Julska revolucija
Dio serije na temu |
|---|
| Historija Francuske |
.svg)  |
 Wikiprojekt |
Francuska revolucija 1830. godine, poznata i kao Julska revolucija, Druga francuska revolucija i, na francuskom, Trois Glorieuses, dovela je do pada kralja Charlesa X, vladara iz dinastije Bourbon te uspona njegovog rođaka, Louisa-Philippea I, vojvode od Orléansa, koji je kasnije, nakon 18 nestabilnih godina kraljevanja, i sam zbačen. Revolucija je rezultirala smjenom ustavnih monarhija – Bourbonske restauracije i Julske Monarhije – zatim prelaskom moći s dinastije Bourbon na njezinu bočnu lozu Orléans, kao i smjenom načela narodnog suvereniteta nauštrb nasljednog prava francuskih vladara.
Dana 16. rujna 1824., Charles X je stupio na francuski tron. On je bio mlađi brat Louisa XVIII koji je, nakon poraza Napoleona I i dogovora Koalicije, postavljen za kralja Francuske. Činjenica da su i Louis XVIII i Charles X na tron došli temeljem prava nasljeđivanja, a ne načela narodnog suvereniteta, bila je jedan od dva glavna za razloga za Les Trois Glorieuses (sh. Tri slavna dana) Julske revolucije.
Nakon Napoleonove abdikacije 1814. godine, Europa, a posebno Francuska, bila je u neredu i Bečki kongres je sazvan kako bi se iscrtale nove političke granice. Iako su kongresu prisustvovale mnoge zemlje, proces odlučivanja kontrolirale su njih četiri: Ujedinjeno Kraljevstvo koje je zastupao vikont Castlereagh, Austrijsko Carstvo, čiji je zastupnik bio Klemens von Metternich, Rusko Carstvo koje je zastupao car Aleksandar I i Pruska koju je zastupao kralj Friedrich Wilhelm III. Još jedna utjecajna osoba na Kongresu bio je Charles Maurice de Talleyrand, francuski diplomat pod Napoleonom. Premda je Francuska bila smatrana neprijateljskom državom, Talleyrandu je prisustvo bilo odobreno jer je tvrdio da je s Napoleonom surađivao pod prisilom.
Talleyrand je predložio da Europa bude vraćena unutar svojih "legitimnih" (tj. prednapoleonskih) granica i vlada, što je, uz neke izmjene, prihvaćeno od strane sudionikâ kongresa. Francuska je bila vraćena na granice iz 1789. godine dok je dinastija Bourbon, svrgnuta tokom Revolucije, bila je ponovo postavljena na tron. Prema mišljenju Kongresa, politička situacija u Francuskoj i ostatku Europe bila je vraćena u normalu. Međutim, novi kralj, Louis XVIII, znao je da su u njegovoj zemlji još uvek žive ideje nacionalizma i demokracije te je, stoga, objavio Ustavnu povelju, odnosno Ustav Francuske. Ovaj dokument, i liberalan i monarhistički, bio je drugi uzrok Julske revolucije.
Dana 16. rujna 1824., nakon višemesečne bolesti, 69-godišnji kralj Louis XVIII umire, ne ostavivši za sobom nasljednika. Stoga je francuski tron naslijedio njegov mlađi brat, 66-godišnji Charles. Dana 27. rujna, novi kralj Charles X ulazi u Pariz uz opće odobravanje naroda. Ali, već osam mjeseci kasnije, mišljenje glavnog grada o novome kralju se znatno pogoršalo. Uzroci ove nagle promjene javnog mnijenja bili su mnogi, ali dva glavna su bili:
- uvođenje smrtne kazne za svakoga tko obeščasti hostiju Katoličke crkve (vidi Zakon o bogohuljenju)
- isplaćivanje financijske odštete za imovinu oduzetu od strane Revolucije iz 1789. i Prvog Carstva, i to svakome tko je bio proglašen za "neprijatelja Revolucije".
Kritičari prve mjere optuživali su kralja i nove ministre za ulizivanje Crkvi i, time, kršenje garancija jednakosti vjerskog opredeljenja navedenih u Povelji.
Druga mjera je bila škakljivija utoliko što su, od restauracije monarhije, sve grupe bile tražile podmirenje vlasništva. Ali, liberalni protivnici, od kojih su mnogi bili frustrirani bonapartisti, počeli su govoriti kao Charles X tu mjeru nameće samo da bi osramotio one koji nisu emigrirali. Obje mjere su, tvrdili su oni, samo paravan za poništenje Povelje.
Kraljev odnos s elitama je do tada, zahvaljujući popularnosti Ustavne povelje i Doma zastupnika među Parižanima, bio čvrst. No, i to će se promijeniti. Dana 12. travnja, vođen i iskrenim uvjerenjem i duhom nezavisnosti, Dom zastupnika je glatko odbio vladin zahtjev za izmenu nasljednih zakona. Popularni ljevičarski list Constitutionnel nazvao je ovo odbijanje "pobjedom nad kontrarevolucionarnim i reakcioarskim snagama".
Popularnost oba doma parlamenta je skočila, a popularnost kralja i njegovog kabineta je opala. Ovo je postalo sasvim vidljivo kada je, 16. travnja 1827., postrojivši kraljevsku gardu na Marsovoj poljani, kralj bio dočekan ledenom tišinom, dok mnogi prisutni nisu niti skinuli kapu. Charles X je kasnije rekao (svom rođaku) Orléansu da "iako većina prisutnih nije bila premrsko raspoložena, neki od njih su imali grozne izraze lica".
Reagirajući na ono što je ona doživjela kao rastuće i uporno kritiziranje vlasti i Crkve, vlada je Domu zastupnika predložila zakon kojim se pooštrava cenzura, a naročito prema novinama. Dom se tome usprotivio toliko snažno da je vlada ubrzo morala povući prijedlog.
Dana 17. ožujka 1830., liberalna većina u Domu zastupnika izglasala je nepovjerenje (tzv. Obraćanje 221) kralju i vladi. Sutradan, Charles je raspustio parlament i uzbunio liberale time što je odložio izbore na dva mjeseca. U tom periodu, liberali su uživali popularnost zbog Obraćanja, dok se vlada borila za podršku širom zemlje premještanjem prefekta po departmanima. Na izborima, liberali su osvojili uvjerljivu većinu, a u međuvremenu je i kralj nenadano raspustio Nacionalnu gardu, dobrovoljnu grupu građana koja je predstavljala spoj između građana i monarhije. Misleći ljudi su bili šokirani time; čuvši za taj događaj, jedan plemić iz Rheinlanda zapisao je: "Radije bih dao da mi odsjeku glavu nego da uradim takvu stvar. Sada je jedina mjera koja nedostaje za podizanje revolucije – cenzura."
To se i dogodilo u srpnju 1830. kada je, u nedelju, 25. srpnja, Charles X potpisao Julske uredbe, poznate i kao Četiri uredbe iz Saint-Clouda. Uredbe su sutradan objavljene u vodećem konzervativnom listu, Le Moniteur. U utorak, 27. srpnja, počela je revolucija koja je proizvela Les trois journées de juillet i kraj dinastije Bourbon.
Ljeto 1830. godine bilo je vruće i sušno tako da je prisililo sve Parižane, koji su to mogli, da odu na selo. Većina poslodavaca to nije mogla, pa su oni bili među prvima koji su saznali za Julske uredbe. Oni ih nisu dobro prihvatili, možda i zato što su saznali da im je onemogućeno da budu kandidati za Dom zastupnika, što je bio sine qua non onih koji su tražili vrhunski prestiž u društvu. U znak protesta, djelatnici burze prestali su pozajmljivati novac, a poslodavci su pozatvarali tvornice, ostavivši radnike na ulicama. Nezaposlenost, koja je tokom ljeta rasla, sada je naglo skočila - "Veliki broj... radnika sada, dakle, nije imao šta drugo osim prosvjedovanja".[1]
Ono malo liberalnih političara što je ostalo u Parizu okupilo se, više za sebe, da prosvjeduje, razmenjuje bilješke i okrivljuje, ali bez definiranog pravca djelovanja. Liberalni novinari su, međutim, stupili u akciju.
Dok su konzervativne novine, npr. Journal des débats, Le Moniteur i Le Constitutionnel već bile prestale s objavljivanjem, poštujući novouvedenu cenzuru, nekih 50-ak liberalnih i radikalnih novinara iz desetak novina okupilo se u sjedištu liberalnog Le Nationala. Tamo su potpisali zajedničku protestnu notu i odlučili da će nastaviti s izdavanjem.
Iste večeri, kada je policija zauzela novinsku tiskaru i zaplijenila nelegalne novine, susrela se s nezaposlenom ruljom i njenim povicima: À bas les Bourbons! (sh. "Dolje s Bourboncima!") i Vive la Charte! (sh. "Živjela Povelja!"). Republikanski novinar Armand Carrel napisao je za sutrašnje izdanje Le Nationala:
"Francuska se... vraća u revoluciju aktom same vlade... pravni poredak je sada narušen i na snagu je stupio poredak sile... u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo poslušnost je prestala biti obavezom... Sada je na Francuskoj da prosudi dokle će njen otpor ići."[2]
Kao da nije bio u istom gradu, prefekt pariške policije te je večeri zapisao: "...najsavršeniji mir i dalje vlada u svim dijelovima glavnog grada. U izveštajima koji su mi dostavljeni nema nijednog događaja vrijednog pažnje."[3]
Pariz se probudio preplavljen radikalnim novinama. Do podneva, buka i promet na ulicama utihnuli su, dok je okupljenog građanstva bivalo sve više. U 16:30, zapovjednicima Prve pariške vojne divizije i Kraljevske garde naređeno je da okupe svoje trupe i oružje na Place du Carrousel naspram palače Tuileries, zatim na Place Vendôme i Place de la Bastille. Kako bi se održao red i mir, a trgovine oružjem zaštitile od pljačke, širom grada su se pojavile vojne patrole, ali začudo, nikakve mjere nisu bile poduzete kako bi se zaštitila skladišta oružja i tvornice baruta. Oko 19:00, s dolaskom sumraka, počela je borba. "Parižani, a ne vojnici, napali su prvi. Kaldrma, crijep i pitari s gornjih prozora... sve je počelo padati po vojnicima na ulici."[4] Vojnici su isprva pucali u zrak, ali do zore je 21 civil bio ubijen. Masa je tada u paradi prenijela leš jednog ubijenog uzvikujući: Mort aux Ministres! (sh. "Smrt ministrima!") i À bas les aristocrates! (sh. "Dolje s plemstvom!").
Jedan svjedok je zapisao:
"[Vidio sam] grupu uznemirenih ljudi kako prolaze i zatim nestaju, a zatim konjički odred za njima... Iz svih pravaca pokatkad... Neodređene zvukove, pucnje, a onda bi sve utihnulo i reklo bi se da je u gradu sve u redu. Ali sve trgovine su bile pozatvarane, Pont Neuf je u potpunom mraku, nevjerica na svakom licu podsjeća nas s kakvom se krizom suočavamo..."[5]
Godine 1828., Pariz je montirao nekih 2,000 uličnih svjetiljki. Te lampe su visile na užadima između stupova, tj. nisu bile za njih fiksirane. Prve večeri nemira, uništene su skoro sve i do 22:00, rulja se morala razići.
Borbe u Parizu nastavile su se tokom noći i ranoga jutra. Jedan svjedok je napisao:
"Nema ni osam i petnaest, a već se čuju povici i pucnji. Trgovine ne rade... Rulja juri ulicama... zvuk topova i pušaka sve je glasniji... Čuju se povici Dole s kraljem!, Na giljotinu!..."À bas le roi !', 'À la guillotine!!" can be heard....[6]
Kralj je naredio maršalu Marmontu, zapovjedniku Kraljevske garde, da uguši nerede. Sam Marmont je bio liberal i protivnik kraljeve politike, ali je bio čvrsto vezan uz kralja jer je vjerovao da mu je to dužnost, a moguće i zato što je bio nepopularan zbog napuštanja Napoleona 1814. godine. Kralj je ostao u Saint-Cloudu, ali je bio u toku s događanjima u Parizu, dobivajući informacije od svojih ministara koji su ga uvjeravali da će pobuna stati čim pobunjenici ostanu bez streljiva.
Marmontov plan bio je da rasporedi Kraljevsku gardu i srodne jedinice gradskog garnizona uz glavne prometnice i mostove, kao i da zaštiti važne zgrade, poput Palais Royal, Palais de Justice i Hôtel de Ville. Plan se pokazao nepromišljenim i preambicioznim - ne samo da nije bilo dovoljno ljudstva, nego, od metaka preko kruha do čiste pitke vode, sredstava nije bilo ni blizu dovoljnog. Kraljevska garda je još uvijek bila lojalna, ali ostale jedinice su se počele osipati.
U Parizu, odbor opozicionara, čiji su članovi bili bankar Jacques Laffitte, Casimir Perier, generali Étienne Gérard i Georges Mouton, napisao je peticiju kojom je zatražio da Julske uredbe budu opozvane. Ono što je bilo neočekivano jest da su oni kritizirali "ne kralja, nego njegove ministre", time pobijajući Charlesovu sumnju kako su oni zapravo protivnici njegove dinastije.
Po potpisivanju te peticije, članovi odbora otišli su direktno do Marmonta da zatraže prekid krvoprolića i da ga zamole da postane medijator između Saint-Clouda i Pariza. Marmont je načelno prihvatio peticiju i zahtjev odbora, ali je naglasio kako će građani Pariza morati ostaviti oružje kako bi se mogli voditi efektivni pregovori. Donekle obeshrabreni, ali ne i potpuno poraženi, pregovarači odlaze do glavnog ministra de Polignaca. Od njega su dobili još nepovoljniji odgovor – odbio ih je primiti, možda znajući da bi to samo bilo gubljenje vremena. Kao i Marmont, de Polignac je znao da Charles X smatra Uredbe vitalnim po sigurnost i dostojanstvo trona i da ih, stoga, nema namjeru povući.
U 16:00, Charles X je primio pukovnika Komierowskog, jednog od glavnih Marmontovih savjetnika, koji mu je doneo generalovu poruku:
"Gospodine, ovo više nisu neredi, ovo je revolucija. Vaše Visočanstvo mora hitno poduzeti mjere za smirivanje situacije. Čast krune još može biti spašena. Sutra, možda, više neće biti vremena... Strpljivo iščekujem naređenja Vašeg Visočanstva."[7]
Kralj je za savjet upitao de Polignaca koji ga je savjetovao da se nastavi s pružanjem otpora.
"Oni (kralj i ministri) nisu došli u Pariz", napisao je književnik Alfred de Vigny, "ljudi ginu za njih... Nijedan vladar se nije pojavio. Jadni gardisti, ostavljeni bez naređenja i kruha već dva dana, bore se i padaju posvuda."[8]
Možda iz istog razloga, rojalista nije bilo nigdje; možda i zbog toga što su pobunjenici bili dobro organizirani i odlično naoružani. Za samo par dana, širom grada podignuto je preko 4,000 barikada. Gotovo svako iole debelo drvo bilo je posječeno radi gradnje barikada, a tako je čupana i kaldrma. Trobojna zastava revolucionara – narodna zastava – vijorila se sa zgrada, i to sa sve više važnih zgrada. Više se nigde nije videla bijelo-zlatna zastava Bourbona.
Marmontu je nedostajalo ili inicijative ili prisebnosti da pozove pojačanja iz Saint-Denisa, Vincennesa, Lunévillea ili Saint-Omera, a nije tražio pomoć ni od rezervista, ni od Parižana koji su još uvijek bili lojalni Charlesu X. Opozicionari su krenuli u njegov štab da zatraže hapšenje de Polignaca i ostalih ministara, dok su pobornici režima tražili od njega da pohapsi pobunjenike i njihove vođe. Marmont ih je sve saslušao bez reakcije i nije poduzeo ništa, već je čekao kraljeva naređenja, kako mu je kralj i bio naredio.
Oko 13:30, pao je Tuileries. Što se nije moglo opljačkati, razbijano je i bacano na cestu kroz zatvorene prozore. "Neki čovjek, odjeven u haljinu vojvotkinje od Berryja, s perjem i cvijećem u kosi, vrištao je s prozora palače: Izvolite! Izvolite! Drugi su pili vino u podrumu."[9] Još ranije istog dana, pao je i Louvre. Švicarska garda, vidjevši rulju kako joj prilazi i spriječena od strane Marmonta da prva otvori vatru, povukla se. Nije htjela doživjeti sudbinu sličnog odreda Garde koji se, 1792. godine, suprotstavio rulji i bio razderan. Do predvečeri, pobunjenici su ušli i u Hôtel de Ville, što je bila kruna revolucije. Treba spomenuti kako je količina pljačkanja bila prilično mala na svim lokacijama.
Par sati kasnije, opozicijski političari su ušli u oštećenu zgradu i započeli uspostavljanje privremene uprave. Premda je i u narednih par dana po gradu bilo sporadičnih borbi, revolucija je, u suštini, bila završena.
Julska revolucija donijela je Francuskoj novu ustavnu monarhiju. Dana 2. kolovoza, Charles X i njegov sin Louis Antoine abdicirali su s trona i otišli za Veliku Britaniju. Iako je Charles namjeravao imenovati svog unuka, Henrija d'Artoisa, nasljednikom, liberali iz privremene uprave su na tron postavili njegovog daljeg rođaka, Louisa-Philippea, koji je pristao na ulogu ustavnog monarha. Naredni period poznat je kao Julska Monarhija.
Julski stup na Place de la Bastille komemorira događaje koji su se zbili tokom Tri slavna dana.
Utjecaj Julske revolucije nije bio ograničen samo na teritorij Francuske. Direktno je potaknula Augustovski ustanak u Bruxellesu i Južnim provincijama Ujedinjenog Kraljevstva Nizozemske, što je dovelo do uspostavljanja nezavisne Kraljevine Belgije. Julska revolucija je takođe nadahnula i neuspjele revolucije u Italiji i Poljskoj.
Dvije godine kasnije, pariški studenti, razočarani ishodom i motivima revolucije, digli su pobunu poznatu kao Junska pobuna. Premda je taj ustanak ugušen u manje od sedam dana, Julska Monarhija je ostala nepopularna te je konačno zbačena 1848. godine.
- ↑ Mansel, Philip, Paris Between Empires (St. Martin Press, New York 2001) str. 238
- ↑ Pinkey, 83–84; Rémusat, Mémoires II, 313–314; Lendré 107
- ↑ Pickney, David. The French Revolution of 1830 (Princeton 1972), str. 93.
- ↑ Mansel, Philip, Paris Between Empires, (St. Martin Press, New York 2001) str.239.
- ↑ Olivier, Juste, Paris en 1830, Journal (27 July 1830) p.244.
- ↑ Olivier, Juste, Paris en 1830, Journal (28 July 1830) str. 247.
- ↑ Mansel, Philip, Paris Between Empires (St. Martin Press, New York 2001) str.247.
- ↑ de Vigny, Alfred, Journal d'un poète, 33, (29 July 1830).
- ↑ Mémoires d'outre-tombe, III, 120; Fontaine II, 849 (pismo).
- Pinkney, David H. "A New Look at the French Revolution of 1830," Review of Politics (1961) 23#4 pp. 490-506 in JSTOR
- Pinkney, David H. The French Revolution of 1830" (1973)
- Pilbeam, Pamela (June 1989). „The Economic Crisis of 1827–32 and the 1830 Revolution in Provincial France”. The Historical Journal 32 (2): 319–338. DOI:10.1017/S0018246X00012176.
- Guy Antonetti, Louis-Philippe, Librairie Arthème Fayard, Paris, 2002 ISBN 2-213-59222-5
- Schmidt-Funke, Julia A. "Die 1830er Revolution als europäisches Medienereignis", European History Online, Institute of European History, Mainz 2011, retrieved: 21 February 2013.
- Pilbeam, Pamela (December 1983). „The 'Three Glorious Days': The Revolution of 1830 in Provincial France”. The Historical Journal 26 (4): 831–844.
- Price, Roger (December 1974). „Legitimist Opposition to the Revolution of 1830 in the French Provinces”. The Historical Journal 17 (4): 755–778. DOI:10.1017/S0018246X00007895.