Siyaad Barre

Maxamed Siyaad Barre محمد زياد بري
3. Predsjednik Somalije
Mandat 21. listopada 1969. – 26. siječnja 1991.
Prethodnik	Mukhtar Hussein (v.d.)
Nasljednik	Cali Mahdi
Predsjednik Organizacije afričkog jedinstva
Mandat 12. lipnja 1974. – 28. srpnja 1975.
Prethodnik	Yakubu Gowon
Nasljednik	Idi Amin Dada
Rođenje	6. listopada 1919. Shilavo, Etiopija
Smrt	2. siječnja 1995. Lagos, Nigerija
Politička stranka	SRSP
Supružnik	Khadija Maalin Dalyad Haji Hashi
Zanimanje	policajac, vojni zapovjednik
Vjera	Islam

Maxamed Siyaad Barre (izgovor: [mohamed sijad bare]; somalski: 𐒑𐒖𐒄𐒖𐒑𐒗𐒆 𐒈𐒘𐒕𐒛𐒆 𐒁𐒖𐒇𐒇𐒗; arapski: محمد زياد بري; Shilavo, 6. listopada 1919. - Lagos, 2. siječnja 1995.), vojni diktator i treći predsjednik Somalije (tada Somalska Demokratska Republika), u periodu od 1969. do 1991. Tijekom svoje vladavine, Siyaad Barre si je dao titulu Jaalle Siyaad (somalski: Drug Sijad).

U vrijeme sticanja nezavisnosti 1960., Zapad je Somaliju vidio kao uzoran primjer ruralne demokracije. No, izraženi klanizam i obiteljske veze bili su naglašeni socijalni problemi s kojima se civilna vlast nije znala obračunati. Barreova vojna hunta obećala je, poslije državnog udara, prilagoditi znanstveni socijalizam potrebama Somalije, a glavni uzor bila im je NR Kina. Došlo je do stvaranja volonterskih radnih skupina koje su radile u poljodjelstvu i gradile ceste i bolnice, gotovo sva industrija je nacionalizirana, a poticane su kooperativne farme. Klanizam je u potpunosti zabranjen, a vlast je zahtijevala odanost središnjoj vlasti. Uveden je potpuno novi sustav pisma, a 1974., kako bi se ideje revolucije i prosvjetne reforme proširile zemljom, zatvorene su sve srednje škole te je oko 25,000 školaraca u dobi od 14 do 16 godina, uz dodatnih 3,000 vojnih i civilnih službenika, poslano u ruralne dijelove zemlje kako bi obrazovalo nomadsko stanovništvo.

Kada sam došao u Mogadišu, bila je samo jedna cesta koju su sagradili Talijani. Ako me natjerate da odstupim, otići ću kako sam i došao. Na vlast sam došao oružjem , jedino tako ću s nje i sići.

Maxamed Siyaad Barre rođen je 6. listopada 1919. u blizini mjesta Shilavo, provincija Ogaden. U dobi od 10 godina izgubio je roditelje, a nakon što je završio osnovnu školu, odlazi u Mogadišu, glavni grad Talijanske Somalije, gdje upisuje srednju školu. Ubrzo se zaposlio u talijanskoj kolonijalnij policiji (za to je morao lagati o mjestu rođenja), a kasnije se pridružio britanskim policijskim snagama tijekom britanske uprave. Po završetku Drugog svjetskog rata dvije godine odlazi u Italiju gdje vježba s karabinjerima, da bi se po povratku u Somaliju vratio u policiju. Godine 1960., nakon nezavisnosti, postao je do-zapovjednik Somalske vojske, a uskoro je otišao u Sovjetski Savez gdje je, nakon sudjelovanja u zajedničkim vojnim vježbama, postao zagovaratelj marksističkog ustrojstva vlasti.

Godine 1969., nakon što je u atentatu ubijen somalski predsjednik Abdirashid Ali Shermarke, vojska je 21. listopada organizirala državni udar (dan nakon Shermarkeovog pogreba) i preuzela vlast. Siyaad Barre je postavljen za predsjednika Vrhovnog revolucionarnog vijeća, a time i za predsjednika države, a njegovi prvi pomoćnici bili su general-major Salaad Gabeyre Kediye i šef policije Jama Korshel. VRV je ubrzo promijenilo ime države u Somalska Demokratska Republika, započelo progone dužnosniha bivše vlasti, ukinulo političke stranke i Ustav, raspustilo parlament i ukinulo Vrhovni sud.

Po dolasku na vlast, Siyaad Barre se nazvao Pobjedonosnim vođom (Guulwade) i njegovao je kult ličnosti. Njegov sustav vladavine bio je poseban oblik znanstvenog socijalizma temeljen na kombinaciji načela kurana i marksizma uz snažno naglašen somalski nacionalizam.

Barreom predvođeno Vrhovno revolucionarno vijeće započelo je temeljite reforme poljoprivrede, forsiralo je javne radove i započelo je kampanju pismenosti koja je uvelike povećala pismenost u toj afričkoj zemlji. Održavane su čvrste veze s arapskim svijetom, ali i cijelom Afrikom, tako da je Barre služio kao predsjednik Organizacije afričkog jedinstva, preteče Afričke unije, tijekom 1974. godine, kada je zemlja postala članica Arapske lige što je još više pojačalo veze s Arapskim svijetom. U srpnju 1976., Vijeće se raspustilo i vlast prepustilo Somalskoj revolucionarnoj socijalističkoj partiji koja je naglašavala povezanost tradicionalne državne religije, islama, s marksističkom ideologijom. Gospodarstvo je bilo uglavnom plansko, uz slabašni priljev privatnih investicija koje su također bile pod državnim nadzorom. Godine 1979. donešen je novi ustav kojim je otvoren put ka izborima za Narodnu skupštinu, ali je SRSP zadržala vlast sve do 1980., kada se raspustila. Tada je ponovo utemeljeno VRV koje je, tako, ponovo preuzelo vlast.

Jedna od prvih stavki vijeća bila je jezična reforma koju je Barre izveo uvodeći somalski jezik (Af Soomaali) kao službeni jezik, a modificirano latinično pismo koje je razvio lingvist Shire Jama Ahmed kao službeno državno pismo. U školama i državnim institucijama somalski je uveden kao jedini službeni, a 1972. svi koji to nisu, dobili su šestomjesečni rok da nauče jezik. Time je Barre doskočio velikom procjepu koji se stvarao među onim činovnicima koji su govorili kolonijalne jezike (engleski i italijanski) i onima koji su govorili somalski. Isto tako, vrlo se brzo obračunao s problemom klanizma, koji je u Somaliji predstavljao ozbiljan socijalni problem. Dekretom koji je definirao i zabranjivao klanističke radnje riješio je i taj problem i tako nastavio s brzim reformama kojima je učvršćivao svoju vlast.

Ipak, Barreov nacionalizam temeljio se na ideji stvaranja Velike Somalije (Soomaaliweyn), područja na Rogu Afrike koji bi u jednu državu ujedinio sva područja u kojima žive Somalijci i u kojima su, povijesno, predstavljali većinsku populaciju. Njegov plan bio je, tako, proširiti teritorij na područje Džibutija, Ogadena i kenijske Sjevernoistočne provincije. Plan je u praksu pokušao provesti 1977., kada je izbio Ogadenski rat, ali je izvorni uspjeh propao kada je 1978. Sovjetski Savez, a time i sve komunističke zemlje, pružio podršku Etiopiji. Iste godine, rat se završio povlačenjem somalskih trupa iz Ogadena.

Na vanjskopolitičkom planu, Barre je bio jedan od tipičnih afričkih primjera koji su mijenjali saveznike. Somalija je, uz sve to, bila strateški važna i Istoku i Zapadu zbog povoljnog geografskog položaja. Iako isprva saveznik Istoka, Barre je nakon Ogadenskog rata potjerao sve sovjetske saveznike, raskinuo Ugovor o prijateljstvu i otovoreno se okrenuo prema Sjedinjenim Državama, koje su sve do 1989. davale otvorenu podršku njegovu režimu i pružale mu pozamašnu financijsku pomoć.

Tijekom 17. i 18. listopada 1977., Narodni front za oslobođenje Palestine oteo je Lufthansin Boeing 737-230 Adv koji je letio za Mogadišu i uzeo 86 taoca. Barre je uspješno pregovarao s njemačkim kancelarom Helmutom Schmidtom oko intervencije protuterorističke jedinice GSG-9 u Mogadišu. Operacija Feuerzauber završila je pobjedom GSG-a uz manji broj ozljeđenih, dok je zapovjednik NFOP-a, Zohair Akache, ubijen prilikom akcije.

Na polju unutarnje politike, Barreov režim se uglavnom bazirao na ulaganja u primarne i sekundarne djelatnosti. Dolazilo je do otvaranja kolektivnih farmi i poticanja poljoprivrede, dok je na polju industrije došlo do nacionalizacije firmi, a gradile su se brojne ceste, gradovi i bolnice. Jedan od primjera takve politike bila je i masivna sadnja drveća diljem zemlje. Isto tako, državna intervencija tijekom velike suše koja je tijekom 1974. i 1975. zahvatila sjever zemlje, dovela je do stravanja novih, kolektivnih naselja u kojima su se novonaseljene obitelji bavile novim djelatnostima (ribarstvo, poljoprivreda).

Barreova ekonomska politika nije imala velikog uspjeha. Nacionalizacija svih firmi i strogo plansko gospodarstvo doveli su do velikih financijskih poteškoća tijekom 1970-ih, a dodatan udarac bilo je i javno nezadovoljstvo takvom politikom. Korumpiranost državnih službenika, veliki troškovi Ogadenskog rata i prevelika ulaganja u vojsku dovela su do enormnog povećanja vanjskog duga koji je u jednom trenutku iznosio 4 milijarde šilinga, što je iznos kojeg bi zemlja zaradila izvozom banana u periodu od 75 godina. Nakon raskida odnosa sa SSSR-om, Barre se okrenuo MMF-u, ali su sporazumi, koji su zahtijevali ukidanje državnih monopola i smanjenje ulaganja u vojsku, ubrzo raksinuti zbog nezadovoljstva vojnih krugova. Ta je politika tijekom 1989. i 1990. dovela do velike financijske krize i povećanja siromaštva u zemlji.

U svibnju 1986., predsjednik Barre je zadobio ozbiljne ozljede u skoro fatalnoj autumobilskoj nesreći u blizini Mogadišua. Automobil u kojem je vožen udario je u stražnji dio autobusa tijekom velike kiše. Ozljede glave, slomljena rebra i šok bile su posljedice zbog kojih je mjesec dana boravio na liječenju u Saudijskoj Arabiji. General-pukovnik Mohamed Ali Samatar, tadašnji potpredsjednik, preuzeo je de facto vođenje države tijekom sljedećih par mjeseci. Ipak, Barre se uspio oporaviti dovoljno da bude ponovno izabran, kao jedini kandidat, na novi sedmogodišnji mandat 23. prosinca 1986. Ipak, njegovo slabo zdravlje dovelo je do brojnih špekulacija oko njegovog nasljednika već u tom periodu.

Ipak, dobar dio Barreova režima obilježila je represivna diktatura i nemilosrdno kršenje ljudskih prava. Dolazilo je do progona, hapšenja i ubijanja oponenata, neistomišljenika i kritičara, demokracija je bila na izrazito slabim temeljima, a silovanja, mučenja i ograničavanja slobode bile su česte pojave koje su izazvale reakcije brojnih svjetskih organizacija, kao što su Amnesty International i Ujedinjene nacije (koje su Barreovu diktaturu opisali kao najgori oblik kršenja ljudskih prava u Africi). Primjer toga bio je i Zakon o nacionalnoj sigurnosti br. 54 iz rujna 1970. Naime, taj je zakon državi omogućio hapšenje i privođenje svakog kritičara državne politike, bez sudskog procesa, a Vijeću je davalo ovlasti da uhapsi i smakne bilo koga tko predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Takvi zakoni doveli su do velikog pada Barreove popularnosti i brojnih oblika protesta unutar same Somalije. Režim se sa tim protivnicima obračunao preko elitnih jedinica, Crvenih beretki (Duub Cas) i paravojne postrojbe Pioniri pobjede, koji su vršili najprljavije poslove, posebice protiv klanova, kojima su ukidali dovode vode, što je rezultiralo odlaskom brojnih Somalijaca u izbjeglištvo u Etiopiju, ali česte su bile i smrti, mučenja i silovanja. Pred sam kraj, Barreova administracija se suočavala sa sve većim brojem problema. Klanovi su počeli stvarati vlastite po bunjeničke grupe (kao SNP ili DFSS) kojima su pokušali napasti vlast. Uporište im je bilo na sjeveru, a dobivali su podršku od Etiopije, čiji je cilj također bio svrgavanje Barrea. Iako se Barre relativo uspješno obračunavao sa većim dijelim pobunjenika, krajem 1980-ih došlo je do znatnog napredovanja pobunjenika, posebno u sjevernom Somalilandu. Te su skupine dobivale oružanu potporu Etiopije kako bi svrgnule Barrea, što je 1991. dovelo do početka Somalskog građanskog rata. Iste godine, zapovjednik Mohamed Farrah Aidid sa svojim jedinicama ulazi u Mogadišu. Aidid se borio protiv vlasti i Barreovih jedinica te je uspio, tijekom popodneva 26. siječnja 1991., svrgnuti Barrea s vlasti. Na mjestu predsjednika ga je, do studenog iste godine, nasljedio biznismen Ali Mahdi Muhammad. Iako je nova vlada međunarodno priznata, nije uspjela uspostaviti vojnu i političku kontrolu u državi, a ubrzo je došlo i do internog sukoba među klanovima koje je predvodio predsjednik Ali Mahdi i zapovjednik Aidid.

Barre je, nakon što je u siječnju 1991. napustio Mogadišu, našao utočište na jugozapadu zemlje, gdje je započeo formiranje vlastite vojske. Dva je puta pokušao vratiti vlast i osvojiti Mogadišu, ali je nakon poraza u svibnju 1991. bio prisiljen na egzil. Isprva je pobjegao u Nairobi, ali tamo je naišao na nezadovoljstvo kenijske javnosti zbog čega je ubrzo pobjegao u Nigeriju. Maxamed Siyaad Barre umro je u Lagosu, 2. siječnja 1995. od posljedica srčanog udara. Njegovi posmrtni ostatci položeni su na jugozapadu Somalije.

Siyaad Barre na Wikimedijinoj ostavi