Vincent van Gogh

Vincent van Gogh
postimpresionizam
Biografske informacije
Rođenje30. ožujka 1853.
Zundert, Nizozemska
Smrt29. srpnja 1890.
Anvers-sur-Oise, Francuska
Opus
Poljeslikarstvo, grafika, crtanje
Znamenita djela
Influencija
Na
Potpis

Vinsent Vilem van Gog (hol. Vincent Willem van Gogh; Zindert, 30. mart 1853 — Over sir Oaz, 29. jul 1890) bio je postimpresinistički slikar holandskog porekla. Jedan je od trojice najvećih slikara postimpresionizma[1] i jedan od najcenjenijih slikara uopšte. [2][3][4] NJegova dela su zapažena po svojoj gruboj lepoti, emotivnoj iskrenosti i hrabrim bojama, te je zahvaljujući tome postao jedan od vodećih umetnika 20. veka. Nakon dugog i bolnog problema sa anksioznošću i učestalim problemima mentalnih bolesti, umro je od prostrelne rane metkom u svojoj 37. godini. Opšte je prihvaćeno mišljenje da je izvršio samoubistvo, iako pištolj iz koga je pucano, nikada nije pronađen. NJegov rad je za vreme njegovog života bio poznat samo nekolicini ljudi, a samo par ga je cenilo i poštovalo.

Van Gog je počeo da crta kao dete, a nastavio je kroz godine kada je odlučio da će biti umetnik. Slikanjem se počeo baviti tek u kasnim dvadesetim godinama, a mnoge od njegovih najpoznatijih dela je završio poslednje dve godine svog života. Za nešto više od deceniju, stvorio je više od 2100 dela, uključujući 860 ulja na platnu i više od 1300 akvarela, crteža, skica i grafika. NJegov rad obuhvata autoportrete, pejzaže, mrtvu prirodu i portrete, a najčešći motivi su čempresi, polja pšenice i suncokreti.

Slika Seljanka iz njegovog ranog holandskog perioda (mart 1885) nalazi se u beogradskom Narodnom muzeju.

Životopis

[uredi | uredi kod]

Sedam je godina proživio kao namještenik u Haagu, a zatim je poslan u podružnicu Goupila u London (1873-76). U toj je trgovini slika dobio ne samo uvid u slikarstvo, već se i sam zainteresirao za slikanje te nastojao postati slikar. Prvi Van Goghovi crteži nastaju pod utjecajem idealista Milleta u Belgiji. 1881. upoznaje se sa slikarom Mauveom, a taj ga poznati slikar bodri, upućuje i prvi mu daje savjete kako bi trebao postupiti likovnim rješavanjima.[5][6]

Nakon kratkog boravka u Haagu odlazi u Brabant. U njegovom se likovnom izrazu tada počinje sve više i sve jasnije stavljati značajna crta humanitarne zanesenosti. Gogh se strastveno obraća prikazivanju života seljaka i radnika, koji se pate i muče na svojoj zemlji, da bi joj u svojoj bijedi istrgli nasušni hljeb. U tome razdoblju radi tamne male slike, gotovo sve u crnom. Te su slike blijede, izražajne, a uz to brutalne do karikature. Svi su ti likovi sumorni, i oni nacrtani i oni naslikani. Slikala ih je i crtala svijest osjetljive ćudi, koja je u životu od rana osjećala izolaciju i tjeskobu i redom proživljavala krize. Usred svih tih kriza i protuslovlja odlučuje se Gogh uporno i upravo strastveno za slikarstvo.

Van Gogh čitavo vrijeme strastveno crta kao fanatični autodidakt koji istovremeno i traži i prima savjete sa svih strana. Štoviše, tri mjeseca boravi na akademiji u Antwerpenu, da bi nadoknadio svoje nedostatke u crtanju. No njegova ga je nemirna priroda tjerala u Pariz, kamo ga je zvao brat Théo. Početkom 1886. dolazi u Pariz i postaje đak Cormonov, te u ove četiri godine do smrti Van Gogh doživljuje svoju veliku evoluciju. Već 1887. njegova se paleta radikalno mijenja: prema prijašnjem sumornom načinu čini se ta promjena kao regeneracija. Očituju se značajke arabeske u svježim otvorenim bojama, forma postaje dekorativna uz potcrtani grafizam. Van Gogh traži sintezu u pojednostavljenju. Novi se način Van Goghov ispoljava sve jače i snažnije: isključuju se sjene i svaka modelacija. On primjenjuje čistu otvorenu skalu boja, a oblike konturira tamnom bojom.

1888. izbacuje gotovo sliku za slikom. Uz to su se njegove boje pod mediteranskim nebom zažarile, zasjale i zablistale kao da je u njima iskričavo svjetlo samoga Sunca. Van Gogh slikao je i samo Sunce u punom žaru.

Gauguinov portret Van Gogha

Gauguin je stigao u Arles na poziv van Gogha, da bi se oživotvorio dugogodišnji san mnogih slikara o tome, kako bi se okupili na zajedničkom radu vani u prirodi. Vrlo brzo se pokazalo, da između njih postoje nepremostive suprotnosti: došlo je tako daleko, da je jedne noći u diskusiji Van Gogh u svom neuravnoteženom stanju navalio na Gauguina da ga zakolje. Dostajao je samo jedan Gauguinov pogled, da se Van Gogh osvijesti i da namah sam sebe kazni. Reže britvom vlastito uho i odnosi ga bludnicama u javnu kuću, te pada u težak i bolan grč epileptika. Gauguin odlazi u Pariz, a Van Gogh u psihijatrijsku bolnicu. Svjestan je da je u ludnici, ali između pojedinih nastupa strastveno radi - njegove boje kao da su dobile još više na intenzitetu. Bez predaha slika i crta, grčevito radi. Radi manijakalno, suludo, divlje. Radom nastoji nadbiti i samo ludilo, te svoje krize što se periodički ponavljaju. Kod njega se izmjenjuju časovi lucidnosti s teškim klonućima.

Zvjezdana noć, 1889. g.

8. svibnja 1889. dolazi u Saint-Rémy-de-Provence u Provansi na bolničko liječenje.[7][8] Tamo je počeo slikati čemprese i masline, a nastala je još jedna čuvena slika Zvjezdana noć. Svom je bratu Théu napisao:

Vječno je pitanje, je li nam dano da prije smrti spoznamo samo jednu hemisferu. Što se mene tiče, odgovora nema, ali zvijezde me uvijek potiču na razmišljanje.

Godine 1890. seli se u Auvers-sur-Oise na liječenje kod dr. Paula Gacheta kako bi bio bliže svom bratu. Prvi dojam Van Gogha o dr. Gachetu bio je: "mislim da je bolesniji od mene, ili možemo reći jednako". Dr. Gachet je Van Gogha pretpostavlja se liječio biljkom crvenim naprstkom, s kojom je Van Gogh i naslikao liječnika, a danas se smatra da je ta biljka možda i djelovala na slikarevu percepciju žute boje, s obzirom da pacijenti koji se njome liječe vide sve oko sebe žućkasto. Osim toga sumnja se također da su ga mučile shizofrenija i manična depresija, koje također utječu na percepciju stvarnosti i raspoloženje.

Vjerojatno je jedna od posljednih njegovih slika što ih je naslikao Pšenična polja s vranama ili Žitno polje s gavranima. U 37. godini, 27. srpnja, depresivan, uznemiren, u trenutku paničnog predosjećaja strave pred novim nastupom hvata revolver. U polju kraj puta naslanja se na deblo koje je slikao i odapinje oružje. Umire nakon dva dana u svom krevetu. Pokopan je u Auvers-sur-Oiseu uz svog brata Théa koji je umro 6 mjeseci kasnije.

Grob Vincenta i Thea van Gogha

Van Gogov rad

[uredi | uredi kod]

Poreklom iz Holandije, Van Gog je bio teolog i sveštenik u rudniku i slikao je rudare tamnim mrkozelenim bojama. Posle kratke pariske impresionističke faze kada rasvetljava paletu i napušta socijalne teme, Van Gog odlazi u Arl, na jugu Francuske, gde započinje njegov arlezijski period. Kopirao je Milea, Gogena i Lotreka.

Intenzivno je koristio crvenu i zelenu boju, i povodom svoje slike Kafana noću piše svom bratu Teu u Parizu:

“ Soba je krvavocrvena i tamnožuta, u sredini je zeleni bilijar i četiri svetiljke limunove boje, koje bacaju narandžastozelenu svetlost. Svuda se bore najrazličitije zelene i crvene boje: u sitnim likovima protuva koje spavaju, u praznoj i žalosnoj sobi... Pokušao sam da crvenim i zelenim izrazim strašne strasti ljudske duše. ”
Under a bright cloudless blue/green sky is a large collection of connected buildings on the right side of the canvas. The buildings are all part of a mill, up a slight embankment from a stream in the foreground. On the left side of the painting near the steps leading up the embankment to the old mill are two small figures. Off in the left distance is a farmland and farmhouses, while the far distance shows low purple hills
Stari mlin, 1888, Albright-Knox Art Gallery, Buffalo, NY.
The top of the painting is a dark blue night sky with many bright stars shining brightly surrounded by white halos. Along the distant horizon are houses and buildings with lights that are shining so brightly that they are casting yellow reflections on the dark blue river below. The bottom half shows the Rhone river with reflected lights showing throughout the river. In the foreground we can see a shallow wave.
Zvezdana noć nad Ronom, 1888, Musée d'Orsay, Pariz.
A starless, moonless evening sky of middle blue with two large white clouds are above darker blue twisting hills in the distance. In the foreground is a grove of Olive trees, that extend horizontally across the whole painting, towards the bottom is a winding, twisting path that extends horizontally across the painting
Maslinova drva sa planinom Alpili u pozadini, 1889, Museum of Modern Art, Njujork.

Van Gog je crtao i slikao sa vodenim bojama dok je bio u školi — mada je mali broj tih slika sačuvan, a i autorstvo je dovođeno u pitanje za neke od njih.[9] Kad se posvetio umetnosti kao odrasla osoba, on je počeo na elementarnom nivou, kopirajući Cours de dessin, kurs crtanja koje je uredio Charles Bargue. U toku dve godine on je počeo provizije. Proleća 1882, njegov ujak, Cornelis Marinus, vlasnik dobro stojeće galerije savremenih umetnosti u Amsterdamu, zatražio je od njega crteže Haga. Van Gogov rad nije zadovoljio očekivanja njegovog ujaka. Marinus mu je ponudio drugi posao, ovog puta dajući detalja opis predmeta, ali je još jednom bio razočaran rezultatom. Uprkos toga, Van Gog je istrajao. On je poboljšao osvetljenje svog studija istaliranjem raznih šalona i eksperimentisao je sa mnoštvom materijala za crtanje. Više od godinu dana je radio na pojedinačnim ličnostima – visoko razrađenje studije „crnom i belom“,[10] kojima je u to vreme zaradio samo kritike. Danas, oni su priznati kao njegovi prva remekdela.[11]

A white two-story house at twilight, with 2 cypress trees on one end, and smaller green trees all around the house, with a yellow fence surrounding it. Two women are entering through the gate in the fence; while a woman in black walks on by going towards the left. In the sky, there is a bright star with a large intense yellow halo around it
Bela kuća u noći, 1890, Hermitage Museum, St. Petersburg, naslikana šest nedelja pre smrti umetnika

Početkom 1883, on je počeo da radi na kompozicijama sa više figura, koje je on bazirao na svojim crtežima. On je neke od njih fotografisao, ali kada je njegov brat je napomenuo da im nedostajaje živost i svežina, on je uništio te fotografije i okrenuo se slikarstvu uljanim bojama. Do jeseni 1882, njegov brat mu je finansijski omogućio da završi svoje prve slike, ali je sav novac ubrzo bio potrošen. Proleća 1883, Van Gog se obratio renominaranim umetnicima Haške škole, kao što su Weissenbruch i Blommers, i dobio je tehničku podršku od njih, kao i od slikara De Bock i Van der Weele.[12] Kada se preselio u Nuenen, nakon perioda u Drenthe, on je počeo rad na nekoliko slika velikih dimenzija, ali ih je potom uništio. Ljudi koji jedu krompir i njeni prateći komadi – Stara kula na Nuenen groblju i Koliba – su jedine sačuvane slike. Nakon posete Rijksmuseum, Van Gog je bio svestan da su mnoge od njegovih mana posledica nedovljnog tehničkog iskustva.[12] Stoga je novembra 1885. otišao za Antwerp i kasnije za Paris da uči i razvija svoje tehniku.[13]

Nakon upoznavanja sa impresionističkim i neo-impresionističkim tehnikama i teorijama, Van Gog je otišao u Arles da razvije te nove spoznaje. Međutim ubrzo su se stare ideje o umetnosti i radu pojavile ponovo. To su ideje kao što je rad na serijskim snimicima srodnih ili kontrastnih predmeta, koja će odražavati svrhu umjetnosti. S napretkom njegovog rada, on je napravio mnoštvo samoportreta. Već 1884. u Nuenen on je radio na seriji koja je trebala da ukrasi trpezariju jednog prijatelja u Ajndhovenu. Slično tome u Arles, proleća 1888 on je organizovao svoje Cvetajuće voćnjake u triptihe, počevši time seriju slika koja postala deo Rolingove porodične serije, i konačno, kad se Gogen složio da radi i živi u Arles rame uz rame sa Van Gogom, on je počeo rad na Dekoraciji za žutu kuću, koja je po nekim gledištima najambiciozniji poduhvat koji je on ikad poduzeo.[14] Naveći deo njegovog rada se bavi razradom i revidiranjem njegovih fundamentalnih postava. U proleće 1889, on je naslikao još jednu, manju grupu voćnjaka. U jednom pismu bratu iz aprila, on piše, "Ja iman 6 studija proleća, dve od kojih su veliki voćnjaci. Ima malo vremena, jer su ovi efekti tako kratkog daha."[15]

Istoričar umetnosti Albert Boime smatra da je Van Gog – čak i u prividno fantastičnim kompozicijama poput Zvezdane noći – bazirao svoj rad na realnosti.[16] Bela kuća u noći, prikazuje kuću u sutonu sa prominentnom zvezdom okruženom žutim oreolom na nebu. Astronomi sa Južnozapadnog teksaškog državnog instituta u San Markosu su proračunali da je ta zvezda Venera, koja je bila svetla na večernjem nebu juna 1890. kad se pretpostavlja da je Van Gog napravio sliku.[17]

Samoportreti

[uredi | uredi kod]
A red-bearded man with a straw hat on gazes to the left.
Samoportret sa slamnim šeširom, Pariz, zima 1887/88, Metropolitan Museum of Art, (F365v)
A mid to late 30s intense man with red beard gazing to the left wearing a green coat.
Samoportret, septembar 1889, (F 627), ulje na platnu, 65 cm × 54 cm. Musée d'Orsay, Paris. Ovo je verovatno zadnji Van Gogov samoportret.[18]
An intense man clean shaven man, with close cropped hair looks to the left.
Samoportret without beard, kraj septembra 1889, (F 525), ulje na platnu, 40 × 31 cm., Privatna kolekcija.[19]
A redbearded man in a blue smock holding paintbrushes and artist palette in his hand; looks to the left
Samoportret, 1889, National Gallery of Art. Samoportreti iz Saint-Rémy pokazuju glavu sa desne strane, i.e. strane sa neunakaženim uvetom.
Detail of Self-portrait (1889)

Van Gog je kreirao mnoge samoportrete tokom svog života. On je bio plodan samo-portretista, koji je crtao i slikao samog sebe više od 43 puta između 1886 i 1889.[20][21] U njima je pogled slikara retko usmeren na gledaoca; čak i kada je to fiksni pogled, on izgleda kao da gleda negde drugde. Slike variraju u intenzitetu i boji i neke prikazuju umetnika sa bradom, neke bez brade, neke sa zavojima – prikazujući epizodu u kojoj je odsekao deo svog uha. Semoportret bez brade, iz kasnog septembra 1889, je jedna od najskupljih slika svih vremena, koja je prodata za $71.5 miliona 1998. u Njujorku.[22] U to vreme, ona je bila treća (ili sa inflacijskim prilagođavanjem četvrta) najskuplja slika ikada prodata. Ona je takođe Van Gogov zadnji samoportret, koji je dao svojoj majci kao rođendanski poklon.[19]

Svi samoportreti slikani u Saint-Rémy prikazuju umetnikovu glavu sa desna, sa strane nasuprot njegovog unakaženog uva, pošto je on slikao svoju reflekciju u ogledalu.[23][24][25] Tokom zadnjih nedelja svog života u Auvers-sur-Oise, on je proizveo mnoštvo slika, ali među njima nema samoportreta. To je period tokom koga se on vratio slikanju prirode.[26]

Utjecaj

[uredi | uredi kod]

Van Gogh je prethodnik čitavog europskog ekspresionizma po tome, što je strastveno pokušavao izraziti u svojim slikama ono što se ne može izraziti. On je jedan od prvih umjetnika, koji je deformirao prirodni oblik, da bi postigao što jaču i intezivniju izražajnost. Svaki je njegov autoportret dio njegove autobiografije i u njima se odrazuje drama njegove životne putanje. Njegov je utjecaj nadasve velik u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je velik opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) razasut po mnogim galerijama Europe i Amerike.

Van Goghove najskuplje slike

[uredi | uredi kod]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]

Ostali projekti

[uredi | uredi kod]
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Vincent van Gogh
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Vincent van Gogh

Muzeji

[uredi | uredi kod]

Djela

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Rewald, John. Post-Impressionism: From van Gogh to Gauguin, edición revisada, Secker & Warburg. 1978. ISBN 978-0-436-41151-9. pp.
  2. ↑ Pomerans (1996), ix
  3. ↑ "Van Gogh: The Letters", vangoghletters.org; retrieved 7 October 2009.
  4. ↑ Van Gogh's letters, Unabridged and Annotated Arhivirano 2015-01-11 na Wayback Machine-u, webexhibits.org; retrieved 25 June 2009.
  5. ↑ Vincent Van Gogh Biography, Quotes & Paintings, The Art History Archive; retrieved 12 July 2011.
  6. ↑ Pomerans (1997), pg. 1
  7. ↑ Tralbaut (1981), pp. 286-87
  8. ↑ Hulsker (1990), 390
  9. ↑ Van Heugten (1996), pp. 246–51
  10. ↑ Artists working in Black & White, i.e., for illustrated papers like The Graphic or Illustrated London News were among Van Gogh's favorites. See Pickvance (1974/75)
  11. ↑ See Dorn, Keyes & alt. (2000)
  12. ↑ 12,0 12,1 See Dorn, Schröder & Sillevis, ed. (1996)
  13. ↑ See Welsh-Ovcharov & Cachin (1988)
  14. ↑ See Dorn (1990)
  15. ↑ Hulsker (1980), 385
  16. ↑ Boime (1989)
  17. ↑ At around 8:00 pm on 16 June 1890, as astronomers determined by Venus's position in the painting. Star dates Van Gogh canvas, BBC News, 8 March 2001.
  18. ↑ Walther 2000: str. 74
  19. ↑ 19,0 19,1 Pickvance (1986), 131 Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "pick" je zadan više puta s različitim sadržajem
  20. ↑ „Musée d'Orsay: Vincent van Gogh Self-Portrait”. musee-orsay.fr. 4 February 2009. Arhivirano iz originala na datum 2016-10-13. Pristupljeno 2015-04-18. 
  21. ↑ Encyclopedia of Irish and World Art: "art of self-portrait"; retrieved 13 June 2010.
  22. ↑ "Top-ten most expensive paintings" Arhivirano 2018-08-27 na Wayback Machine-u. Chiff.com; retrieved 13 June 2010.
  23. ↑ Cohen, Ben. "A Tale of Two Ears", Journal of the Royal Society of Medicine. June 2003. vol. 96. issue 6; retrieved 24 August 2010.
  24. ↑ Van Gogh Myths; The ear in the mirror. Letter to the New York Times, 17 September 1989; retrieved 24 August 2010.
  25. ↑ Self Portraits, Van Gogh Gallery; retrieved 24 August 2010.
  26. ↑ Metzger and Walther (1993), p. 653

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Bernard, Bruce (ed.). Vincent by Himself. London: Time Warner (2004).
  • Callow, Philip. Vincent van Gogh: A Life. Chicago: Ivan R. Dee (1990); ISBN 1-56663-134-3
  • Erickson, Kathleen Powers. At Eternity's Gate: The Spiritual Vision of Vincent van Gogh (1998); ISBN 0-8028-4978-4
  • Gayford, Martin. The Yellow House: Van Gogh, Gauguin, and Nine Turbulent Weeks in Arles. London: Penguin (2006); ISBN 0-670-91497-5
  • Grossvogel, David I. Behind the Van Gogh Forgeries: A Memoir by David I. Grossvogel. San Jose: Author's Choice Press (2001); ISBN 0-595-17717-4
  • Hammacher, A.M. Vincent van Gogh: Genius and Disaster. New York: Harry N. Abrams (1985); ISBN 0-8109-8067-3
  • Havlicek, William J. Van Gogh's Untold Journey. Amsterdam: Creative Storytellers (2010); ISBN 978-0-9824872-1-1
  • Hughes, Robert. Nothing If Not Critical. London: The Harvill Press (1990); ISBN 0-14-016524-X
  • Hulsker, Jan. Vincent and Theo van Gogh; A dual biography. Ann Arbor: Fuller Publications (1990); ISBN 0-940537-05-2
  • Hulsker, J. The Complete Van Gogh. Oxford: Phaidon (1980); ISBN 0-7148-2028-8
  • Hughes, Robert. "Introduction." The Portable Van Gogh (2002). New York: Universe; ISBN 0-7893-0803-7
  • Lubin, Albert J. Stranger on the earth: A psychological biography of Vincent van Gogh. New York: Holt, Rinehart and Winston (1972); ISBN 0-03-091352-7
  • McQuillan, Melissa. Van Gogh. London: Thames and Hudson (1989); ISBN 1-86046-859-4
  • Naifeh, Steven and Gregory White Smith. Van Gogh: the Life Arhivirano 2014-03-10 na Wayback Machine-u, New York: Random House (2011); ISBN 978-0-375-50748-9
  • Nemeczek, Alfred. Van Gogh in Arles. Prestel Verlag (1999); ISBN 3-7913-2230-3
  • Pomerans, Arnold. The Letters of Vincent van Gogh. London: Penguin Classics (1997); ISBN 0-14-044674-5
  • Petrucelli, Alan W. Morbid Curiosity: The Disturbing Demises of the Famous and Infamous. Perigee Trade; ISBN 0-399-53527-6
  • Rewald, John. Post-Impressionism: From van Gogh to Gauguin. London: Secker & Warburg (1978); ISBN 0-436-41151-2
  • Rewald, John. Studies in Post-Impressionism. New York: Abrams (1986); ISBN 0-8109-1632-0
  • Sund, Judy. Van Gogh. London: Phaidon (2002); ISBN 0-7148-4084-X
  • Sweetman, David. Van Gogh: His Life and His Art. New York: Touchstone (1990); ISBN 0-671-74338-4
  • Tralbaut, Marc Edo. Vincent van Gogh, le mal aimé. Edita, Lausanne (fr) & Macmillan, London (1969) (en); reissued by Macmillan (1974), and by Alpine Fine Art Collections (1981); ISBN 0-933516-31-2
  • Van Heugten, Sjraar. Van Gogh The Master Draughtsman. London: Thames and Hudson (2005); ISBN 978-0-500-23825-7
  • Walther, Ingo F. & Metzger, Rainer. Van Gogh: the Complete Paintings. New York: Taschen (1997); ISBN 3-8228-8265-8
  • Walther, Ingo (2000). Van Gogh. Cologne: Taschen. ISBN 978-3-8228-6322-0. 
  • Wilkie, Kenneth. "The Van Gogh File: The Myth and the Man." Souvenir Press Ltd (2004); ISBN 978-0-285-63691-0
  • Boime, Albert. Vincent van Gogh: Die Sternennacht-Die Geschichte des Stoffes und der Stoff der Geschichte, Frankfurt/Mainz: Fischer (1989); ISBN 3-596-23953-2
  • Cachin, Françoise & Bogomila Welsh-Ovcharov. Van Gogh à Paris (exh. cat. Musée d'Orsay, Paris 1988), Paris: RMN (1988); ISBN 2-7118-2159-5.
  • Dorn, Roland: Décoration: Vincent van Gogh's Werkreihe für das Gelbe Haus in Arles. Zürich & New York: Olms Verlag, Hildesheim (1990); ISBN 3-487-09098-8.
  • Dorn, Roland, Fred Leeman & alt. Vincent van Gogh and Early Modern Art, 1890–1914 (exh. cat). Essen & Amsterdam (1990); ISBN 3-923641-33-8 (en); ISBN 3-923641-31-1 (de); ISBN 90-6630-247-X (in Dutch)
  • Dorn, Roland, George Keyesm & alt. Van Gogh Face to Face: The Portraits (exh. cat). Detroit, Boston & Philadelphia, 2000–01, Thames & Hudson, London & New York, 2000; ISBN 0-89558-153-1
  • Druick, Douglas, Pieter Zegers & alt. Van Gogh and Gauguin-The Studio of the South (exh. cat). Chicago & Amsterdam 2001–02, Thames & Hudson, London & New York 2001; ISBN 0-500-51054-7
  • Fell, Derek. The Impressionist Garden, London: Frances Lincoln, 1997; ISBN 0-7112-1148-5
  • Geskó, Judit, ed. Van Gogh in Budapest. Budapest: Vince Books, 2006; ISBN 978-963-7063-34-3 (en); ISBN 963-7063-33-1 (hu)
  • Ives, Colta, Stein, Susan Alyson & alt. Vincent van Gogh-The Drawings. New Haven: YUP, 2005; ISBN 0-300-10720-X
  • Kōdera, Tsukasa. Vincent van Gogh-Christianity versus Nature. Amsterdam: John Benjamins, 1990; ISBN 90-272-5333-1
  • Pickvance, Ronald. English Influences on Vincent van Gogh (exh. cat). University of Nottingham & alt. 1974/75). London: Arts Council, 1974.
  • Pickvance, R. Van Gogh in Arles (exh. cat. Metropolitan Museum of Art, New York: Abrams, 1984; ISBN 0-87099-375-5
  • Pickvance, R. Van Gogh In Saint-Rémy and Auvers (exh. cat. Metropolitan Museum of Art, New York: Abrams, 1986; ISBN 0-87099-477-8
  • Orton, Fred and Griselda Pollock. "Rooted in the Earth: A Van Gogh Primer", in: Avant-Gardes and Partisans Reviewed. London: Redwood Books, 1996; ISBN 0-7190-4398-0
  • Robert Rosenblum|Rosenblum, Robert (1975), Modern Painting and the Northern Romantic Tradition: Friedrich to Rothko, New York: Harper & Row; ISBN 0-06-430057-9
  • Schaefer, Iris, Caroline von Saint-George & Katja Lewerentz: Painting Light. The hidden techniques of the Impressionists. Milan: Skira, 2008; ISBN 88-6130-609-8
  • Turner, J. (2000). From Monet to Cézanne: late 19th-century French artists. Grove Art. New York: St Martin's Press; ISBN 0-312-22971-2
  • Van der Wolk, Johannes: De schetsboeken van Vincent van Gogh, Meulenhoff/Landshoff, Amsterdam (1986); ISBN 90-290-8154-6; translated to English: The Seven Sketchbooks of Vincent van Gogh: a facsimile edition, New York: Abrams, 1987.
  • Van Heugten, Sjraar. "Radiographic images of Vincent van Gogh's paintings in the collection of the Van Gogh Museum", Van Gogh Museum Journal. 1995. pp. 63–85; ISBN 90-400-9796-8
  • Van Heugten, S. Vincent van Gogh Drawings, vol. 1, Bussum: V+K, 1996. ISBN 90-6611-501-7 (Dutch edition).
  • Van Uitert, Evert, et al. Van Gogh in Brabant: Paintings and drawings from Etten and Nuenen (en). Zwolle: Waanders, Zwolle (1987); ISBN 90-6630-104-X
  • Van Uitert, Evert, Louis van Tilborgh and Sjraar van Heughten. Paintings (1990). (Centenary exhibition catalogue) Amsterdam: Rijksmuseum Vincent van Gogh; accessed 20 November 2014.
  • Vincent van Gogh (1968), Sämtliche Briefe, Ost-Berlin: Henschel Verlag 
  • Jacob-Baart de la Faille: The Works of Vincent van Gogh. His paintings and drawings. Meulenhoff, Amsterdam, 1970
  • {{citation }author=John Rewald |title=Von van Gogh bis Gauguin. Die Geschichte des Nachimpressionismus |pubhlisher=M. DuMont Schauberg |location=Köln |year=1987 |isbn =3-7701-2147-3}}
  • Ingo F. Walther, Rainer Metzger: Vincent van Gogh – Sämtliche Gemälde. Benedikt Taschen Verlag, Köln 1989. ISBN 3-8228-0396-0
  1. Etten, April 1881 – Paris, Februar 1888
  2. Arles, Februar 1888 – Auvers-sur-Oise, Juli 1890
  • Matthias Arnold: Vincent van Gogh – Biographie. Kindler, München 1993
  • Matthias Arnold: Vincent van Gogh – Werk und Wirkung. Kindler, München 1995, ISBN 3-463-40206-8
  • Matthias Arnold: Van Gogh und seine Vorbilder. Prestel, München 1997, ISBN 3-7913-1794-6
  • Matthias Arnold: Vincent van Gogh – Gefälschtes Leben, gefälschte Werke. Anderland Verlag, München 2003, ISBN 3-935515-03-0
  • Hans Kaufmann, Rita Wildegans: Van Goghs Ohr: Paul Gauguin und der Pakt des Schweigens. Osburg Verlag, Berlin 2008. ISBN 978-3-940731-14-2
  • Stefan Koldehoff: Van Gogh – Mythos und Wirklichkeit. DuMont, Köln 2003. ISBN 3-8321-7267-X.
  • Stefan Koldehoff: Vincent van Gogh. Rowohlt Taschenbuch Verlag, Reinbek 2003. ISBN 3-499-50620-3.
  • Uwe M. Schneede: Vincent van Gogh, Leben und Werk (C. H. Beck Wissen in der Beck’schen Reihe Band 2310), C. H. Beck, München 2003. ISBN 3-406-48010-1.
  • Sjraar van Heugten: Van Gogh – die Zeichnungen. Belser, Stuttgart 2005, ISBN 3-7630-2452-2.
  • Neil Grant: Van Gogh. Verlag EDITION XXL, Fränkisch-Crumbach 2005, ISBN 3-89736-330-5.
  • Paul Nizon: Van Gogh in seinen Briefen. Insel, Frankfurt am Main 1977, ISBN 3-458-31877-1
  • Belinda Thomson: Van Gogh – Gemälde – Die Meisterwerke. Hatje Cantz, Ostfildern 2007, ISBN 978-3-7757-1951-3
  • Steven Naifeh, Gregory White Smith: Van Gogh: the life, London: Profile Books, 2011, ISBN 978-1-84668-010-6; Übersetzung: Van Gogh: sein Leben, Fischer Verlag, Frankfurt am Main 2012, ISBN 978-3-10-051510-0, 1211 Seiten.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Vincent_van_Gogh&oldid=41880622