Umjetnik (film)

Umjetnik
Originalni poster za film
Režiser	Michel Hazanavicius
Producent	Thomas Langmann
Scenarist(i)	Michel Hazanavicius
Uloge	Jean Dujardin Bérénice Bejo John Goodman James Cromwell Penelope Ann Miller Missi Pyle Beth Grant
Muzika	Ludovic Bource
Žanr	drama, komedija
Kinematografija	Guillaume Schiffman
Montaža	Anne-Sophie Bion Michel Hazanavicius
Produkcija
Distributer	Warner Bros. (Francuska)
Premijera	15. maj 2011.
Trajanje	100 minuta
Zemlja	Francuska
Jezik	engleski
Budžet	15 miliona $
Zarada	44,6 miliona $

Umjetnik je francuska romantična komedija snimljena 2011. u stilu crno-bijelog nijemog filma. Film je napisao i režirao Michel Hazanavicius a glavne uloge tumače Jean Dujardin i Bérénice Bejo. Radnja se odvija u Hollywoodu, između 1927. i 1932, te se fokusira na odnos između starije zvijezde nijemog filma i nove mlade glumice, dok nijemi film izlazi iz mode i zamjenjuje ga "zvučni film". Umjetnik je dobio mnoge pohvale od kritičara i osvojio je brojne nagrade. Imao je ukupno 10 nominacija za Oscara a osvojio ih je 5, uključujući i onaj za najbolji film. Dujardin je osvojio nagradu za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Cannesu 2011, gdje je film premijerno prikazan. Bio je nominiran za 6 Zlatnih globusa, najviše od bilo kog drugog filma iz 2011, a osvojio ih je ukupno 3: najbolji film - komedija ili mjuzikl, najbolja originalna muzika, i najbolji glumac - komedija ili mjuzikl za Dujardina. U januaru 2012. film je bio nominiran za 12 BAFTA-i, također najviše od bilo kojeg filma iz 2011, a osvojio ih je ukupno 7, uključujući i one za najbolji film, najboljeg režisera i najbolji originalni scenarij za Hazanaviciusa i najboljeg glumca za Dujardina. ^[1]

Godine 1927. zvijezda nijemog filma George Valentin (Jean Dujardin) je na vrhu svijeta. On je iza scene, a ispred njega je presretna publika oduševljena njegovom najnovijom glavnom ulogom. Valentin se pojavljuje na pozornici klanjajući se publici, dok njegov pas izvodi neke simpatične trikove. Izvan pozorišta, obožavatelji i novinari guraju se da pozdrave svog junaka. Lijepoj mladoj djevojci iz gomile ispada novčanik, i kako bi ga dohvatila skliznu ispod sigurnosnog kordona. Zatim nastaje tišina, dok Valentin izgleda šokiran, zbunjen, čak i ljut, - ali to je sve njegova šala i smijeh sa vlastitom moći da stvori takvu zabunu; on pozira za fotografije sa mladom damom na oduševljenje okupljenih novinara, ali na ogorčenje njegove supruge, koja čita o njegovim ludorijama u novinama sljedeći dan.

Mlada djevojka Peppy Miller (Bérénice Bejo), pošto je podijelila trenutak sa svojim junakom inspirirana je da slijedi njegov put, i pojavljuje se u studiju na audiciju koju prolazi uspješno, ali kao sporedna glumica. Valentin stiže u isti studij gdje je opet zvijezda, ovaj put u filmu 'Njemačka afera'. Na ulasku u studio on zapaža par nogu koje vidi na probi na drugoj strani platna. Pridružuje se plesu sa svoje strane platna, i nagovara filmsku ekipu da uklonu platno, nadajući se da će iznenaditi djevojku. Međutim, iznenađen je kada otkriva da noge pripadaju istoj onoj Peppy Miller iz sinoćnje gužve i jutrošnjih novina.

Nakon mnogo godina, jednog dana, Al Zimmer, šef studija (John Goodman) poziva Valentina da pogleda najnoviju tehnološku inovaciju - primitivni pokušaj snimka zvuka na filmu. Valentin se ruga snimku, ali je jasno uznemiren s time. On sanja da su svakodnevni zvukovi zaglušujući, i kulminiraju u zbunjujućoj kakofoniji u kojoj čak i pero koje pada na zemlju izaziva buku. Njegov vlastiti glas se gubi, usprkos muzici oko njega, on je nijem. Valentinova instinktivna sumnja u tehnologiju pokazuje se kao dobro utemeljena, kada je - nakon što je bio kralj nijemog filma - ubrzo postao marginaliziran, i na kraju ga je Zimmer otpustio. Publika želi promjenu, on mu govori. Vrijeme je da se krene dalje.

U razdoru zbog njegovog naglog pada u beznačajnost, Valentin počinje da se opija. Peppy je u međuvremenu postigla uspjeh u 'zvučnom filmu'. Sada kao zvijezda holivuda i bogata kao što je nekad njen mentor bio; ona daje radio intervju u jednom kafiću u kojem ona pripisuje svoj uspjeh zbog jednostavne istine da publika želi promjenu. Za susjednim stolom, neviđen, Valentin sluša je šta govori, prije nego se teatralno pojavio pored mlade Peppy, i dramatično se oprašta od nje. Valentinova situacija ide sve na gore. Sam finansira pokušaj da se vrati u doba nijemog filma ("Suze ljubavi") što postaje čisti promašaj, a ostatak njegove štednje gubi se 1929 sa slomom dioničkog tržišta. Kad viski presuši, bivša zvijezda rasprodaje sve što posjeduje. Njegova žena ga ostavlja i onda je bio prisiljen otpustiti i svog vjernog slugu Cliftona.

On posjećuje bar i pada u nesvijest kada mu se počela priviđati njegova minijatura odjevena kao iz filma "Suze ljubavi" koja galami na njega i minijaturni divljaci ga napadaju kopljima. Clifton ga nalazi na podu bara i vodi ga nazad u Valentinov stan. Valentin stoji u kući sa kinoprojektorom u sobi, i priviđa mu se njegova sopstvena sjena kako se kreće po sobi. Na kraju, u vrhuncu pijanog stanja, Valentin pali svoje filmske trake, i zajedno s njima, svoj stan. U pokušaju da spasi jednu traku, on je savladan dimom požara, i njegov život je spašen zahvaljujući samo naporima njegovog vjernog psa koji je alarmirao obližnjeg vatrogasca.

Peppy je šokirana kada je saznala iz novina za Valentinov udes. Ona ostavlja snimanje da bi ga posjetila u bolnici, i zatim ga vodi u svoju vilu da se oporavi. Valentin se budi, shvaća da je imao sreće, a onda par pada u zagrljaj. Međutim, dok je Peppy bila na snimanju, Clifton stiže i otkriva mu da je on sada zaposlen od strane Peppy, i daje Valentinu kratak govor o tome kako je previše ponosa velika mana. Ali Valentin ne odustaje od svoje mržnje prema tonskim filmovima. Nakon što Clifton odlazi, oporavljeni Valentin luta po vili, i otkriva na svoj užas punu sobu njegovih stvari koje je on ranije prodavao na aukciji. Njegov ponos je duboko povrijeđen što mu je ona pritekla u pomoć, bez njegova znanja, zatim bježi i vraća se kući u svoj izgoreni stan kako bi pronašao svoj ​​stari pištolj. Po povratku kući Peppy shvata da ju je Valentin napustio, i onda ona juri u svom automobilu, znajući za njegovu namjeru.

Valentin sjedi u svojoj stolici s pištoljem u ustima, dok ga pas panično povlači za nogavicu. Uto se začuje buka. Ali, to je ustvari bila Peppy koja je udarila svojim ​​automobilom u stablo. Ona iskače iz olupine i zatiče Valentina upravo u vrijeme kada je htio da se ubije. Ona mu govori da je osigurala ulogu za njega u svom sljedećem filmu. Valentin je skeptičan, rekavši da ne želi da ga publika čuje kako govori. Peppy kaže da ona ima drugu ideju, a film završava s Alom Zimmerom koji odobrava Valentinov povratak u studio kao njen plesni partner. Kao besprijekoran umjetnik, Valentin je pronašao način da iskoristi novu tehnologiju za snimanje zvuka a da ne mora sebe izlagati govoru. ^[2]

• Jean Dujardin - George Valentin
• Bérénice Bejo - Peppy Miller
• John Goodman - Al Zimmer
• James Cromwell - Clifton
• Penelope Ann Miller - Doris
• Missi Pyle - Constance
• Beth Grant - Peppyjeva služavka
• Ed Lauter - Peppyjev vrtlar
• Malcolm McDowell - sobar
• Basil Hoffman - akcionar
• Bitsie Tulloch - Norma

^[2]

• Oskar za najbolji film
• Michel Hazanavicius - Oskar za najbolju režiju
• Jean Dujardin - Oskar za najbolju glavnu mušku ulogu
• Mark Bridges - Oskar za najbolji kostim
• Ludovic Bource - Oskar za najbolju originalnu muziku

• Najbolji film
• Guillaume Schiffman - najbolja fotografija
• Mark Bridges - najbolji kostim
• Michel Hazanavicius - najbolji režiser
• Jean Dujardin - najbolji glavni glumac
• Ludovic Bource - najbolja originalna muzika
• Michel Hazanavicius - najbolji originalni scenarij

• Najbolji film - komedija ili mjuzikl
• Ludovic Bource - najbolja originalna muzika
• Jean Dujardin - najbolji glumac - komedija ili mjuzikl

• Najbolji film
• Michel Hazanavicius - najbolji režiser
• Bérénice Bejo - najbolja glumica
• Guillaume Schiffmann - najbolja fotografija
• Ludovic Bourse - najbolja muzika
• Laurence Bennett - najbolja scenografija

• Najbolji film - nagrada Udruženja filmskih kritičara Bostona, Španije, Las Vegasa, Londona, New Yorka, Phoenixa, San Diega, Vancouvera, Washingtona DC, nagrada Filmskog festivala u Austinu, Australijskog filmskog instituta, nagrada "Chlotrudis", Međunardnog filmskog festivala u Ft. Lauderdaleu, Filmskog festivala u Mill Valleyu, Filmskog festivala u San Sebastianu, Međunarodnog filmskog festivala u St. Louisu, nagrada "Zlatni orao" (Rusija), "Goya", "Nezavisni duh", "Lumiere" (Francuska), "Sant Jordi", "Étoile d'Or"
• Ludovic Bourse - najbolja originalna muzika - nagrada Udruženja filmskih kritičara Bostona, Las Vegasa, Phoenixa, Washingtona DC, nagrada "Étoile d'Or"
• Michel Hazanavicius - najbolji scenarij - nagrada Udruženja filmskih kritičara Chicaga, Floride, Phoenixa, Vancouvera
• Michel Hazanavicius - najbolja režija - nagrada Udruženja filmskih kritičara Italije, Londona, New Yorka, Phoenixa, nagrada Australijskog filmskog instituta, Udruženja američkih režisera, Međunardnog filmskog festivala u Ft. Lauderdaleu, Filmskog festivala u Hollywoodu, nagrada "Nezavisni duh", "Étoile d'Or"
• Jean Dujardin - najbolji glumac - nagrada Udruženja filmskih kritičara Las Vegasa, Londona, Phoenixa, nagrada Australijskog filmskog instituta, Kanskog filmskog festivala, Međunardnog filmskog festivala u Ft. Lauderdaleu, nagrada "Nezavisni duh", "Étoile d'Or"
• Mark Bridges - najbolji kostim - nagrada Udruženja filmskih kritičara Las Vegasa, Phoenixa
• Gregory S. Hooper - najbolja scenografija - nagrada Udruženja filmskih kritičara Las Vegasa
• Bérénice Bejo - najbolja sporedna glumica - nagrada Udruženja filmskih kritičara Phoenixa, nagrada "Capri", Međunardnog filmskog festivala u Ft. Lauderdaleu, nagrada "Lumiere" (Francuska), "Étoile d'Or"
• Guillame Schiffmann - najbolja fotografija - nagrada Udruženja filmskih kritičara Phoenixa, nagrada Udruženja britanskih fotografa, nagrada "Chlotrudis", nagrada "Nezavisni duh",
• Anne-Sophie Bion, Michel Hazanavicius - najbolja montaža - nagrada Udruženja američkih montažera

^[2]

• Penelope Ann Miller je također igrala ulogu Edne Purviance, poznate glumice nijemog filma, u filmu iz 1992 Chaplin, biografskom filmu o jednom od najpoznatijih komičara nijemog filma, Charlesa Chaplina.
• Peppyjeva kuća u filmu je kuća u kojoj je Mary Pickford živjela prije nego se udala za Douglasa Fairbanksa i preselila se u legendarnu Pickfair vilu (koja je srušena u kasnim 1980-im), a krevet gdje se George Valentin budi je krevet Mary Pickford. U kratkoj sceni u kuhinji, može se vidjeti kuhinjski sto tipa engleski Sheridan i komplet stolica koje su pripadale Pickford, i čipka stolnjaka je također pripadala njoj.
• Tokom snimanja, Jean Dujardin je živio u izolovanoj kući iz 1930 u Hollywood Hillsu.
• Film koristi ljubavnu temau Bernarda Herrmanna iz filma Vertigo u trenutku vrhunca, ali to nije prvi put da režiser Michel Hazanavicius posuđuje od Alfreda Hitchcocka. On je također koristio vizuelne i muzičke detalje iz Vertiga i iz filma Sjever sjeverozapad u svojoj špijunskoj humoreski OSS 117: izgubljeni u Riju, u kojem također glumi Jean Dujardin.
• Jean Dujardin i Bérénice Bejo uvježbavali su završnu plesnu tačku pet mjeseci; trenirali su skoro svaki dan u istom studiju koji su također koristili Debbie Reynolds i Gene Kelly za probe u filmu Pjevanje na kiši. "Bilo je jako teško", sjeća se Bejo, "pa čak i sada kada gledam film ja ne mogu vjerovati kako smo brzi. Ponekad osjećam kao da me moje noge još uvijek bole."
• Film je isprva sniman u boji, a zatim je bio pretvoren u crno-bijelu tehniku.
• Ovaj film je deseti po redu crno-bijeli film koji je bio nominiran za najbolju fotografiju Devet ostalih filmova bili su: Hladnokrvno, The Last Picture Show, Lenny, Razjareni bik, Zelig, Čovjek koji nije bio tamo, Lahku noć, i sretno, Bijela vrpca i Schindlerova lista, ali samo ga je jedan osvojio i to Schindlerova lista.
• Ludovic Bource je osvojio Oscara za komponovanje muzike za ovaj film uprkos što nikada nije imao formalnog visokog obrazovanja u muzičkoj orkestraciji niti filmskom komponovanju. (Bource je naučio čitati note kao dijete iz lekcija harmonike i studirao je jazz kao tinejdžer.) Pet aranžera i pomogli su mu realizirati njegove muzičke ideje s velikim simfonijskim orkestrom.

^[2]

Označiti Umjetnika kao hommage nijemom filmu je podcjenjivanje onoga šta je režiser Michel Hazanavicius postigao s ovim filmom. U vrijeme kada se veći, glasniji i spektakularniji interpretiraju kao "bolji", on je okrenuo sat unazad u vrijeme kada je, iako je tehnologija bila jednostavnija, iskustvo bilo čarobno. Ne samo da je film nježno podsjećanje na kinematografiju ranih dana, to je oživljavanje melodrame vremena. Hazanavicius ne pravi samo "nijemi film", on pokušava ući u predrasude vremena i napraviti nešto što bi zavaralo sviju, osim onih studioznih i obrazovanih u uvjerenju da bi to mogao biti izgubljeni film iz davne ere.

James Berardinelli, Reelviews ^[3]

Commons ima datoteke na temu: Umjetnik (film)

• Umjetnik na IMDb-ju
• Umjetnik^{[mrtav link]} na amctv.com
• Kritika na Reelviews.com