Dinastija Ming

Veliki Ming
明朝 (Ming Cháo)
←  
 1368. – 1644.   →
 
  →
 
  →
 
  →
Lokacija Dinastije Ming
Lokacija Dinastije Ming
Kina za dinastije Ming oko 1415. godine
Glavni grad Nanjing (1368.–1644.)
Peking (1403.–1644.)
Jezik/ci kineski, ujgurski, mongolski, tibetanski i dr.
Religija taoizam, konfucijanizam, budizam, islam
Vlada Apsolutistička monarhija
Car
 - 1368. - 1398. Hongwu
 - 1627.-1644. Chongzhen
Kancelar
 - 1402.–1407. Xie Jin
 - 1644. Wei Zaode
Historija novi vijek
 - Osnutak u Nanjingu 23. siječnja 1368.
 - Peking osvaja Li Zicheng 25. travnja 1644.
 - Pad Južnog Minga 22. siječnja 1662.
 - Ukinuta 1644.
Površina
 - 1415.[1] 6,500,000 km² (3 mi² )
Stanovništvo
 - 1403. (procjena) 66,598,337[2] 
 - 1500. (procjena) 125,000,000 
 - 1600. (procjena) 160,000,000[3] 
Valuta kineska kovanica (文, wén), kineski papirni novac (兩, liǎng) i dr.
History of China: A good collection of information on Chinese history (en)
Historija Kine
Historija Kine
Historija Kine
DREVNA
3 Suverena & 5 Careva
Dinastija Xia 2100–1600 pne.
Dinastija Shang 1600–1046 pne.
Dinastija Zhou 1045–256 pne.
 Zapadni Zhou
 Istočni Zhou
   Period Proljeća i Jeseni
   Period Zaraćenih država
CARSKA
Dinastija Qin 221 pne.–206 pne.
Dinastija Han 206 pne.–220 n.e.
  Zapadni Han
  Dinastija Xin
  Istočni Han
Tri kraljevstva 220–280
  Wei, Shu & Wu
Dinastija Jin 265–420
  Zapadni Jin 16 kraljevstava
304–439
  Istočni Jin
Južne & Sjeverne dinastije
420–589
Dinastija Sui 581–618
Dinastija Tang 618–907
  ( Drugi Zhou 690–705 )
5 dinastija &
10 kraljevstava
907–960 		Dinastija Liao
907–1125
Dinastija Song
960–1279
  Sjeverni Song Z. Xia
  Južni Song Jin
Dinastija Yuan 1271–1368
Dinastija Ming 1368–1644
Dinastija Qing 1644–1911
MODERNA
Republika Kina 1912–1949
Narodna Republika
Kina
1949– 		Republika
Kina (Tajvan)
1945–
This box:

Dinastija Ming (kineski: 明朝, pinyin: Ming Cháo) ili Veliko Carstvo Ming (大明帝国) je kineska dinastija koja je vladala Kinom od 1368. do 1644. godine; posljednja dinastija čiji su vladari porijekom bili Han Kinezi.[4][5] U više od 200 godina vladavine, dinastija Ming je donijela red i napredak većini Kine. Stanovništvo se udvostručilo (od 100 na 200 milijuna stanovnika), uvedene su nove žitarice, cvala je industrija i povećala se trgovina. U 17. stoljeću, korupcija, vanjski napadi i loše žetve su oslabile njezinu vlast i doveli do njezina pada.

Car Hung-vu iz dinastije Ming (koji je vladao 1368 – 98) je pokušao da kreira društvo samodovoljnih ruralnih zajednica organizovanih u čvrsti, nepokretni sistem koji bi garantovao i podržavao permanentnu klasu vojnika njegove dinastije:[5] imperijalna stajaća armija je premašivala jedan milion vojnika, a mornarička brodogradilišta u Nanjingu su bila najveća na svetu.[6] On je takođe posvetio veliku pažnju umanjivanju moći dvorskih eunuha[7] i nepovezanih magnata, dajući moć svojim mnogobrojnim sinovima širom Kine i pokušavajući da vodi te prinčeve kroz Huang Ming Zu Xun, set objavljenih dinastičkih uputstva. Ovo se završilo spektakularnim neuspehom kad je njegov maloletni naslednik, Imperator Jianwen, pokušao da zauzda moć svog ujaka, izazivajući Jingnan kampanju, pobunu koja je dovela princa od Yan na tron kao Jondl imperatora 1402. godine. On je uspostavio Yan kao sekundarnu prestonicu i preimenovao je u Peking, konstruisao je Zabranjeni grad, obnovio je Veliki kanal i uspostavio je primat imperijalnog nadzora u imenovanju službenika. On je obnovio položaj svojih eunuhskih pristalica i zaposlio ih je kao protivtežu konfučijskih učenjaka-službenika. Jedan od njih, Zheng He, je predvodio sedam enormnih istraživačkih putovanja u Indijskom okeanu sve do Arabije i obale Afrike.

Uspon novih careva i novih frakcija je umanjio takve ekstravagancije; hvatanje cara Zhengtong tokom Timuske krize 1449. ih je potpuno dokrajčio. Carska mornarica je dovedena do neodrživog stanja, dok je prinudnim radom konstruisana Liaodongška palisada, i povezan i ojačan Veliki kineski zid do njegove moderne forme. Široki popisi celokupnog carstva su sprovođeni svake decenije, mada su želja za izbegavanjem rada i poreza, i poteškoće sa skladištenjem i korišćenjem enormnih arhiva u Nanjingu ometali precizno prebrojavanje.[5] Procene za kasnu Ming populaciju su u opsegu od 160 do 200 miliona.[8] Neohodni prihodi su istiskivani iz sve manjeg i manjeg broja farmera, usled sve većig broja onih koji nestali iz zvaničnih rekorda ili su „donirali“ svoju zemlju eunuhsima ili hramovima koji su bili izuzeti od poreza.[5] Namena Haijin zakona je bila da se zaštite obale od „japanskih“ pirata, ali umesto toga oni su pretvorili mnoge u krijumčare i same pirate.

Do 16. veka, međutim, ekspanzija Evropske trgovine  – mada ograničena na ostrva u blizini Guangdžou kao što je Makao  – raširila je kolumbijsku razmenu useva, biljki i životinja u Kinu, uvodeći čili paprike u sičuansku kuhinju, kao i visoko produktivni kukuruz i krompire, čime je umanjeng glad i podstaknut rast populacije. Uspon portugalske, španske, i holandske trgovine je kreirao novu potražnju za kineskim proizvodima i proizveo masovni priliv japanskog i američkog srebra. Ovo svestrano obilje je omogućilo Ming dinastiji da izbegne upotrebu papirnog novca, što je podstaklo hiperinflaciju tokom 1450-tih. Dok su se tradicionalni konfučijanci suprotstavljali takvoj prominentnoj ulozi trgovine i novih bogataša kreiranih njom, krivoverje koje je uveo Vang Jangming je imalo prilagodljiviji stav. Zhang Juzhengove inicijalno uspešne reforme su se pokazale devastirajućim kad je poljoprivredni zastoj uzrokovan Malim ledenim dobom bio praćen japanskim i španskim propisima kojim je ubrzo prekinuta ponuda srebra, koje je bilo neophodno farmerima za plaćanje poreza. Usled kombinacije loših žetvi, poplava, i epidemija, stekao se utisak da je dinastija izgubila svoj nebeski mandat, te je kolapsirala je pred pobunjeničkim vođom Li Zihengom i Mandžurskom invazijom.

U 19. i 20. veku, pod snažnim dojmom stranih osvajanja, kolonizacije i bezbrojnih poniženja, Kinezi su često dinastiju Ming idealizirali kao zlatno doba vlastite povijesti.

Zabranjeni grad u Pekingu (1406.-1420.)

Uspon dinastije Ming

[uredi | uredi kod]
Rasprostiranje i vremensko trajanje dinastije Ming

Smrt mongolskog cara Kublaj-kana 1294. godine izazvala je novu nestabilnost dok su se rivali borili za carsko prijestolje. Pad dinastije Yuan ubrzale su poplave, suše i bolesti 40-ih i 50-ih godina 14. stoljeća. To je, zajedno sa sve većim nezadovoljstvom mongolskom vladavinom (koju su Kinezi oduvijek doživljavali kao okupatorskom), izazvalo niz pobuna protiv njihove vlasti. Najozbiljnija od njih je bila pobuna u istočnoj Kini 1368. godine, kada se najmoćniji među pobunjenicima, Zhu Yuanzhang zvan Taizi (podrijetlom iz neuke seljačke obitelji), proglasio osnivačem nove carske dinastije Ming i uzeo naslov Hung-wu (veliki ratnik). On je protjerao Mongole natrag u sjeverne stepe i dinastija Ming je vladala čitavom Kinom. Radi veće jednakosti u društvu ukinio je ropstvo, konfiscirao velike posjede, podijelio zemlju siromašnima i nametnuo poreze bogatima. Također je uredio samodostatno seosko društvo u strogom sustavu koji mu je zajamčio podršku i stalan izvor vojnika za njegovu dinastiju[9]; stajaća vojska dinastije Ming je brojala preko milijun vojnika, a mornarica u Nanjingu je bila najveća na svijetu[10]. Također je smanjio moć dvorskih eunuha i rodbinski nepovezanih moćnika, osiguravajući feudalne posjede svojim brojnim sinovima širom Carstva, kojima je oblikovao strogo propisane upute za vladanje, tzv. „Upute predaka osnivača” (皇眀祖訓 Huang Ming Zu Xun). No, one su se pokazale neuspješnima odmah nakon što je njegov maloljetni nasljednik poželio ukloniti moćnog strica, princa Yana, što je dovelo do pobune koja je upravo njega dovela na vlast kao cara Yonglea 1402. god. On je osnovao drugu prijestolnicu u bivšoj mongolskoj prijestolnici Daduu i nazvao ju je Peking, gdje je dao izgraditi Zabranjeni grad. Nadalje, upravo je on obnovio Veliki kanal i tzv. „Carski ispitni sustav” za primanje službenika. Yongle je nagradio eunuhe koji su podržali njegovu pobunu kojima je osigurao vlast kao protutežu konfucijanskim birokratima. Jedan od njih, Ženg He, je poveo sedam velikih pomorskih ekspedicija u Indijski ocean, sve do Arabije i obala Afrike.

Jačanje

[uredi | uredi kod]
Zhu Yuanzhang (Car Hongwu)
osnivač dinastije Ming

Na svom početku dinastija Ming je Kinu ne samo oslobodila, nego učinila i velikom vojnom silom. Najpoznatiji vladari: Hongwu (1368.-1398.), Yongle (1402.-1424.) i Wanli (1573.-1619.). Grobnice ovih vladara nalaze se kraj Pekinga i Nanjinga (Carske grobnice dinastija Ming i Qing). Sve veća Uprava Kine, koja je onemogućavala inovacije i bila vrlo centralizirana, te opasno ovisna o Caru, postala je učinkovitija, jednostava i praktična. Tako je dotadašnja praksa lake izmjene careva vojnim pobunama okončana nakon zarobljavanja cara Zhengtonga 1449. god.

Ming zmaj, porculanski tanjur s ukrasom od plave glazure iz 15. stoljeća, Orijentalni muzej u Berlinu.

Obrazovano plemstvo (shanshih), koje je dijelilo vrijednosti uprave premda se nije nalazilo na važnom položaju, nadziralo je stanovništvo. Vraćena je stabilnost i uvedena su mnoga poboljšanja u poljoprivredi. Nove su poljoprivredne tehnike omogućile zemlji da bolje hrani svoje sve brojnije stanovništvo koje je raslo usprkos katastrofalnim epidemijama i pogubnim pobunama. Španjolci i Portugalci su donijeli nove kulture: jam, kukuruz, kikiriki i krumpir, a stvorene su i nove obradive površine. Da bi se olakšao promet robe i ljudi od Hangzhoua do Pekinga obnovljen je i produljen Veliki kanal, dug više od 1500 kilometara.

Svake ga je godine koristilo više od 20.000 teglenica, koje su prevozile 200.000 tona žita. Veliki kanal, žila kucavica carstva, bio je presudan za gospodarski razvoj Kine, te su ga čuvale straže od 160.000 vojnika.

S novom je stabilnošću jačala i industrija. Veliki gradovi u delti Yangtzea (Nanjing, Suzhou, Wuxi, Sungqiang i Hangzhou) razvili su se kao velika središta, osobito tekstilne industrije. Ogromna trgovina koja je njima prolazila povećala je broj moćnih skupina trgovaca, čiji se utjecaj proširio na čitavu zemlju. Do konca 16. stoljeća ekonomiju je poticalo i pritjecanje srebra preko Filipina iz Novog svijeta, koji je njime plaćao kineski čaj, svilu i keramiku. Od 17. stoljeća u Europu se preko nizozemskih trgovaca izvozio čaj. Kina je iz Japana uvozila srebro, začine, sumpor, sandalovinu i bakar.

Za vrijeme dinastije Ming nastavljena je tradicija luksuzne carske umjetnosti i idealiziranog pjesništva. Slikarstvo je većinom bilo raskošno slikanje genre motiva na svili, a najpoznatiji su bili Yin Hong i Qiu Ying. Porculanske vaze su dobijale ugodnu plavu glazuru, a slikarstvo tušom na papiru je povezano s pjesnicima-slikarima kao što su Shen Zhou i Dong Qichang koji slikaju apstrahirane pejzaže s kaligrafskim pjesmama ispisanim kao dijelom slike.

Prekomorsko širenje

[uredi | uredi kod]
Mapa svijeta iz 1763. godine, koja je kopija mape Ženg Hea iz 1418. god.

Drži se da je početkom 15. stoljeća Kina bila najciviliziranija, najbogatija, najprosvjećenija i najnaprednija država na svijetu. U vrijeme cara Yonglea, nasljednika Chu Yuan-changa, vodila je izrazito ekspanzionističku i agresivnu politiku. Vraćanje Koreje u vazalni položaj (1392.), pohodi protiv Mongola na sjeveru (1409.-1424.), zauzimanje Annama (1407.-1427.) i niz morskih pohoda, proširili su kineski utjecaj do novih, neslućenih razmjera.

Kao dio politike za uspostavljanje kineske prevlasti, carevi dinastije Ming poslali su admirala Cheng Hoa (Ženg He), od 1405. do 1433., u posjet stranim vladarima. Ženg je obavio sedam putovanja u Jugoistočnu Aziju i Indijski ocean, plovio na zapad sve do Istočne Afrike. Pratila ga je flota od 317 prekooceanskih džunki. Nažalost, po povratku tih moreplovaca-istraživača, koji su pohodili Javu, Indoneziju, Šri Lanku, južnu Indiju, Perzijski zaljev, Crveno more, pa čak i afričku obalu (Mogadišu, Brava i Mombasa), nisu nastavljeni daljni kontakti i njihovi pohodi nisu zaživjeli.

U 16. stoljeću započinje i afirmacija europskih utjecaja i prisutnosti u Kini (Isusovac Matteo Ricci), a istodobno se razvijaju trgovačke veze s indijskim prostorima.

Pad dinastije

[uredi | uredi kod]
Veliki kineski zid, fotografija iz 1907. (Herbert Ponting).

Nakon neuspjelog napada na Mongole 1449. godine, koji je završio zarobljavanjem cara Minga, Kina je ponovno vodila obrambenu politiku u čiju svrhu je obnovljen u kamenu i enormno proširen – Veliki kineski zid. Nažalost, prinudni rad koji je omogućio obnovu i dodatno utvrđivanje Kineskog zida doveli su do toga da je carska mornarica postala nepotrebna i počela se rasipati.

Dinastija Ming je Kinu sve više izolirala od ostatka svijeta, što je dovelo do ekonomske stagnacije. Procjenjuje se kako je Kina polovicom 17. st. imala od 160 do 200 milijuna stanovnika, ali se državni aparat održavao od poreza nametnitima najsitnijim zemljoposjednicima, koji su sve više nestajali jer su svoju zemlju „donirali” eunusima-poreznicima ili hramovima[9]. Ponovni mongolski napadi te niz političkih i ekonomskih zahtjeva oslabili su carstvo. Situaciju su pogoršavali i stalni napadi japanskih gusara i krijumčara na južnu obalu. Do 50-ih godina 16. stoljeća obalno područje Kine terorizirale su odmetnute teško naoružane grupe. Krajem stoljeća kineske su nevolje još više povećali japanski napadi na Koreju, te je Kina bila prisiljena slati vojsku u pomoć svom vazalu. Ovi napadi su onemogućili pritjecanje španjolsko-američkog srebra na koje su veliki zemljoposjednici računali za plaćanje poreza.

Pad moći dinastije Ming su ubrzali i potkupljivost uprave i niz nerodnih godina na sjeveru zbog utjecaja „Malog ledenog doba”. Do 1636. u zemlji su, pod vodstvom Mandžuraca, izbile brojne pobune u središnjoj i i sjevernoj Kini. Oko 1640. dva su se pobunjenika, Li Zichenga (Li Cu-ć’eng) i Zhang Xien Chonga (Ćang Hsien-ć’ung), pojavili kao suparnici u osnivanju nove dinastije. Iako je Li Zicheng srušio dinastiju Ming 1644. godine osnovavši dinastiju Shun, ostaci vjerni dinastiji Ming, tz. Južni Ming, su se očuvali na jugu Kine do 1662. god. Li Zicheng je ubrzo zbačen s vlasti, a Kinom je zavladala nova dinastija Qing (Ć’ing) iz Mandžurije, koja je ostala na vlasti sve do 1911. godine.

Povezano

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Turchin, Peter; Adams, Jonathan M.; Hall, Thomas D (December 2006). „East-West Orientation of Historical Empires”. Journal of world-systems research 12 (2): 219–229. ISSN 1076-156X. Arhivirano iz originala na datum 2018-12-25. Pristupljeno 12 August 2010. 
  2. ↑ C.J. Peers, Late Imperial Chinese Armies: 1520–1840
  3. ↑ A. Maddison, The World Economy Volume 1: A Millennial Perspective Volume 2, 2007., str. 238.
  4. ↑ Edwin Oldfather Reischauer, John King Fairbank, Albert M. Craig (1960) A history of East Asian civilization, Volume 1. East Asia: The Great Tradition, George Allen & Unwin Ltd.
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Zhang Wenxian. "The Yellow Register Archives of Imperial Ming China". Libraries & the Cultural Record, Vol. 43, No. 2 (2008), pp. 148-175. Univ. of Texas Press. Accessed 9 October 2012.
  6. ↑ Ebrey (2006), 271.
  7. ↑ Crawford, Robert. "Eunuch Power in the Ming dynasty". T'oung Pao, Second Series, Vol. 49, Livr. 3 (1961), pp. 115-148. Accessed 14 October 2012.
  8. ↑ For the lower population estimate, see (Fairbank & Goldman 2006:128); for the higher, see (Ebrey 1999:197).
  9. ↑ 9,0 9,1 Zhang Wenxian, The Yellow Register Archives of Imperial Ming China, Libraries & the Cultural Record, Vol. 43., No. 2., Univ. of Texas Press, 2008., str. 148.-175. (en) Pristupljeno 29. kolovoza 2013.
  10. ↑ Patricia Buckley Ebrey, Anne Walthall, James B. Palais, East Asia: A Cultural, Social, and Political History, Houghton Mifflin Company, Boston, 2006., str. 271. ISBN 0-618-13384-4

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Povijest svijeta, The Times, Hena com, Zagreb, 2002. ISBN 953-6510-62-6
  • L. Carrington Goodrich and Chaoying Fang, eds. (1976). Dictionary of Ming Biography, 1368–1644: 明代名人傳: Volume 1, A-L. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-03801-1.
  • Andrew, Anita N. and John A. Rapp. (2000). Autocracy and China's Rebel Founding Emperors: Comparing Chairman Mao and Ming Taizu. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers Inc. ISBN 0-8476-9580-8.
  • Atwell, William S. "Time, Money, and the Weather: Ming China and the "Great Depression" of the Mid-Fifteenth Century," The Journal of Asian Studies (Volume 61, Number 1, 2002): 83–113.
  • Brook, Timothy. (1998). The Confusions of Pleasure: Commerce and Culture in Ming China. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-22154-0 (Paperback).
  • Chan, Hok-Lam. (1988). "The Chien-wen, Yung-lo, Hung-shi, and Hsuan-te reigns, 1399-1435" in The Cambridge History of China: Volume 7, The Ming Dynasty, 1368–1644, Part 1, 182–384, edited by Denis Twitchett and John K. Fairbank. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24332-7.
  • Chang, Michael G. (2007). A Court on Horseback: Imperial Touring & the Construction of Qing Rule, 1680–1785. Cambridge: Published by Harvard University Asia Center; distributed by Harvard University Press. ISBN 0-674-02454-0.
  • Crosby, Alfred W., Jr. (2003). The Columbian Exchange: Biological and Cultural Consequences of 1492; 30th Anniversary Edition. Westport: Praeger Publishers. ISBN 0-275-98092-8.
  • Dupuy, R. E.; Dupuy, Trevor N. (1993). The Collins Encyclopedia of Military History: From 3500 B.C. to the Present. Glasgow: HarperCollins. ISBN 0-00-470143-7.  Source for "Fall of the Ming Dynasty"
  • Ebrey, Patricia Buckley, Anne Walthall, James B. Palais. (2006). East Asia: A Cultural, Social, and Political History. Boston: Houghton Mifflin Company. ISBN 0-618-13384-4.
  • Ebrey, Patricia Buckley (1999), The Cambridge Illustrated History of China, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 0-521-66991-X 
  • Engelfriet, Peter M. (1998). Euclid in China: The Genesis of the First Translation of Euclid's Elements in 1607 & Its Reception Up to 1723. Leiden: Koninklijke Brill. ISBN 90-04-10944-7.
  • Fairbank, John King; Goldman, Merle (2006), China: A New History; Second Enlarged Edition, Cambridge: The Belknap Press of Harvard University Press, ISBN 0-674-01828-1 
  • Gascoigne, Bamber. (2003). The Dynasties of China: A History. New York: Carroll & Graf Publishers. ISBN 0-7867-1219-8 (Paperback).
  • Geiss, James. (1988). "The Cheng-te reign, 1506–1521," in The Cambridge History of China: Volume 7, The Ming Dynasty, 1368–1644, Part 1, 403–439, edited by Denis Twitchett and John K. Fairbank. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24332-7.
  • Gernet, Jacques (1962). Daily Life in China on the Eve of the Mongol Invasion, 1250–1276. Translated by H. M. Wright. Stanford: Stanford University Press. ISBN 0-8047-0720-0
  • Goldstein, Melvyn C. (1997). The Snow Lion and the Dragon: China, Tibet and the Dalai Lama. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-21951-1.
  • Hargett, James M. "Some Preliminary Remarks on the Travel Records of the Song Dynasty (960–1279)," Chinese Literature: Essays, Articles, Reviews (Clear) (July 1985): 67–93.
  • Hartwell, Robert M. "Demographic, Political, and Social Transformations of China, 750–1550," Harvard Journal of Asiatic Studies (Volume 42, Number 2, 1982): 365–442.
  • Ho, Ping-ti. (1959). Studies on the Population of China: 1368–1953. Cambridge: Harvard University Press. ISBN 0-674-85245-1.
  • Hoffman, Helmut. (2003). "Early and Medieval Tibet" in The History of Tibet: Volume 1, The Early Period to c. AD 850, the Yarlung Dynasty, 45–69, ed. Alex McKay. New York: Routledge. ISBN 0-415-30842-9.
  • Hucker, Charles O. "Governmental Organization of The Ming Dynasty," Harvard Journal of Asiatic Studies (Volume 21, December 1958): 1–66.
  • Kolmaš, Josef. (1967). Tibet and Imperial China: A Survey of Sino-Tibetan Relations Up to the End of the Manchu Dynasty in 1912: Occasional Paper 7. Canberra: The Australian National University, Centre of Oriental Studies.
  • Kuttner, Fritz A. "Prince Chu Tsai-Yü's Life and Work: A Re-Evaluation of His Contribution to Equal Temperament Theory," Ethnomusicology, Vol. 19, No. 2 (May 1975): 163–206.
  • Laird, Thomas. (2006). The Story of Tibet: Conversations with the Dalai Lama. New York: Grove Press. ISBN 978-0-8021-1827-1.
  • Langlois, John D., Jr. (1988). "The Hung-wu reign, 1368–1398," in The Cambridge History of China: Volume 7, The Ming Dynasty, 1368–1644, Part 1, 107–181, edited by Denis Twitchett and John K. Fairbank. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24332-7.
  • Li, Bo and Zheng Ying. (2001). 5000 years of Chinese history. Inner Mongolia People's Publishing House. ISBN 7-204-04420-7.
  • Lipman, Jonathan N. (1998). Familiar Strangers: A History of Muslims in Northwest China. Seattle: University of Washington Press.
  • Mote, Frederick W. and Denis Twitchett. (1998). The Cambridge History of China; Volume 7–8. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24333-5.
  • Needham, Joseph (1959). Science and Civilisation in China: Volume 3, Mathematics and the Sciences of the Heavens and the Earth. Cambridge University Press.
  • Needham, Joseph (1965). Science and Civilisation in China: Volume 4, Physics and Physical Technology, Part 2, Mechanical Engineering. Cambridge University Press.
  • Needham, Joseph (1971). Science and Civilisation in China: Volume 4, Physics and Physical Technology, Part 3, Civil Engineering and Nautics. Cambridge University Press.
  • Needham, Joseph (1984). Science and Civilisation in China: Volume 6, Biology and Biological Technology, Part 2: Agriculture. Cambridge University Press.
  • Needham, Joseph (1987). Science and Civilisation in China: Volume 5, Chemistry and Chemical Technology, Part 7, Military Technology; the Gunpowder Epic. Cambridge University Press
  • Norbu, Dawa. (2001). China's Tibet Policy. Richmond: Curzon. ISBN 0-7007-0474-4.
  • Nowell, Charles E. "The Discovery of the Pacific: A Suggested Change of Approach," The Pacific Historical Review (Volume XVI, Number 1; February 1947): 1–10.
  • Perdue, Peter C. (2000). "Culture, History, and Imperial Chinese Strategy: Legacies of the Qing Conquests," in Warfare in Chinese History, 252–287, edited by Hans van de Ven. Leiden: Koninklijke Brill. ISBN 90-04-11774-1.
  • Pfoundes, C. "Notes on the History of Eastern Adventure, Exploration, and Discovery, and Foreign Intercourse with Japan," Transactions of the Royal Historical Society (Volume X; 1882): 82–92.
  • Robinson, David M. "Banditry and the Subversion of State Authority in China: The Capital Region during the Middle Ming Period (1450–1525)," Journal of Social History (Spring 2000): 527–563.
  • Robinson, David M. "Politics, Force and Ethnicity in Ming China: Mongols and the Abortive Coup of 1461," Harvard Journal of Asiatic Studies (Volume 59, Number 1, June 1999): 79–123.
  • Schafer, Edward H. "The Development of Bathing Customs in Ancient and Medieval China and the History of the Floriate Clear Palace," Journal of the American Oriental Society (Volume 76, Number 2, 1956): 57–82.
  • Song, Yingxing (1966). T'ien-Kung K'ai-Wu: Chinese Technology in the Seventeenth Century. Translated with preface by E-Tu Zen Sun and Shiou-Chuan Sun University Park: Pennsylvania State University Press.
  • Spence, Jonathan D. (1999). The Search For Modern China; Second Edition. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 0-393-97351-4 (Paperback).
  • Sperling, Elliot. (2003). "The 5th Karma-pa and some aspects of the relationship between Tibet and the Early Ming," in The History of Tibet: Volume 2, The Medieval Period: c. AD 850–1895, the Development of Buddhist Paramountcy, 473–482, ed. Alex McKay. New York: Routledge. ISBN 0-415-30843-7.
  • Temple, Robert. (1986). The Genius of China: 3,000 Years of Science, Discovery, and Invention. With a forward by Joseph Needham. New York: Simon and Schuster, Inc. ISBN 0-671-62028-2.
  • Wakeman, Frederick, Jr. "Rebellion and Revolution: The Study of Popular Movements in Chinese History," The Journal of Asian Studies (1977): 201–237.
  • Wang, Gungwu. (1998). "Ming Foreign Relations: Southeast Asia," in The Cambridge History of China: Volume 8, the Ming Dynasty, 1368-1644, Part 2, 301-332, ed. Denis C. Twitchett and Frederick W. Mote. Cambridge and New York: Cambridge University Press.
  • Wang, Jiawei and Nyima Gyaincain. (1997). The Historical Status of China's Tibet. Beijing: China Intercontinental Press. ISBN 7-80113-304-8.
  • White, William Charles. (1966). The Chinese Jews (Vol. 1–3). New York: Paragon Book Reprint Corporation.
  • Wills, John E., Jr. (1998). "Relations with Maritime Europe, 1514–1662," in The Cambridge History of China: Volume 8, The Ming Dynasty, 1368–1644, Part 2, 333–375. Edited by Denis Twitchett, John King Fairbank, and Albert Feuerwerker. New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24333-5.
  • Wong, H.C. "China's Opposition to Western Science during Late Ming and Early Ch'ing," Isis (Volume 54, Number 1, 1963): 29–49.
  • Wylie, Turrell V. (2003). "Lama Tribute in the Ming Dynasty" in The History of Tibet: Volume 2, The Medieval Period: c. AD 850–1895, the Development of Buddhist Paramountcy, ed. Alex McKay. New York: Routledge. ISBN 0-415-30843-7.
  • Yuan, Zheng. "Local Government Schools in Sung China: A Reassessment," History of Education Quarterly (Volume 34, Number 2; Summer 1994): 193–213.
  • Huang, Ray (1981). 1587, a Year of No Significance: The Ming Dynasty in Decline. New Haven: Yale University Press. ISBN 0-300-02518-1. 
  • Owen, Stephen, "The Yuan and Ming Dynasties," in Stephen Owen, ed. An Anthology of Chinese Literature: Beginnings to 1911. New York: W. W. Norton, 1997. p. 723-743().
  • Owen, Stephen, "Late Ming Informal Prose," in Stephen Owen, ed. An Anthology of Chinese Literature: Beginnings to 1911. New York: W. W. Norton, 1997. p. 807-832().

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Prethodnik: Dinastije u kineskoj povijesti
1368. - 1644.		 Nasljednik:
Dinastija Yuan Dinastija Qing
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Dinastija_Ming&oldid=42041800