Intarzija

Primjer intarzije

Intarzija je ukrasna tehnika koja upotrebljava komadiće drva komponirane u geometrijske, biljne ili figuralne motive te prikaze arhitekture ili pejzaža. Riječ intarzija dolazi iz arapskog jezika, (arap. tarşi′ - umetanje, ulaganje).

Povijest intarzije

[uredi | uredi kôd]
Oltar dubrovačke katedrale, tzv. opera di commessi rad.
fra Damiano da Bergamo, Geometrijska figura, 1537., intarzija, Muzej bazilike sv. Dominika, Bologna, Italija

Rijetki su primjeri u umjetnosti starog vijeka (Urski barjak), ali se opsežno koristi u antici, te ponovo od kasne gotike, tj. rane renesanse (u tom razdoblju posebno u Italiji). U prvoj fazi majstori intarzije rade samo na crkvenom namještaju – korskim sjedalima, ormarima, škrinjama, ali kasnije se djelatnost širi i na profanu umjetnost, pa se intarzije nerijetko javljaju i na običnom pokućstvu, a najširu primjenu dobivaju na površinama vrata. Među poznate radove zasigurno ćemo ubrojiti one u kapeli Palazzo pubblico u Sieni, zatim u koru u Santa Maria Novella u Firenci, u Pavijskoj kartuzijanskoj crkvi, u vatikanskim Stanzama itd. Poznati su intarzisti Giovanni Veronese, Giuliano i Benedetto da Maiano, Antonio Barili i Domenico del Tasso. Visoko razvijeno umijeće intarziranja kasnog 17. i 18. stoljeća naziva se marketerija.

Mramorne intarzije (opere di commessi), nazvane pietre dura izvode se od poludragog kamenja u kombinaciji s mramorom u boji u podlozi od bijelog ili crnog mramora. Firenca je bila rodno mjesto ove tehnike u ranom 15. stoljeću, a vrhunac je doživjela u uresima Kapele Medici koju je izveo Pietro Tacca između 1626.1642. iz kombinacije skupocjenih kamena; jaspisa, perleta, lapisa, koralja. Pod Bazilike sv. Petra u Rimu je sjajan primjer ove tehnike. Kasnije se razvila u Napulju u 17. stoljeću i postala je odlikom tzv. Sicilijanskog baroka Val di Noto.

Riječ inrustracija dolazi od latinske riječi (lat. incrustatio - umetanje). Ovaj poseban stil intarzija se pojavio u Francuskoj, a bile su izvođene na zahtjev Luja XIV.; ova tehnika je dobila nove i posebne elemente umetanjem pločica od kornjačevine, kositra, mjedi, sedefa, slonove kosti umjesto raznobojnih drvenih pločica. Začetnikom ove tehnike smatra se francuski intarzisa A. Ch. Boulle-a, po kojem i sam stil dobiva ime Boulle. Umjetno pokućstvo rađeno po narudžbi Luja XVI. u rokoko stilu također obiluje intarzijama, a za izvedbu su bili zaduženi majstori J. H. Riesener i P. Denizot.

Postupak intarziranja

[uredi | uredi kôd]
Postupak intarziranja

Tehnika se pogotovo u 16. stoljeću izvodila na dva načina:

  1. komadići drva ulažu se u udubljenja podloge od masivnog drva,
  2. intarzija se slaže u motive i lijepi na drvenu podlogu.

Postupa intarziranja odvija se u nekoliko koraka:

  1. priprema određenih vrsta furnira (orah, bukva, mahagonij, trešnja);
  2. priprema ostalih sredstava rada (podloška, predložak slike, skalpel-nožić, indigo papir, preforirana pik-traka, ljepilo za drvo, brusni papir);
  3. postavljanje ispisane (isprintane) slike predloška (vlastita slika ili slika preuzeta od drugog autora);
  4. precrtavanje slike pomoću indigo papira i tehničke ili grafitne olovke;
  5. izrezivanje pomoću skalpela određenih dijelova sa slike;
  6. zacrtavanje i izrezivanje dijelova druge vrste furnira (prema predlošku);
  7. umetanje u postojeći otvor (prethodno izrezan otvor);
  8. lijepljenje perforiranom pik-trakom;
  9. definiranje izgleda slike (preciznost izrezanog);
  10. lijepljenje intarzije na podlogu;
  11. obrada rubova podloge (ljepljenje rubne trake);
  12. površinska obrada (brušenje finim brusnim papirom, lakiranje);

Vrste drva za intarziranje

[uredi | uredi kôd]
Cehovska škrinja

Različite vrste drveta se mogu koristiti za izvođenje intarzija, ali najčešće se rabe komadi orahovine, ebanovine, palisandrovine, mahagonija, te ružina i kruškova drva. Također češće nailazimo na određene motive, kao na primjer razne geometrijske oblike, raznorazne vitice simetrične na bilo koji način, biljni ornament (lišće), te razne figure. Intarzija je u drvu nastala kao imitacija raznih mozaičkih dekoracija, pa u izvedbama starijega stila (alla certosina) dominiraju pravilni geometrijski oblici, kasnije razvojem tehnike nastupa izvedba biljne i figuralne ornamentike.

Intarziranje u Hrvatskoj

[uredi | uredi kôd]

Na našoj strani Jadrana te u bliskim nam i istočnijim krajevima intarzija se razvila pod utjecajem islamskog ornamenta korištenog za dekoraciju kako crkvenog tako i manastirskog namještaja te proizvoda umjetničkog obrta, kao što su oružje i kutije. Dok u zapadnim krajevima primjenu intarzija susrećemo u renesansnom, baroknom i kasnijem namještaju, čak pokućstvu, kao na primjer cehovskim škrinjama, raznim vitrinama, ponovno vratima te crkvenom namještaju-oltarima, ambonima, svetohraništima i sličnom.

Od suvremenih majstora, najznačajniji hrvatski intarzist je Ante Župan.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  • V.B. Mustapić: Pojmovnik antikvitetnog namještaja, časopis Drvo, Zagreb, prosinac 2000. - prosinac 2002.