Ostavka

Ostavka Demisija
Posljednji pozdrav predsjednika Nixona

Ostavka ili Demisija(od latinskog demission - demissio = smanjivati od glagola demittere ^[1]) je čin odstupanja sa neke od vodećih pozicija (radnog mjesta) ^[2]u državnoj administraciji, ili većim poduzećima.

Ostavka se daje zbog kojekakvih razloga, od upletenosti u nekakve nedopuštene radnje, grešaka u poslu koji se obavlja ili upletenosti u neke afere zbog koje se više ne uživa podrška javnosti i suradnika. Ostavke se obično daju u pismenoj formi^[2], ali se nemoraju i prihvatiti od strane instance kojoj se nude.

Jedan od najslavnijih primjera tog čina je onaj od američkog predsjednika Richarda Nixona - koji je bio primoran dati ostavku nakon Afere Watergate - 1974. ^[3]

Ostavke mogu biti iznuđene (a to su i najčešće), ali i nemoraju - već mogu biti čisti - moralni čin onog koji je daje - jer sam uviđa da je to najbolje rješenje za prestanak sukoba i izlazak iz krize nekog političkog tijela ili poduzeća. Takva je bila ostavka francuskog predsjednika Charlesa de Gaulle 28. aprila 1969. kad je nakon velikih demonstracija studenata i neuspjeha svog referenduma, rekao doviđenja politici. ^[4] Vrlo slično je postupio i zapadnonjemački kancelar Willy Brandt u maju 1974. nakon Afere Guillaume, iako nije osobno bio upleten ipak je podnio ostavku. ^[5]

Sve do 19. vijeka ostavka je bila nepoznata pojava, jer kraljevi i carevi nisu davali ostavke, a i kome bi je dali (oni su ionako tvrdili da su pravo na vlast dobili od boga) već su jedino - odstupali (abdicirali) od trona, i to najčešće pod pritiskom nekog jačeg. Jedan od prvih primjera ostavke u svijetu politike, desio se u Sjedinjenim Američkim Državama - 28. decembra - 1832. tad je potpredsjednik John Calhoun u vladi Andrew Jacksona podnio ostavku zbog neslaganja sa ostalim članovima vlade. ^[6]

Nakon tog je počela era davanja ostavki, ostavku je dao i tada mlad i perspektivni ministar Winston Churchill u novembru 1915. nakon neusjeha Desanta na Galipolje u Prvom svjetskom ratu. ^[7] Ostavku je dao i tadašnji britanski premijer Neville Chamberlain 10. maja 1940. nakon neuspjeha svoje aprilske ekspedicije na Norvešku, kad su mu je većina članova kabineta i partije okrenulo leđa. ^[8]

Ostavke su se davale i u nekadašnjoj Jugoslaviji svakako su dvije najpoznatije one Aleksandra Rankovića - 1966. nakon brionskog plenuma i ona Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala nakon sjednice u Karađorđevu - 1971. Nakon tog su ostavke morali podnijeti i rukovodioci Srbije; Latinka Perović i Marko Nikezić. ^[9]i makedonsko rukovodstvo na čelu sa Crvenkovskim.

Generalno govoreći za vrijeme Socijalističke Federativne Jugoslavije ostavke nisu bile neuobičajena stvar, ali su se manje više davale nakon pritiska nekog od viših tijela Socijalističke Federativne Jugoslavije. Uzroci su bili kojekakvi, od tog da je u nekom kraju ili sredini došlo do svađa i sukoba (ili teških malverzacija), ili do štrajkova u poduzeću, nakon tog bi po modelu da riba smrdi od glave, uvijek intervenirala partija i tražila smjenu rukovodioca. Ono što vjerojatno danas izgleda gotovo paradoksalno, ljudima koji su podnijeli ostavku - se zapravo ništa tragično nije desilo, većina ih je relativno pristojno zbrinuta, bilo da su nastavili raditi u istim sredinama (ali sad kao anonimci) ili su poslani u prijevremene penzije, koje u ono vrijeme (bar sa formalne strane) nisu bile radikalno manje od plaća. Istina da su kritičari onog režima govorili da bi ostavku trebao ponuditi vrhovni lider Josip Broz Tito, a on bez obzira na sve ostaje na vrhu. S druge strane to je ipak bilo vrijeme kad su ostavke bile normalna pojava političke kulture.

Taj odnos se radikalno promjenio nakon raspada Jugoslavije - 1990., ostavke su se prorijedile, a i kad su se desile one bi često za one koji bi ih dali značile radikalni pad, pa su se ljudi na položajima stali grčevito boriti da ostanu na svojim pozicijama, čak i onda kad je bilo više nego očigledno da bi trebali dati ostavku. Tako je Slobodan Milošević podnio ostavku tek nakon masovnih demonstracija, koje mu je priredila opozicija - 2000. ^[10] Slovenski premijer Janez Janša ostao je tvrdoglavo na svom položaju sve do zadnjeg trenutka - kad je smjenjen. i ozbiljno uzdmao Sloveniju. ^[11] Potpuno obrut primjer bila je ostavka Ive Sanadera 2009. koju je on ponudio sam, iako ni do danas nije jasno zbog čega. S jedne strane govorilo se da je to uradio zbog pritiska Angele Merkel, on sam je odbacio tu tezu i rekao da je to uradio kako bi Hrvatska mogla ući u Evropsku Uniju, jer da je Slovenija tražila da će dati pristanak, kad on otiđe. ^[9]Ali su se pojavile i teze da je to uradio zbog ucjene organiziranog kriminala. ^[9] Sve u svemu ostavke po južnoslavenskim zemljama, postale su rijetkost - gotovo izumrla pojava.

Jedan od najpoznatijih primjera da se ostavke ne predaju ni kad je gotovo očito - da bi je netko morao dati, je tragična željeznička nesreća nagibnog vlaka kod Splita - 2009.^[12], nakon koje nitko nije ponudio ostavku - čak ni resorni ministar, što je gotovo bilo nešto kao običajno pravo u svijetu politike, do tih vremena. Slična se stvar dogodila i u slučaju Kornatske tragedije kad također nitko nije ponudio ostavku, a niti bio prisljen da je da.

S druge strane izgeda da je i danas hladni protestanski sjever (Max Weber) puno moralniji i društveno odgovorniji u tom pogledu. Nakon nedavne nesreće u Rigi u kojoj je poginulo 54 njegovih sugrađana, premijer Latvije - Valdis Dombrovskis, bez imalo krzmanja podnio je neopozivu ostavku, ^[13] iako je jasno da on zapravo nikako nije mogao biti direktno upleten u tu katastrofu.

Ostavka na Wikimedijinoj ostavi

• Wann "muss" ein Minister zurücktreten? Nie! na portalu ZeitOnline (de)