Tekle Georgis I Etiopski

Tekle Georgis I (giz ተክለ ጊዮርጊስ "Cvijet sv. Georgija"; oko 1751 - 12. decembar 1817^[1] bio je etiopski car (neguš negasti) carskog imena Fekr Sagad u više navrata od 20. jula 1779 do juna 1800. Tekle Georgis bio je član Salomonske dinastije najmlađi sin Johanesa II i Vojzoro Sančevijer, i brat cara Tekle Hajmanota II.

Tekle Georgis vladao je za mračnog vremena znanog kao Zemene Mesafint, kad su etiopski carevi bili marionete u rukama moćnih gospodara rata - pojedinih raseva, koji su ih postavljali i skidali sa trona po svojoj volji.

Tekle Georgis uspinjao se i gubio carski tron čak pet puta, nakon što su ga Hailu Adara i Kenfu Adam izbavili iz carske tamnice na planini Veni i postavili za cara 1779. ^[2] Prema mišljenju engleskog orijentologa E. A. Wallis Budgea, Tekle Georgis bio je izuzetno nepopularan od samog stupanja na carski tron. On je svo vrijeme svoje prve vladavine (1779 - 8. februar 1784.) kad je prvi put sa trona svrgnuo ras Haile Josadik iz Godžama, proveo pod zaštitom Rasa Volde Selasija u Tigraju. ^[3]

Englez Nathaniel Pearce, živio je u Etiopiji tokom 1810 i imao priliku upoznati Tekle Georgisa, opisao ga je "kao velikog lažljivca i velikog škrca, od djetinjstva poznatog po promjenjivim karakteru i potpunoj nebrizi za zadanu riječ "^[4] Pearce je to ilustrirao njegovim odnosom prema Volde Gabrijelu, sinu Rasa Mikaela Sehula, koji ga je vratio na prijestolje nakon pobune rasa Alija i Merua. Kad je Volde Gabriel protestirao da su njegovi vojnici iscrpljeni nakon velikog marša protiv pobunjenika, i nemogu dalje pratiti cara u pohodu na Šou, Tekle Georgis se urotio se svojim zarobljenim neprijateljima i zarobio Volde Gabrijela i bacio ga u lance, dok se nije sam otkupio "davši za slobodu sve što je posjedovao ". ^[5]

Međutim etiopska Carska Kronika koju je sastavio monah Gabru, daje sasvim drugu sliku o Tekle Georgisu, po toj kronici narod je tražio da Kenfu Adam postavi Tekle Georgisa za cara.^[6] U prvoj godini svoje vladavine on i Kenfu Adam su se posvadili zbog ponašanja Kenfuovog posinka Bajrond Čadalu Egabeta, koji si je neovlašteno uzimao za pravo upotrebljavati nagarit ratne bubnjeve, koji su pripadali samo caru. ^[7] Nakraju se Kenfu Adam sa svojim bratom otvoreno pobunio protiv cara, odani carev dejazmač Mebaras Bokatu, uspio ih poraziti kod Marjam Vehe 25. maja, nakon tog su Kenfu Adama i njegov brat Haile Adara zatvoreni. ^[8]

Pri kraju 1780, Kenfu Adam uspjeo je pobjeći iz zatvora, i pobjegao u Godžam, Tekle Georgis krenuo je iz Gondara 4. novembra u potragu za njim. Tek u Dangili 27. juna 1781. saznao je da je Kenfu Adam ponovno uhvaćen.^[9] Po tadašnjem shvaćanju Kenfu Adam i njegov brat Haile Adara, trebali su životom platiti za svoje postupke, no Tekle Georgis ih je blago kaznio, samo ih je oslijepio.^[10]

Tog novembra je Tekle Georgis poduzeo svoju drugu vojnu ekspediciju na Volo, s namjerom da prodre u Šou i prisili njena vladara, Asfa Vosena na lojalnost. U toku ove kampanje je Tekle Georgis naredio izgradnju crkve Debre Metmak Marjam u Gondaru. Gradnju crkve povjerio je svom Rasu Ajadaru. ^[11]Britanski poznavaoc etiopske historije Richard Pankhurst napominje da je ta crkva bila posljednji primjer carskog mecenatsva u Gondaru u tom vijeku. ^[12]

Prvi korak koji je poduzeo Tekle Georgis bio je da si osigura bokove protiv tada nastupajućih i neprijateljski raspoloženih Oromaca, uspio ih je pobijediti u Bitci kod Vučale 14. marta 1782. ^[13] Istovremeno je spriječio urotu iza koje je stajao dejazmač Volde Gabriel, a njega je bacio u tamnicu. No sve to zasjenila je otvorena pobuna njegovih vojnika koji su odbili ući u Šou, tako da se morao vratiti u Gondar. Niti dobrovoljni dolazak Asfa Vosena nije mogao ublažiti taj carev neuspjeh. ^[14]

Carska kronika govori o Tekle Georgisu samo do pete godine njegove vladavine, sredina oktobra 1782 , od te godine nadalje kronika se bavi sudbinom jednog od gospodara rata iz razdoblja Zemene Mesafint - Haile Ešteja.

Ipak u kronici se detaljno opisuje konačni pad Tekle Georgisa sa carskog trona, ona je bila rezultat urote koju su protiv njega organizirali dejazmač Ali od Jedžua i Ras Haile Josadik 1784. Tekle Georgis je krenuo iz svog Gondara na Godžam mislivši se prvo obračunati sa Josadikom, ovaj ga je uspio namamiti da prijeđe preko Plavog Nila zatim su ga Afarvanata zajednički napali i pobijedili. Tekle Giorgis je pobjegao u egzil u planinsku utvrdu Amba Sel.^[15]

Prije nego što je Tekle Georgis ponovno postavljen za cara 24. aprila 1788, pojavila su se dva rivala koja su takođe željela carski tron: Atse Jasu i Bajda Marjam, iza kojih su stajali suparnici Ras Alija. Dok konačno nije izgubio prijestolje 26. jula 1789, Tekle Georgis bio je jedan od pet careva u nizu u Etiopiji od 1788 do 1789 ostali u tom nizu bili su Jasu IIII, Tekle Hajmanot, Hezkejas.^[16]

U januaru 1794. Tekle Georgis uspio je poraziti vojsku moćnog rasa Haile Josadika, i opet postati car. Nakon toga otišao je u pokrajinu Dembija u sjeverozapadni Bedžemder tražiti podršku od dejazmača Gadlua, ali ga je ovaj odbio primiti, srećom ga je primio Ras Aligaz, brat Ras Alija koji je imao veliku vojsku utaborenu u blizini Čat Veha. Uz njegovu pomoć se Tekle Georgis uspio održati na prijestolju do 15. aprila 1795. ^[17]

Tekle Georgis je vraćen na carski tron četvrti put u decembru 1795 i ostao na prijestolju do 20. maja 1796. Peti put je vraćen na carski tron 4. januara 1798 i ostao je do 20. maja 1799. Posljednji put vraćen je za cara 24. marta 1800 a vladao je do juna iste godine. Ostatak života proveo je u Tigraju.^[18]

Unatoč činjenici da je carski položaj u njegovo vrijeme značio malo, i po moći i po prihodima, Tekle Georgis je cijelo vrijeme radio na tome da se ponovno uspne na tron. Englez Pearce zabilježio je kako su svi razumni u Etiopiji onoga vremena očekivali da će Ras Volde Selasije vratiti Tekle Georgisa na prijestolje. Organiziran je i sastanak bivšeg cara i Rasa Selasija u Aksumu 17. januara 1814 ^[19] ali je Ras odbio pomoći bivšem caru. Tekle Georgis se zatim obratio za pomoć njegovom velikom rivalu Rasu Gebreu no i ovaj ga je odbio. Nakon tog je prognan u Aksum gdje je živio pod strogim nadzorom do svoje smrti. Umro je prirodnom smrću u Aksumu, gdje je i pokopan u crkvi Marijam Sejan.^[20]