Morfologija turskog jezika

Morfologija turskog jezika je ogranak turske gramatike koji proučava tvorbu i promjene riječi u turskom jeziku.

Osnovno pravilo o harmoniji samoglasnika (vidi: Fonetika turskog jezika) uvjetuje tvorbu riječi, odnosno njihovu morfologiju kada se radi o sufiksima, zbog čega na pr. Türkiye (Turska) postaje Türkiye'de (u Turskoj) ali Almanya (Njemačka) postaje Almanya'da (u Njemačkoj). Evo primera kako se od turskih reči sufiksima izvode složenice, i čak rečenice:

Dakle turski jezik je aglutinativni jezik i obiluje sufiksima, ali praktično nema prefikse. Sufiksi služe za tvorbu reči kao i da označe gramatičku funkciju.

Turski nema gramatički rod i spol osoba ne utječe na oblikovanju riječi, tako da na pr. zamjenica trećeg lica jednine o može označiti biće ili pojam bilo kojeg roda. Spolno razlikovanje se dobiva na razne načine. Na primjer, stoka ima zasebna imena (aygır, konj, kısrak, kobila; boğa, bik, inek, krava) dok za ostale životinje se dodaje dişi (ženka) ispred imenica kao na primjer, dişi kedi tj. mačka ženskog spola.

Ispred imenica ljudskih bića se dodaje kız (djevojka) ili kadın (žena), po čemu imamo kahraman (junak) i kadın kahraman (junakinja). Izuzetak čine slučajevi posuđenice iz drugih jezika (francuskog, arapskog) pa imamo slučaj riječi aktris (glumica). Na sličan način, u nekim slučajevima turski posuđuje srpskohrvatski sufiks –ica s kojim tvori ženske imenice (kraliçe, imparatoriçe, çariçe, tanrıça). Turski nema određeni član ispred riječi, nego naznačuje nešto u rečenici upotrebljavajući akuzativ.

Riječi se skladaju u šest padeža: nominativ, akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, ablativ, instrumental.

Ako je s jedne strane skladanje riječi olakšano po pitanju roda, s druge ono strogo prati pravila harmonije samoglasnika. Osobne zamjenice u nominativu su:

Posvojni pridjevi se tvore dodajući sljedeće sufikse na kraju riječi:

• moj : –ım –im –um –üm; poslije samoglasnika –m ;
• tvoj : –ın –in –un –ün; poslije samoglasnika –n ;
• njegov : –ı –i –u –ü; poslije samoglasnika –sı –si –su– –sü ;
• naš : –ımız –imiz –umuz –ümüz; poslije samoglasnika –mız –miz –muz –müz ;
• vaš : –ınız –iniz –unuz –ünüz; poslije samoglasnika –nız –niz –nuz –nüz ;
• njihov : –ları –leri.

Jedan primjer: kedi (mačka) → kedim (moja mačka).

Brojevi na turskom:

Glagoli mogu imati dva vida: perfetkiv i imperfektiv.
Jedan isti glagol se mijenja svoje stanje po načinu rečenice u kojem se koristi: indikativ, pasiv, mogućni, obvezni, imperativ, uzročan, refleksiv, subjunktiv.
Postoje tri osnovna vremena: prezent, opći aorist, futur.

Na primjer, ovo je konjugacija glagola «jesti» (yemek) u obliku prve osobe jednine («ja jedem»):