramatiku (na njemačkome) napisao je Ignacij Szent-Mártony (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche, Varaždin, 1783.), a na njemačkom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795), Josipa Matijevića (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovića (Grammatik der Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa Đurkovečkog (Jezičnica horvatzko-slavinzka - Kroatisch-slavische Sprachlehre, Pešta, 1837.(HRVATSKO-SLAVENSKA).

Najvažniji su rječnici kajkavskoga Dictionar ili reči slovenske Jurja Habdelića (Graz, 1670.), Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen postumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.).

Među književnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović.

U 20. stoljeću iznimno je bogata kajkavska dijalektalna književnost (Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Vjekoslav Balog i drugi).

Rječnička baština kajkavske književnosti obrađuje se u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (10. svezak objavljen je 2004).

• Feletar D., Ledić G., Šir A.: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
• Fureš R., Jembrih A. (ured.): Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik skupova Krapina 2002-2006). Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, 587 str. Zabok 2006.
• JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
• Lipljin, T. 2002: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str. (2. prošireno izdanje u tisku 2008.)
• Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
• Magner, F. 1971: Kajkavian Koiné. Symbolae in honorem Georgii Y. Shevelov, München.
• Moguš, M.: A History of the Croatian Language, NZ Globus, Zagreb 1995
• Šojat, A. 1969-1971: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb.
• Antun Šojat, Vida Barac-Grum, Ivan Kalinski, Mijo Lončarić i Vesna Zečević: Zagrebački kaj: govor grada i prigradskih naselja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.