Elizabeta I

Elizabeta I (7. septembar 1533 - 24. mart 1603), kraljica Engleske i Irske, vladala je kao šesti i posljednji monarh iz Dinastije Tudor. Izuzetno popularna u narodu, nazivana je Djevica Kraljica, Gloriana ("slavljena") i Dobra kraljica Bess.

Nakon kratkih vladavina polubrata i polusestre, čiji se način upravljanja zemljom razlikovao u svakom pogledu, njeno 44-godišnje kraljevanje dovodi do porasta engleske moći i uticaja u svijetu. U trenutku kada je došla na tron, primjeri dviju prethodnih žena koje su vladale Engleskom nisu obećavali mirnu i uspješnu vladavinu nove kraljice. Čak i oni koji su je podržavali nadali su se da će se udati i vlast prepustiti mužu, ali Elizabeta je imala druge planove. Ona je jednom zauvijek vratila Englesku protestantizmu. Vrijeme njene vladavine prozvano je "Zlatnom Elizabetinom erom", u kojoj je rasla ekonomska moć Engleske, cvjetala nauka, filozofija i kultura. Tokom njene "zlatne vladavine" započinje kolonizacija Sjeverne Amerike i osniva se Britanska istočnoindijska kompanija.

Opisivana je kao stroga i razdražljiva vladarica.^[1] Za razliku od mnogih drugih monarha, bila je škrta na dodijeljivanju titula i časti; samo je sedam ljudi zaslužilo njeno odlikovanje. Elizabetina strategija, koju najbolje opisuje njen moto "video et taceo" (vidim ali šutim), često ju je spašavala od pogrešnih političkih odluka i onih vezanih za udaju^[2], koja se nije nikada desila.

Bila je prvo i jedino preživjelo dijete Anne Boleyn i engleskog kralja Henrika VIII. Rođena je malo ranije nego što je očekivano, 7. septembra 1533. godine u palači Placentia u Greenwichu, između tri i četiri sata poslijepodne.^[3] Njen otac je porekao vrhovnost pape, odvojio englesko katoličanstvo od rimokatoličanstva i osnovao Crkvu Engleske kako bi oženio njenu majku i sa njom dobio nasljednika. Dvorski astrolozi i liječnici predviđali su rođenje muškog djeteta, ali rođena je djevojčica i imenovana po svojoj nani, Elizabeti od Yorka.

U trenutku svog rođenja Elizabeta je bila jedina službena nasljednica engleske krune, budući da je njena starija polusestra Marija, iz Henrikovog poništenog braka sa Katarinom Aragonskom, službeno proglašena vanbračnim djetetom.^[1][4] Anne se bojala da će Marija predstavljati prijetnju Elizabetinoj poziciji nasljednice. Henrik je zato otpustio sve sluge ledi Marije i poslao je u zamak Hatfield, gdje je zajedno sa ostalom poslugom dvorila svoju dvadeset godina mlađu polusestru. Anne je bila brižna majka koja je često posjećivala svoju kćerku i pritom se redovito sukobljavala sa pastorkom.^[5] Anne je gurala Elizabetu ispred Marije kada god je to bilo moguće i tiho je ohrabrivala Henrika da favorizira Elizabetu, jer je to bio jedini način da se ona sama održi na dvoru. Ogorčena Marija je kasnije bila jako hladna prema sestri tokom njene adolescencije.

Nekoliko kasnijih trudnoća Elizabetine majke završilo je ili pobačajem ili rođenjem mrtvorođenih sinova, što je Henrika podsjetilo na njegov neuspjeli brak sa Katarinom. Henrik je usprkos svemu silno želio sina koji bi osigurao kontinuitet Dinastije Tudor. Kako je Elizabeta bila jedino preživjelo dijete koje je Anne Boleyn rodila Henriku, ubrzo je dospjela u kraljevu nemilost. Henrik je svu svoju pažnju počeo posvećivati Jane Seymour, a kako je sa njom želio dobiti zakonitog sina morao je poništiti svoj brak sa Anne. Stoga je Elizabetina majka 1536. godine bila optužena za vještičarenje, preljub i incest sa bratom, te je osuđena i pogubljena odrubljivanjem glave 19. maja iste godine. Njen brak sa Henrikom je poništen, a tada trogodišnja Elizabeta proglašena kao i ranije Marija vanbračnom kćerkom i izbačena iz nasljedne linije.

Henrik se samo 11 dana nakon Anninog pogubljenja oženio njenom dvorjankom, Jane Seymour. Jane je Henriku rodila toliko željenog sina, Elizabetinog polubrata Edvarda, te umrla desetak dana nakon njegovog porođaja. Elizabeta je na Edvardovom kršetnju nosila krizom (odjeću za krštenje) i ubrzo je dodana Edvardovom ličnom dvoru kao njegova dvorjanka.^[4] Nakon Janine smrti Elizabeta je dobila još tri maćehe, od kojih je jedna, također pogubljena, bila Katherine Howard, prva rodica njene majke. Iako više nije bila princeza, ne može se reći da nije živjela lagodan život - Henrik se potrudio svojim kćerima osigurati godišnji prihod i prednost nad svim ženama u kraljevstvu osim njegove trenutne žene.^[6]

Elizabeta je bila domišljata i inteligentna djevojčica koje je izuzetno voljela učiti.^[6] Kao i njena majka, bila je dopadljiva i karizmatična. Tokom mladosti stekla je vrlo kvalitetno obrazovanje koje ju je kasnije učinilo najobrazovanijom ženom svoje generacije^[4] i jednom od najobrazovanijih vladara 16. vijeka. Govorila je engleski, francuski, italijanski, španski, grčki i latinski jezik. Za njeno kvalitetno obrazovanje je, među ostalima, bila zaslužna i njena četvrta maćeha, Katherine Parr. Katherine se zbližila sa svojim pastorcima, a u njene zasluge spada i pomirenje Henrika i njegovih kćeri, te vraćanje Elizabete i Marije u nasljednu liniju. Smatra se da su odluke koje je Katherine donosila kao regent za vrijeme Henrikovog odsustva, zajedno sa snažnim karakterom i dostojanstvom, uveliko uticale na Elizabetinu vladavinu.

Henrik VIII umire 1547. godine i krunu naslijeđuje Edvard VI. Kako sa četrnaest godina nije imala nijednog roditelja, niti su joj roditelji imali žive braće ili sestara podobnih za skrbništvo nad njom, Elizabetu je posvojila Katherine Parr. Elizabeta je u ovom periodu, zbog svoje blizine kruni, bila jedna od najpoželjnijih udavača u kraljevstvu. Katherinin četvrti i posljednji muž, Thomas Seymour, dajdža Elizabetinog polubrata i mlađi brat njegovog regenta, gajio je planove o vjenčanju sa Elizabetom. Thomas je bio ljubomoran na bratovu zavidnu poziciju i želio je oženiti Elizabetu čim Katherine umre, kako bi i sam došao do izvjesne moći. Napastvovao je petnaestogodišnju Elizabetu, a kada je to otkrila Katherine, Elizabeta je poslana u kuću Hatfield.^[4] Thomas se ni sada nije zaustavio; on je već naučio kako kontrolisati i manipulirati kraljevskom porodicom, a kada 1548. godine Katherine umre nakon porođaja, on počinje u stvarnost provoditi svoje prvobitne zamisli da oženi Elizabetu i tako dođe do krune. Za njegovog brata ovo je bila kap koja je prelila čašu^[2]; Thomas je uhapšen pod optužbom da je planirao oženiti kraljevsku princezu bez dopuštenja kralja, njenog brata, te za urotu protiv Edvarda VI. Elizabeta je na sva pitanja u vezi sa slučajem odgovarala šutnjom i na kraju bila oslobođena optužbi, ali Seymour je 1549. pogubljen.

Edward Seymour je skončao na isti način i bio zamijenjen Johnom Dudleyem, vojvodom od Northumberlanda. Dudley je bio protestant kojem je reformacija i uvođenje protestantizma u potpunosti pogodovala, te je uvijek preferirao protestanticu Elizabetu u odnosu na katolkinju Mariju. Dudley je ohrabrivao mladog kralja da također favorizira Elizabetu, zbog čega je njegov odnos sa Marijom bio vrlo napet. Kada je postalo jasno da Edvard neće poživjeti, Dudley je počeo panično tražiti način da spriječi Mariju da naslijedi tron. Dudley, međutim, nije namjeravao osigurati tron Elizabeti; za tu namjenu izabrao je ledi Jane Grey, također protestanticu koja je imala pravo na tron kao praunuka Henrika VII, a koju je udao za svoga sina, Guildforda Dudleya. Znao je da će manipuliranje šesnaestogodišnjom snahom biti lakše nego manipuliranje inteligentnom i svojeglavom Elizabetom.

Edvardova oporuka, na koju je Dudley uticao u velikoj mjeri, ponovo je isključivala Mariju iz nasljedne linije. Pošto je za zvaničan razlog izbacivanja Marije iz nasljedne linije uzeta njena ilegitimnost, iz nasljedne linije je morala biti izbačena i Elizabeta koja je također službeno bila nezakonita. Historičari i pravni stručnjaci danas osporavaju pravnu ispravnost ove oporuke iz više razloga, među kojima su najjači argumenti to što je oporuku sastavio tada maloljetni i teško bolesni kralj, i to što je bila u protivnosti sa Zakonom o naslijeđivanju donešenim u vrijeme Henrika VIII.

Nakon Edvardove smrti 6. jula 1553. godine, krunu je, prema oporuci, naslijedila njegova nećakinja Jane Grey. Jane je proglašena kraljicom 10. jula 1553. godine. U trenutku proglašenja, tada u narodu mnogo popularnija Marija, pobjegla je u Suffolk. Tu je skupila vojsku od 20.000 ljudi i do 19. jula umarširala u London i zbacila Jane Grey s trona.^[6] Elizabeta je podržavala svoju polusestru kada je ova odlučila zbaciti njihovu rodicu sa trona, te je sama okupila dvije hiljade konjanika kako bi Mariji pomogla u namjeri da osvoji tron.^[4] Međutim, sestrinska solidarnost nije potrajala. Elizabeta se glasno protivila Marijinoj odluci da pogubi Jane Grey, ali bezuspješno; Marijinom voljom zbačena šesnaestogodišnja kraljica pogubljena je 12. februara 1554.

Marija je bila odlučna vratiti cijelo kraljevstvo katoličanstvu, počevši od svoga dvora. Svima je bilo naređeno da prisustvuju misi, pa Elizabeta nije imala izbora već da posluša kraljičino naređenje, iako je tokom cijele mise vješto glumila da se ne osjeća dobro.^[4] Elizabeta je, međutim, bila uporna u prakticiranju vlastite religije jednako koliko je Marija bila uporna nametnuti joj svoju.

Protiv Marije je ubrzo bila dignuta protestantska pobuna u koju je Elizabeta bila pozivana, ali nije jasno je li prihvatila poziv za učešće u njoj. Marija joj, u svakom slučaju, nije vjerovalo zbog njene prevrtljivosti i spremnosti da svoja uvjerenja prilagodi situaciji u kojoj se nalazi, što je također karakterisalo Henrika VIII. Zbog opredjeljenja za protestantizam i sumnji da je učestvovala u pobuni protiv kraljice, dva je mjeseca bila zatvorena u tornju Tower of London. Svjesna u kakvoj se opasnosti nalazi, te da joj glava doslovno zavisi od Marijina raspoloženja, Elizabeta je glasno protestvovala i potvrđivala svoju nevinost.^[4] Ministar Karla V, cara Svetog Rimskog Carstva, upozorovao je Mariju da joj tron neće biti siguran dok god je njena polusestra u životu, ali članovi vlade koji su simpatisali Elizabetu savjetovali su kraljicu da je u nedostatku dokaza poštedi. Ostavljanje Elizabete u životu savjetovao je i Marijin muž, Filip II, kralj Kastilje. Marija je poslušala Filipov savjet i Elizabeti odredila šestomjesečni kućni pritvor. Na putu do Woodstocka Elizabetinu kočiju pratile su kolone žena.^[4][2]

Marija je često pozivala sestru na dvor i Elizabeta je nevoljko pristajala, mada je žaleći se na "tešku prehladu" nastojala odgoditi njoj neugodno druženje sa Marijom.^[4] Na Marijinu zapovijed, a Filipovo insistiranje, Elizabeta se na kraju vratila na dvor, kako bi njegovala "trudnu" kraljicu. Marija, međutim, nije bila trudna; to je bila posljednja od njene dvije lažne trudnoće, nakon koje niko, pa ni sama Marija, nije vjerovao da će ijedno dijete biti rođeno iz njenog braka sa španskim kraljem.^[4] Elizabeta je počela planirati svoju vladu već u oktobru 1558. godine.

Dana 17. novembra 1558. godine, samo jedanaest dana nakon što je zakonski imenovala polusestru svojom nasljednicom^[1][2], umrla je kraljica Marija I i skladno Zakonu o nasljeđivanju (Act of Succesion), Elizabeta je naslijedila englesku krunu. Narod je slavio smrt nepopularne Marije i uz veselje je prihvatio Elizabetin dolazak na tron. Puna suverenska titula Elizabete I glasila je: Milošću Božijom, kraljica Engleske, Francuske i Irske, branitelj vjere, vrhovni poglavar Crkve Engleske i Crkve Irske. Elizabeta je, kao i svi engleski vladari počevši od Edvarda III, naslijedila titulu francuskog vladara, ali nije nikada vladala kraljevinom Francuskom.

Za krunisanje Elizabete bio je zadužen Owen Oglethorpe, biskup od Carlislea. Nadbiskup od Canterburya, koji je inače zadužen za krunisanje monarha, umro je na isti dan kao i Marija I, a nadbiskup od Yorka i biskup od Durhama, koji su bili iznad biskupa od Carlislea u ranku, našli su način da izbjegnu krunisanje protestantske kraljice. Biskup od Carlislea je bio katolik, a sama ceremonija zbunjujuća mješavina protestantskih i katoličkih običaja.^[6] Elizabeta I je okrunjena 15. januara 1559. u svojoj dvadeset i petoj godini.

Prvi problem sa kojim se nova kraljica morala suočiti bio je problem religije, koji je zadavao muke Henriku, Edvardu i Mariji. Elizabeta, međutim, za razliku od njih nije bila pretjerano religiozna, te je njena vjerska politika bila relativno tolerantna prema svim vjerskim grupama tada prisutnim u Engleskoj i Irskoj. Nije sumnjala u to da većina njenih podanika želi da se Engleska opet oslobodi papinske manipulacije i španskog uticaja. Također je znala da je ni Papa ni Katolička Crkva nikada neće priznati za zakonitu vladaricu, budući da su brak njenih roditelja smatrali nezakonitim od njegovog samog početka. Elizabeta je zato odlučila ponovo osnažiti Zakon o uniformnosti (Act of Uniformity) kojim je protestantizam ponovno uveden kao jedina zakonita religija. Zakonom o vrhovništvu (Act of Supremacy) Crkvu je vratila pod kraljevsku vlast.

Odluke nove monarhinje naišle su na opoziciju u Domu lordova, pogotovo kod biskupa, ali Elizabeta je imala sreće pošto su, u vrijeme donošenja ovih zakona, mjesta biskupa bila upražnjena zbog epidemije koja je harala episkopijom.^[1] Protestanti su tako bili u mogućnosti da nadglasaju konzervativce i biskupe, kojih je nedostajalo deset.^[1] Sve crkvene službenike koji se nisu htjeli pokoriti njenom zakonu Elizabeta je smjenjivala i kažnjavala. Elizabeta je uglavnom izbjegavala upotrebu sile u svrhu ostvarivanja svojih religijskih ciljeva. Jednom prilikom je izjavila da su joj draži odani katolici nego puritanci, protestantski ekstremisti koji su se zalagali za ograničavanje kraljevskih ovlasti.^[6]

Mnogi katolici, posebno oni evropski, smatrali su Elizabeti heretikom. Godine 1570. papa Pio V ju je ekskomunicirao, nazivajući je "navodnom kraljicom Engleske". Ova sankcija, koja je faktički oslobodila katolike od pokoravanja Elizabeti, postigla je samo zbližavanje Crkve Engleske i Krune. Pio V ovim potezom nije nimalo popravio stanje katolika u Engleskoj, nasuprot; njihov položaj postao je samo težim zbog njihove upitne odanosti kraljici. Godine 1571. parlament je zabranio proglašavanje kraljice heretikom i dovođenje u pitanje njenog prava na krunu, a pošto se taj čin smatrao veleizdajom, kazna je bila smrt. Kasnije je, nakon nekoliko zavjera protiv Elizabete, veleizdajom proglašeno i obraćanje na katoličanstvo, a katolički svećenici su bili protjetrani iz Engleske.^[6]

Na vanjskopolitičkom planu Elizabeta je bila u sukobu sa svojom rivalkom, ujedno kćerkom svog prvog rođaka, škotskom kraljicom Marijom I. Njen prvi muž bio je kralj Francuske, tradicionalnog neprijatelja Engleske. U očima engleskih i evropskih katolika, katolkinja Marija je bila zakonita nasljednica trona. Francuzi su za vrijeme njenog braka s francuskim kraljem Franjom II podržavali njeno pravo na tron, koje je držala kao unuka Henrikove sestre Marije. Nakon gubitka te potpore zbog francuskih unutrašnjih problema sa Hugenotima i smrti njenog supruga, Marija i sama upada u probleme sa nadirućim protestantizmom u Škotskoj. Godine 1560. Škoti su prisiljeni sa Englezima sklopiti Sporazum iz Edinburgha, prema kojem su se francuske trupe dužne povući iz Škotske. Marija I nikada nije htjela ratificirati niti prihvatiti ovaj sporazum.

Elizabeta je uvrijedila Mary predloživši joj Roberta Dudleya, vlastitog bivšeg prosca, kao mogućeg muža. Neiskusna Mary je zatim počinila još jednu u nizu grešaka koje su je odvele u propast: sklopila je brak sa svojim rođakom, Henrikom Stuartom, koji je i sam držao pravo na engleski tron. Mary se Henrika ubrzo zasitila, te se odlučila osloboditi njegovih prohtjeva. Henrik je ubijen pod sumnjivim okolnostima, od strane grupe koju je predvodio James Hepburn. Mary se nedugo nakon nakon Henrikove smrti preudala, za četvrtog supruga izabravši upravo Hepburna. Sama Elizabeta je pismima kudila svoju rođakinju zbog ove odluke.

Suočena sa protestantskom pobunom, Mary je 19. maja 1568. godine prisiljena pobjeći u Englesku, gdje se nadala gostoprimstvu rođakinje. Škotski lordovi natjerali su je na abdikaciju u korist svog jednogodišnjeg sina Jamesa. Elizabeta je instinktivno prvo poželjela pomoći Mariji da povrati tron, ali je odustala od tih namjera nakon konsultacija sa parlamentom.^[4] Umjesto da je vrate u Škotsku ili Francusku, obje katoličke i neprijateljske države Engleske, Elizabeta je odlučila igrati na sigurnu kartu; uhapsila je Mariju kratko nakon što je ona prešla granicu njenog kraljevstva.

Za vrijeme svog zatvoreništva u Engleskoj Marija je premještana po raznim zamkovima, te je jedno vrijeme odsjedala samo sedamdeset kilometara daleko od Elizabete, ali to je najviše što joj se ikada približila; Marija i Elizabeta se nisu nikada srele.^[7]

Nakon neslagnja oko pitanja treba li Mariji suditi za ubistvo Henrika Stuarta, odlučeno je da će biti provedeno samo ispitivanje. Ono je održavano od oktobra 1568. do januara 1569. godine. Na ispitivanje jesu uticale političke pogodnosti, ali Elizabeta nije željela osuditi Mariju zbog ubistva. Ispitivanje se baziralo na Marijine lične dokumente pronađene u Edinburghu, između ostalog uključujući grupu od osam pisama od Marije upućenih Hepburnu, za kojih se danas vjeruju da su lažna.

Godine 1570. Karlo IX, kralj Francuske, je pregovarao sa Elizabetom i pokušao je uvjeriti da pomogne Mariji vratiti škotsku krunu. Kao preduvjet Elizabeta je tražila da Marija ratificira Sporazum iz Edinburgha, kojim bi Elizabetu priznala za zakonitu englesku kraljicu i odrekla se svojih zahtjeva za englesku krunu. Marija je to opet odbila, ali su pregovori nastavljeni. Zavjera čiji je cilj bilo ujedinjenje Marije i Thomasa Howarda, 4. vojvode od Norfolka, u bračnu uniju, natjerala je Elizabetu da prekine pregovore sa Karlom IX, a parlament je 1572. godine izglasao zakon kojim se Mariji oduzima pravo na prijestolje. Elizabeta je otišla do te mjere da je 1584. godine zatražila da se potpiše dokument koji bi spriječio svakoga da profitira od njenog (Elizabetinog) ubistva. Iako taj dokument nije nikada ozakonjen, potpisale su ga stotine ljudi, uključujući i samu Mariju.

Marija je vremenom postajala teret koji Elizabeta nije mogla niti htjela podnositi. Tokom godina umiješala se u nekoliko zavjera sa ciljem ubistva Elizabete, dizanja katoličkog ustanka i preuzimanja engleske krune uz pomoć Francuske i Španije. Nakon devetnaest godina zatvora, Marija je, zbog pretpostavljenog učestvovanja u Babingtonskoj zavjeri čiji je cilj bio zbacivanje Elizabete, osuđena za veleizdaju i 8. februara 1587. pogubljena nestručnim odrubljivanjem glave.^[4]

Godine 1569. Elizabeta se suočila sa katoličkom pobunom u Irskoj, koju je potakao i papa. Pobunjenici su željeli Irsku učiniti bazom koja bi Špancima pružila potporu u napadu na Englesku.^[4] Pobunu je uspješno svladala i usprkos njoj nije započela proganjanja katolika, već je i dalje nastavila sa tolerantnom politikom, iako nije prezala od upotrebe sile kada je to bilo potrebno.^[1] Naredila je da se prema Ircima, "tom nepristojnom i barbarskom narodu", odnosi na isti način kao i prema Englezima.^[1]

Engleski brodovi su tokom 1569. dolazili u sukob sa španskim brodovima, pri čemu je bilo gubitaka na obje strane. Suprug pokojne kraljice Marije I, španski kralj Filip II i Elizabetin zet koji ju je bio svojevremeno spasio iz zatvora, pokrenuo je 1567. vojnu kampanju kako bi suzbio protestantsku pobunu u Holandiji. Iz tih razloga nije bio u mogućnosti odmah krenuti u rat protiv Engleske. Za taj poduhvat se pripremao tako što je unutar Engleske organizirao zavjeru protiv Elizabete, koja je na vrijeme otkrivena i nepravedno pripisana Mariji I Škotskoj.

Filip II, kralj Kastilje, planirao je 1587. godine izvršiti invaziju na Englesku, ali ga je Elizabetin veliki pomorski zapovjednik, Francis Drake, spriječio u tome spalivši mu dio flote kod Cadiza. Kao zvaničan razlog za invaziju uzeo je papinsku bulu koja je Elizabetu proglašavala heretikom i smrt katolkinje Marije Stuart. Filip nije podnosio engleske gusare koji su pljačkali njegove brodove prilikom njihovog povratka iz Amerike, a Elizabeta je to gusarstvo odobravala. Čak je svog glavnog gusara, Francisa Drakea, proglasila vitezom 1581. godine. Ono što je falilo engleskoj mornarici bio je novac koji Elizabeta nije rado davala.^[6]

U julu 1587. Filip II je dobio zvaničnu dozvolu pape da izvrši invaziju na Englesku i vrati je katoličanstvu, te da sam izabere novog engleskog monarha.^[6]

Armada je u početku imala veoma iskusnog komandanta, 1. markiza od Santa Crusa, ali on je umro u februaru 1588. godine, tako da je vojvoda od Medine Sidonije zauzeo njegovo mjesto. Flota je krenula sa 22 ratna broda Španske kraljevske mornarice i 108 trgovačkih brodova adaptiranih za borbu. Namjera je bila da se pređe La Manche, da se ukotvi u Flandriji gde je vojvoda od Parme čekao spreman za invaziju na jugoistočnu Englesku.

Armada je postigla svoj prvi cilj i ukotvila se u Sjevernom moru nedaleko od Gravelinesa, na morskoj granici između Francuske i Španske Holandije. Dok su čekali na uspostavljanje komunikacije sa vojskom vojvode od Parme, engleski ratni brodovi su osuli paljbu po španskim brodovima, natjerali ih da dignu sidra i napuste mjesto sastanka sa vojvodom od Parme. Armada je uspjela da se regrupiše i povuče na sjever, dok su je progonili engleski brodovi. Povratak u Španiju je također bio poguban — snažne oluje su flotu skrenule sa kursa i više od 24 broda je nastradalo na sjevernoj i zapadnoj obali Irske, dok su preživjeli našli utočište u Škotskoj. Flota je izgubila oko pedeset plovila od početnih 22 galije i 108 naoružanih trgovačkih brodova.

Neupoznata sa ovim porazom Španaca, engleska vojska je u neizvjesnosti čekala na obalama Tilburya. Elizabeta je tu održala jedan od njenih najuticajnijih govora, u kojem je, između ostalog, rekla da "zna da ima tijelo slabašne žene, ali i srce i stomak kralja, i to engleskog kralja",^[1][6] ali da će sama predvoditi vojsku na ratnom polju ukoliko "Parma ili Španija, ili bilo koji evropski princ, odluči napasti granice njenoga kraljevstva".^[1][6] Pobjeda "Nepobjedive armade" je Elizabeti donijela veliku popularnost i slavu u narodu. Ceremonija kojom je ona proslavljena parirala je samoj Elizabetinoj krunidbi.^[4]

Kada je francuska kruna došla na glavu bivšeg protestanta, Henrika IV, kome su pravo na krunu osporavali papa i Filip II, Elizabeta je pristala poslati mu vojnu podršku. Uvođenje protestantizma kao zvanične vjere Francuza značilo bi jačanje položaja engleskih protestanata, ali ni Elizabeta ni njeni komandanti nisu se značajnije potrudili pomoći Henriku IV; njihove kampanje u Francuskoj bile su slabo organizovane i neučinkovite, a sama Elizabeta je oklijevala poslati pojačanje u Francusku i osigurati potrepštine za sve slične ekspedicije.^[8]

Uprkos njenom uplitanju u vojna pitanja i kontroli koju je ostvarivala nad svojim komandantima dok su ovi bili unutar granica njenog kraljevstva, te iste vojskovođe koji su zadobili Elizabetino povjerenje često su je držali neinformisanom i ona je uglavnom bila potpuno neupoznata sa situacijom na ratištima van Engleske.^[8]

Razlozi zbog kojih je Elizabeta odlučila ostati usidjelica i danas su nepoznati, a nagađanja o njima oduvijek su bila zanimljiva romantičarima. Neki misle da joj je Thomas Seymour, četvrti muž Katherine Parr i čovjek u čijoj je kući živjela kao mlada djevojka, svojim napastvovanjem odvratio od seksualnih odnosa. Drugi smatraju da je Elizabeta znala da je i ona, baš kao i njena sestra, neplodna.^[4][8] Iako je je možda mogla roditi sebi nasljednika, najvjerovatniji razlog zbog kojeg je redom odbijala sve prosce bio je strah da bi njen muž mogao poljuljati njen status vladarice, kao što se desilo Mariji I, i preoteti joj moć.^[4]

Nedugo nakon smrti Marije I, njen udovac, španski kralj Filip II, želio je oženiti Elizabetu i tako zadržati titulu engleskog kralja, koja mu je bila zagarantovana samo za vrijeme Marijinog života. Ovaj plan je bio odmah osuđen na propast, ne samo zbog Elizabetine nevoljkosti da se odrekne protestantizma, već i iz istog razloga iz kojeg je valjanost braka između Henrika VIII i Katarine Aragonske bila upitna; crkveni zakoni sprječavali su osobu da sklopi brak sa muževim bratom ili ženinom sestrom, što je bio slučaj sa Filipom i Elizabetom.

Bez obzira na nevoljkost da se uda, Elizabeta je tajno flertovala sa svojim mladim savjetnicima, pogotovo oženjenim Robertom Dudleyem.^[6] Dudley je bio njen prijatelj iz djetinjstva, a kada se između njih počela javljati romansa 1559. godine Dudley je već bio oženjen. Dvorom su se širili glasine da tada dvadesetpetogodišnja kraljica spava sa Dudleyem.^[4] William Cecil, Elizabetin najuticajniji savjetnik, jasno je izjavio da ne podržava vezu. Veliki skandal izbio je kada je Dudleyeva supruga, Amy Robsart, pronađena mrtva pod sumnjivim okolnostima 1560. godine.^[1] Danas se smatra de je umrla od raka dojke, ali u trenutku njene smrti mislilo se da ju je ubio Dudley kako bi oženio kraljicu.^[1] Tokom nekoliko mjeseci Elizabeta je ozbiljno razmišljala o udaji za Dudleya, ali je na kraju tu pomisao ostavila po strani. Dudleyu je dala titulu grofa od Leicestera, a njihov odnos se vremenom vratio na nivo snažnog i trajnog prijateljstva. Dudley je umro 1588. godine, a nakon Elizabetine smrti petnaest godina poslije, kod nje je nađena njegova poruka označena kao njegovo posljednje pismo.^[4]

Elizabeta jeste ozbiljno razmatrala bračne pounude nekih muškaraca, ali je svoj mogući brak smatrala dužnošću, a ne radošću. Još prije dolaska na tron, za vrijeme sestrine vladavine, savojskom vojvodi je preko rođaka poslala poruku o svojoj zainteresovanosti za njega, ali nije dobila odgovor.^[4] Najbliže što se približila udaji bila je ponuda Franje, vojvode od Anžuja, sina francuskog kralja Henrika II i Katarine Medici, ali ovu ponudu je 47-godišnja kraljica odbacila nakon tri mjeseca udvaranja. Na pritiske parlamenta da se uda odgovorala je kako će radije "biti neudata prosjakinja, nego udata kraljica". Kada se Elizabeta 1562. godine razboljela od boginja, parlament je prihvatio činjenicu da će njihova kraljica umrijeti neudata, pa su je molili da bar imenuje nasljednika. Elizabeta je i to odbila uraditi, plašeći se da bi izabrani nasljednik mogao ugroziti njeno pravo na tron.^[4] Zbog ovih propusta je u određenim trenucima smatrana i neodgovornom.^[8]

Elizabeta je kao usidjelica stvorila svojevrstan kult djevičanstva. U poeziji i likovnoj umjetnosti prikazivana je kao boginja češće nego kao normalna žena.^[8] Nosila je perike i tešku šminku.^[6] U to doba metafora, Elizabeta je često govorila kako je "udata za svoje kraljevstvo", te u javnim govorima svoje podanike spominjala kao "svoje muževe".^[8]

Dok je ona odgađala svoju udaju, parlament i ostatak kraljevstva su nagađali ko će biti njen mogući nasljednik. Postojale su dvije moguće linije nasljeđivanja, i to prema dvije sestre kralja Henrika VIII, mlađoj - Mary, i starijoj - Margareti. Po mlađoj sestri linija je vodila prema Katherine Grey, sestri zbačene i pogubljene kraljice, Jane Grey. Katherine je umrla nedugo nakon što je predložena za nasljednicu. Druga je linija vodila prema Stuartima, potomcima starije Henrikove sestre. Margareta je bila nana škotske kraljice, Mary I, koja je pogubljena Elizabetinom odlukom. Na taj način je sin Mary - James VI, kralj Škota i Elizabetino kumče, ostao posljednji u nasljednoj liniji.

Zadnje godine Elizabetine vladavine obilježene su slavnim umjetnicima Christopherom Marloweom, Williamom Shakespeareom i Benom Jonsonom, osvajanjem i kolonizacijom Sjeverne Amerike i jačanjem engleske pomorske flote, a time i velikim razmahom trgovine. Elizabeta je 1600. osnovala Britansku istočnoindijsku kompaniju, a njena tolerantna i prosvijećena politika dovela je do procvata filozofije i nauke.

Kako je mogućnost njene udaje umirala, tako se mijenjala i javna slika o Elizabeti; sada se naglašavala njena djevičanska čistoća. Na portretima je prikazivana mnogo mlađa i ljepša nego što je tada bila - oćelavila je, a boginje su joj uništile kožu. Što je više njena ljepota nestajala, to su je njeni dvorjani i dvorski slikari više hvalili.^[4]

Sama Elizabeta bila je obuzeta melanholijom, postala je cinična i potpuno se osamila. Zdravlje joj je bilo zadovoljavajuće sve do jeseni 1602. godine, kada pada u depresiju zbog naglih smrti bližih prijatelja. Tuga uzrokovana gubitkom prijatelja dosegla je svoj vrhunac u februaru, kada joj umire rodica i vrlo bliska prijateljica, grofica Catherine Carey. Povukla se u palaču Richmond gdje je provela svoje posljednje dane. Šezdesetdevetogodišnja kraljica umrla je u ranim jutarnjim satima, između dva i tri sata nakon ponoći, dana 24. marta 1603. godine, nakon 44 godine na tronu. Njeni ministri počeli su se pripremati da Jamesa VI Škotskog proglase kraljem Engleske. Dok se kočija sa Elizabetinim tijelom vozila kroz London prema Westminsterskoj opatiji, gdje je Elizabeta sahranjena 28. aprila, ljudi su, prema opisu Johna Stowa, sa nevjericom izlazili na ulice i prozore posmatrati kraljicu na njenom posljednjem putovanju.^[9] Elizabeta I sahranjena je u Westminsterskoj opatiji. Na grobu koji dijeli sa svojom sestrom, Marijom I, zapisano je na latinskom: "Zajedno na tronu i u grobu, ovdje ležimo mi, dvije sestre, Elizabeta i Marija, nadajući se uskrsnuću."^[10]

Proglašenjem Jamesa VI Škotskog Jamesom I Engleskim, sa historijske i dinastičke scene u Engleskoj sišla je Dinastije Tudor, a englesko prijestolje zauzeli su članovi Dinastije Stuart.

Kraj rata sa Španijom i smanjenje poreza naveli su neke ljude na lagano olakšanje u trenutku Elizabetine smrti.^[4] Većina će, međutim, već dvadeset godina nakon njene smrti osjetiti nostalgiju za zlatnom elizabetanskom erom; vladavinu Jamesa I obilježavala je koruptiranost dvora i poklanjanje pažnje dvorskim aferama i intrigama, na štetu državnih poslova.^[1] Dok je Elizabeta smatrana heironom od strane protestanata, isti su Jakova, čiji su roditelji bili katolici i koji je uvijek simpatisao katolike, gledali sa velikim nepovjerenjem. Elizabetina vladavina smatrana je idealom saradnje između parlamenta, Crkve i same Krune.

Slika koju su početkom 17. vijeka sačinili njeni protestantski simpatizeri pokazala se trajnim i uticajnim opisom Elizabete. Sjećanje na Elizabetu oživljavano je za vrijeme Napoleonovih ratova, kada se nacija opet našla na rubu invazije, u istoj situaciji koju je vijekovima prije prouzročila Marija I udavši se za španskog kralja, a razriješila Elizabeta. Na uspješnost Elizabetine ideologije podsjećano je i tokom viktorijanske ere, kao dio propagiranja britanskog imperijalizma koji je razvila kraljica Viktorija.^[4] Sredinom 20. vijeka Elizabeta je postala romantičarski simbol otpora stranim silama. Papa Siksto V o Elizabeti je rekao: "Ona je samo žena, samo gospodarica polovine ostrva, a opet sebe čini strahom Španije, Francuske, Carstva, sviju."^[1][6]

Današnji historičari međutim, Elizabetu gledaju u nešto kompleksnijem svjetlu. Iako proslavljena pobjedom nad Filipovom "Nepobjedivom armadom", Elizabetina vojska pretrpila je neke ozbiljne poraze na kopnu, u što spada gubitak posljednjeg kopnenog komadića engleskog teritorija. Kritičari se osvrću i na Elizabetinu nepovjerljivost pri vojnom i finansijskom pomaganju protestantskih zemljama na kontinentu, u cilju odbrane njene vjere od Habsburgovaca.^[4] Iako slavljena kao heroina protestantskih naroda, sama Elizabeta se nije nikada odrekla svih katoličkih običaja.^[1] Elizabeta je čvrsto vjerovala da je vjera ljudi njihova privatna stvar i nije željela, kako je to Francis Bacon citirao, da "gradi prozore u ljudska srca i njihove tajne".^[4]

Elizabeta I je bila prvi Tudor koji je priznao da monarh vlada uz saglasnost naroda, te je uvijek blisko sarađivala sa parlamentom i povjerljivim savjetnicima, što je bio stil vladanja koji su njeni nasljednici propustili pratiti.

Ovo je dio spiska djela baziranih na životu Elizabete I.

Elizabeta I je tema brojnih likovnih, dramskih, filmskih i muzičkih djela koja uglavnom nisu historijski vjerodostojna. Nijedan engleski, škotski niti britanski monarh nije bio tema više filmskih i televizijskih djela od Elizabete I.^[11][12] Navedena su samo djela u kojima je Elizabetin lik značajan.

• Elizabeta I je, kao i njen otac, bila nadaren pjesnik. Njena djela su skupljena i objavljena pod naslovom Elizabeth I: Collested Works.
• Brojni portreti koji su veličali Elizabetu I preživjeli su do danas. Njene godine su skrivane, a njeno djevičanstvo je slavljeno.
• Elizabeta I je lik u drami Maria Stuart napisanoj 1801. godine od strane autora Friedricha Schillera.
• Elizabeta I je lik u romanu Kenilworth, kojeg je 1821. godine objavio Walter Scott. Roman govori o tragičnoj sudbini Amy Robsart, prve supruge Roberta Dudleya.
• U operi Geatana Donizettia, Maria Stuarda iz 1834. godine, Elizabeta je jedna od glavnih likova.
• Ledi Elizabeta Tudor je jedna od sporednih likova u romanu Kraljević i prosjak, autora Marka Twaina.
• Maxwell Anderson dramatizirao je događaje iz Elizabetinog života u dvijema svojim najpopularnijim komadima, Elizabeth the Queen (1930. godine) i Mary of Scotland (1933. godine).
• Benjamin Britten napisao je operu Gloriana koja opisuje odnos između Elizabete i grofa od Essexa. Opera je bila namjenja za krunidbu kraljice Elizabete II, održanu 1953. godine.

Elizabetu I su glumile:

• Sarah Bernhardt u kratkom njemom filmu Les Amours de la reine Élisabeth iz 1912. godine. Film prikazuje Elizabetinu aferu sa grofom od Essexa;
• Maria Koppenhöfer u njemačkom filmu Das Herz der Königin o Mariji I Škotskoj 1940. godine;
• Jane Wenham u BBC-jevoj seriji An Age of Kings iz 1960. godine;
• Judith Anderson u seriji Elizabeth the Queen, adaptaciji drame Maxwella Andersona iz 1968. godine;
• Glenda Jackson u BBC-jevoj seriji Elizabeth R iz 1971. godine. Za ulogu Elizabete I dobila je dvije Emmy nagrade;
• Cate Blanchett u filmu Elizabeth iz 1998. godine i u filmu Elizabeth: The Golden Age iz 2007. godine. Za ulogu u oba filma nominirana je za nagradu za najbolju glumicu;
• Judi Dench u filmu Zaljubljeni Shakespeare iz 1998. godine i dobila nagradu.
• Helen Mirren u miniseriji Elizabeth I iz 2005. godine.

Elizabeta I na Wikimedijinoj ostavi

• Queen Elizabeth I; Biography, Portraits, Primary Sources Arhivirano 2015-03-03 na Wayback Machine-u
• Queen Elizabeth I
• Queen Elizabeth I (1533-1603)