Oscilacija neutrina
Oscilacija neutrina, kvantnomehanički fenomen u kojem se neutrino stvoren sa specifičnim leptonskim okusom, elektronskim, muonskim ili tauonskim, može zatim izmjeriti s različitim okusom. Vjerojatnost mjerenja pojedinog okusa neutrina periodički varira kako on propagira kroz prostor.[1]
Nakon što ju je 1957. prvi predvidio Bruno Pontecorvo,[2] oscilacija neutrina opservirana je u mnogostrukim eksperimentima u nekoliko različitih konteksta. Usto, pokazalo se da je ona rješenje dugotrajna problema solarnih neutrina.
Oscilacija neutrina je od velika teorijskog i eksperimentalna interesa jer opservacije ovog fenomena impliciraju da neutrino ima masu različitu od nule, što nije bilo uključeno u originalni standardni model fizike čestica.[1] Otkriće dokaza oscilacije neutrina, a time i neutrinske mase, što su objavili Takaaki Kajita s Opservatorija Super-Kamiokande i Arthur McDonald s Opservatorija neutrina u Sudburyju, bio je povod da im se 2015. dodijeli Nobelova nagrada za fiziku.[3]
- ↑ 1,0 1,1 Barger, Vernon; Marfatia, Danny; Whisnant, Kerry Lewis (2012). The Physics of Neutrinos. Princeton University Press. ISBN 0-691-12853-7.
- ↑ B. Pontecorvo (1957). „Mesonium and anti-mesonium”. Zh. Eksp. Teor. Fiz. 33: 549–551. reproducirano i prevedeno u Sov. Phys. JETP 6: 429. 1957. i B. Pontecorvo (1967). „Neutrino Experiments and the Problem of Conservation of Leptonic Charge”. Zh. Eksp. Teor. Fiz. 53: 1717. reproducirano i prevedeno u Pontecorvo, B. (1968). „Neutrino Experiments and the Problem of Conservation of Leptonic Charge”. Sov. Phys. JETP 26: 984. Bibcode 1968JETP...26..984P.
- ↑ Webb, Jonathan (6. oktobra 2015.). „Neutrino 'flip' wins physics Nobel Prize”. BBC News. Pristupljeno 6. oktobra 2015.