Ain-Ervin Mere
| Ain-Ervin Mere | |
|---|---|
Biografske informacije | |
| Rođenje | 22. veljače 1903. Vändra, Estonija(tada  Rusko Carstvo) |
| Smrt | 5. travnja 1969. Leicester, Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Nadimak | Müller |
Karijera | |
| Odanost | Estonija (1918–1940) Sovjetski Savez (1940–1941) Treći Reich (1941–1945) |
| Služba | 1918–1940: Estonska vojska 1940–1941: NKVD 1941–1943: Omakaitse / Sicherheitspolizei 1943–1945: Waffen-SS |
| Čin | SS-Obersturmbannführer |
| Ratovi | Estonski rat za nezavisnost Drugi svjetski rat |
| Jedinice | 1. estonska divizija SS-a |
| Nagrade | Red Orlovog križa Željezni križ 1. klase |
Ain-Ervin Mere, rođen kao Ervin Martson (Vändra, 22. veljače 1903. – Leicester, 5. travnja 1969.), bio je estonski oficir tokom Drugog svjetskog rata. Za vrijeme njemačke okupacije Estonije, Mere je bio na čelu estonskog ogranka zloglasnog Sicherheitspolizeia.
Rođen je 1903. godine u Vändri te je bio dobrovoljac tokom Estonskog rata za nezavisnost. Tokom 1919. godine je ranjen dok je služio na oklopnom vlaku te je trajno povučen s fronta.
Prema arhivima KGB-a, Mere je 1940. ili 1941. godine unovačen kao agent NKVD-a. Njegovi izvještaji o ponovnom naseljavanju Baltičkih Nijemaca i ilegalnim udrugama u Estoniji došli su do Lavrentija Berije.[1] Kao nagradu za zasluge,[1] Mere je imenovan ravnateljem posebnog ureda pri estonskoj vojsci.[2] Njegovo kodno ime iz ovog perioda bilo je Müller.[3][4] No, u srpnju 1941. godine, Mere se predao njemačkoj vojsci.[1] Ubrzo je postavljen na čelo estonskog ogranka Sicherheitspolizeia u sklopu Estonske samouprave te je, u toj ulozi, sudjelovao u provođenju Holokausta u Estoniji.[5]
Dana 5. veljače 1945. godine, u Berlinu je osnovao antikomunističku organizaciju Eesti Vabadusliit, čiji je suosnivač bio njegov kolega iz Waffen-SS jedinica, Harald Riipalu.[6]
U ožujku 1961. godine, Sovjetski je Savez podigao optužnicu protiv estonskog Sicherheitspolizeia, na čijem su čelu bili Mere i, kasnije, Julius Ennok, za ratne zločine protiv estonskih Židova tokom Holokausta; optuženi su za hapšenja i ubojstva, a među žrtvama su posebno navedeni Ralf Gerrets i Jaan Viik. Policija je također bila aktivno angažirana i u operacijama protiv Estonaca koji su bili protivnici nacizma.[7] Iako je u to doba boravio u Britaniji, Mere je osuđen na smrt in absentia. Britanska ga je vlada odbila izručiti, navodeći kako sovjetske vlasti nisu dostavile dovoljno dokaza o njegovoj krivnji,[8] a on je umro 1969. godine u Leicesteru.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Weiss-Wendt, Anton (2009). Murder Without Hatred: Estonians and the Holocaust. Syracuse University Press. str. 116. ISBN 9780815632283.
- ↑ Snyder, Timothy (2016). Black Earth: The Holocaust as History and Warning. Random House. str. 214. ISBN 9781784701482.
- ↑ Šablon:In lang Koputajad raiuti raamatusse Arhivirano 2007-09-27 na Wayback Machine-u
- ↑ Šablon:In lang [1] Arhivirano 2009-03-19 na Wayback Machine-u
- ↑ Patricia Heberer (2011): Children during the Holocaust, AltaMira Press
- ↑ Veebruari sündmused Arhivirano 2008-03-19 na Wayback Machine-u Šablon:In lang
- ↑ Conclusions of the Estonian International Commission for the Investigation of Crimes Against Humanity Arhivirano 2008-06-29 na Wayback Machine-u — Phase II: The German occupation of Estonia in 1941–1944 Arhivirano 2007-06-29 na Wayback Machine-u
- ↑ Reuter, 11 March 1961
