Carlo Buonaparte
Nobile Carlo Maria Buonaparte (Ajaccio, 27. ožujka 1746. — Montpellier, 24. veljače 1785.) je bio korzikanski advokat i političar, koji je kratko radio kao asistent revolucionarnog lidera Pasqualea Paolija, a kasnije je postao korzikanski predstavnik na dvoru Louisa XVI. Poslije njegove smrti, njegov sin Napoleon Bonaparte postao je car Francuske, a priličan broj njegove ostale djece također je dobio plemićke titule od svog brata.
Carlo Maria Buonaparte se rodio u gradu Ajaccio na Korzici, kao najmlađi od troje djece. Njegov otac, Nobile Giuseppe Buonaparte, bio je političar. Carlo je u početku slijedio očeve stope i odlučio postati advokat. Pravo je studirao na Sveučilištu u Pisi, ali je napustio studij da bi se oženio Marijom Letizijom Ramolino. I Carlo i Maria su bili iz korzikanskih plemićkih porodica. U trenutku vjenčanja, Carlo je imao samo 17, a Maria 14 godina.
Nakon vjenčanja, Carlo je radio kao tajnik i osobni asistent Pasqualea Paolija. Paoli ga je 1766. godine poslao u Rim na pregovore sa papom Klementom XIII. Carlo je uživao za vrijeme svog boravka u Rimu, ali je iz nepoznatih razloga bio prisiljen vratiti se na Korziku.
Kada su Francuzi zauzeli Korziku, mnogi Paolijevi pristaše bili su primorani bježati s otoka. Iako je Carlo bio na strani Paolija, nije pobjegao. Ubrzo nakon francuskog osvajanja, Carlo Buonaparte je prihvatio novu vlast, koja ga je zauzvrat lijepo primila. Kratko nakon toga, je postao doktor pravnih znanosti na Sveučilištu u Pisi (27. studenog 1769.). U travnju 1770., francuska administracija je stvorila korzikanski red plemstva. Carlo je postao poslanik u gornjem domu Vrhovnog savjeta Korzike (11. prosinca 1769.) i zamjenik prokuratora kralja Francuske u Ajacciou 1770. godine. Plemićka titula Carla Buonapartea potvrđena je 13. rujna 1771. godine. U veljači 1771. je dobio funkciju sudskog pomoćnika na sudu u Ajacciou. Funkciju zastupnika plemsta u Generalnoj skupštini Korzike dobio je 13. rujna 1771., onu člana Savjeta dvanaest plemića u Dili (zapadna Korzika) u svibnju 1772., onu zastupnika plemstva Korzike na francuskom dvoru u srpnju 1777. i, konačno, godine 1778. imenovan je za predstavnika Korzike na dvoru Louisa XVI u Versaillesu.
Usprkos tome što je držao mnogo funkcija, njegova nezadovoljna priroda uvela ga je u mnoge rizične poslove. Potraživao je veliku zemlju i novac, ali njegovi uspjesi su bili ograničeni i brzo je osiromašio. Njegova sklonost kockanju mu je dodatno otežala situaciju. Kao dokaz, Carlo Buonaparte je u svojoj bilancnoj bilježnici ostavio sljedeću poruku:
U Parizu, dobio sam 4,000 franaka od kralja i naknadu od 1,000 kruna od vlade, ali sam se vratio bez ičega.
– Carlo Buonaparte
Od 1782. godine, njegovo zdravlje je počelo slabjeti. Otišao je u Montpellier da zatraži liječničku pomoć. Tamo su mu rekli da boluje od raka želuca.[1] Carlo Buonaparte je umro 24. veljače 1785. godine. Zbog slabog vođenja financija, svoju ženu i osmero djece je ostavio bez novca.
| Ime | Slika | Datum rođenja | Datum smrti |
|---|---|---|---|
| Giuseppe Maria Buonaparte | 31. svibnja 1713. | 13. prosinca 1763. | |
| Maria Saveria Paravicini | 7. rujna 1715. | prije 1750. |
| Ime | Slika | Datum rođenja | Datum smrti |
|---|---|---|---|
| Maria Letizia Ramolino |  | 24. kolovoza 1750. | 2. veljače 1836. |
- ↑ Herold, J. Christopher, The Age of Napoleon , (American Heritage Inc, 1963), 18.
- Marek, Miroslav. „Bonaparte Genealogy”. Genealogy.EU. Arhivirano iz originala na datum 2020-02-17. Pristupljeno 2014-09-18.
