Surinamska književnost

Književnost Surinama uključuje sve usmene i pisane tekstove i druge komunikacijske izraze (interakcije) na jednom od jezika Surinama, koji imaju aspekt književnosti. Ovi izrazi igraju ulogu u procesu formiranja tradicija koje čine narodni identitet Surinama. Pojam surinamske književnosti svakako uključuje toliko usmeno prenošenu (oralnu) književnost koliko i pisanu književnost. Usmena književnost je i dalje izuzetno vitalan i autentičan oblik izražavanja. Utjecaj usmene kulture je neophodan u pisanoj književnosti Surinama. Prva domaća pisana surinamska književnost pojavila se krajem 18. stoljeća.

Književnost
Osnovni oblici
Roman Pjesma Drama Kratka priča Pripovijetka
Osnovni žanr
Epika Lirika Drama Romansa Satira Tragedija Komedija Tragikomedija Autobiografija Memoari Dnevnik
Mediji
Performans (predstava) Knjiga
Tehnike
Proza Stih
Historija
Drevna (grčka, rimska) Srednjovjekovna (bizantska, latinska) Renesansna Barokna Moderna (18. 19. 20. 21.)
Književnost po jezicima i porijeklu
albanska arapska armenska bjeloruska bosanskohercegovačka bugarska crnogorska češka danska engleska (američka) francuska hebrejska grčka hrvatska indijska irska italijanska japanska kineska mađarska makedonska njemačka perzijska poljska portugalska ruska slovenska surinamska srpska španska švedska turska ukrajinska vietnamska
Rasprave
Kritika Teorija Časopisi
p r u

U Surinamu se koriste dvadeset i dva jezika, od kojih se neki koriste isključivo u neknjiževnim situacijama, na primjer u vjerskim ritualima. Tri glavna književna jezika su

• Nizozemski ili Surinamski nizozemski – službeni državni jezik, ali i maternji jezik za sve više ljudi;
• lingua franca (Sranantongo ili Sranan) – jezik koji se pojavio tokom ropstva. Jezik povezivanja robova koji su govorili različite afričke jezike i njihovih robovlasnika, jezikom govori većina Surinamaca;
• Sarnami, jezik hindustanskog stanovništva.

Nizozemski se najčešće koristi u prozi. U poeziji, Nizozemski i Sranantongo se međusobno drže u ravnoteži, dok je Sarnami postao važan tek relativno nedavno, nakon 1977. godine. Surinamsko-javanski, jezik treće najveće grupe stanovništva, piše se samo sporadično, dok su usmeni književni izrazi na tom jeziku na rubu potpunog nestanka.

Drugi jezici koji se govore su Hakka kod Kineza, Maroon jezici kao što su Ndyuka i Saramaccan i razni jezici autohtonih naroda. Sve ostale jezike (i neke autohtone) govori najviše nekoliko stotina ljudi. Sa prilivom imigranata iz Brazila, portugalski je postao i kolokvijalni jezik ove grupe.

Usmena književnost ima estetsku funkciju i funkcionira u holističkom okviru : razlika između svetih i profanih tekstova, između zabave i pouke, često je manje oštra nego u zapadnim kulturama. Postoji složen odnos između statusa i strukture usmenog teksta i načina na koji je tekst predstavljen. Ritualna izvedba je od velike važnosti i tekstovi su gotovo uvijek dio veće cjeline sa pjesmom i igrom.

Najstariji stanovnici Surinama su Indijanci, odnosno starosjedioci. Dvije najveće grupe su Kari'na (ili Karibi) i Lokonon (ili Arowaci) koji, poput manjeg plemena Waraua, žive u primorskom području. Tarëno (ili Trio), Wayana i Akuriyo žive duboko u unutrašnjosti, nedaleko od brazilske granice. Svaki od ovih naroda ima svoje žanrove priče, žanrove pjesama i poslovice. Priče i pjesme sa posebnom magičnom moći poznate su po pyjai, šamanu koji igra ključnu ulogu među svim narodima. Priroda i natpriroda, čovjek i životinja čine neraskidivo jedinstvo za autohtone ljude. Priče su između ostalih sačuvali Nardo Aluman, A. C. Cirino, Ririhpë, Emelina Sabajo, Tëmeta Wetaru i Fillia Afosoe.

Afro-Surinamci, potomci robova dovedenih iz Afrike, dijele se na marune (Marrons, u unutrašnjosti) i kreole (u gradu i primorju). Njihova usmena kultura je pod jakim uticajem wintija, afro-surinamske religije i načina života. Od šest Maroon naroda, Saamaka i Ndyuka su najveći. Manji su Matawai, Paamaka, Aluku (ili Boni) i Kwinti. Svaki od ovih naroda ima svoje priče, pjesme, igre, poslovice i zagonetke, a pričanje, pjevanje i igranje uvijek imaju posebne oblike. Među Kreolima, Anansitorisi čine poseban žanr: priče naslijeđene iz Afrike o pauku Anansiju, koji je postao posebna identifikacijska figura tokom surovog ropskog perioda i još uvijek je vrlo popularan u raznim oblicima. Dva važna kreolska pripovedača bili su Aleks de Dri i Hari Džong Loj.

Sveti plesni ritual Kreola naziva se wintipré (igra duhova). Osim toga, postoje različiti oblici profanih igara, koje sadrže sve elemente kreolskog otpora protiv kolonijalnog tlačitelja. Srna (Doe) je dramatizirana predstava sa fiksnim likovima i već je izvođena kao velika muzička komedija u doba ropstva; lobisingi i laku su kasnijeg datuma.

Kasnije imigrantske grupe su također donijele svoje kulturno naslijeđe i dale mu svoj vlastiti surinamski izgled tokom godina.

U hindustanskoj kulturi, drevne religijske ideje i drevni veliki epovi kao što su Rámáyana i Mahábhárata i dalje igraju važnu ulogu. Godišnje predstave Ramlile („Ramine igre”) nailaze na veliku publiku. Konkretni život počeo je ostavljati tragove na brojnim pričama, dramama i pjesmama tijekom tiskarskog razdoblja i kasnije. Muzički stil Baithak gáná je postao veoma popularan, na početku je bio pratnja kazališnim predstavama te je se postepeno razvio u zaseban žanr sa surinamskim tekstovima. Radnici pod ugovorom sa Jave također su svojim kulturnim izrazima dali surinamsko ruho, što je svojim pričama pokazao pripovedač Toepon Semoedi. Surinamsko-javanska kulturna baština također se manifestirala u pjevanju, wajangu („igra sjenki”), kazalištu, kabareu i plesu (jaran képang, „konjski ples”). Ostale narodne skupine (Kinezi, Libanonci, Jevreji) su manje naglašeno prisutne u spektru Surinama sa svojim vlastitim manifestacijama kulture.

Prvi susreti sa najstarijim stanovnicima Gvajane, »Indijancima«, proizveli su mnogo mitoloških slika. Bez sumnje, najraniji putopisni izvještaji doprinijeli su vjerovanju u zlatno jezero Parima (Eldorado) i time povećali privlačnost ovog područja za one koji su tražili sreću u Novom Svijetu.

Tek potkraj 17. stoljeća dugotrajni sukobi između europskih sila doveli su do privremenog primirja, kada je mirom u Bredi 1667. godine teritorij današnjeg Surinama i velik dio Gvajane pao u ruke Republike Ujedinjene Nizozemska. Rubovi zemlje Surinam, toliko aproksimativni da o njima se ponekad jednostavno mašta, su još uvijek proizlazili samo iz europskih izvora, prije svega nizozemskih, koji dakle čine prvu klicu prve faze razvoja surinamske književnosti. Još ne možemo govoriti o pisanoj »surinamskoj« književnosti: imamo izvještaje, dnevnike, pamflete i pjesme mornara svih vrsta koji su tekstualni svjedoci jednog kolonijalnog društva u nastajanju. U tekstovima se još ne postavlja pitanje robova, za tadašnje društvo bilo je uvriježeno mišljenje da su Afrikanci predodređeni za ropstvo (v. Atlantska trgovina robljem). Ne možemo još govoriti o belestrici u ovom radoblju, mada se već u nekim tekstovima, poput dnevnika Elisabeth van der Woude iz 1676. godine, ne može poreći određena estetska kvaliteta.

Tijekom 18. stoljeća česti su bili napadi odbjeglih robova na društvo plantažera i na plaćene žandare namijenjene protiv njih. Takvi događaji se spominju u raznim opisima zemalja svijeta, ali uglavnom tri neholandska autora su postavila Surinam na mapu robovskog društva: Aphra Behn, Voltaire i John Gabriel Stedman. Oni su stvorili sliku Surinama kao izuzetno okrutne robovske kolonije, iako nije uvijek moguće utvrditi jesu li svoj utjecaj vršili direktno ili putem kasnije historiografije J. J. Hartsincka, Woltera van Hoëvella ili Juliena Wolbersa. Na primjer, Behnin proto-roman „Oroonoko, ili kraljevski rob” iz 1688. nije preveden na nizozemski prije 20. stoljeća. To ne mijenja činjenicu da je stvaranjem plemenitog roba „Oroonoka” autorica stvorila arhetip za sve vrste „plemenitog roba” u kasnijoj beletristici. Izveštaj pod naslovom „Pripovjedanje o petogodišnjoj ekspediciji protiv pobunjenih crnaca u Surinamu” škotskog kapetana Stedmana^{[α 1]} iz 1796. godine ostavio je, zajedno sa mnogim gravirama („fotografije“ tog vremena), svoj trag na prikaz ropstva u mnogim prozama 19. vijeka.

Dvije kolonijalne ličnosti napisale su značajna djela o surinamskoj koloniji: velečasni Johann W. Kals i guverner Jan Jacob Mauricius. Nijedan on njih nije se suprostavljao samom ropstvu, ali su se protivili ekstremnim formama toga sistema i mutnim nacrtima koje su sprovodili klike vlasnika plantaža. U svojoj satiričnoj drami „Surinamski život” (Het Surinaamsche Leeven, 1771) nepoznati autor pod pseudonimom „Don Experientia” je obradio sliku jednog društva u kojem je vladala pohlepa (rapaille^{[α 2]}) i gdje je se jedino računala težnja za profitom. Prosvjetiteljsko razmišljanje je postepeno dovelo do drugačije slike plantažnog društva. Crnac nije više predstavljao jedino necivilizovanog divljaka. Anonimna „Povijest jednog crnca” (Geschiedenis van een neger) iz 1770. godine stvorila je ličnost dobrog gospodara, lik koji će Elisabeth Maria Post razviti u „Reinhartu” (1791-1792), epistolarnom romanu odnosno prva fikcija na nizozemskom u kojej su detaljno obrađena kolonijalna pitanja.

Crnac nije bio protagonist ni u jednom od ovih tekstova. Kazališna predstava „Mislilac” (De denker) iz 1774. je uvela crnački pogled unutar perspektive u navedenoj „Povijesti jednog crnca”, dajući riječ Afrikancu koji je suptilno kritizirao izrobljivački sustav. No, djelo vjerovatno nastaje iz pera jednog bijelca. Zaseban slučaj predstavlja Quassie van Timotibo, pisac čija je erudicija izazivala mnoga divljenja. Timotiba su dugo smatrali sumnjivom pojavom zbog saradnje sa kolonijalnim silama, a sada se sve više doživljava kao personifikacija ujedno inteligentnog i brutalnog otpora protiv sustava koji je želio da ga porobi.

Sa prosvjetiteljstvom, ropstvo je po prvi put na tlu kolonije postalo važna tema u pisanoj nizozemskoj književnosti (vidi na pr. Kakera Akotie^{[α 3]}). Posljednje decenije 18. stoljeća dovele su pisanu književnosti o Surinamu do važnog račvanja na putu. U tom razdoblju mogu uočiti prvi koraci ka autohtonoj surinamskoj književnosti, iako će Nizozemska još dugo ostati važna referentna točka za maštu i kulturni život.

U posljednjoj četvrtini 18. vijeka, Surinam kao nizozemska pokrajina doživio je procvat. Činjenica da je došlo do kulturnog preporoda može se objasniti različitim faktorima: stvaranjem stalnog stanovništva, povećanjem međurasnih kontakata, jačom kontrolom plantažne privrede iz Paramariba i snažnom orijentacijom prema Europi u kojoj je prosvjetiteljstvo dalo pokretačke poticaje za intelektualni život. Ovo posljednje je posebno ostavilo tragove u koloniji, gdje su kulturnom životu doprinijeli uglavnom Jevreji. Oni su premjestili svoj kulturni centar iz Jodensavannea u Paramaribo, osnovali svoja udruženja, ali zanimljivo je da su također bili dio svih nežidovskih pjesničkih društava. Iz te sredine nam ostaje nekoliko važnih historijskih izvora, na primjer Essai historique sur la colonie de Surinam (1788) autora Davida Nassyja^{[α 4]}.

Najraniji izvještaji o scenskim nastupima datiraju iz ranih 1870-ih. Kršćani i Jevreji su uglavnom izvodili iste europske drame i farse, ali je svaki imao svoje kazalište i kazališnu grupu, a najčuvenija družina je jevrejska De Verreezene Phoenix („Uskrsli feniks”). Značajni lingvistički rezultati postignuti su na području autohtonih i kreolskih jezika, ali osim nekoliko tekstova na „crnačkom engleskom” (sranan), svi ti tekstovi napisani su za misionarske svrhe. Iz nekih oglasa za licitaciju knjiga može se vidjeti da su mnogi koji su pripadali višim slojevima imali velike zbirke knjiga. Mogućnosti za obrazovanje su rasle, iako ne spektakularno. Wolphert J. B. Matroos je pokrenuo prvu štampariju 1772. godine, a dvije godine kasnije počeo je izdavati prve novine Weekelyksche Woensdaagsche Surinaamse Courant. Nakon toga slijedi nekoliko drugih listova, među kojima De Surinaamsche Nieuwsvertelder (1785-1793) je se isticao sa svojim oštrim satiričnim komadima. Surinaamsche Courant, prvi put objavljen 1790. godine, nastavit će postojati u raznim izdanjima sve do 1883. godine. Pravih knjižara još nije bilo, ali je 1783. godine otvorena prva javna biblioteka.

Društveni život je cvjetao kao nikada prije: lože slobodnih zidara nicale su kao gljive, osnovane su naučne „koledžije” (collegies) i razna književna društva, uključujući De Surinaamsche Lettervrinden, koja je objavila četiri zbirke Letterkundig Uitspanningen. U krugovima ovog posljednjeg društva nalazimo tri najupečatljivija muškarca: Jacob Voegen van Engelen, izdavač časopisa De Surinaamsche Artz; Hendrik Schouten, autor manjeg broja satiričnih stihova; te autor sa najvećim opusom: Paul François Roos. Nemamo još uvijek traga autora žena iz ovog vremena.

Neki od tekstova spomenutih autora su još uvijek laki za čitanje, bilo zbog njihove satirične snage (Voegen van Engelen, Schouten), bilo zbog živopisnog opisa (Roos). U duhu sva trojica su još uvijek bili predstavnici kolonijalnog društva čiji su plodovi išli u njihovu rodnu zemlju, Nizozemsku. Ali sva trojica su pokazala i posebnu privrženost svojoj novoj zemlji, prva dva kritičnija od prethodne, čije su ružičaste slike zasigurno snažno iskrivile robovsku stvarnost. Sva trojica nisu odselila i umrla su u Surinamu. Oni su značajno doprinijeli tome da po prvi put u historiji Surinama možemo govoriti o živopisnom književnom životu i stvaranju pravog književnog kruga. Ne-bijelci su ostali potpuno izvan ovoga.

U devetnaestom vijeku, Nizozemska je bila najvažniji orijentir za kulturnu Surinama. Međutim, iz Nizozemske se na Surinam i dalje gleda sa ekonomske perspektive. Sve do „Zakona o obrazovanju” iz 1878. (Volkspetitionnement), „domovina Holandija” nije imala ikakav civilni nacrt na tlu kolonije.

Društvo u kome je u velikoj mjeri vladala kolonijalna cenzura nije bilo plodno tlo za velike poticaje u prvoj polovini vijeka, iako su pojedinci povremeno oživljavali književni život. Na primjer, Hendrik Charles Focke je najvjerovatnije autor izvanrednog „Eseja o crnačko-engleskoj poeziji” (Proeve van Neger-Engelsche Poëzy, sa podnaslovom Njoe-jaari-singi Voe Cesaari) iz sredine 1930-ih. Focke je bio i jedan od najaktivnijih članova „Društva za dobrobit opću dobrobit” (Maatschappij tot Nut van 't Algemeen), glavni pokretač intelektualne aktivnosti u prvoj polovini stoljeća, te autor prvog tiskanog „Crnačko-engleskog rječnika” (1855). Od 1838. do 1839. J. J. Engelbrecht je izdavao široki kulturno-društveni mjesečnik De colonist, koji je u svojih petnaest brojeva sadržavao zanimljiva refleksivna djela.

E. A. Jellico van Gogh i Eleazar Soesman su vjerovali da je koloniji bilo potrebno jedno književno društvo tako da su 1853. u Paramaribu osnovali „Vježbanje stvara znanje” (Oefening kweekt kennis). Društvo je 1856. objavilo godišnjak s proznim djelom prolazne umjetnice Christine van Gogh koji je bio eksplicitno povezan s kršćanskim moralom. Jellico van Gogh je bio prvi koji je svoju psihološku novelu Zlatni ključ smjestio u koloniju u surinamskoj književnosti.

Velečasni Cornelis van Schaick, koji je boravio u Surinamu od 1852. do 1861. godine, pokazao se kao energičan publicista sa člancima u surinamskim novinama „Zbirka poezije za surinamsku omladinu” (Dichtbundeltje voor de Surinaamsche jeugd) i romanom De manja, izvanrednim po svojim progresivnim idejama. Van Schaick i Focke bili su među osnivačima časopisa West Indies (1854-1858), koji se pokazao kao dostojan nasljednik De colonista. Programski stavovi o književnosti tu se ne nalaze, kao što odsustvo refleksije o onome što je napisano pokazuje vakuum u celom devetnaestom veku. Charles Landré i F. A. C. Dumontier, obojica također urednici West Indies, pokrenuli su inicijativu 1857. da osnuju Surinaamsche Koloniale Bibliotheek, koja će biti najvažnija biblioteka u Surinamu tokom jednog stoljeća.

U doprinosima E.A. Jellica van Gogha i E. Soesmana u Godišnjaku iz 1856. može se uočiti kasna veza sa romantizmom, ali glavni međunarodni književni pokreti očigledno nikada nisu bili dovoljno moćni da bi stigli do Surinama i suprostavili se amazonskoj struji. U surinamskome kulturnom tkivu, drastične promjene pogleda na književnost u 19 stoljeću i nova težina koju je dobila ličnost pisca su prošle prosto nezapažene. Bilo je dobronamjernih društava i loža, ali nije bilo „retoričkih komora” (rederijkerskamers) koje bi mogle preuzeti međunarodnu debatu i dati joj zamah.

Kazališna scena kroz čitavo stoljeće pokazuje izuzetnu aktivnost. U prvim decenijama za kazališnu ponudu bile su odgovorne kompanije Tussen Kweekt Kunst i De Verreezene Phoenix . Grupa se odvojila od posljednje kompanije, koja je nastavila pod imenom Theatre Graave Straat. Nakon perioda slabosti 1930-ih, pozorišna družina Thalia otvorila je vrata svog novog pozorišta 1840. Pretežno jevrejska kompanija krenula je u slavnu historiju, koja će biti obilježena od 1853. godine neprekidnim borbama oko propadanja i restauracije njene zgrade. Program je skoro uvijek bio europske prirode. Umjetnost kazališnog „pisanja” surinamskog porijekla izrazito je okarakterizirana svojim diskontinuitetom u 19. stoljeću. Poznato je nekoliko originalnih predstava, kao i mali broj adaptacija europskog kazališnog materijala.

U Nizozemskoj je rasprava o abolicionizmu bjesnila od ranog 19. stoljeća. Ali kada se ravnoteža uzme u prvu polovinu stoljeća, čini se da niti jedan veći, utjecajni tekst nije bio posvećen ropstvu u Surinamu. Ne postoji nijedna vodeća knjiga koja je uspjela skrenuti pažnju šire javnosti na zlostavljanja u zapadnoindijskim kolonijama, a kamoli djelo koje je materijalno uticalo na javno mnijenje. Tek kada je Wolter Robert Baron van Hoëvell objavio svoje „Robove i Slobodnjake prema holandskom zakonu” 1854. godine, činilo se da je veća pažnja javnosti u Nizozemskoj došla do situacije koja je već bila stvar prošlosti na prekomorskim teritorijama većine drugih kolonijalnih sila.

Ukidanje ropstva 1863. prvo je dovelo do oživljavanja novinarstva. Najveći dobitak stoljeća bilo je širenje obrazovanja: na početku je postojalo samo nekoliko privatnih škola za bijelce i mulate iz viših društvenih slojeva, 1876. postojale su brojne škole i uveden je zakon o obrazovanju koji je proglasio opšte obavezno obrazovanje. U godinama nakon ukidanja ropstva, ponovo se pojavio niz posebnih pisaca. Kwamina (pseudonim Alexandra Lionaronsa) napisao je izvanredne romane smještene u njegovo stoljeće. „Jetta” (1869) i „Nanni ili Plodovi predrasuda” (1881) smješteni su u okruženju plantaža u propadanju i koloniji koja se orijentira na drugačiji ekonomski sistem. U tu svrhu, Kwamina je prvi put u surinamskoj književnosti uveo glavnu figuru poznatu iz karipske književnosti: mulata. On se zalaže za humane uslove za radnike, ali se njegov pogled na svet suštinski ne razlikuje od pogleda nizozemskih kolonijalnih pisaca pre njega.

Ipak, Kwamina je bio rođeni Surinamac iz stare surinamske porodice i njegovo djelo – na nizozemskom sa dijalozima na „crnačko-engleskom” (Neger-Engelsch) – treba smatrati jednako dijelom surinamske književnosti kao i djelo matawai-marron autora Johannesa Kinga. Napisao je tisuće stranica proze na srananu, uključujući niz senzacionalnih vizija. Svojim putopisnim izveštajima i dnevnicima King je pokazao da je evanđeoski nadahnut kao i većina pisaca njegovog veka.

Dio kolonije Surinam koji se može ubrojati u književnu urbanu kulturu, doživio je preporod kulturnog života nakon 1890. godine, kakav je poznavao samo jedan vek ranije. Premda se taj procvat razvio gotovo isključivo u granicama Paramariba, viša klasa („betere klasse”) nije se više sastojala od samih bijelaca, nego je se znatno proširila, mada su trenutno nove grupe doseljenika iz Britanske Indije i Jave ostale potpuno izvan toga.

Moderna tehnologija je debitovala u glavnom gradu električnom uličnom rasvjetom, telegrafskim priključcima i prvim filmovima. Poboljšan kvalitet štampe; uglavnom je štamparija/izdavač H. B. Heyde osmislila čitav niz zanimljivih knjiga. Bibliotekarstvo je raslo eksponencijalno i, kao i novinarski život, razvijalo se otprilike na tri puta: evanđeoski, katolički i neutralni. Pojavile su se brojne novine koje su svojim međusobnim debatama oživjele pivaru; Nieuwe Surinaamsche Courant je obično imao cijelu stranicu sa surinamskim izvještavanjem u odjeljcima kao što su „Gradske vijesti” i „Vijesti o umjetnosti i pismu”. Pojavile su se konture ozbiljne dramske i književne kritike, uključujući i neke razmjene ideja o funkciji kritike, čemu je doprinijelo i jedno od mnogih novih čitalačkih udruženja svojim časopisom Kennis Adelt. U gotovo svim novinskim recenzijama, bez obzira na naziv novina, zadržana je kombinacija etičkog standarda u pogledu teksta sa umjetničkim sudom o glumi. Vodeći princip je i dalje bio ono što se u Nizozemskoj mislilo na ovom području. Oni koji su željeli aktivno održavati kontakt sa svim nizozemskim, ujedinili su se u Surinamsku grupu Algemeen Nederlandsch Verbond, osnovanu 1898.

U međuvremenu, Surinam se za Nizozemsku pomaknuo još dalje na periferiju Kraljevine Nizozemske nego što je to uvijek bio. Iako je Jan de Liefde u svom izvanrednom kratkom romanu Povijest kankantriebooma iz 1891. godine ukinuo stereotipni način opisivanja kolonijalne povijesti Surinama, slika Surinama i Surinamaca u nizozemska književnosti bila je dosljedna u cijelosti - a svakako i u misionarskoj literaturi. - i dalje se drži starih šematizacija, da ne kažem rasističkih klišea. Za čitajuće Surinamce koji su se vidjeli u ogledalu te lektire, to svakako nije imalo pozitivan učinak na ispravljanje njihove slike o sebi. Snažno holandsko-centrična kulturna politika nakon 1876. svakako nije pomogla. U ranim godinama 20. vijeka, nekoliko spisa kao odgovor na opadanje plantažne poljoprivrede imalo je tendenciju da na devetnaesti vijek gleda sa određenom nostalgijom. U memoarskim djelima Johana Georga Spalburga, Egberta Jacobusa Bartelinka, Alexandra Willema Marcusa i Jacquesa Samuelsa, propadanje poljoprivredne kolonije izaziva jadikovanje o „dobrim starim vremenima”.

Ipak, postoje i pojave koje se mogu uočiti vrlo postepene mentalne preorijentacije. Zbog nedostatka diplomatije guvernera De Savornina Lohmana, vidimo jačanje osjećaja zemlje, što je izraženo u brojnim prigodnim pjesmama. Materijal za novu maštu pronađen je u surinamskoj istoriji i surinamskom narodnom životu, često delu realistične prirode. Tri ličnosti su na poseban način dale svoj doprinos književnom životu. Uz Matrozenrozen (1915), G. G. T. Rustwijk je objavio prvu zbirku pjesnika rođenog u Surinamu. J. G. Spalburg objavio je prvu surinamsku zbirku proznih skica Bruine Mina de koto-missi (1913). Sa Een Beschavingswerk (1923), objavljenom pod imenom Ultimus, Richard O'Ferrall je napisao prvi surinamski roman à clef, satiričnost teksta čini ga izuzetnom knjigom svog vremena. Rad sve trojice još uvijek nosi brojna sjećanja na ropski period i poljoprivrednu ekonomiju, ali sva trojica gledaju i dalje. Kao predstavnici racionalnosti i modernosti, doprinijeli su podmlađenom intelektualnom životu svojih dana.

Orijentacija prema Nizozemskoj je dalje snažno kontradiktorna u radu petorice Surinamaca koji su objavljivali nakon 1900. Henri François Rikken objavio je tri velika i najčitanija istorijska romana u serijskoj formi u De Surinameru (uključujući roman Codjo, piroman (Codjo, de brandstichter)) i tako se pokazao kao najtalentovaniji pisac svog vremena. Jacques Samuels napisao je seriju proznih djela koja su prikupljena tek 1946. u Sketches and Types iz Surinama. Johann F. Heymans sa svojim istorijskim romanom Suriname als ballingsoord of Wat een vrouw vermag (1911), Egbert Jacobus Bartelink sa uspomenama na plantaže, A. W. Marcus sa poezijom i govorima i nekoliko pisaca naturalističkih skica u De Surinameru takođe su ostavili za sobom književnu produkciju koja očito ima svoj vlastiti surinamski pečat. Njihov rad također pokazuje najranije eksperimente sa varijantom surinamsko-nizozemskog jezika, koja nije uvijek bila cijenjena. U živopisnom uličnom pjevaču Goedoe Goedoe Thijm, usmena i pisana pisma su našla svoju poveznicu: pjevao je o aktuelnostima prvih decenija 20. vijeka, ali je svoje pjesme štampao i kao pamfleti.

Pastor Carel Paulus Rier kreirao je „crnački-engleski” (Neger-Engelsch) s prijevodima knjiga iz Biblije i pjesama za visokokvalitetne tekstove. Sranan se povremeno pojavljivao u pjesmi ili kabaretskom tekstu, ali je tekst na nekom od drugih narodnih jezika ostao izuzetno rijedak, izvan crkvenog života i usmene književnosti.

Pozorišni život nakon 1890. godine imao je manju organizacionu strukturu nego u prethodnom veku. Talija je ušla u burne godine. Nastavilo je da uglavnom predstavlja repertoar pozorišta, ali više ne u pretplatničkim serijama. Ono što je inovacija bilo u pozorištu trebalo je tražiti u drugim kompanijama kao što su Tussen Baart Kennis i brojnim drugim koje su postojale samo kratko. Napisane su i izvedene prve surinamske drame: Lucij od RAPC O'Ferrall -a 1896., Prekasno ili Osveta farmera Jacquesa Samuelsa 1900. i Wagnerovsko-mitska opera Zgrada bogova Johannesa Nicolaasa Helstonea 1906. godine. John C. Marcus s Deugd en belooning ili Hoogmoed kom voor den val, koji je također objavljen u štampi, jasno je stavio do znanja koliko je nizozemsko kazalište još uvijek davalo primjer 1910.: predstava ne sadrži nikakve reference na Surinam i bila je varijanta jednog od mnogi nizozemski komadi iz devetnaestog veka oko motiva oca/sudije. Razburkana atmosfera oko izvođenja predstave pokazala je da biti domaći dramaturg svakako nije preporuka.

U kazališnoj ponudi bile su upečatljive tri vrste predstava: „soirées variées” (kabare večeri sa mješovitim programom, po kojima se posebno proslavio Johannes Kruisland), dječije operete G. G. T. Rustwijka i operetne predstave koje je vodio J. W. Bueno de Mesquita. Upravo su ta tri žanra osigurala da kazalište postane dom za sve širu publiku. Plesni i sportski klubovi su u svoj program uključivali kabaretske brojeve, farse, skečeve i ponekad male dramske komade. Oni su također pomogli da se smanje barijere za ulazak u kazališne hramove. „Niži društveni slojevi” su i dalje uglavnom ostali izvan kulturne scene, ali je transformacija usmene narodne kulture u narodno kazalište druge polovine 20. stoljeća napravila odlučujući korak sa promjenom izvedbene umjetnosti u prvoj polovici stoljeća.

Objavljivanjem 1923. zbirke poezije De glorende dag Lodewijka Lichtvelda – kasnije poznat kao Albert Helman – otvara se jedno novo razdoblje. Dok su se ranije u Nizozemskoj objavljivale knjige surinamskih autora, 1923. godina označava početnu tačku Nizozemske kao zemlje migracije – doseljavanja – mnogih pisaca. Nastaje tako surinamska migrantska književnost, ogranak koji jednim smjerom nastavlja nacionalnu književnu proizvodnju na tlu Surinama i koji se iz više razloga i razlikuje od te iste matice. Uspostavljanjem potpuno drugačijeg položaja pisca na književnom prostoru i prema svijetu, promijenila je se također perspektiva autora te promjenom stvarnosti i perspektive, pokrenule su se nove teme, koje su često zahtijevale drugačiju obradu oblika. Jedan plod stvaralaštva A. Helmana je primjerice jedan klasični roman o nostalgiji pod naslovom Zuid-Zuid-West (1926). Ipak o pravim migrantskim motivima prva generacija usamljenika nije raspravljala na jako izražen način, a takvi motivi će među piscima iz dijaspore postati uobičajeni tek sa velikim migracijama 1960-ih godina.

Moguće objašnjenje tome je da su prvi pisci koji su doselili u Nizozemsku – Albert Helman, Rudie van Lier, Hugo Pos – već kulturno pripadali asimiliranom višem sloju surinamskog društva i pridružili se književnim krugovima u Nizozemskoj. Anton de Kom je tu zauzimao zaseban položaj. Vezan za marksistički orijentirani časopis „Links Richten”, napisao je esej „Mi, surinamski robovi” (Wij slaven van Suriname, 1934), kojim je pokušao iznova prepisati historiju Surinama kao optužnicu nizozemskog kolonijalizma.

U tom razdoblju Helman je bio pisac koji je izgradio daleko najvažniji opus u obziru na veličinu i kvalitetu. S egzodusom prema Europi koji je s njime započeo, znatno je oslabilo pisanje zanimljivih tekstova na tlu Surinama i to na neko duže vrijeme. Sve do oko 1950. godine kulturni život je uglavnom slijedio utabani put vjerskog obilježja: prvenstveno katoličkog, evangelističkog i jevrejskeog, te rastuće hinduističke i islamske vjerske zajednice. Dok je zvanična literatura stvarala laskavce tradicije, prije nego hrabra djela autentičnog karaktera, crkve su se pokazale važnim za mlade, posebno u senzibilizaciji prema riječi i prema književnom obliku. Novine iz međuratnog razdoblja nudile su gotovo jedinu mogućnost objavljivanja za pisce. Sprovođenjem pjesama o nizozemskoj kraljevskoj porodici, nizozemskim serijalima i umjetničkim rubrikama koje su za 98% govorile o nizozemskom kazalištu i književnosti, ojačale su orijentaciju višeg i srednjeg sloja prema takozvanoj „domovini“.

Drugi svjetski rat je bio od odlučujućeg značaja za društveno-kulturni život u razdoblju od 1923. do 1957. Utabor američkih trupa i odsječenost od Nizozemske značili su da su Surinamaci postajali sve svjesniji vlastitog potencijala i mogućnosti samostalnog položaja unutar Kraljevine Nizozemske koja bi bila politički uspostavljena Statutom 1954. Sjevernoamerički utjecaj postao je primjetan u mnogim područjima. Bilo bi predaleko pripisivati novi poslijeratni zamah tom utjecaju, ali to nije bilo potpuno nepovezano s tim. Poslijeratni bastion orijentacije prema Nizozemskoj postala je „Zaklada za kulturnu saradnju” (Stichting voor Culturele Samenwerking, skr. Sticusa) sa sjedištem u Nizozemskoj, zajedno sa „Kulturnim centrom Surinam” (CCS) kao izvršnim tijelom u Paramaribu. S time je C.C.S. postepeno postao sve važniji za surinamsku kulturnu ponudu.

U 1950-im godinama stvoreno je nekoliko novih mogućnosti za obrazovanje. Porast broja knjižara pokazuje da u tom periodu knjige više nije kupovala samo prosvijetljena elita, već su nastali kupci iz drugih društvenih grupa. Rast zbirke, broj filijala i broj pozajmica iz biblioteke C.C.S.-a takođe jasno pokazuje da je u Surinamu razrađena široka čitalačka publika. Došlo je do proliferacije medijskih aktivnosti, što je nesumnjivo i mahom doprinijelo kulturnom razvoju različitih grupa stanovništva, a time i jačanju grupnih identiteta. Svijet vizuelnih umjetnosti pokazao je isti razvoj kao i svijet muzike i kazališta: od umirenog tradicionalizma u međuratnom periodu do užurbane potrage nakon Drugog svjetskog rata i živahne aktivnosti tijekom 1960-ih.

Povratak nekoliko pisaca dao je nizozemskom književnom životu značajan podsticaj nakon Drugog svetskog rata. Albert Helman – aktivan na mnogim područjima, pa u velikoj mjeri i osporavan – napisao je neke od svojih najvažnijih romana i drama u Surinamu. Vim Bos Verschuur, Hugo Pos i Wim Salm osvježili su novim zamahom život surinamske dramske scene. Novine su ih pomno pratile, stvarajući sve više prostora za književni svijet i oprezno istražujući vlastitu regiju. U razdoblju između 1923. i 1957. nije bilo književnih časopisa, ali su postojala dva časopisa koja su u određenoj mjeri preuzela funkciju književnog časopisa: Spectrum i Opbouw. Daleko najvažniji kulturni časopis na nizozemskom jeziku, sa ozbiljnom književno-kritičkom komponentom, bio je De West-Indische Gids, koji je izlazio od 1919. do 1960. godine.

Najvažniji razvoj unutar Surinama u tim godinama dogodio se u narodnim jezicima, posebno u sranantongu, i u nešto manjoj mjeri i u surinamskom nizozemskom. U zemlji sa obrazovnim sistemom u nizozemskom stilu i sa medijima – novinama i od 1935. radio stanicom AVROS – koji su mjerili svu upotrebu jezika prema ABN mjerilu, bila je potrebna hrabrost da se u pisanju koristi vlastita surinamska varijanta nizozemskog. Ipak, nekoliko pisaca je skupilo tu hrabrost. U jezičkom razvoju koji se polako kretao u smjeru surinamsko-nizozemskog, može se identificirati niz mjerila: drama Woeker Wima Bosa Verschuura iz 1936. godine, priče Petera Schüngela u mjesečnom časopisu Suriname-Zending u godinama 1942-1946, roman Viottoe Keesa Neera iz 1948, Helmanov prijevod Connellyjevih Green pastures (niz. Grazige weiden, 1954), izvedba Sjinnie Wima Salma iz 1956. i sjećanja M. Th. Hijlaarda „Ona i ja” (Zij en ik), koja će se inače pojaviti u štampi tek 1978. godine.

Sranan i kreolska narodna kultura dobili su veliki poticaj od Komiteta Pohama (Comité Pohama), formiranog 1944. godine, koji je organiziralo društvo »Sranannetie«: kulturne večeri sa pjesmama i predavanjima u Srananu. Od 1946. do 1956. godine, komitet je izdavao Foetoe-boi, mjesečni časopis koji je dosljedno obraćao pažnju na različite aspekte kreolskog jezika i kulture. Bio je to prvi časopis široke kulture u Srananu koji je, stvoren od strane „malih ljudi”, postavio barijeru protiv nizozemsko-centrične orijentacije viših klasa. Pokretačka snaga ovih aktivnosti bio je nastavnik J. G. A. Koenders. U brojnim esejima, uz jezičke knjižice i zbirke pjesama, zalagao se za oživljavanje „surinamskog” i radikalnu transformaciju još uvijek kolonijalnog obrazovnog sistema koji je „razbio našu psihu i smrznuo naše umove”.

Društvo Wie Eegie Sanie („Naše vlastite stvari”) bilo je Koendersovo najvažnije nasljedstvo. Ova grupa studenata i radnika okupljena oko harizmatičnog Eddyja Brume pojavila se u Nizozemskoj oko 1950. godine i preselila se u Surinam nekoliko godina kasnije, gdje je oživljena »Sranannetie« sa predstavama Brume i Ané Doorson, između ostalih, priča u kojoj je inscenirano ropstvo i njegovo nasljedstvo. Wie Eegie Sanie je dao važan poticaj za promjenu kulturne klime i historijske svijesti, prije svega kod Kreola. Najzapaženiji rezultati postignuti su na polju kazališta na Srananu. Svojim informativnim radovima, Sophie Redmond je zauzela istaknuto mjesto u tranziciji od usmene kreolske kulture u pisanu i „formalnu” kulturu. Osim toga, prijevod Shakespeareovog „Sna ljetne noći” Paule Velder postao je važan trenutak u emancipaciji književnog Sranana. Kazališni svijet je najbolje pokazao kako je surinamski svijet postajao sve više kulturološki pluralistički, kako se odvijala transformacija iz usmene kulture u pisanu kulturu, kako je ponovno kalibriran izbor jezika, kako je nacionalno historijsko kulturno dobro postalo upotreba kazališne mašte, a surinamizacija se također razvila u glumačkim ekipama. Pozorišna družina Thalia ponovo je procvjetala nakon rata.

Pod vodstvom Huga Posa, otvorila su se vrata glumcima koji nisu bili Jevreji ili bijelci, izvođene su predstave iz regije i djela surinamskih autora, ili su strani autori prevođeni i prilagođeni surinamskoj publici. Ipak, naglasak je ostao snažan na radu iz Europe i Sjeverne Amerike. Ali postepeno su kazališta sve više vidjela druge oblike osim teatra Thalie, privlačeći publiku iz drugih sfera života u kazališta.

U prvoj polovini vijeka komičar Johanes Kruisland je uvijek izvodio pjesme na crnačkom-engleskom u svojim „samostalnim predstavama”. „Šarene večeri” (Bonte Avonden) uživale su veliku popularnost, a kratke scene u Srananu su također predstavljene 1920-ih i 1930-ih, a napisala ih je Albertina Rijssel. Tako je nastalo kreolsko narodno kazalište koje je ukorijenjeno u usmenoj tradiciji banja, Doe, laku i lobisingi, ali je na sceni poprimilo drugačiji oblik. Već 1927. godine, potpuno crnačka ženska kompanija Excelsior, predvođena J. Vrieseom, vođom „Crnačkog društva” (De Neger Vereeniging) u Surinamu, nastupala je u Moengu. Druga grupa crnkinji, De Echo, održala je nastup u Thaliji 1929. godine što je izazvalo mnogo uzbuđenja među publikom gladnom skandala. Nakon Drugog svjetskog rata, mlade grupe su privlačile sve više publike iz radničke klase. Stvorili su žanr kreolskog narodnog teatra, koji se uglavnom igrao u Srananu sa fragmentima surinamskog nizozemskog. Ovo kazalište zasnovano je na spoju tragedije i humora, realističnom prikazu svakodnevnih problema dopunjenim urnebesnim efektima. Budući da tekst nije uvijek ispisan, postoji mogućnost improvizacije i odgovaranja na aktuelna dešavanja. Novine, koje su počele izlaziti svakodnevno nakon rata, svakako su doprinijele porastu interesovanja za pozorište kod šire publike redovnim davanjem kazališne kritike.

99% hindustanskih predstava igralo se još po distriktima. Prve historijske drame izvedene su 1920-ih, zasnovane na dramskim djelima Indijanaca, ali su surinamski autori donekle prilagođeni lokalnim okolnostima. Hindi je bio najvažniji scenski jezik. Prvi hindustanski pjesnik, imigrant Rahmān Khān, također je koristio hindi i druge indijske jezike. Ostale su dominantne stare indijske drame sa pretežno religijskom tematikom, ali su vremenom tekstovi pojednostavljeni, Sarnami se sve češće koristio, a izvodili su se i komadi aktuelnog i realističnog sadržaja. Godine 1950. jedna maronska grupa je nastupila na teatru Bellevue, što se može smatrati značajnim trenutkom u teatralizaciji i sekularizaciji kulture Marona. Doprinos kazalištima Marona, kao i Javanaca, Kineza i domorodaca, ostao je izuzetno skroman. U razdoblju od 1923. do 1957. došlo je do snažnog rasta socio-kulturne organizacije gotovo svih grupa stanovništva.

Nikada ranije nije se tražila sopstvena preorijentacija na tako širokom frontu kao u godinama nakon 1957. i nikada prije vlastiti identitet nije bio tako uvjerljiv predmet književne imaginacije. Različiti autori su unosili elemente iz usmenog predanja u novi kontekst pisanih tekstova. Ipak, ove usmene tradicije su djelovale manje naglašeno kao brana protiv uticaja europske kulture, kao i usmeni elementi u pisanoj književnosti Nizozemskih Antila u isto vreme. Objašnjenje tome može biti da su u Surinamu usmena predanja još uvijek bila živa među različitim grupama stanovništva i stoga nisu zahtijevale oživljavanje koje je bilo potrebno gotovo potpuno nestaloj usmenoj književnosti na Antilima.

Trefossa je započeo niz književnih aktivnosti sa svojom zbirkom Trotji iz 1957. godine. Razni pjesnici svjedočili su o inspiraciji koja je proizašla iz njegove poezije, ali bilo je brojnih faktora koji su, u složenoj međusobnoj interakciji i pojačavanju, odredili izuzetan dinamizam u književnosti. Oko 1950. godine obrazovni sistem je obnovljen i ta promjena je počela da daje plodove. Biblioteka je eksponencijalno rasla, opslužujući desetine tisuua ćčitalaca u gradu i okrugu. Paramaribo je imao više štamparija nego ikada ranije, što je bio važan faktor za samoizdavačku književnu proizvodnju, dok su izdavači igrali samo malu ulogu. Sticusa i C.C.S. su imali resurse da podrže pisce putnim grantovima, stipendijama, kupovinama i nagradama. Nikada ranije novine nisu oslobodile toliko prostora za kritičare koji su predano pratili kulturna dešavanja.

Žive književne debate – s pjesnikom Corlyjem Verlooghenom često u glavnoj ulozi – punile su stupce. Književni časopisi Tongoni, Soela, Moetete i Kolibri ponudili su ambicioznim autorima platformu, kao i dvonedeljna književna stranica dnevnih novina „Suriname” od 1967. do 1969. godine, a u Nizozemskoj časopis Mamjo. Izuzev Kolibrija i Mamja, koji odmetnuli zastarjeli književni nacionalizam, svi su časopisi djelovali kao antologije bez jasno određenih programskih nacrta. Nije bilo puno kontinuiteta u doprinosu časopisima: na okupu imamo ukupno 72 autora. Od njih, samo dva su dala doprinos u više od dva časopisa: Shrinivási i Slory – sada kanonizovani pjesnici sa opusom koji klima između političkog i ličnog. Sami ovi časopisi nisu nudili mnogo kontinuiteta: Časopis Soela je najduže postojao sa sedam brojeva.

U pozorištima oko 1970. mladi reditelji dali su snažne inovativne impulse. Na primjer, Henk Tjon je stupio u plodnu saradnju sa spisateljicom Theom Doelwijt u teatru Doe. Jasno je da je narodno kazalište sa grupama poput NAKS od Eugènea Drenthea i Jagritie Goeroedatha Kallasingha privuklo daleko najveći broj gledalaca.

Godinama je AVROS dominirao eterom, ali odjednom je dodat čitav niz radio stanica, gdje se u programima eksplicitno govorilo o narodnim jezicima i gdje je stvoren prostor za radijske predstave (među ostalima, Wilfred Teixeira, Harry Jong Loy i Wilfred Grimmèr) i kulturni programi. Godine 1965. Surinam je dobio i svoju prvu televizijsku stanicu. Međutim, nije bilo značajnije dramske produkcije za TV.

Pad posljednje Pengelove vlade 1969. godine najavio je izuzetno turbulentno političko razdoblje. Uglavnom su pjesnici, bojnom poezijom originalnog potpisa i prilagođenom masovnoj publici, od sebe dali glas društvenog nezadovoljstva i želje za političkom neovisnošću Surinama. Od sredine 1960-ih pa nadalje, Robin Raveles Dobru je ustalio formalni jezik na koji su se orijentisali mnogi predani pjesnici. Njegova pjesma Wan bon postala je najpoznatija ispovijest želje za solidarnosti surinamskog naroda. Corly Verlooghen – koji je također autor nekoliko nacionalističkih pjesmama – napisao je pjesmu Dit wankel huis („Ova klimava kuća”), koja izražava skepticizam prema surinamskom jedinstvu.

jedno drvo
toliko puno lišća
ali jedno drvo

jedna rijeka
toliko potočića
svi se slijevaju u jedno more

jedna glava
toliko misli
misli među kojima mora jedna biti dobra

jedan Bog
toliko načina obožavanja
ali jedan Otac

jedan Surinam
toliko vrsta kose
toliko boja kože
toliko jezika
jedan covjek

– R. Dobru, wan bon

Izvanredna – i ne u potpunosti u skladu s vjerovanjem u jedinstvo tih godina – književna produkcija bila je gotovo u potpunosti ograničena na rad na nizozemskom (Bhai, Verlooghen, Shrinivási, Bernardo Ashetu) ili srananu (Trefossa – koji je također napisao himnu Surinama – Eugène Rellum, Johanna Schouten-Elsenhout, Michaël Slory, Eddy Pinas). Iako je Shrinivási napisao prve pjesme na Sarnamiju, Akanamba prvu poeziju na Saamaki i André Pakosie na Ndyuki, cijele zbirke nisu objavljene ni na jednom od ovih jezika. Sarnami je postepeno postao važan scenski jezik; najznačajniji hindustanski dramatičar, Goeroedath Kallasingh, naglašeno je skrenuo pažnju na hindustansko kulturno naslijeđe kao dio nacionalne baštine.

Trefossa je u svoju poeziju uveo i migrantske motive i u tome nije bio jedini. Vrlo mnogo ljudi iz perioda 1957-1975. živjelo je u inozemstvu dugi niz godina i na njih je utjecao i njihovo iseljeničko iskustvo. Na primjer, sa Proefkonijn („Zamorac”, 1985) Paul Marlee je napisao roman u međunarodnoj modernističkoj tradiciji, koji se može analizirati kao tkivo intertekstualnih referenci. U Nizozemskoj su surinamski autori pronađeni oko studentskog časopisa Mamjo u Leidenu (sa John Leefmansom i Rudi Krossom kao oštrim pisarima), oko udruženja „Ons Suriname” sa godišnjim časopisom Fri i „Surinaams Verbond” sa svojim dvomjesečnikom Djogo.

Nakon 1968, Leo Ferrier i Bea Vianen dali su društveno zabrinutom, ali psihološki razrađenom romanu najveći razvoj od knjiga Alberta Helmana. Potonji je ostao naglašeno prisutan u vlastitom stvaralaštvu i svim vrstama aktivnosti, ali ga je najmlađa generacija pisaca oštro kritizirala kao nekoga tko se previše obazirao na nizozemski model. Nekoliko surinamskih pjesnika izgradilo je veliki opus i za to su nagrađeni književnim nagradama. Proza je doživjela preporod, posebno kratka priča, ali je na kraju samo nekoliko prozaista uspjelo opravdati postavljena očekivanja. Nakon svoje debitantske zbirke Spanhoek, Coen Ooft više nije sakupljao djela. Nel Bradley, Benny Ooft, Thea Doelwijt, Ruud Mungroo, Rodney Russel objavljivali su malo nakon svojih ranih radova, ili su se – kao Doelwijt – usmjerili na druge žanrove. Kometski ulazak Lea Ferriera u književnost sa njegovim Atmanom naglo je prekinut nakon kratkog romana El sisilobi. Samo je Bea Vianen ostala prisutna deceniju kao kritičarka degradacije u Surinamu sa pet romana. Veliki graditelji opusa nakon Helmana stupili su na pozornicu tek nakon 1975.

Čudesan razvoj pjesničkog talenta nakon što je Surinam uvijek proizvodio uglavnom rime imao je i mračnu stranu. U nedostatku dobre književne infrastrukture, čak i najbolji pjesnici su samostalno objavljivali svoja djela. Zrelo i zeleno ležalo je jedno pored drugog na istoj polici za knjige. Samo 1975. godine zbirka pjesama izlazila je gotovo svake sedmice. Tržište je bilo u opasnosti da postane zasićeno. Uznemirujući fenomen je da su se neki ozbiljni slučajevi psihoze dogodili posebno među piscima migrantima, što se možda može objasniti složenim skupom socio-kulturnih i psiholoških faktora kao što su „višestrano kulturno ropstvo” i problematična identifikacija crnaca sa zrcalnom slikom koju pružaju bijelci. Konačno, pitanje u kojoj je mjeri politički angažirani rad iz 1960-ih i ranih 1970-ih zaista napravio razliku je sasvim drugog reda. Činilo se da u cijelom Surinamu postoji nešto poput osjećaja jedinstva, posebno ako pogledamo šta se može naći u književnim tekstovima. No, osvrćući se na Surinam prije 1975. godine, mnogi pisci će kasnije izraziti skepticizam. Dvojica najvažnijih iz nove generacije već su debitovala oko 1970: Edgar Cairo i Astrid Roemer. Oni će tako snažno ostaviti trag na surinamskoj književnosti u Nizozemskoj 1980-ih i 1990-ih da njihov rad spada među migrantsku literaturu nakon sticanja nezavisnosti.

Neke važne teme nacionalističke generacije nestale su nakon 1975. Prusmjerenje na stvarnost u kojoj su se razočaranja brzo gomilala nije se odmah naglasilo u novoj književnoj generaciji. Pod vojnim režimom, a posebno nakon decembarskih ubojstava (1982), mnogi su šutjeli. No, otprilike od 1987. nadalje književni život je ponovo procvjetao, počevši od zbirke Getuige à decharge Orlanda Emanuelsa. Izdavačka industrija je razvila nove podhvate, iako je ostala prepreka malo prodajnog tržišta knjiga. Književna kritika je postala sastavni dio književnog kruga, posebno kroz književnu stranicu dnevnog lista De Ware Tijd, koji postoji od 1986. godine. U kazališnom svijetu kreolsko narodno kazalište je procvjetalo kao nikada prije, ali kazališni stvaraoci koji su postavljali visoke umjetničke standarde nisu bili u stanju postići trajnu produkciju, iako su Henk Tjon i Sharda Ganga osigurali određeni pokret. Pisci Surinama su se ujedinili u Schrijversgroep '77 . Nagrada za književnost Surinama dodijeljena je četiri puta, svaki put pjesniku. Književnost za djecu se brzo razvijala radom, između ostalih efendije Ketwarua Jr., Ismene Krishnadath dobila je prvu državnu nagradu za književnost za mlade. Nagrada Rahmān Khān je dodijeljena istovremeno Jitu Narainu i Michielu van Kempenu.

Surinamski nizozemski je ostao najvažniji jezik za djela u prozi. Rappa je se pokazao kao virtuozni korisnik „sočnog” oblika surinamskog nizozemskog koji se dopao mladoj publici. Mnogi pjesnici su pisali na Srananu, ali je upravo sa Jitom Narainom jezik Sarnami doživio najznačajniji razvoj, te s poezijom Chitre Gajadina i sa prozom Rabina Baldewsingha, između ostalih. U početku su se njime služili uglavnom pisci migranti, a zatim je Sarnami postepeno stekao književno priznanje u Surinamu uz rad nekoliko književnika kao na primjer Cándani. Književna izdanja pojavila su se i na drugim narodnim jezicima: na surinamsko-javanskom i na nekim domorodačkim i maronskim jezicima, što se vidi kod Andréa Pakosija ili kod Louise Wondel na jeziku Ndyuka. ^[1] Ali narodni jezici – sa izuzetkom Sranana, na kojem su Ané Doorson i Celestine Raalte postigle izvanredne rezultate – prije svega su izražavali grupna iskustva, tako da nisu doprla do velike publike.

Mnogi prozni pisci potražili su utočište u Nizozemskoj. Edgar Cairo i Astrid Roemer su na njemu izgradili opus. Što se tiče veličine i umjetničke posebnosti, većina kasnijih autora ostala je u njihovoj sjeni, iako je Hugo Pos stekao nacionalnu slavu svojim pričama, a posebno Anil Ramdas svojim esejima i publicističkim radovima.

Mnoge djelatnosti su razvijene na polju književnosti za djecu, uz zapažene radove, između ostalih, pomenute Ismene Krishnadath, te Marijke van Mil i Marylin Simons. Potonja je također osmislila nekoliko vrlo zanimljivih kratkih priča u Carrouselu (2003). Stoga je bila jedna od mnogih koji su ženskom pisanju dali veći zamah. Žene su postale mnogo važnije nego ikada prije u surinamskoj književnosti: primjeri su Ellen Ombre, Annel de Noré, Rita Rahman, Mala Kishoendajal i Annette de Vries. Karin Amatmoekrim dala je poseban doprinos pisanjem romana koji je – po prvi put – tematizirao život Javana i surinamsko-javansku emigraciju u Nizozemsku: Wanneer wij samen zijn („Kad smo zajedno”, 2006). Prethodno je napisala Het knipperleven (2004), a 2009. objavila Titus, što joj je donijelo prvu književnu nagradu „Black Magic Woman”. Kao jedan od rijetkih muških autora, Clark Accord je postigao veliki uspjeh sa svojim romanom „Kraljica Paramariba” (De koningin van Paramaribo, 1999).

Cynthia McLeod je pojavila pred publikom 1987. godine sa romanom „Koliko je skup šećer?” (Hoe duur was de suiker?). Ova knjiga je snimljena u film i pojavila se u kinematografima 2013. godine^{[α 5]}. Drugi poznati McLeodovi naslovi su De vrije negerin Elisabeth (2000) i Zenobia – Slavin op het paleis (2015).

• 
  Bernardo Ashetu
• 
  Bhai in 1987
• 
  Rabin Baldewsingh
• 
  Chitra Gajadin
• 
  Kwame Dandillo
• 
  Rudi Kross
• 
  John Leefmans
• 
  Eddy L. Pinas
• 
  Johanna Schouten-Elsenhout
• 
  Marylin Simons
• 
  Michaël Slory
• 
  Indra Hu-Ramdas

Surinamska književnost na Wikimedijinoj ostavi

• (nl) Digitalna biblioteka nizozemske književnosti sa posebnim ogrankom o Surinamu (DBNL)
• (nl) Nieuwe Surinaamse verhalen
• (nl) Sirito; 50 Surinaamse vertellingen
• (nl) Verhalen van Surinaamse schrijvers
• (nl) Narodne priče iz Surinama (Volksverhalen uit Suriname)

• (nl) Instituta za promicanje surinamskih studija (odjel Književnost)
• (nl) Surinamska književna platforma Schrijversgroep ’77
• (nl) Zbirka poveznica o jezicima i knjigama Surinama (arhivirano)
• (nl) Suriname Nieuws