Slavko Goldstein

Slavko Goldstein
1. Predsjednik HSLS-a
Mandat 20. maj 1989. – 1990.
Prethodnik	stranka osnovana
Nasljednik	Dražen Budiša
Rođenje	(1928-08-22)22. 8. 1928. Sarajevo, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt	13. 9. 2017. (dob: 89) Zagreb, Hrvatska
Politička stranka	HSLS
Zanimanje	povjesničar

Slavko Goldstein [~ gǒldʃtajn] (Sarajevo, 22. kolovoza 1928. – Zagreb, 13. rujna 2017.), jugoslavenski i hrvatski intelektualac, povjesničar, političar, scenarist i pisac.

Slavko Goldstein je rođen 22. 8. 1928 u Sarajevu u židovskoj porodici Ive i Lee Goldstein. Njegov djed Aron došao je u Karlovac 1890 iz Erdelja za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Zaposlio se kao kalfa u knjižari Lisandera Reicha, te je oženio njegovu sestru Adolfu. Slavkov djed i baka su potom otvorili trgovinu mješovitom robom u Topuskom, a poslije su se preselili u Orljavac u Požeškoj kotlini. Odatle su otišli u Tuzlu gdje su otvorili trgovinu i gdje se rodio Slavkov otac Ivo. Slavkov otac se nakon diplome agronomije u Beču vratio nakratko u Tuzlu i, kao uvjereni cionist, potom otišao u Eretz Jisrael tj. Palestinu. Živio je u kibucu kod Haife baveći se poljoprivredom. 1928 godine se, sa suprugom Leom koju je upoznao u Palestini, vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, ali ne u Tuzlu kod oca, nego u Karlovac gdje je preuzeo knjižaru od svog ujaka Lisandera Reicha. Slavko je rođen na proputovanju u Sarajevu, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu uz brata Danka, gdje mu je otac bio ugledni trgovac knjigama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije tj. 13. 4. 1941, ustaše su uhapsile njegova oca, a on je, iz Karlovca pobjegao u Banski Kovačevac gdje ga je prihvatila obitelj Đerek. Danka je uzeo djed Aron u Tuzlu, dok je majka Lea je od jula do augusta bila u zatvoru, a potom je zahvaljujući nekim prijateljima puštena. U januaru 1942 svi troje našli su se u Kraljevici.^[1] Od proljeća 1942 do 1945 godine bio je aktivan u terenskim i borbenim jedinicama NOVJ-a.^[2][3] Od proljeća 1942 do 1945 godine bio je aktivan u terenskim i borbenim jedinicama NOVJ-a.^[2][3] Rat je završio s nepunih 17 godina u činu poručnika. Majka Lea je rat provela u sanitetskoj službi, a brat Danko je bio kurir pri Agitpropu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).^[4] Slavkov otac je skončao koncentracijskom logoru Jadovno potkraj jula ili prvih dan augusta 1941 godine. Osim oca, Slavko je tijekom Holokausta izgubio i tuzlanski dio porodice koja je sva stradala u koncentracijskim logorima Jasenovac i Auschwitz.^[4]

Nakon završetka rata, maturirao je na karlovačkoj gimnaziji 1947 godine. Potom se s porodicom preselio u Zagreb. Nakon uspostave države Izrael, 1949 godine, emigrirao je s bratom i sudjelovao u borbi za opstanak te države.^[1] Nekoliko je godina, s bratom, živio u kibucu.^[1] U FNR Jugoslaviju tj. Zagreb se vratio tijekom 1950-ih, gdje je studirao književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilište u Zagrebu, no fakultet nije završio.^[1] Još tijekom studija počeo je raditi kao novinar. Radio je u Jadran filmu, 1952 godine bio je član osnivačke redakcije "Vjesnika u srijedu", urednik na Radio Zagrebu, a od 1969 glavni urednik izdavačke kuće "Stvarnost".^[1] Slavko je od 1950-ih neprekidno aktivan u novinarstvu, nakladništvu i javnom životu Hrvatske, a do 1990 i SFR Jugoslavije. Radio je također kao urednik "Vjesnika". Režirao je pet dokumentarnih filmova, a bavio se i scenarističkim radom, pišući scenarije za filmove "Signali nad gradom" iz 1960 i "Akcija stadion" iz 1977 (zajedno s Dušanom Vukotićem). Osnivač je "Sveučilišne naklade Liber".^[1][2] Slavko se 1950-ih oženio za Hrvaticu Veru Goldstein, sa kojom je 1958 dobio sina Ivu.^[4]

20. 5. 1989 godine, zajedno s bratom i nekolicinom suradnika iz "Cankarjeve založbe", gdje je tada radio (tamo su bili zaposleni Vlado Gotovac, Božo Kovačević, Zorica Horvat i dr...) osnovao je HSLS, prvu hrvatsku političku stranku, te je do februara 1990 bio njezin predsjednik, kada ga je zamijenio Dražen Budiša.^[1][5] Jedno vrijeme je bio predsjednik Židovske općine Zagreb i "Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger", a zajedno sa sinom Ivom, povjesničarem, zalaže se za rekonstrukciju Zagrebačke sinagoge.^[6] Pokrenuo je časopis za kulturu demokracije "Erazmus" u kojemu je bio i glavni urednik.^[1] Tijekom 1990-ih bio je otvoreni protivnik autoritarne politike predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, tada naglašenog govora mržnje i procesa privatizacije. Zajedno s još nekoliko hrvatskih intelektualaca bio je potpisnik zahtjeva za ostavkom predsjednika Tuđmana 1993 godine objavljenog u časopisu "Erazmus".^[1] No isto tako Slavko je ustvrdio da je Tuđman bio više političar nego povjesničar, i da je povijest interpretirao prema svojim političkim nazorima. Za Slavka je Tuđman bio čvrsta ličnost koja nije prihvaćala ustaštvo tj. koketirao je s nekim velikohrvatskim idejama, ali ne s ustaštvom.^[7] 2007 je objavio knjigu "1941. - Godina koja se vraća" za koju je dobio nagradu Kiklop za publicističko djelo godine.^[1] Osnovao je izdavačku kuću "Novi Liber", te je uredio je više od 150 knjiga, a kao nakladnik radio je na još oko 400 naslova.^[1][2]

Slavko je bio prvi predsjednik židovske vjerske zajednice "Beth Israel" iz Zagreba, osnovane 2007 godine nakon unutarnjeg sukoba u "Židovskoj općini Zagreb" kojoj je na čelu bio Ognjen Kraus.^[1] 2008 godine, iako je izjavio da će posjetiti Bleiburg sa predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem, odustao je od odlaska na Bleiburg jer "nije želio povrijediti osjećaje ljudi iz svojega najintimnijeg kruga koji su apelirali da u Bleiburg ipak ne ide".^[8] Nakon pobjede SDP-a tj. Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima 2011 postao je posebni savjetnik za kulturu predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića. Obnašao je dužnost predsjednika Savjeta "Spomen područja Jasenovac". 2011 godine je zajedno sa sinom Ivom objavio knjigu "Jasenovac i Bleiburg nisu isto". U toj knjizi se suprostavlja onima koji drže da su "...Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima.".^[1] Godine 2012 podržao je inicijativu brata Danka za ukidanje saborske komemoracije žrtava Križnog puta na Bleiburgu.^[9] 2015 godine Slavko se usprotivio inicijativi da se pozdrav "Za dom spremni" uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Tom je prilikom ustvrdio kako ne bi mogao živjeti u Hrvatskoj ukoliko bi se taj pozdrav uveo u vojsci, školama ili drugim državnim institucijama, te da bi odmah zatražio politički azil u nekoj od europskih zemalja.^[10]

• Okrug Karlovac 1941.; (suautor sa Milanom Bekićem i Ivom Butkovićem), Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1965
• Reprinti i njihovo mjesto u izdavačkoj djelatnosti: referat na III Savjetovanju izdavača Jugoslavije u Portorožu 21.9.1974.; Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1974
• Holokaust u Zagrebu; (suautor sa Ivom Goldsteinom), Novi Liber, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 2001
• 1941. – Godina koja se vraća; Novi Liber, Zagreb, 2007
• Jasenovac i Bleiburg nisu isto; (suautor sa Ivom Goldsteinom), Novi Liber, Zagreb, 2011
• Tito; (suautor sa Ivom Goldsteinom), Profil knjiga, 2015

• Signali nad gradom; 1960
• Prometej s otoka Viševice; (koscenarist sa Vatroslavom Mimicom), 1964
• Četvrti suputnik; (koscenarist sa Brankom Bauerom i Bogdanom Jovanovićem), 1967
• Akcija stadion; (koscenarist sa Dušanom Vukotićem), 1977

• Nagrada Kiklop; za publicističku knjigu godine, 2007
• Nagrada Jutarnjeg lista; za najbolju publicističku knjigu, 2007
• Nagrada Kiklop; za životno djelo, 2010

• Goldstein, Slavko (2007). 1941. - Godina koja se vraća, Zagreb: Novi Liber. ISBN 978-953-6045-48-8

• Slavko Goldstein na sajtu IMDb
• Hrvatsko društvo pisaca: Slavko Goldstein^{[mrtav link]}