Šiprage

Šiprage
Naseljeno mjesto
Panorama centralnog naselja, 2015.
Panorama centralnog naselja, 2015.
Šiprage nalazi se u Bosna i Hercegovina
Šiprage
Šiprage
Lokacija u Bosni i Hercegovini
Koordinate: 44°27′N 17°33′E / 44.450°N 17.550°E / 44.450; 17.550
Država Bosna i Hercegovina
EntitetRepublika Srpska
OpćinaKotor-Varoš
Nadmorska visina507 m
Najveća nadmorska visina520 m
Stanovništvo (2013)
 • Naseljeno mjesto692
Vremenska zonaCET (UTC+1)
 • Ljeti (DST)CEST (UTC+2)
Poštanski broj78224
Pozivni broj(+387) 51
Matični broj211869
Matični broj općine20281

Šiprage su naseljeno mjesto u općini Kotor-Varoš, Bosna i Hercegovina. Administrativni status mjesta se mijenjao – od mjesne zajednice postalo je općina u srezu Kotor-Varoš, da bi ga Zakon o komunalnom uređenju u BiH (1954) ponovo vratio na nivo mjesne zajednice.

Ime

[uredi | uredi izvor]

Savremeno ime mjesto je dobilo po porodici Šipraga.[1][2]

Geografija

[uredi | uredi izvor]
Položaj Šipraga među naseljenim mjestima u općini Kotor Varoš

Šiprage su na rijeci Vrbanji, oko 60 km jugoistočno od Banjaluke[3] i Kotor-Varoši (30 km) i centar su istoimene mjesne zajednice. Regionalnom komunikacijom R-440, u Obodniku su povezane sa magistralnom cestom M-4: Banjaluka – Kotor-Varoš – Teslić – Matuzići; u Matuzićima je ulaz na magistralnu cestu M17.

Mjesto se nalazi u razgranatoj dolini (uz Vrbanju i njene pritoke) između nekoliko planinskih vijenaca: sjeveroistočno je Šipraško brdo (vrh Glavić, 950 m), južno Jasik (769 m), jugoistočno kompleks Šahinovina – Stražbenica (848 m), zapadno Radohova (vrh Kape, 950 m) i sjeverozapadno Borčići (799 m) sa Hrastikom.[4][5][6][7] Naselje, uz Vrbanju i njene pritoke, dugo je oko tri, a široko oko dva kilometra. Obiluje izvorima pitke vode, od kojih je jedan (uz Crkvenicu) iskorišten za opskrbu mjesne vodovodne mreže. U samom mjestu, u Vrbanju se ulijevaju – s desna: Musić potok, Crkvenica, Bakin potok i Borčićki potok, te Ćorkovac, Zagradinski potok i Demićka s lijeve strane.

Klima

[uredi | uredi izvor]

U Šipragama vlada umjereno-kontinentalna klima, sa izražena četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. Na okolnim brdima je planinska i pretplaninska. Godišnja kolebanja temperature i padavina su relativno velika, ali dugoročno stabilna.

Dugoročni ("historijski") klimatski pokazatelji za područje Šipraga
JanFebMarAprMajJunJulAugSepOktNovDec
Prosječna temperatura (°C)−1,70,34,69,113,617,218,918,414,79,54,40,1Ø9,1
Najviša prosječna temperatura (°C)1,44,29,314,319,222,925,324,920,914,47,83Ø14
Najniža prosječna temperatura (°C)−4,8−3,6−0,13,98,111,512,611,98,64,71−2,7Ø4,3
Padavine (mm)5963597490998176717910088Σ939
Temperatura u °C • padavine u mmDijagram:
Temperatura
1,4
−4,8
4,2
−3,6
9,3
−0,1
14,3
3,9
19,2
8,1
22,9
11,5
25,3
12,6
24,9
11,9
20,9
8,6
14,4
4,7
7,8
1
3
−2,7
janfebmaraprmajjunjulaugsepoktnovdec
Padavine
59
63
59
74
90
99
81
76
71
79
100
88
janfebmaraprmajjunjulaugsepoktnovdec
Izvor: NASA

*Varijacije u padavinama između najsuhljih i najvlažnijih mjeseca su 41 mm. Tokom godine, prosječna temperatura varira oko 20,6 °C.[8]

Priroda – Ekologija

[uredi | uredi izvor]

U šipraškoj dolini i na okolnim padinama, uz Vrbanju i njene pritoke, protežu se površine obradivog zemljišta, a uz visove su pojasevi mješovite bjelogorične i crnogorične šume koje su obilježene hrastom, bukvom i grabom, smrčom, jelom i bijelim i crnim borom [9]. U ovim ekosistemima i planinskim livadama obitava krupna i sitna divljač (medvjed, divlja svinja, vuk, lisica, zec, srna, jazavac, kuna (kuna zlatica, kuna bjelica), obična vjeverica i lasica, jež i dr.). Pašnjake, šikare i porječja pokrivaju životne zajednice (biocenoze) pripadajuće vegetacijske zone. Već uzvodno od Obodnika, sve do Tomine luke u njenom gornjem toku, sliv Vrbanje pripada salmonidnim vodama. Međutim, lipljen, a sada i potočna pastrmka postepeno iščezavaju. Lipljan je potpuno nestao sedamdesetih godina XX vijeka, a opstanak pastrmke ugrožavaju brojni prirodni i antropogeni faktori. To se osobito odnosi na ekstremno bujičarenje 2000-tih i neracionalno izlovljavanje te zagađivanje muljem i sekundarnim nusproizvodima eksploatacije šumskog blaga. Osiromašivanje ribljeg fonda se pokušava nadomjestiti redovnim poribljavanjem, koje pak dovodi u pitanje autohtonost lokalnih populacija, čak i u izvorišnim tokovima Vrbanje i njenih pritoka.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Predosmanlijsko doba

[uredi | uredi izvor]
Ranokršćanska bazilika, 3-5. stoljeće
Tlocrt (18,42 x 14,20 m) nekadašnjih ostataka ranokršćanske bazilike u Šipragama:
A – Predvorje (13,90 x 4,09 m)
B – Glavna soba (12,38 x 8,30 m)
C – Srednja soba (12,38 x 3,95 m)
D – Apsida
a – Prozor
C – Vrata (širina 1,90 m)
D – Vrata (širina 1,20 m) e – Zazidana vrata
b, h – Ložište
I – Konzola
k – Ljudski kostur

Prema relevantnim izvorima,[10] prvih naselja u dolini Vrbanje bilo je još u neolitu. Ovo područje su tada naseljavali Iliri, a u 4. stoljeću p.n.e. tu su po prvi put prodrli Kelti. Oni su se u više najezda zadržavali u Bosni. Krajem Starog vijeka doline Vrbasa, Vrbanje i Sane naseljavali su ilirsko pleme Mezeji (Maezaei, Maizaioi, Mazaioi).[11][12][13]

Posljednji (sedreni) stećak iz šipraške nekropole

Nakon gotovo jednog stoljeća otpora domorodaca, u 1. stoljeću ovu dolinu osvajaju Rimljani koji postepeno potiskuju Ilire i asimiliraju Mezeje.[14] Regrutiraju ih i u svoju vojsku, uključujući i mornaricu. Gotovo cijelo jedno stoljeće domoroci i Iliri su pružali otpor nadirućoj Rimskoj Imperiji. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine: u Šipragama pri ušću Crkvenice u Vrbanju („na njivi Omer-bega Šiprage“, 1891.), otkriveni su ostaci ranokršćanske bazilike (3. – 5. stoljeće).[1]

Vjenceslav Radimski smatrao je da je u Šipragama morala postojati jedna veća rimska naseobina. U narodu se očuvalo mnogo predanja o bijegu "Crne kraljice" sa Vlašića. Navodni pravac njenog bijega podudara sa trasom rimskih cesta koje su sada "napuštene ili su obrasle šipražijem".

"Takvih koincidencija našlo se i u ostalimdijelovima Bosne. One ponekad mogu da posluže kao indikator za traženje starih komunikacija, kao što je slučaj i sa nazivom za razne prahistorijske, rimske isrednjovjekovne lokalitete (Gradina, Crkvina, Gradac, Grad i sl.), a što je već i praksa arheloga potvrdila.U našem slučaju radi se o predanju koje govori da je Crna kraljica bježala sa Vlašića, zapravo od Bile na Šiprage. Put je vodio preko Vlašića na Petrovo polje, a odatle u Šiprage. Gotovo istu priču zabilježio je u prošlom stoljeću Hoffer. On kaže: "Dosta je osnovano mnijenje, da je od Zenice preko Stranjana vodila rimska cesta i svijet kazuje o staroj kaldrmi u šumama visoko nad Bilom, po kojoj se može hodati na Vrbanju..." Premda taj kraj nije ispitan, E. Pašalić pretpostavlja da bi mogla u tom pravcu postojati rimska komunikacija koja bi kao jedan krak izlazila na Banjaluku."[15]

Danas ova komunikacija postoji samo na geografskim mapama i u izvedbenim projektima dijela regionalne ceste, na relaciji Kruševo Brdo − dolina Bile.

Južni Slaveni u dolinu Vrbanje doseljavaju tek u 7. stoljeću nove ere, gdje većinu čine domoroci („Dobri Bošnjani“). Miješajući se sa starosjediocima zadržili su se do suvremene epohe. Slavenizacijom Balkana formiraju se prve južnoslavenske državice, među kojima je i prva bosanska – u 10. stoljeću.[16] Sedreni stećci u Šipragama svjedoče o starobosanskoj naseobini (najkasnije) iz 12. stoljeća.[1][2] Stećci su bili pri ušću pritoke Crkvenice u Vrbanju (uz sāme obale rijeka).[1] Pedesetih i šezdestih godina XX vijeka, izrezani su i ugrađeni (moguće je – zbog vjerovanja u legendu o njihovoj "čudotvornosti") u zidove okolnih kuća ili drugih objekata. U toj nekropoli bilo je:

"uz desnu obalu Vrbanje 14 starobosanskih nadgrobnika, od kojih dva imaju oblik sarkofaga, dok su ostali samo ploče različite debljine. Ti su nadgrobnici načinjeni od vapnene sedre, što je onuda ima množina, te mi je udarilo u oči, da od onog jednog sarkofaga ima samo polovica njegove prijašnje podobe, te izgleda, kao da su ga nedavno prerezali. Kad sam o tome raspitivao, rekoše mi, da žitelji onoga kraja, i to kako muhamedanci, tako i hrišćani, onaj kamen rune, pa onda prah, s vodom pomiješan ljudima i životinjama u svakoj bolesti daju da piju kao lijek."[1]

Jedan od najbolje sačuvanih stećaka - sarkofaga, vjerovatno onaj neprerezani, danas je potopljen u koritu Vrbanje, neposredno uz primarnu lokaciju, a svaka naredna jača bujica ga pomjera dalje. Na lokaciji nekropole danas se nalazi štala i neki drugi privremeni objekti.

Dualna vjera starobosanska ("bogumilska") u Bosni se dugo opirala, unatoč povremenim upadima krstaša, čiji je cilj bio uvođenje katoličanstva, a zatim i pravoslavlja.[17][18]

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, polovinom 12. stoljeća, u Bosni su, između ostalih, bile i župe Uskoplje, Pljeva i Luka. Prvi pisani dokumenti o naseljima u dolini Vrbanje datiraju iz 1322., 1323. i 1412.. Poveljom Stjepana II. Kotromanića (bosanskog bana: 1322. – 1353.) župe Danica i Vrbanja, s gradovima Ključ i Kotor, darovane su u osobni posjed Vukosavu Hrvatiniću, 1322., nakon što mu je ovaj pomogao u preuzimanju vlasti u sukobu sa Babonićima. Kasnije (1404., ovaj feudalni posjed je proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji se titulirao kao gospodar Donjih Kraja (od Vrbasa do preko Sane, a kasnije još i dalje), uključujući i dolinu Vrbanje. Iako su ugarski kraljevi pokušavali osvojiti Bosnu (kao Ludovik I, kralj Ugarske), nisu to uspjeli, zbog njenog snažnog otpora. Konačno je kralj Sigismund I (1411. godine) Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (koji je stolovao u Kotoru) zvanično priznao pravo posjedaDonjih Kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj (pri Tijesnom kod Banja Luke) su imali strateški značaj za odbranu Bosanske države. Sigismund je, međutim, u tim vojnim pohodima osvojio Hrvatsku, Češku i Njemačku.[19]

Osmanlijsko doba

[uredi | uredi izvor]

U svom ratnom pohodu na zapadnu Bosnu, Gazi Husrev-beg je 1520-ih brzo napredovao, osvojivši Kotor (1521.), (vjerovatno) Zvečaj, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu. Budući da se u dolinu Vrbanje može stići iz dva pravca:

  • preko gudura Ugra i Ilomske ili
  • iz doline Lašve i njene pritoke Bile, prijevojem kojim danas prolazi (još uvijek) planirana komunikacija regionalnog puta R-440.

Imajući u vidu brzinu ovog prodora, vjeruje se da su Kruševo Brdo i Šiprage pali dan prije Boja na Večićkom polju, osnosno grada Kotora.

Zna se da su dolinu Vrbanje i njen administativni centar, srednjevjekovni grad Kotor, Osmanlije su zaposjele 1519., tek 56 godina nakon pada Bosne (1463.).[20] Zatim, pedvođeni Gazi Husrev-begom, osvajaju i Banju Luku 1521.

Pod današnjim imenom popisna mjesta u ovoj dolini se prvi put spominju 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koji je realizirala Austro-Ugarska vlast, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1878.

Izuzev prenošenja "s koljena na koljeno", veoma je malo dostupnih podataka o osmanlijskoj epohi u dolini Vrbanje. Zna se, međutim, da je u tom razdoblju dolina Vrbanje bila u Kobaškoj kapetaniji, čije je sjedište, pred aneksiju, bilo u Kotoru (Kotorgradu, današnji Kotor-Varoš).[21][22] Pod današnjim imenima popisna mjesta u ovoj dolini se prvi put spominju 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koji je realizirala Austro-Ugarska vlast, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1878. (prema sporazumu „velikih sila“).

Austrougarsko doba

[uredi | uredi izvor]

Austrijsko-ugarske vlasti su izgradile razgranatu mrežu šumskog (uskotračnog) saobraćaja duž korita Vrbanje i njenih pritoka. Primarna namjera im je bila da, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenziviraju eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa. Pruga je dolazila iz Kotor-Varoši, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uz Demićku je išla do pod Dunića stijena (825 m n/v), a uz Crkvenicu do Griča (823 m n/v). Od Kruševa Brda su išla dva kraka pruge: uz Vrbanju i Bobovicu. Trasa uz Vrbanju, od Čudnića je vodila preko Bobovice do "Čekrka", a zatim – nakon transporta lokomotive, pomoću "čekrka" (u klancu između Šepirica i Jasena) – do Riječica (1300 m n/v). Odvojak uz Bobovicu (do Čekrka) je prolazio kroz selo Bobovice, pa između Palike i Pašinca do Srebrenog brda (prema Meokrnju), tj. do ušća potoka Krna (921 m n/v)[23]. Na trasama demontiranih pruga, kasnije su izgrađene lokalne ceste za mnoga šipraška sela.

Dvadeseti vijek

[uredi | uredi izvor]

Prvi svjetski rat i "Prva Jugoslavija"

[uredi | uredi izvor]

Prvi svjetski rat je desetkovao muško stanovništvo Šipraga. Većina ih je izginula u ratu ili odvedena u zarobljeništvo, odakle ih se samo nekolicina vratila. Od 1. decembra 1918. do 3. oktobra 1929. Šiprage su bile u sastavu Kraljevine SHS, a zatim do 1941. u Kraljevine Jugoslavije.

Drugi svjetski rat

[uredi | uredi izvor]

U Drugom svjetskom ratu, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Demićke). Na području Šipraga je, na samom početku rata, bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće formacije.

Dolaskom vladavine NDH, u Šipragama i Maslovarama su ostale (prethodne) jake žandarmerijske stanice, tako da su se pristalice pokreta otpora priključile nastajućim grupama istomišlkjenika u manje pristupačnim dijelovima općine. Početkom augusta, na 1941, na platou Vlašića, Ilija Slavnić iz Korićana okupio je masovne sastanke na kojima poziva na ustanak protiv NDH. Pet dana poslije, 7. augusta 1941. održan je sastanak više od 200 ustanika, uglavnom iz Imljana, Korićana, Šipraga i okolnih sela u šumi na Petrovom polju. Na njemu je donesen jednoglasan zaključak da se digne ustanak i povede akcija protiv ustaške vlasti. Ove sastanke treba promatrati i u svjetlu zapovijesti komandanta četničkih gorskih štabova Đeneralštabnog pukovnika Draže M. Mihailovića u septembru 1941. o formiranju četničkih jedinica. U njemu daje i upute za djelovanje četničkih jedinica jugoslavenske vojske. Ilija Slavnić je svoju djelatnost usmjerio na sličan način, ali se paralelno uključio u organiziranje pobune pod vodstvom KPJ-u i Josipa Broza.

NDH vlasti su uspostavljene i u kotarevima Jajce i Kotor Varoš, sa općinama: Seoci, Skender Vakuf, Maslovare i Šiprage. Odmetnici postupno zauzimaju prostor između rijeka Vrbasa, Vrbanje, Ugra i planine Vlašić na kojem ometaju telefonsko – telegrafske i cestovne komunikacije. Iz šipraškog kraja, u partizansku frakciju ustanika najprije odlaze Omer i Mustafa Šipraga, Obrad Josipović, Huso Hasić, Hakija Lozić, Ljuboje Arsenić i drugi. U mjestu djeluje Narodnooslobodilački odbor, kojim rukovodi Ismet Hadžiselimović.[24]

Pionirska četa: Šiprage, 1943.

Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih saobraćajnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačkih i četničkih snaga. Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena) bila je teško uočljiva za njemačku avijaciju. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne informacije o njenoj lokaciji. Zbog učestalih avionapada, predostrožnosti radi, Bolnica je 4. januara 1944. dislocirana u okolna sela i dalje prema Korićanima. Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika premješteno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palivuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Neprijateljske snage su 6. januara 1944. probile partizansku liniju odbrane (na raskršću seoskih puteva za Stopan i Kerle; lokalitet "Raskršće") i 7. januara ušle u centar Šipraga. Linije partizanske odbrane, na grebenu između Crkvenice i Stopanskog potoka, iznenadila je elitna njemačka jedinica specijalaca, koji su se, na skijama, spustili niz planinsku padinu, uz snažnu vatru iz automatskog oružja.

Nakon prolaska tzv. Šeste neprijateljske ofanzive u ovom kraju, za desetak dana 15. januara 1944., Bolnica se vraća u Šiprage[25][26]. Prije i u toku evakuacije, razmještanja ranjenika i povratka u Šiprage, Bolnicu je štitila 14. srednjobosanska udarna brigada.

Preminuli ranjenici i drugi bolesnici su kasnije, iz primarnih grobnica u šumi, premješteni u zajedničko Partizansko groblje u Šipragama (lokalitet: Zagradine.[27]). Prije toga, na širem području Teslića, sve do Šipraga, operirala je i jedna kontroverzna odmetnička grupa, koja je bila protiv okupatora, oružanih snaga NDH i četnika. Sarađivala je sa partizanima, ali se nije uključivala u njihove redove. Zvala se "Četiri ruže", navodno po četiri naoružana čovjeka. Grupu je predvodio Uroš Boštrumić iz Pribinića, jedan među najmarkantnijim i najhrabrijim borcima prvih dana ustanka u tom dijelu Srednje Bosne. Na početku ustanka bio je veoma angažiran. Između ostalog, izveo je nekoliko zapaženih akcija, ali je u napadu na žandarmerijsku stanicu u Šipragama, 1941, bio teže ranjen pa se dugo oporavljao u Očaušu.

Dva dana, 26. i 27. aprila 1945], u pokušaju zavaravanja traga u bijegu na zapad, četnici Draže Mihailovića su pokušali proboj preko Šipraga ali su tu ponovo poraženi i odbačeni prema Travniku.

Od 25. novembra 1943. i Drugog zasjedanje AVNOJ-a, 29. novembra 1943, Šiprage pripadaju SR Bosni i Hercegovini u okviru FNRJ, a kasnije u SFRJ, sve do [1992, kada su dio Republike Bosne i Hercegovine. Po Dejtonskom sporazumu (1995.) postale su dio Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Rat u Bosni

[uredi | uredi izvor]
Nova džamija u Šipragama
(Stara je rušena do temelja, 1992.)
Prva pravoslavna crkva u Šipragama

Tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-95.), Vojska Republike Srpske, policijske i paravojne snage su porušili okolna bošnjačka sela, osobito ona uzvodno uz Vrbanju do Kruševa Brda, kao i sva bošnjačka sela nizvodno do Banje Luke.[28][29][30][31][32]. Lokalno stanovništvo je ubijano, a glavnina je protjerana. Nakon 1996., većina šipraških bošnjačkih sela je djelimično obnovljena, zahvaljujući Vladi i vojnicima Luksemburga, tj. bataljonu BELUGA (skr. od: Belgium – Luxembourg – Greece – Austria; u okviru EUFOR-SFOR-a.[33][34][35][36][37][38][39] Obnovljena je i jedina džamija. U toku rata u Bosni i Hercegovini, u centru naselja, izgrađena je pravoslavna crkva (na lokaciji bivše „šumarske kuće“ i bivšeg sjedišta mjesne administracije).

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]
Sastav stanovništva – naselje Šiprage
2013.[40]1991.1981.[41]1971.[42]
Osoba692 (100,0%)952 (100,0%)1 183 (100,0%)822 (100,0%)
Bošnjaci577 (83,38%)745 (78,26%)1711 (60,10%)1422 (51,34%)1
Srbi106 (15,32%)168 (17,65%)320 (27,05%)370 (45,01%)
Nisu se izjasnili4 (0,578%)–––
Bosanci3 (0,434%)–––
Crnogorci1 (0,145%)–6 (0,507%)9 (1,095%)
Ostali1 (0,145%)6 (0,630%)3 (0,254%)–
Jugoslaveni–32 (3,361%)136 (11,50%)21 (2,555%)
Hrvati–1 (0,105%)6 (0,507%)–
Slovenci––1 (0,085%)–
  1. 1 Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.
Godina popisa 1879. 1885. 1895. 1910 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2013.
Populacija 64 (1312♦) 277 (1575♦) 88 (1426♦) 159 (760♦) 999 5.098* 1.774 7.764* 828 822 1.183 952 788
  • 1931. i 1953.: Općina Šiprage.[43]

♦ Područje Šipraga Prema popisu stanovništva 1953., na području općine Šiprage živjelo je 7.746 stanovnika.

U periodu 28.-31. maja 1973., u šipraškoj centralnoj Osnovnoj školi "Rudi Čajevec", nastavu je pohađalo 730-740 učenika, od 3. do 8. razreda.[44][45]

Šira zajednica

[uredi | uredi izvor]

Veća sela na području Šipraga su: Ćorkovići • Grabovica • Kruševo Brdo • Maljeva • Palivuk • Prisočka • Radohova • Selačka • Stopan • Šiprage.

Poznate osobe

[uredi | uredi izvor]

Dodatne slike

[uredi | uredi izvor]
  • Partizansko groblje, Šiprage, 2020.
    Partizansko groblje, Šiprage, 2020.
  • Spomen ploča osnivanju Vlašićkog patrizanskog odreda, 1944.
    Spomen ploča osnivanju Vlašićkog patrizanskog odreda, 1944.
  • Općenarodni zbor povodom osnivanja Vlašićkog odreda, u Šipragama, 1944.
    Općenarodni zbor povodom osnivanja Vlašićkog odreda, u Šipragama, 1944.
  • Spomen ploča na kući u kojoj su djelovali Općinski i Sreski NO, Šiprage, 1441-1945
    Spomen ploča na kući u kojoj su djelovali Općinski i Sreski NO, Šiprage, 1441-1945
  • Spomenik Danici Perović (1907 – 1956), ljekarki, upravnici Ratne partizanske bolnice u Šipragama (1941-1945), sanitetskoj pukovnici JNA
    Spomenik Danici Perović (1907 – 1956), ljekarki, upravnici Ratne partizanske bolnice u Šipragama (1941-1945), sanitetskoj pukovnici JNA
  • Srezovi i općine u BiH 1955.
    Srezovi i općine u BiH 1955.
  • Ušće Crkvenice u Vrbanju
    Ušće Crkvenice u Vrbanju

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d e Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80.
  2. ^ a b Richter E. (1905): II. Historička i politička geografija. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina XVI, Knjiga 1: 275-321.
  3. ^ "61 Km - Distance from Siprage to Banja Luka". distancesfrom.com. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  4. ^ Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  5. ^ Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo, ISBN 9958-766-00-0.
  6. ^ "Banja Luka Map - Bosnia and Herzegovina Google Satellite Maps". maplandia.com. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  7. ^ Vojnogeografski institut, Izd. (1963): Šiprage (List karte 1:25.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  8. ^ https://en.climate-data.org/location/905786/
  9. ^ "Siprage (KOTOR VAROS)". geoview.info. Pristupljeno 6. 11. 2015.[mrtav link]
  10. ^ Bojanovski I. (1988): Bosna i Hercegovina u antičko doba. Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH.
  11. ^ Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
  12. ^ Mulalić (2011): Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba. Filozofski fakultet, Sarajevo, ISBN 978-9958-625-21-3.
  13. ^ Abdić K. (2014): Ilirski narodi sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Filozofski fakultet, Sarajevo.
  14. ^ Idrizović M., Ur. (1987): Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-01121-7.
  15. ^ Korošec J. (1949-50): Travnik i okolina u prethistorijsko doba, GZM NS IV-V, Sarajevo 1949-50, str. 263-4.
  16. ^ Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.
  17. ^ Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visoko, ISBN 978-86-84989-26-2.
  18. ^ Naziv Crkva bosanska uveli su katolički misionari (u XIII stoljeću), po kojima nije bilo drugih bogomolja osim crkve, niti prave vjere osim katoličanstva.
  19. ^ Enciklopedija Jugoslavije, Izd. (1983): Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
  20. ^ Imamović M. (1997): Historija Bošnjaka. „Preporod“, Sarajevo, UDK 949.715-323.1(=864).
  21. ^ Kreševljaković H. (1950): Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, God. II: 89-141, Sarajevo.
  22. ^ Pelidija E. (2002): Banjalučki boj iz 1737 - Uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo.
  23. ^ Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Travnik (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  24. ^ Pilić S.: Korićani u Drugom svjetskom ratu: https://www.academia.edu/7928034/Korićani_u_Drugom_svjetskom_ratu_Koricani_during_WWII.
  25. ^ Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet "Đuro Pucar Stari", Kotor Varoš.
  26. ^ Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  27. ^ "Karta Bosna i Hercegovina - Udaljenosti.com". udaljenosti.com. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  28. ^ Gutman R. (1993): A witness to genocide: The 1993 Pulitzer Prize-Winning Dispatches on the "Ethnic Cleansing" of Bosnia. Macmillan Publishing Company, Inc., New York, ISBN 9780020329954.
  29. ^ Beč J. (1997): Pucanje duše. Samizdat B92, Beograd, ISBN 86-7208-010-6.
  30. ^ Ivica Grgic. "Lijepa Naša Domovina Hrvatska - - Kotor Varos - bogr001". lijepanasadomovinahrvatska.com. Arhivirano s originala, 2015. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  31. ^ "Lijepa Naša Domovina Hrvatska - - Kotor Varoš - kv018". lijepanasadomovinahrvatska.com. Arhivirano s originala, 2015. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  32. ^ Fena, Agencija (2013): Obilježavanje 21. godišnjice stradanja Bošnjaka u Kotor-Varoši – Još se traži 277 osoba. Avaz, 03. 11. 2013.
  33. ^ "EUFOR ALTHEA". EUFOR ALTHEA. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  34. ^ "1998/03/07 10:51 "BOSNA COMPANI", PONOVO". aimpress.ch. 7. 3. 1998. Arhivirano s originala, 17. 10. 2014. Pristupljeno 7. 4. 2020.
  35. ^ "Stabilisation Force in Bosnia and Herzegovina - SFOR - Homepage". nato.int. Arhivirano s originala, 24. 4. 2009. Pristupljeno 6. 11. 2015.
  36. ^ "EU - BIH - Current Missions - Overseas - Defence Forces". military.ie. Pristupljeno 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  37. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 2015. Pristupljeno 2019. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  38. ^ "Stabilisation Force in Bosnia and Herzegovina - SFOR MISSION". nato.int. Pristupljeno 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  39. ^ "CCRP - Command and Control Research Program". dodccrp.org. Pristupljeno 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  40. ^ "Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013 – Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik". popis.gov.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Arhivirano s originala, 7. 4. 2021. Pristupljeno 7. 4. 2021.
  41. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  42. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1971" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)
  43. ^ Objava publikacija Vlade RS [1] pristupljeno 15 srpnja 2019.
  44. ^ Hadžiselimović R. (1981). "Genetic distance among local human populations in Bosnia and Herzegovina (Yugoslavia)". Collegium Antropologicum. 5 (Supplement): 63–66.
  45. ^ Hadžiselimović R. et al. (1985). Genetička distanca i stepen propagacijske izolovanosti lokalnih ljudskih populacija u Bosni i Hercegovini – Elaborat istraživačkog projekta. Sarajevo: Biološki institut Univerziteta u Sarajevu. Eksplicitna upotreba et al. u: |authors= (pomoć)CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Šiprage
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Šiprage&oldid=3575238"