Petar Krešimir IV

Petar Krešimir IV bio je hrvatski kralj koji je vladao od 1058. do 1074. godine i tokom čije vladavine Hrvatska ponovno ostvaruje punu nezavisnost (od 1018 je formalno bila bizantski vazal), ali koji je također poznat i kao bratoubojica.

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV, jedan od najznamenitijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s [Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario san hrvatskih vladara da se dalmatinski gradovi i otoci spoje s hrvatskom državom na sjeveru. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, Krešimir IV ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Krešimiru IV da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali Krešimirovu vlast, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Zbog svih tih velikih promjena, kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" (quia Deus omnipotens terra marique nostrum prolungavit regnum), odlučio je Petar Krešimir IV izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. U darovnici prigodom tog događaja Krešimir IV je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" (nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni).

Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i, nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja 1074. godine opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Krešimir IV već bio mrtav.

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice hrvatskih knezova i kraljeva. Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.

Kako Petar Krešimir IV nije imao djece, pa ga je nasledio rođak Dmitar Zvonimir dotadašnji vladar Slavonije pod ugarskom zaštitom.

• 2 slike Petra Krešimira IV, autor je Kristian Kreković: [1], [2]

Petar Krešimir IV na Wikimedijinoj ostavi