Zvončari
Zvončari su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj, a najbogatije zvončarskim skupinama je područje Kastavštine. Uz Halubajske zvončare (Marčelji i Viškovo), djeluje još nekoliko skupina iz Brega, Brguda, Mučića, Muna, Rukavca, Zameta, Zvoneća i Žejana. Zapadni zvončari imaju više manjih zvona oko pojasa, lice im je otkriveno i na glavi nose klobuk sa zelenilom i papirnatim raznobojnim cvijećem (krabujosnica), dok istočni zvončari nose velike (teriomorfne) maske i jedno veliko zvono. U Kastavštini pust prestaje na Pepelnicu, spaljivanjem pusta (pokladne lutke), nakon čega slijedi pusna večera za zvončare i njihove žene.
Negdje do Prvoga svjetskog rata zvončari čitave Kastavštine – Halubja i Rukavštine – manje su se međusobno razlikovali nego što je to danas slučaj. I zvončari iz zapadne Kastavštine nosili su maske, no one su samo pokrivale lice. Nakon što je zapadna Kastavština Rapalskim ugovorom 1918. godine potpala pod vlast Kraljevine Italije, došlo je do zabrane nošenja maski; pa je zvončarima u tom dijelu Kastavštine preostala krabujosnica ili klobuk, šešir sa zelenilom i cvijećem od papira. Uz zvončare iz Rukavca, takav tip oglavlja imaju i zvončari iz sela Zvoneće, Bregi, Mučići, Brguda, Vlahovog Brega i Korensko. Istočni dio Kastavštine ostao je unutar granica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i ta je povijesna činjenica rezultirala očuvanom zoomorfnom maskom u Halubju. I ta se maska, međutim, posljednjih pedesetak godina bitno promijenila: moderni materijali omogućili su da se od maske koja je više prijanjala uz glavu razvije u masku velikih dimenzija.
Slični običaji postoje ili su postojali i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske: u Istri, u okolici Karlovca, Podravini, Međimurju, Slavoniji, sjeverojadranskim otocima, Dalmatinskoj Zagori i drugdje. Sličnih običaja ima ili je bilo diljem Europe, a danas su se zadržali u Bugarskoj, sjevernoj Italiji, Njemačkoj, Sardiniji, u Grčkoj, Makedoniji, Austriji. Sve te skupine "imaju zajedničko ishodište u vjerovanjima – tjeranju zlih sila zime, čuvanju stoke od uroka i zazivanju plodnosti", "a halubajski su zvončari posebno zanimljivi zbog svoje brojnosti, čvrstih pravila ponašanja, demonstracije snage i izdržljivosti te čuvanja zavičajnih tradicija" , govori mr.sc. Branko Kukurin iz Kastva koji godinama proučava zvončare i pokladne tradicije.
Halubajski zvončari su stara izvorna skupina iz istočnog dijela Kastavštine. Nekad davno ta je regija obilovala pasištima i ovcama. Kad bi pljusnula teška kiša, pastiri bi se sklanjali u kolibice od kamena, drva ili slame, zvane halube. Prema starijim su pričama pastiri u proljeće, idući za ovcama u šume podno Platka, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvonca, odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Vjerovali su da im zvona donose sreću, čine dobro, neprestano zvoneći kroz gusto crnilo neprohodnih šuma, vjerovali su da uroke zvonjavom uranjaju duboko u zemlju. U nošnji i opremi sačuvali su zoomorfne (u obliku životinje) maske s rogovima i velikim zvonom na leđima.
Kao i ostali zvončari ogrnuti su ovčjim kožama, u rukama nose balte (mađ.: sjekira), bačuke ili mačuke, što upućuje na njihovo ratničko porijeklo ili funkciju, a uz koju se veže i legenda o tjeranju Tatara ili Turaka na Grobničkom polju. Kada su Turci provaljivali u naše krajeve, tada su stabla kukuruzovine maskirali u ljudske figure, kako bi izazvali dojam masovnosti, a ondašnji pastiri sebe ogrnuli ovčjim kožama, na glave stavili maske, opasali se zvonima i strašno bučeći tako potjerali neprijatelja. Otuda u njihovoj opremi i elemenata oružja.
No, zvončarska tradicija je prije svega usko povezana s buđenjem prirode, kultom plodnosti i iskazivanjem jakosti pred zlim duhovima zime. Svojom strašnom pojavom, neobuzdanom snagom ritualnih pokreta i zvonjavom, zvončari najavljuju uzmicanje zime pred Suncem, a njihove su maske spomenici proljeću – kako u Halubju tako i u drugim dijelovima sjevernog Jadrana, Hrvatske i Europe gdje postoje slične tradicije.
Na dan Svetog Antuna Pustinjaka, (na Antonju), 17. siječnja u Halubju počinju po starom dobrom običaju pokladne igre i svečanosti. Uvečer toga dana oglase se Antonjski rogovi, najavljujući početak poklada. Svoj pohod po selima Kastavštine halubajski zvončari započinju na Pusnu nedeju u selu Marčelji, kod nekadašnje gostionice "Pul Bačurkineh". Odatle tijekom posljednja tri dana pusta točno u osam sati ujutro kreću na put. Ophod obično traje sve do sedam sati navečer (osim u nedeju kada završavaju ranije zbog gostovanja na Riječkom karnevalu). Prvi pisani podaci o toj tradiciji dolaze iz 1860. godine, kada je devetorica stanovnika iz sela Marčelji od jedne mariborske ljevaonice naručilo devet zvonaca koji su imali obujam od sedam do devet litara. Bio je to prvi ozbiljniji začetak zvončarskog društva kakvo danas poznajemo.
Prvo etnološko istraživanje halubajskih zvončara provela je ekipa Etnografskog muzeja iz Zagreba od 7. do 9. veljače 1932. godine. Božidar Širola (rodom iz Kastva) je 1934. godine objavio opis mesopusnog običaja u Kastavštini.
U monografiji "Kastavština" iz 1957. godine, istarski učitelj i etnograf Ivo Jardas je posebno poglavlje posvetio Halubajskim zvončarima u kojem opisuje kako je u prvoj polovini prošlog stoljeća izgledala kolona zvončara: "Na leđima je zvončar nosio ovčju kožu. Maska je bila od ovčje ili kunićeve kože, poput velike kape, s nosom od oguljenog klipa kukuruza te otvorima za oči i usta. Čeljust takvih maski mogla se uzicom pomicati, zbog čega su se zvale i klocalice. U davnini su halubajski zvončari nosili oko pojasa pet do šest malih zvona, u desnoj ruci zvončar je nosio toljagu zvanu mačuka ili bačuka, a u lijevoj ruci čarapu s pepelom. Na nogama su imali opanke i crvene, zelene ili plave čarape (natikače) navučene sve do koljena. U to su doba povorku zvončara pratili vrag, tat i medved – osoba prerušena u medvjeda koju su vodili na lancu. Vrag je bio odjeven u crno, s crnom maskom na glavi i prorezima za oči. Tamo gdje su mu se nalazila usta, na masci je bio pričvršćen crveni platneni jezik. Ruke vraga crnjele su se od čađe koja se miješala s uljem kako bi bolje prianjala uz ruke. Trčkarao je naokolo, ispred i iza povorke zvončara, prstima crneći gledatelje po licu. Dok je medved plesao po selu, tat je lopovski prepredeno, krišom ulazio ljudima u kuće i krao. Ono što bi pokrao, poslije je valjalo od njega otkupiti jelom i pićem.
Danas halubajski zvončari umjesto opanaka, na nogama nose visoke teške cipele. O pojasu im visi veliko zvono od devet ili deset litara vezano debelim konopom, a maske su veće od onih nekadašnjih. Strašnijeg su izgleda, većih ovnovskih ili volovskih rogova, čak je i isplažen jezik teži i crveniji. Medved i vrag i dalje prate povorku ali tata nema. Vođa zvončara, komandant, odjeven je u monturu kreiranu po uzoru na odore časnika, s epoletama, amblemima, ordenima i vojničkim opasačima, s časničkom kapom i paunovim perjem na glavi. Njegov je zadatak da predvodi povorku. Svaki je zvončar kreator svoje zoomorfne maske, ona je isključivo njegova, unikatna rukotvorina. U gomili se jedino po njoj može prepoznati. Za njihovu je izradu potrebno mnogo vremena i zanatskog umijeća. Maske imaju od osam do dvanaest kilograma, od čelične žice pravi se kostur maske, na nju se lijepi karton i šije ovčja, kravlja ili veprova koža. Zubi su od gipsa, oči od kože ili od spužve.
Povorka od stotinjak zvončara na Pusnu nedeju kreće u ophod po selima istočne Kastavštine po strogo utvrđenom rasporedu. Od sela do sela, zvončari dnevno prođu po 20 kilometara. Na čelu su kolone, kao i uvijek, muzikanti i vođa zvončara, komandant, a glazba harmonike, bubnja, trube i klarineta prati povorku. Zvončari u povorci hodaju teškim, širokim korakom jer se na svaki korak zvono mora čut. Hodaju u križ tako da jedni odu ulijevo, a drugi udesno, a potom se svi ponovno nađu u sredini. Na dijelovima puta gdje nema gledatelja skidaju svoje maske s glave. Ponovo ih stavljaju kad stignu do sela na svom putu – tad naprave zvončarsko kolo. Hodaju u velikom krugu koji sve više zbijaju, najprije zvoneći iz petnih žila, a zatim proizvodeći sve tiše i tiše zvukove – sve dok zvona, zbijena u masi, naposljetku sasvim ne utihnu. To je kolo simbol snage i zajedništva. Kad nastupi magijska tišina, komandant zazviždi za kraj kola, a zvončari se razilaze. Skidaju maske i odlažu ih na tlo, a mještani ih počaste jelom i pićem. Muzikanti počnu svirati, jajari ulaze u kuće, u kuhinje, ne prestajući lupati kuhačama po dnu lonaca dok ne prime na dar jaja za muzikante. Od tih jaja poslije prave omlet, fritaju.
Pokladne svečanosti kulminiraju paljenjem Pusta u Viškovu u utorak na sam Pust. U noći se tada diže plamen, vatra pucketa i iskri, muzika svira, komandant zviždi, a nakon što Pust izgori, pokladnim svečanostima je kraj.
Udruga halubajskih zvončara danas broji 270 odraslih članova, a s dječjim pomlatkom zvončarića taj se broj penje i do 400 članova koji vole i štuju ovu tradiciju. Puhanjem u rog na dan Sv. Antuna Pustinjaka zvončari obilježavaju početak poklada.
Zvonećanski zvončari su Zvončarska skupina iz zapadnog dijela dijela Kastavštine. Opremom, nošnjom i nastupom vrlo su slični Rukavačkim i Mučićevim zvončarima. Za razliku od Halubajskih zvončara, nose tri zvona, a umjesto maski (koje su im bile zabranjene za vrijeme talijanske okupacije tih krajeva između Prvog i Drugog svjetskog rata nose šešire s raznobojnim cvijećem; klobuki. Iznad ovčjih koža ogrnuti su šarenim rupcem" facolon",a u ruci drže baltu. Nemaju medvjeda ni vraga, ali imaju muzikante .Povorku predvodi mladić s majem, zelenom trstikom okićenom raznobojnim cvjetovima od krep papira, simbolom nadolazećeg proljeća.Sa njima idu i nekadašnji zvončari "kapoti",koji "dirigiraju" povorkom. O zvončarima zapadne Kastavštine 1985. godine pisala je Lidija Nikočević.
Žejanski zvončari dolaze iz krajnjeg naselja Općine Matulji, i imaju nešto drugačiju opremu i ponašanje nego zvončari Kastavštine(Halubajski, Rukavački, Zvonećanski i dr.). Sami stanovnici Žejana još upotrebljavaju žejanski govor koji je srodan rumunjskom jeziku. Pust kod njih počinje već 6. siječnja ophodom zvončara po Žejanama i vješanja pusta u središtu naselja. Zvone uvijek u paru, posebno usklađena koraka, s ovčjim kožama na leđima i s tri zvona. Oglavlje im se sastoji od šešira pokrivenog papirnatim ukrasima s kojeg se spuštaju duge raznobojne trake koje im sežu gotovo do poda i pokrivaju mornarsku majicu i bijele hlače. Mnoge od tih karakteristika mogu se u sličnim varijantama pronaći i kod pokladnih grupa u susjedstvu, tj. u sjevernoj Istri, južnim djelovima Slovenije i sjeveroistočnoj Italiji.
Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, utvrđeno je da Zvončari - godišnji pokladni ophod na području Kastavštine, imaju svojstvo kulturnog dobra.
| Zvončari Kastavštine | |
|---|---|
 Nematerijalna svjetska baština | |
 | |
 Hrvatska | |
| Regija: | Evropa |
| Godina upisa: | 2009. |
| ID: | 0243 |
| Ugroženost: | |
| Poveznica: | UNESCO |
Zvončari Kastavštine su na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalnog svjetskog naslijeđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Hrvatskoj.[1] Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano 2009. u Abu Dabiu.[2]
- Ivan Lozica, Hrvatski karnevali, Golden marketing, 1997. g., Zagreb, ISBN 953-6168-29-4
- Lidija Nikočević, "Se za stare užance - Promjena značenja pokladnih običaja u zapadnom dijelu Kastavštine" u: Liburnijske teme 9, Općina Matulji i Katedra Čakavskog sabora Opatija, Opatija 1996.
- "Žeji j'vavek" - dokumentarni film o pokladnim običajima na Kastavštini (režija: Ines Pletikos, scenarij: Lidija Nikočević) HRT 2000.
- "Ki more bit zvončar" (Redatelj Ivo Kuzmanić, scenaristi Aleksej Pavlovsky i Ivo Kuzmanić), HRT 2008.
- Branko Kukurin, Pusti i mesopusti, Muzej grada Rijeke s dopuštenjem Muzeja
- Dalibor Marčelja, predsjednik udruge Halubajskih zvončara
