Oligodendrogliom

Oligodendrogliom
Mikrografija oligodendroglioma sa karakterističnim granatim, malim krvnim sudovima poput kokošije žice i ćelijama poput prženog jajeta, s prozirnom citoplazmom i dobro definiranim granicama ćelija (boja H&E)
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10C71
ICD-9191.9
ICD-O:M9450/3-9451/3
DiseasesDB29450
eMedicineneuro/281
MeSHD009837

Oligodendrogliomi su tip glioma, za koje se vjeruje da potiču iz oligodendrocita u mozgu ili iz prekursorskih ćelija glije. Javljaju se prvenstveno kod odraslih (9,4% svih primarnih tumora mozga i centralnog nervnog sistema), ali se nalaze i kod djece (4% svih primarnih tumora mozga).

Znaci i simptomi

[uredi | uredi izvor]

Oligodentrogliomi nastaju uglavnom u frontalnom režnju, a u 50–80% slučajeva prvi simptom je početak aktivnosti napada, bez prethodnih simptoma. Glavobolje, u kombinaciji sa povećanim unutarkranijskim pritiskom također su čest simptom oligodendroglioma. Ovisno o lokaciji tumora, može se izazvati mnogo različitih neuroloških deficita, uključujući, ali ne ograničavajući se na to, gubitak vida, motornu slabost i kognitivni pad. Za karakterizaciju veličine, lokacije i hetero- ili homogenosti tumora, neophodno je skeniranje računarskom tomografijom (CT) ili snimanje magnetnom rezonancom (MRI). Konačna dijagnoza temelji se na biopsijama i histopatološkom ispitivanju tumorske mase.

Uzrok

[uredi | uredi izvor]

Uzrok oligodendroglioma nije poznat. Neke studije povezuju oligodendrogliom sa virusnim infekcija. Studija iz 2009. godine na Oxford Neurosymposiumu pokazala je 69% korelacije između mutacije gena NJDS i pokretanja tumora. Izvještaj o jednom slučaju povezao je oligodendrogliom s ozračivanjem adenoma hipofize.[1][2]

Dijagnoza

[uredi | uredi izvor]

Mikroskopski izgled

[uredi | uredi izvor]
Nisko uvećanje mikrografskog snimka oligodendroglioma koji pokazuje karakteristična obilježja (H&E boja)

Oligodendrogliomi se još ne mogu razlikovati od ostalih lezija mozga samo po njihovim kliničkim ili radiografskim izgledima. Zato je biopsija mozga jedini metod konačne dijagnoze. Oligodendrogliomi rekapituliraju izgled normalnog člana oligodendroglije mozga. (Njihovo ime potječe od grčkih korijena oligo = malo" + "dendro" = drvo.) Općenito se sastoje od ćelija s malim do malo uvećanim okruglim kompaktnim jedrima s tamom i malom količinom eozinofilne citoplazme. Zbog njihovog histološkog izgleda, često se nazivaju ćelijama "prženih jaja". Pojavljuju se kao monotona skupina blago uvećanih okruglih ćelija koje se uvlače u normalan moždani parenhim i proizvode nejasne čvorove. Iako se čini da je tumor nejasno ograničen, po definiciji je difuzno infiltrirajući tumor.

Klasično imaju tendenciju da formiraju krvotok fino razgranatih kapilara koji mogu dobiti izgled "pileće žice". Kada napadaju strukture sive materije poput korteksa, neoplastični oligodendrociti imaju tendenciju klastera oko neurona pokazujući fenomen koji se naziva "perineuronska satelitoza". Oligodendrogliomi mogu prvenstveno invadirati oko žila ili ispod površine mozga u pia mater.

Oligodendrogliomi se moraju razlikovati od uobičajenih astrocitoma. Uočene su neklasične varijante i kombinirani tumori diferencijacije oligodendroglioma i astrocitoma, što ovu razliku čini kontroverznom između različitih grupa neuropatologa. Općenito, u SAD-u su neuropatolozi, koji su školovani na zapadnoj obali, liberalniji u dijagnozi oligodendroglioma od onih koji su studirali na istočnoj obali ili srednjem zapadu, koji dijagnozu oligodendroglioma postavljaju samo za klasične varijante. Molekulska dijagnostika može ovu diferencijaciju zastarjeti u budućnosti.

Ostali glijini i glioneuronski tumori s kojima ih često miješaju, zbog monotonog izgleda okruglih ćelija, uključuju pilocitni astrocitom, centralni neurocitom, takozvani disembrioplazijski neuroepitelni tumor ili, povremeno, ependimom.

Histopatološko stepenovanje

[uredi | uredi izvor]

Histopatološko gradiranje oligodendroglioma je kontroverzno. Još se najčešće korištena shema ocjenjivanja temelji na smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). iz 2007. Ažuriranje klasifikacijae je u toku.[3] Oligodendrogliomi se obično dihotomiraju u tumor II stepena (niži stepen).

Nažalost, smjernice SZO uključuju i subjektivne kriterije za II stupanj. Pored toga, prisustvo niske mitotske aktivnosti, vaskularne proliferacije i nekroze, uključujući pseudopalizirajuću nekrozu, same po sebi nisu dovoljne za povišenje stepena ovog tumora. To dovodi do neizbježne varijabilnosti među posmatračima-patolozima u dijagnozi. Konačnu odgovornost za donošenje odluka o liječenju i tumačenje ove dijagnoze snosi onkolog u dogovoru s pacijentom i njegovom porodicom.

Predloženo je da smjernice Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) trebaju sadržavati kategoriju za oligodendrogliome IV stepena, za koje se u osnovi čini da su glijine novotvorine, sa neodoljivim karakteristikama glioblastoma multiforme (GBM ), koji proizlaze iz poznatih oligodendroglioma nižeg stepena ili GBM sa značajnim udjelom oligodendrocitne diferencijacije. Dijagnostička korisnost ove druge kategorije je neizvjesna, jer se ovi tumori mogu ponašati ili poput glioblastoma ili stupnja III anaplazijskog oligodendroglioma. Kao takva, ovo je izuzetno neobična dijagnoza.

Ažurirane smjernice SZO, objavljene 2007., preporučuju klasifikaciju takvih tumora za sada kao „glioblastom sa komponentom oligodendroglioma“.[4] Ostaje da se utvrdi da li ovi tumori imaju bolju prognozu od standardnih glioblastoma.

Molekulska genetika

[uredi | uredi izvor]

Daleko najčešća pronađena strukturna deformacija je zajednička delecija hromosomskih krakova 1p i 19q. Visoka učestalost kodelecije upečatljiva je osobina ovog glijskg tumora i smatra se "genetičkim potpisom" oligodendroglioma. Alelni gubici na 1p i 19q, odvojeno ili u kombinaciji, češći su kod klasičnih oligodendroglioma nego kod astrocitoma ili oligoastrocitoma.[5] U jednoj studiji, klasični oligodendrogliomi pokazali su gubitak 1p u 35 od 42 (83%) slučaja, gubitak od 19q u 28 od 39 (72%), a oni koji su kombinirani u 27 od 39 (69%) slučajeva; nije došlo do značajne razlike u gubitku statusa heterozigotnosti od 1p / 19q između niskog stupnja i anaplazijskog oligodendroglioma.[5] 1p / 19q ko-delecija korelirana je i s hemoosjetljivošću i s poboljšanom prognozom oligodendroglioma.[6][7] Genski proizvodi izgubljeni kao posljedica ove kodelecije mogu uključivati medijatore rezistencije na genotoksične terapije. Alternativno, gubitak 1p / 19q može biti rana onkogena lezija, koja pospješuje stvaranje glijinih novotvorina, koje zadržavaju visoku osjetljivost na genotoksični stres. Većina većih centara za liječenje raka rutinski provjerava delecije 1p / 19q kao dio patološkog izvještaja o oligodendrogliomima. Status lokusa 1p / 19q može se otkriti FISH-om, analizom gubitka heterozigotnosti (LOH) ili virtualnom analizom kariotipa. Prednost virtualne analize je u procjeni cijelog genoma u jednom testu, kao i lokusa 1p/19q. To omogućava procjenu ostalih ključnih lokusa u glijskim tumorima, kao što su EGFR i status broja kopija TP53.

Dok je prognostički značaj delecija 1p i 19q dobro utvrđen za mješovite oligoastrocitome, taj značaj delecija za gliome niskog stupnja kontroverzniji je. Što se tiče glioma niskog stupnja, nedavna studija također sugerira da ko-delecija 1p / 19q može biti povezana sa translokacijom (1;19) (q10;p10) koja je, poput kombinirane delecije 1p/19q, povezana sa superiornšću ukupnog preživljenja i preživljenja bez progresije bolesti kod bolesnika sa gliomom niskog stepena.[8] Oligodendrogliomi rijetko pokazuju mutacije u genu p53, što je za razliku od ostalih glioma.[9] Amplifikacija receptora epidermnog faktora rasta i cijela 1p / 19q kodelacija međusobno se isključuju i predviđaju potpuno različite ishode, a amplifikacija EGFR predviđa lošu prognozu.[10] Postoji snažna korelacija između 1p/19q kodelacije i ekspresije pronervnih gena, što sugerira da gliomi sa 1p19q kodelecijom predstavljaju podskupinu pronervnih glioma.[10]

Liječenje

[uredi | uredi izvor]
Oligodendrogliom na MRI-snimku

Općenito se smatra da su oligodendrogliomi neizlječivi pomoću dosadašnjih tretmana. Međutim, u poređenju sa češćim astrocitomima, oni polahko rastu s produženim preživljavanjem. U jednoj seriji, medijana vremena preživljavanja za oligodendrogliome stupnja II bila je 11,6 godina.[11]

Međutim, takvi podfaci mogu zavarati, jer ne uzimaju u obzir tipove liječenja niti genetički potpis tumora. Nedavna studija analizirala je preživljavanje zasnovano na hromosomskim delecijama i efektima zračenja ili hemoterapija kao liječenja, sa sljedećim rezultatima (i za niski stepen i za anaplazijske oligodendrogliome): delecija 1p/19q sa zračenjem = 121 mjesec (srednja vrijednost), delecija 1p/19q s hemoterapijom = preko 160 mjeseci (srednja vrijednost još nije dostignuta), bez delecije 1p/19q sa zračenjem = 58 mjeseci (srednja vrijednost) i bez delecije 1p/19q sa hemoterapijom = 75 mjeseci (srednja vrijednost).[12]

Zbog indolentne prirode ovog tumora i potencijalnog morbiditeta povezanog sa neurohirurgijom, hemoterapijom i zračenjem, većina neuroonkologa će u početku pohađati kurs od budno čekanje i liječiti pacijente simptomatski. Simptomatski tretman često uključuje upotrebu antikonvulziva za napadaje i steroida za oticanje mozga.

Standardni raspored doziranja temozolomida je pet uzastopnih dana dnevnog doziranja tokom 28-dnevnih ciklusa. Međutim, različiti načini doziranja mogu dati bolje rezultate, poput kontinuiranog dnevnog doziranja, uz upotrebu manjih količina lijeka (npr. 21-dnevno doziranje tokom 28-dnevnih ciklusa). Kao primjer promijenjenog rasporeda doziranja, prikazani su obećavajući rezultati korištenjem nižih dnevnih doza svakog dana tokom sedam sedmica, nakon čega slijede 4-nedeljne pauze.[13] Što se tiče trajanja doziranja, za oligodendrogliome ono koje propisuju onkolozi znatno varira i čini se da se kreće od šest do preko 32 ciklusa (tj. tokom tri godine). U jednoj studiji, istraživači su upoređivali pacijente koji su primali temozolomid najmanje 12 mjeseci u ciklusu 5/28 dana, dijeleći takve pacijente u dvije grupe: "kratkotrajni" koji su primali temozolomid 12-18 ciklusa i oni "dugoročni" pacijenti koji su primali temozolomid 19 ili više ciklusa (raspon je bio od 19 do 32 ciklusa). Otkrili su da postoji statistički značajna prednost za "dugotrajno" liječenje (medijana preživljavanja bez progresije za "kratkotrajne" pacijente bila je 95 sedmica (praćenje od 73 sedmice), ali za "dugoročne" pacijente srednji opstanak bez progresije još nije dostignuto (praćenje od 134 sedmice).[14][15]

Zbog njihove difuzno infiltrirajuće prirode, oligodendrogliomi se ne mogu u potpunosti resecirati i nisu izlječivi hirurškim ekscizijama. Ako tumorska masa komprimira susjedne moždane strukture, neurohirurg će obično ukloniti onoliko tumora koliko može bez oštećenja drugih kritičnih, zdravih moždanih struktura. Operacija može biti praćena hemoterapijama, zračenjem ili kombinacijom oboje, ali nedavne studije sugeriraju da zračenje ne poboljšava opće preživljavanje (čak i kada posmatraju dob, klinički podaci, histološka ocjena i tip operacije).[12][16][17]

Prognoza

[uredi | uredi izvor]

Oligodendrogliomi, kao i svi drugi infiltrirajući gliomi, imaju vrlo visoku (gotovo ujednačenu) stopu recidiva i vremenom postepeno rastu. Ponavljajući tumori se obično liječe agresivnijom hemoterapijom i terapijom zračenjem. Nedavno se stereotaktička hirurgija pokazala uspješnom u liječenju malih tumora koji su rano dijagnosticirani.

Dugoročno preživljavanje zabilježeno je u manjine pacijenata.[18] Uz agresivan tretman i pomno praćenje moguće je nadživjeti obično očekivano trajanje života oligodendroglioma niskog stupnja. Westergaardova studija (1997) pokazala je da su pacijenti mlađi od 20 godina imali medijanu preživljavanja od 17,5 godina. Kod pacijenata starijih od 30 godina stopa preživljavanja je niža, ali kako opcije liječenja rastu, stopa preživljavanja je veća. Međutim, vjerojatnije je da će pacijent s lošim općim zdravstvenim stanjem prije proći nego oni koji imaju dobro opće zdravstveno stanje.[19] Druga studija pokazuje stopu preživljavanja od 34% nakon 20 godina.[20] Međutim, kao što je gore pomenuto, takvi podaci mogu zavarati jer ne uzimaju u obzir vrste liječenja niti genetički potpis tumora. Pored toga, takvi povijesni podaci gube značaj, zbog relativno dugog preživljavanja pacijenata (u usporedbi s drugim tipovima tumora mozga) i uvođenja novijih mogućnosti liječenja s vremenom.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Huang CI, Chiou WH, Ho DM (decembar 1987). "Oligodendroglioma occurring after radiation therapy for pituitary adenoma". J Neurol Neurosurg Psychiatry. 50 (12): 1619–24. doi:10.1136/jnnp.50.12.1619. PMC 1032603. PMID 3325615.
  2. ^ NEJM 867-5309, ed 6, p112–116, Kevin Smith etal
  3. ^ http://www.reseau-pola.org/app/download/24869531/La+Lettre_RENOP_5.pdf
  4. ^ Louis D, Ohgaki H, Wiestler O, et al. (2007). "The 2007 WHO Classification of Tumours of the Central Nervous System". Acta Neuropathologica. 114 (2): 97–109. doi:10.1007/s00401-007-0243-4. PMC 1929165. PMID 17618441.
  5. ^ a b Barbashina V, Salazar P, Holland EC, Rosenblum MK, Ladanyi M (1. 2. 2005). "Allelic losses at 1p36 and 19q13 in gliomas: correlation with histologic classification, definition of a 150-kb minimal deleted region on 1p36, and evaluation of CAMTA1 as a candidate tumor suppressor gene". Clin. Cancer Res. 11 (3): 1119–28. PMID 15709179.
  6. ^ Laigle-Donadey F, Benouaich-Amiel A, Hoang-Xuan K, Sanson M (2005). "[Molecular biology of oligodendroglial tumors]". Neuro-Chirurgie (jezik: French). 51 (3–4 Pt 2): 260–8. doi:10.1016/s0028-3770(05)83487-3. PMID 16292170.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  7. ^ Walker C, Haylock B, Husband D, et al. (2006). "Clinical use of genotype to predict chemosensitivity in oligodendroglial tumors". Neurology. 66 (11): 1661–7. doi:10.1212/01.wnl.0000218270.12495.9a. PMID 16769937. S2CID 39812093.
  8. ^ Jenkins RB, Blair H, Ballman KV, et al. (oktobar 2006). "A t(1;19)(q10;p10) mediates the combined deletions of 1p and 19q and predicts a better prognosis of patients with oligodendroglioma". Cancer Res. 66 (20): 9852–61. doi:10.1158/0008-5472.CAN-06-1796. PMID 17047046.
  9. ^ Ohgaki H, Eibl RH, Wiestler OD, Yasargil MG, Newcomb EW, Kleihues P (15. 11. 1991). "p53 mutations in nonastrocytic human brain tumors". Cancer Res. 51 (22): 6202–5. PMID 1933879.
  10. ^ a b Ducray F, Idbaih A, de Reyniès A, et al. (2008). "Anaplastic oligodendrogliomas with 1p19q codeletion have a proneural gene expression profile". Mol. Cancer. 7: 41. doi:10.1186/1476-4598-7-41. PMC 2415112. PMID 18492260.
  11. ^ Ohgaki H, Kleihues P (juni 2005). "Population-based studies on incidence, survival rates, and genetic alterations in astrocytic and oligodendroglial gliomas". J Neuropathol Exp Neurol. 64 (6): 479–89. doi:10.1093/jnen/64.6.479. PMID 15977639.
  12. ^ a b Hamlat A, Saikali S, Chaperon J, et al. (novembar 2005). "Oligodendroglioma: clinical study and survival analysis correlated with chromosomal anomalies". Neurosurg Focus. 19 (5): E15. doi:10.3171/foc.2005.19.5.16. PMID 16398465.
  13. ^ Kesari S, Schiff D, Drappatz J, et al. (januar 2009). "Phase II Study of Protracted Daily Temozolomide for Low-Grade Gliomas in Adults". Clin. Cancer Res. 15 (1): 330–337. doi:10.1158/1078-0432.CCR-08-0888. PMID 19118062. S2CID 15174867.
  14. ^ Coleman H, et al. (2002). "(Abstract) Impact of duration of temozolomide therapy on progression-free survival in recurrent malignant glioma". Neuro-Oncology. 4 (4): 308–381. doi:10.1215/15228517-4-4-308. Arhivirano s originala, 25. 2. 2009. Pristupljeno 20. 5. 2021.
  15. ^ Anderson K. and Lindsey W., "What is the optimal length of treatment with Temodar (temozolomide) for glioblastoma?", Online at http://virtualtrials.com/pdf/temodarlength.pdf
  16. ^ Lassman, A. B. (20. 5. 2009). "Retrospective analysis of outcomes among more than 1,000 patients with newly diagnosed anaplastic oligodendroglial tumors". Journal of Clinical Oncology. 27 (15S): 2014. doi:10.1200/jco.2009.27.15s.2014 (neaktivno 11. 1. 2021). ISSN 0732-183X.CS1 održavanje: DOI nije aktivan od 2021 (link)
  17. ^ Sunyach MP, Jouvet A, Perol D, et al. (decembar 2007). "Role of exclusive chemotherapy as first line treatment in oligodendroglioma". J. Neurooncol. 85 (3): 319–28. doi:10.1007/s11060-007-9422-3. PMID 17568995. S2CID 27456056.
  18. ^ Tatter SB (decembar 2002). "Recurrent malignant glioma in adults". Curr Treat Options Oncol. 3 (6): 509–24. doi:10.1007/s11864-002-0070-8. PMID 12392640. S2CID 9844062.
  19. ^ Herbert H. Engelhard, M.D., Ph.D., Ana Stelea, M.D., and Arno Mundt, M.D., "Oligodendroglioma and Anaplastic Oligodendroglioma: Clinical Features, Treatment, and Prognosis" [1] Arhivirano 11. 2. 2021. na Wayback Machine p.449
  20. ^ Feigenberg SJ, Amdur RJ, Morris CG, Mendenhall WM, Marcus RB, Friedman WA (2003). "Oligodendroglioma: does deferring treatment compromise outcome?". Am. J. Clin. Oncol. 26 (3): e60–6. doi:10.1097/01.COC.0000072507.25834.D6. PMID 12796617. S2CID 31560940.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Nervni tkivni tumori

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Oligodendrogliom&oldid=3558859"