Geografija Irana

Geografija Irana
Kontinent	Azija
Regija	- Jugozapadna Azija - Južna Azija - Bliski istok
Koordinate	32°00′N, 53°00′E
Površina	1,628.750 km² (18. po veličini)
Obalna crta	Ukupno 2810 km:[1] - Kaspijsko jezero (765 km) - Omanski i Perzijski zaljev (2045 km)
Granice	Ukupno 6055 km:[1]  Afganistan (945 km)  Armenija (48 km)  Azerbejdžan (759 km)  Irak (1609 km)  Pakistan (978 km)  Turkmenistan (1205 km)  Turska (511 km)
Najviša točka	Damavand (5671 m n. v.)[2]
Najniža točka	Kaspijsko jezero (–28 m)
Najduža rijeka	Karun (950 km; pros. 575 m³/s)
Najveće jezero	Urmijsko jezero (5200 km²)
Najveći otok	Kešm (1336 km²)

Geografiju Irana u orografskom smislu karakteriziraju visoki planinski lanci koji zauzimaju zapad i sjever zemlje, prostrana unutrašnja visoravan, te relativno uska ravničarska područja uz obale. Država se prostire na 1,648.195 km² Azije što je čini 18. najvećom u svijetu odnosno približno 6,5 puta većom od bivše Jugoslavije, a prema posljednjem popisu iz 2006. godine u njoj je živjelo 70,495.782 stanovnika. Na sjeveru omeđena Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom odnosno Kaspijskim jezerom, na istoku Afganistanom i Pakistanom, na zapadu Irakom i Turskom, te na jugu Omanskim i Perzijskim zaljevom.

Iranom dominira masiv Zagros, serija usporednih planina od 1500 – 4000 m visine ispresjecanih ravnicama koje dijele zemlju od sjeverozapada prema jugoistoku. Na sjeveru se proteže i masiv Alborz s vulkanom Damavand (5671 m) koji je najviši vrh ne samo u Iranu već i čitavoj Evroaziji zapadno od Hindukuša. Centralni dio zemlje zauzima prostrana visoravan prosječne nadmorske visine od 900 – 1200 m na kojoj su smještene i dvije nenaseljene pustinje (Dašt-e Lut i Dašt-e Kavir). Zbog smještaja u sjevernom umjerenom pojasu i vrlo raštrkanog reljefa, Iranom prevladavaju različite vrste klima među kojima su najdominantnije sredozemna na naseljenim područjima odnosno suha stepska na istoku zemlje. Kontrasti su posebno primjetni kod vegetacije koja se može kretati od beživotnih pješčanih pustinja na jugoistoku do prašuma i džungli na sjeveru zemlje.

Koncepti Irana i prvotne iranske geografije javljaju se još u ranom starom vijeku^[3] kada je naziv Iran bio etničkog karaktera odnosno podrazumijevao „zemlju Arijaca”^[4]. Prvotni endonim ovjeren u najstarijim dijelovima zoroastrijske Aveste (2. m. pne.) imao je oblik Arijānām^[4]; u ahemenidskom periodu (6. – 4. v. pne.) pojavljuje se u pridjevnom obliku Arijana („arijska”; „zemlja Arijaca”)^[4], dok se u današnjem obliku pojavljuje u sasanidskom periodu (3. v.) kao Ērān odnosno Irān^[5]. Stručnjaci prepostavljaju da je navedeni endonim postojao kod iranskih plemena još u 3. milenijumu pne.^[4] u zapadnom Sibiru odnosno Centralnoj Aziji gdje je pronađena arheološka Andronovska kultura koja se smatra pradomovinom iranskih naroda^[6].

Nakon seobe iranskih plemena prema Jugozapadnoj Aziji i osnivanja Medijske i Ahemenidske Monarhije na današnjoj Iranskoj visoravni, naziv Iran dobio je preciznije geografsko značnje: u ahemenidskim zapisima poput onih u Behistunu, Perzepolisu i Nakš-e Rustamu pojavljuje se kao ime čitavog teritorija monarhije^[4], uz detaljni popis pokrajina (satrapija). Ovi se toponimi kasnije pojavljuju i u djelima starogrčkih autora poput Klaudija Ptolemeja odnosno armenskih autora poput Mojsija Horenskog^[4], a preuzeli su ih i rani muslimanski geografi iz arapskog svijeta koji Iran spominju kao Ērānšaher. U iranskoj mitologiji ono se povezuje s osobnim imenom eponimskog vladara^[7], a istovremeno se zadržao i kao ime mitološke pradomovine Arijaca odnosno iranskih naroda (Ērān Vēz; iz staroiranskog Arijānān Vaidžah tj. avestičkog Airijanəm Vaēdžō). Ovaj se teritorij nalazio u Horezmu odnosno donjem toku Oksa (Amu-Darje) i prema predaji bio je protutežom Anērānu ili Tūrānu, zemlji glavnih iranskih suparnika (centralnoazijski nomadi)^[4].

Međutim, za vrijeme stabilnih centraliziranih monarhija (ahemenidske, partske i sasanidske) termin Iran dobio je geopolitičku konotaciju i kao u slučaju svih velikih civilizacija označavao je postojanje glavnog političkog entiteta u kojem su se stanovnici smatrali centrom svijeta^[4]. Monarhija je bila podijeljena u sedam dijelova tj. kešvara (iz avestičkog Karšvar; „omeđeno brazdom”^[8]) s Iranom kao centralnim elementom odnosno ostalim dijelovima imenovanim prema planetima i nebeskim tijelima^[4]. Popisi tih sedam planeta ostali su zabilježeni u djelima kasnijih autora i donekle se razlikuju, no pokazuju progresivnu svjesnost o jedinstvenosti zemalja u okolici Irana odnosno složenost karte svijeta. Jedan od popisa tih sedam dijelova svijeta spominje Hindustan (Indiju) kao Saturn, Kinu i Hotan kao Jupiter, Turkestan (centralnoazijski predio) kao Mars, Transoksaniju kao Veneru, grčko-rimski svijet kao Merkur, sjeverne regije kao Mjesec, te Iran i Horasan kao centar svijeta ili Sunce^[4]. Drugi popis iranskih susjeda koji je sačuvan u djelu perzijskog geografa H. Mustavfija iz 14. vijeka spominje Arabistan (arapski svijet), Rim, centralnoazijske turkijske zemlje, Kinu, Indiju, te Afriku u koju je uključena i Sirija^[9]. Bez obzira na razlike među popisima, najvažnija činjenica ostaje da je u starovjekovnom Iranu postojala tradicija geografske znanosti^[4].

Početci iranske geografije isprepletene s mitologijom i historijom očituju se u Gatama drevne Aveste, no avestička geografija tog perioda (2. m. pne.) bila je ograničena na istočnu Iransku visoravan^[10] odnosno teritorije prije velike seobe iranskih naroda prema zapadu tj. obroncima Zagrosa (uključujući pokrajinu Perziju) gdje su ostvarili izravan doticaj s Elamom i mezopotamskim civilizacijama. U najstarijim dijelovima Aveste javlja se tripartitna razredba svijeta^[8] što se povezuje s mitološkim vladarom Feredunom koji je Zemlju podijelio trima sinovima, dok se kasnije uvriježila podjela na sedam kružnih regija tj. kešvara^[4]. One su bile omeđene brazdama u obliku rijeka, gora i šuma, dok je centralna regija podrazumijevala Iran s dominirajućom planinom Harā bərəzaitī (Alborz)^[8]. Koncept svijeta bio je kružnog oblika i u potpunosti omeđen planinskim masivom, plutao je na vodi odnosno bio natkriven kamenim nebom. Iako su stručnjaci ove geografsko-kozmografske koncepte prvotno povezivali s mezopotamskom mitologijom, danas je uvriježeno da se temelje na arijskom nasljeđu^[8] odnosno da su prisutni i indoevropski elementi (npr. drvo života). Usprkos nekim kasnijim dijelovima Aveste poput Vendidada koji dijele Iran u 16 pokrajina stvorenih od Ahure Mazde^[10] ili detaljnih popisa upravnih jedinica iz drevne imperijalne epohe (6. v. pne. – 7. v.)^[8], koncept podjele svijeta na sedam kešvara zadržan je i tokom ahemenidskog, partskog i sasanidskog perioda. U određenim slučajevima podjela se projicirala i na samu iransku monarhiju o čemu svjedoče imenovanja sedam glavnih namjesnika od strane Darija I. Velikog i Darija II., sedam vladajućih partskih klanova, pisani dokumenti o diobi sasanidskog teritorija iz islamskog perioda, itd.^[8] Jedan od najvažnijih primarnih izvora za proučavanje drevne iranske geografije su i hiljade glinene pločice iz Perzepolisa koje zajedno s drugim ahemenidskim zapisima sadrže oko 750 toponima^[11], no otegotne okolnosti su njihov administrativni karakter i nepotpun prijevod^[12].

Za razliku od starih Grka koji su zamišljali da poznati svijet okružuje zajednički ocean^[13], Iranci su istovremeno vjerovali da postoje dvije odvojene vodene mase – istočno more koje je uključivalo Perzijski zaljev i Crveno more, odnosno zapadno more tj. Sredozemlje^[13]. Istočni pomorski putevi bili su dobro poznati Irancima o čemu svjedoči Herodotov zapis u kojem Darije I. Veliki (522. – 486. pne.) zapošljava karijskog moreplovca Skilaka zbog istraživanja mora od Egipta do Inda^[14], dok o važnosti pomorskog prometa govori i stela iz Sueza koja ovjerava Darijevu gradnju prvog Sueskog kanala^[14]. Svi ovi podaci upućuju kako je u starovjekovnom Iranu postojala geografska perspektiva u globalnim okvirima^[14]. Iranski koncept dvaju svjetskih mora kasnije je preuzet u Kuranu (Ar Rahman 19.-22.), a islamski geografi i kartografi koristili su ga sve do 14. vijeka^[13].

Glavni članak: Ranoislamska geografija

U stručnoj literaturi ranoislamske geografije termin Iran rijeđe se pojavljuje s obzirom da su muslimanski geografi slijedili starogrčku tradiciju podjele svijeta na eklime tj. klime, a raspored se vršio prema geografskoj širini temeljem čega je Iran u geografskom smislu izgubio na jedinstvenosti u arapskim djelima^[4]. Ipak, takva preobrazba nije se odigrala brzo već postepeno o čemu svjedoče tragovi starovjekovnog iranskog koncepta organizacije svijeta u djelima određenih arapskih autora. Primjerice, Hamadani citirajući Madaenija (r. 752.) u svojim djelima spominje Erāk (arapski egzonim za Iran^[4]) kao jedinstveni entitet koji se proteže od Hita na Eufratu do Indije i Kine, a obuhvaća Raj, Horasan, Dejlam, Gilan, Džebal i Isfahan^[4]. Osim toga, Masudi u svom djelu „Zlatna polja i rudnici dragog kamenja” (arap. Murudž adh-dhahab va ma'adin al-džavhar, oko 950.) spominje sedam klima u sličnom kontekstu drevnim iranskim kešvarima. Prva klima pripisana Jupiteru podudarala se s Iranom i uključivala je Babilon (Babel) u Mezopotamiji, Horasan, Fars, Suzijanu (Ahvaz), Mosul i Mediju, no izuzimala je Dejlam koji je pripisan turkijskoj zemlji^[15]. Tragovi ovog koncepta mogu se pronaći i u Bakrijevim djelima iz 11. vijeka^[16], no niti jedan od navedenih autora nije poznavao ništa više od ograničenih administrativnih i pokrajinskih podjela odnosno islamskih mamlaka^[17]. Erāk (Iran) bio je ograničen na Mezopotamiju odnosno današnji Irak koji je bio sjedištem kalifata i razlikovalo ga se od Erāka al-Adžama („stranog Irana”), naziva koji se odnosio na žarište Iranske visoravni često imenovanog i kao Džebāl („planinska zemlja”) isključujući jug današnjeg Irana i Horasan^[18]. Naziv Īrān u djelima arapskih geografa očuvan je isključivo u obliku Īrānšaher, službenom i počasnom imenu koje je npr. Mukadasi pripisivao Nišapuru^[19]. Takav koncept pratili su i neki od perzijskih geografa pa se Iran kao toponim niti ne spominje npr. u „Granicama svijeta” (perz. Hodud al-Alam) iz 983. godine^[20].

Nakon raspada kalifata odnosno mongolskih invazija krajem srednjeg vijeka, Iran se kao geografski koncept ponovo javlja u pisanim dokumentima što svjedoči kako je svijest o identitetu iranskog stanovništva bila prisutna tokom ranoislamskog perioda^[4]. Jedno od takvih djela je Mustavfijev „Užitak srca” (arap. Nozhat al-Kolūb) iz 1340. godine u kojem se Iran pojavljuje kao jasan invidualizirani geografski pojam, bez obzira što je Iranskom visoravni i šire (Anatolija) vladala strana, mongolska dinastija Ilhanida^[21]. Istovremeno, arapski geograf Dimaški koji je pisao sredinom 1320-ih i dalje je ignorirao Iran kao specifični entitet i dijelio ga je u tri dijela^[22]. Nakon Mustavfija, Iran se kao specifična država u zapadnjačkoj i orijentalnoj geografiji kontinuirano javlja od safavidskog perioda nadalje^[4].

Geografski prikazi u Evropi su bili temeljeni prvenstveno na djelima putopisaca, ponekad uključujući i osnovne bilješke o zemlji^[23]. Iscrpan popis takvih djela s opisom fazi istraživanja i razvoja zabilježen je u „Istraživanju Perzije” (njem. Die Erforschung Persiens), djelu A. Gabriela iz 1952. godine^[24]. Početkom 17. vijeka ti podaci prikupljeni su u sistemskom izvodu koji je tiskala izdavačka kuća Elzevir iz Nizozemske^[25]. Ova vrst enciklopedijskoj djela osim primarnih geografskih uključivala je i historijske, etnografske, institucijske, političke i druge značajke o Iranu, a tiskana je redovno čak i tokom 19. vijeka^[4]. Novim podacima doprinosili su razni autori koji su boravili u Iranu duže vrijeme (npr. J. E. Polak^[26] i S. G. W. Benjamin^[27]) ili su poslani na plaćena putovanja (npr. G. N. Curzon^[28]). Istovremeno, Iran je pronašao svoje mjesto u svim „općim geografijama” tiskanima u Zapadnom svijetu, među kojima su i iscrpna djela C. Rittera^[29] odnosno E. Reclusa^[30]. Opsežni radovi s tematikom geografije Irana i Afganistana javljaju se i u britanskim gazetteerima tj. geografskim leksikonima čiji su autori obavještajci iz Britanske Indije^[4]. Britanski veleposlanici također su sastavljali i detaljne izvještaje o geografskim značajkama pojedinih iranskih pokrajina^[31], a takva tradicija nastavila se sve do kraja Drugog svjetskog rata kada se u „Mornaričkim obavještajnim priručnicima” (engl. Handbooks of Naval Intelligence^[32]) pojavljuju geografski opisi Irana iz moderne znanstvene perspektive iako i dalje uz potpuno historijska poglavlja^[4]. Ipak, u drugoj polovici 20. vijeka počinju se tiskati i geografska djela s enciklopedijskim opisima^[4] kao što su „Iranska civilizacija” (fr. La civilisation iranienne) H. Masséa^[33] odnosno „Iran” U. Gehrkea i H. Mehnera^[34].

U Iranu se tradicionalna geografska znanost razvijala istovremeno kada i u Evropi^[35] odnosno od sredine 19. vijeka kada su predavanja geografije uvedena na teheranski univerzitet Dar al-Fonun s ciljem postizanja administrativne dokumentacije i političke efikasnosti, prilikom čega su im pomagali evropski (prvenstveno austrijski) stručnjaci^[4]. Neki od primjera većih svezaka geografskih tema iz navedene tradicije su „Opća geografija Irana” (perz. Džogrāfījā-je mufaṣal-e Irān) M. Kajhana iz 1932.^[36] odnosno „Geografski leksikon Irana” (perz. Farhang-e džogrāfījā-je Irān) H.-A. Razmare iz 1954. godine^[37].

Korak prema naprednijoj znanstvenoj fazi analitičke geografije temeljene na dubljem poznavanju fizičke okoline, odnosu između čovjeka i prirode, te uzajamnih veza među raznim kategorijama prirodnih pojava, u Iranu se po prvi put pojavio u međuratnom periodu i to na osnovi zapadnjačkih znanstvenih metoda i teorija^[4]. Ranije, krajem 19. odnosno početkom 20. vijeka, znanstvena istraživanja i promatranja u Iranu su prvenstveno vršena zbog političkih i pragmatičnih razloga, uglavnom zbog razgraničenja sa susjedima^[38] ili kombiniranih geološko-arheoloških istraživanja^[39]. Ova vrlo sadržajna vrst istraživanja znatno je proširila znanje o geografskim okvirima istočnog^[38] odnosno sjevernog i sjeverozapadnog dijela zemlje^[39], no strani sveskovi naslovljeni „Geografijom” (primjerice engl. Geography F. J. Goldsmida^[40] ili fr. Études Géographiques J. Morgana^[39]) i dalje su se bavili uglavnom općenitim istraživanjima^[4]. Stoga, nalazi prikupljeni od strane S. A. Hedina tokom njegovog velikog putovanja centralnim i jugoistočnim Iranom 1905. i 1906. godine bili su predstavljeni u obliku putopisa s opisima vezanim uz ceste, karte i panorame^[41].

Nova epoha započinje 1934. godine radovima austrijskog geografa H. Bobeka koji je prvi izašao izvan okvira pukih putopisa i sistemski počeo obrađivati probleme fizičke geografije poput glaciologije, geomorfologije, geoloških razredbi po kvartarima, regionalne biogeografske i klimatskih klasifikacija, itd. Njegova istraživanja smatraju se ključnima za razvoj geografske znanosti o Iranu, a iscrpni kronološki popis njegovih publikacija nalazi se u djelima E. Ehlersa^[42]. H. Bobek također je počeo proučavati i humanističku geografiju Irana, a nakon Drugog svjetskog rata objavio je i prve značajne sinteze njegove kulturne geografije^[43]. Istovremeno, vrijedan znanstveno-istraživački opus o geografiji Irana objavili su i brojni drugi geografi kao npr. Nijemci K. Scharlau (od 1958.)^[44] i E. Ehlers^[45], Francuzi X. de Planhol (od 1958.)^[46] i J. Dresch (od 1959., djelomično surađujući s M. Derruauom i C.-P. Péguyom)^[47], Talijan G. B. Castiglioni^[48], Rus N. A. Gvozdetski^[49], te Britanac J. I. Clarke^[50]. Njihov se rad aktivno nastavio tokom idućih četvrt vijeka u suradnji sa znanstvenicima raznih nacionalnosti, a nedugo kasnije uz raznovrsne geografske radove počelo je i tiskanje važnih regionalnih i urbanih monografija^[51]. Nakon nekoliko djelomičnih doprinosa u navedenoj sferi izdanih 1971.^[52] i 1975.^[53] godine, E. Ehlers je 1980. objavio opsežnu sintezu o Iranu naslovljenu „Iran: Opća regionalna geografija” (njem. Iran: Grundzüge einer geographischen Landeskundes, Wissenschaftliche Länderkunden) s iscrpnim popisom relevantne stručne literature na 53 stranice^[54], koje se smatra revolucionarnim za potrebe moderne znanstvene geografije^[4]. U međuvremenu je 1968. godine suradnjom više autora odnosno pod uredništvom W. B. Fishera objavljeno prvo izdanje Cambridge History of Iran^[55] koje je bilo pomalo užurbano organizirano i neujednačenog sadržaja^[4]. Iranska revolucija iz 1979. odnosno iračka agresija (1980. – 1988.) rezultirali su do obustave zapadnjačkog istraživačkog rada u Iranu na duže vrijeme^[4], no situacija se počela popravljati 1990-ih kada je B. Hourcade u suradnji s drugim francuskim i iranskim socijalnim geografima izdao prvi tematski i višejezični „Atlas Irana” (fr. Atlas d'Iran)^[56]. Kroz ovaj period odnosno od 1977. godine nadalje redovito je izdavan i „Tübingerov atlas prednjeg Orijenta” (njem. Tübinger Atlas des Vorderen Orients) koji uključuje brojne analitičke karte od temeljne važnosti za geografiju Irana, kao i jezgrovite sinteze kulturne i političke geografije^[57].

Sredinom 20. vijeka u sklopu Teheranskog univerziteta osnovana je i moderna iranska geografska škola^[35], zajedno s „Centrom za istraživanje sušnih područja” kojeg su vodili H. Bobek i drugi evropski znanstvenici zaposleni u Iranu^[4]. Centar se ubrzo preinačio u „Geografski institut”, prvi takve vrste u zemlji^[4]. Godine 1973. u Teheranu je održan prvi kongres iranskih geografa na kojem su radove izlagali i mladi iranski znanstvenici s evropskih univerziteta^[58]. Nakon više uzastopnih neuspješnih pokušaja, u Mašhadu se od 1985. godine nadalje pod uredništvom M.-H. Papolija Jazdija počeo izdavati „Geografski časopis” (perz. Taḥkīkāt-e džogrāfījā) čiji je sadržaj akademskog i znanstvenog karaktera^[4]. Istovremeno, u Teheranu se od 1990. godine pod vodstvom „Državnog kartografskog zavoda” (perz. Sazman-e nakša-bardari-je kešvar) počelo tiskati i najvažnije kartografsko izdanje „Opći atlas Irana” (perz. Atlas-e meli-je Iran)^[59], a brojni školski i univerzitetski priručnici inspirirani modernom geografijom i zapadnjačkim publikacijama postali su rasprostranjeni među iranskom intelektualnom elitom^[4].

Sinonimi za „kartu” u srednjoj epohi razvoja perzijskog jezika bili su ṣūrat („konfiguracija”), te povremeno i šakl („oblik”) rasm („crtež”) ili nakš („slika”)^[60]. U modernom perzijskom nakša podrazumijeva kartu^[61], a ponekad se koriste i tuđice ḵarīṭa iz arapskog odnosno harita iz modernog turskog jezika^[62]. Sadašnji perzijski pojam za kartografiju jest nakša-negārī^[60].

Kartografija se najčešće definira kao „umjetnost i znanost slikovnog prikazivanja Zemljine površine”^[63], no tokom posljednjih desetaka godina njeno značenje je prošireno. Primjerice, 1964. godine Britansko kartografsko društvo definira je kao „umjetnost, znanost i tehnologiju izrade karata, zajedno s proučavanjem metoda izrade istih”^[60]. U ovom konrekstu kartografija obuhvaća sve vrste karata i globusa koji prikazuju Zemlju, uključujući religijske karte, sva nebeska tijela, te astrološke dijagrame^[64].

Babilonijska kartografija

Najstarija poznata topografska karta koji prikazuje dijelove iranskog teritorija je babilonijska glinena pločica iz 23. v. pne. pronađena u Nuziju na sjeveroistoku Mezopotamije^[60]. Radi se o relativno naprednoj slikovnoj karti koja prikazuje dva niza brežuljaka koji okružuju rijeke sastavljene od više usporednih linija. Pretpostavlja se da ta drevna karta prikazuje područje između Zagrosa i brdovitih terena koji se protežu kroz Kirkuk^[65]. Drugi babilonijski artefakt je slavna „Karta svijeta” iz kaldejskog perioda (oko 600. pne.) koja se čuva u Britanskom muzeju i prikazuje više gradova i mjesta starovjekovnog Irana^[66]. Sistemsko proučavanje neba u kalendarske i astrološke svrhe vjerojatno je počelo još u najranijim periodima drevne mezopotamske historije odnosno prije više od 5000 godina u Sumeru^[60], a astronomska dokumentacija izuzetne kvalitete i točnosti još je dan danas od velike vrijednosti za znanstvenike^[67]. Međutim, unatoč nekoliko spomenutih glinenih pločica relevantnih za kartografiju Irana, danas se vrlo malo zna o predislamskoj kartografiji u samom Iranu^[60] s obzirom na kroničan nedostatak pisanih dokumenata i arheoloških nalaza^[68].

Grčko-rimska kartografija

Bogata grčko-rimska kartografija razvijana između 6. v. pne. i 2. vijeka vrlo se vjerojatno koristila kartografskim tradicijama Starog Istoka, no danas nije moguće temeljito objasniti na koje su načine Perzijanci i Babilonci utjecali na stare Grke^[69]. Aristagora je oko 500. pne. posjedovao kartu s prikazanim regijama od Jonije do Perzije za koju se pretpostavlja da potječe od Anaksimandara (610. – 546. pne.), no velika je mogućnost da je mjere prometnica prikupio od Perzijanaca koji su se služili besprijekorno organiziranom Kraljevskom cestom^[70].

Izvorne karte iz ovog perioda nisu sačuvane, no sudeći prema njihovim kasnijim rekonstrukcijama može se utvrditi da su mnogi kartografi poput Hekateja Milećanina (oko 500. pne.)^[71], Aristotelovog učenika Dikearha (kasno 4. v. pne.)^[72], Eratostena (3. v. pne.)^[73], Strabona (1. v.)^[74] i ostalih prikazivali Perzijski zaljev kao široki ili gotovo pravokutni zaljev odnosno Kaspijsko jezero kao duboki ili gotovo kružni zaljev, oba položena ili prema istoku karte ili nasuprotno prema jugu i sjeveru s račvanjem prema opkoljavajućem oceanu^[60]. Rijeke poput Eufrata, Tigrisa i Inda uvijek su vjerno prikazane, a Iranska visoravan položena u središtu karte često nije u razmjeru. Ipak, na nekim drugim prikazima poput Herodotove karte svijeta (5. v. pne.), Kaspijsko jezero nije zaljev već kopnom zatvorena vodena masa^[60].

Rekonstruirane karte svijeta grčko-rimskih geografa:

• 
  Anaksimandar
  (rano 6. v. pne.)
• 
  Hekatej Milećanin
  (kasno 6. v. pne.)
• 
  Herodot
  (4. v. pne.)
• 
  (en) Eratosten^[75]
  (3. v. pne.)
• 
  (en) Strabon
  (1. v.)

Ptolemejeva kartografija

Vjeruje se da izvorne karte iz Ptolemejevog vremena (2. v.) nisu sačuvane, no najstariji grčki kodeksi pojavljuju se u srednjovjekovnoj Evropi kroz 12. i 13. vijek zajedno sa kartama koje su rekonstruirane iz tih tekstova odnosno djelomično proizašle iz originalnih Ptolemejevih karata^[60]. Prvi latinski prijevod izvorno grčke „Geografije” dovršen je 1406. godine, a kopije drugih rukopisa pojavljuju se uglavnom tokom prve polovice 15. vijeka^[76]. „Geografija” se u tiskanom izdanju prvi put pojavila 1477. u Bologni, a nakon toga više od 50 izdanja na latinskom i drugim evropskim jezicima tiskano je prvenstveno u Italiji i Njemačkoj sve do 1730-ih, zajedno s kopijama onih starijih^[77].

Na svim Ptolemejevim kartama svijeta Perzijski zaljev (lat. Sinus Persicus) prikazan je u pravokutnom obliku i smješten na gotovo preciznoj geografskoj širini, a Kaspijsko jezero (lat. Mare Hyrcanum; „Hirkanijsko more”) prikazano je kao kopnom zatvorena vodena masa ovalnog oblika^[60]. Iran se na tim kartama nalazi na središtu, isto kao u ranijim grčkim prikazima. Velika peta regionalna karta Azije prikazuje Iran s njegovim prilično točnim planinama, rijekama, gradovima i drugim mjestima, dok šesta i sedma regionalna karta prikazuju Perzijski zaljev odnosno Kaspijsko jezero u cjelini^[78]. Ove karte isključivo su regionalnog karaktera i na njima se nalaze isključivo iranske pokrajine poput Asirije na sjeverozapadu, Suzijane na jugozapadu, Medije na sjeveru, Hirkanije na sjeveroistoku, Partije na istoku, Perzije na jugu, te Karmanije na jugoistoku^[60]. Godine 1548. talijanski kartograf G. Gastaldi u Veneciji je objavio prvi džepni atlas naslovljen „Geografija Klaudija Ptolemeja” (tal. La geografia di Claudio Ptolemeo Alessandrino) u kojem su spomenute regije objedinjene u iransku Partsku Monarhiju imenovane kao „Nova karta Perzije” (lat. Persia Nova Tabula)^[79].

((lat.)) Ptolemejeve regionalne karte:

• 
  IV.Babilonija, Mezopotamija, Sirija, Palestina i Petra
• 
  V. Asirija, Suzijana, Medija, Hirkanija, Partija i Perzija
• 
  VI.Perzijski zaljev, Arabija i Karmanija
• 
  VII.Kaspijsko jezero, Baktrija, Sogdijana, Margijana, Skitija i Saka
• 
  IX.Arija, Arahozija, Drangijana i Gedrozija

Srednjovjekovna evropska kao i kasna bizantska kartografija ignorirali su Ptolemejeva djela i temeljili vlastite na ranijim kartografskim tradicijama^[80]. Iz ovog historijskog perioda odnosno nakon 7. vijeka sačuvano je više od hiljadu karata svijeta^[81], a Iran se na njima nalazi u središtu Azije i nerijetko je prekomjernih dimenzija^[60]. Većina ovih karata poznatih pod nazivom mappa mundi bile su tzv. „T–O tipa” i prikazivale su svijet kao kružnu ploču („O”) podijeljenu na tri dijela s „T” koji simbolizira tri glavne vodene mase: rijeke Don i Nil, te Sredozemno more^[60]. Ta tri dijela predstavljali su poznate kontinente: Aziju na gornjem dijelu odnosno Afriku i Evropu na donjim dijelovima. Kao i u slučaju starogrčkih, Perzijski zaljev na srednjovjekovnim kartama prikazan je na desnoj strani, a Kaspijsko jezero kao drugi zaljev na lijevoj strani Azije, dok oba povezuje rubni ocean koji okružuje kopna^[60].

Srednjovjekovne karte svijeta temeljene na gore navedenim kartografskim tradicijama uključuju radove sv. Izidora Seviljskog (7. v.), Henrika I. iz Mainza (12. v.), tzv. brevijarska i Ebstorfova, zatim Herefordska karta (13. v.), te one R. Higdena i P. Vescontea (14. v.)^[60]. Osim navedenih, postoji i nekoliko karata uglavnom iz kasnog 14. i 15. vijeka kao što su Katalonski atlas (1375.) i Fra Maurova karta (1459.) na kojima se Kaspijsko jezero prikazuje kao zatvorena vodena masa, što se pripisuje utjecaju obnovljenih radova iz Ptolemejevog vremena^[60]. Prikazani oblik jezera mnogo je precizniji stvarnom u odnosu na sve Ptolemejeve i evropske karte do 1730-ih na kojima se Kaspijsko jezero prikazuje u ovalnom obliku^[82].

Tabula Peutingeriana iz 12. ili ranog 13. vijeka rađena na temelju rimskih modela iz 4. vijeka prikazuje Iran (10. i 11. odlomak) s pripadajućim regijama Perzijom (Persida), Velikom Medijom (Media Maior), Partijom (Parria), te Kaspijskim jezerom i Perzijskim zaljevom zajedno s brojnim otocima. Šire geografsko područje koje obuhvaća navedene regije oslovljeno je kao Iran (Ariae)^[60]. Udaljenost od Ekbatane (današnji Hamadan) do Inda izražena je u iranskim parasanzima (1 par. = 5,0 – 6,0 km) što je vjerojatno preuzeto iz seleukidskih putopisa (312. – 64. pne.)^[83].

Glavni članak: Ranoislamska kartografija

Perzijski geografi bili su vodeći doprinositelji razvoja ranoislamske kartografije (8. – 14. v.)^[60]. Brzo širenje islama između 621. i 750. godine stvorilo je golemo carstvo tj. kalifat u kojem je arapski bio službenim jezikom^[84], a učenjaci iz svih regija bili su primorani koristiti arapski kao jezik sporazumjevanja (lingua franca) da bi mogli napredovati u struci^[60]. Ipak, djela na arapskom kasnije su prevođena na perzijski jezik, a na njemu su pisani i određeni izvornici. Perzijanci su zasigurno naslijedili neke karografske tradicije iz njihovog predislamskog perioda kao što je podjela naseljenog svijeta na sedam regija, kao suprotnost Ptolemejevim geoklimatskim zonama^[60]. Prva karta islamskog svijeta (danas neočuvana) napravljena je 702. godine za istočnog guvernera Hadžadža, a prikazuje iranski Dejlam uz južnu kaspijsku obalu. Godine 707. dotični je guverner naručio i kartu šireg područja Buhare kako bi mu pomogla u opsadi tog grada. Perzijanac Fazari, poznati astronom iz Bagdada, u 8. vijeku prva je osoba u islamskom svijetu koja je izradila astrolab^[60].

Abasidski kalifi Harun al-Rašid i njegov sin Mamun ostali su upamćeni kao pokrovitelji znanosti, a za vrijeme vladavine potonjeg (813. – 833.) u Bagdadu je osnovana „Kuća mudrosti” (arap. Bajt al-Ḥikma) po uzoru na starovjekovni iranski univerzitet u Gondešapuru^[60]. U toj bagdadskoj školi napravljena je prva sačuvana karta islamskog svijeta (arap. al-Ṣūrat al-maʾmūnīja; „Mamunova karta”) koji je prema Masudiju (896. – 956.) prikazivao svijet u njegovim sferama, zvijezde, kopna i mora, naseljene i nenaseljene regije, narode i plemena, te manja naselja i gradove^[60]. Prema svim kriterijima ova je karta bila naprednija od svih ranijih uključujući Prolemejeve i Marinove radove^[60]. Ibn Hordadbe, jedan od najranijih perzijskih geografa, godine 846. objavio je svoje glavno djelo „Knjiga cesta i kraljevstva” (arap. Kitāb al-masālek va’l mamālik) koje se smatra temeljem za kasniju Balhijevu školu geografije^[85]. Musa Hvarizmi (780. – 847.) bio je nadahnut grčkom kartografijom što se očituje u njegovom geografskom djelu „Knjiga prikaza Zemlje” (arap. Kitāb ṣūrat al-arż) koje je sastavljeno na temelju Ptolemejevih geoklimatskih zona^[60]. Njegov rad zasigurno je bio popraćen regionalnim kartama za svaku od navedenih zona, no niti jedno od njih nije sačuvano. Takve karte mogu se nazvati grčko-islamskom tradicijom u kartografiji, ali razlikuju se od Ptolemejevih prema više faktora; npr. njihovim projekcijama i klimatskim podjelama^[86].

U 10. vijeku osnovana je prva islamska geografsko-kartografska škola koja se uglavnom temeljila na grčkim tradicijama, a jedini poznati rad proizašao iz iste jest sažetak perzijskog geografa Sohraba (10. v.) u njegovom djelu „Čuda sedam klima i krajnjih staništa” (arap. Ajāʾeb al-akālīm al-saba)^[87]. Istovremeno, Abu-Zajd Balhi (849. – 934.) pokrenuo je novu kartografsku tradiciju koja je duboko utjecala na kasniju kartografiju i postala je popularnim stilom u islamskom svijetu^[60]. Njegovo geografsko djelo „Regionalni oblici” (arap. Ṣovar al-akālīm) temelji se na drevnoj iranskoj tradiciji podjele svijeta na sedam regija zvanih kešvarima^[8] odnosno suprotnost je Ptolemejevim geoklimatskim zonama^[60], a smatra se osobnim opisom regionalnih karata zajedno s njihovim granicama, važnim gradovima, rijekama, planinama i cestama. Također, ono uključuje i karte Indijskog oceana, Sredozemnog mora, Kaspijskog jezera, te kartu svijeta s Mekom u središtu^[88]. Balhijeve karte i geografska djela danas nisu sačuvana^[60], no najslavniji perzijski kartograf ranoislamskog perioda Istahri (u. 957.) uključio je njegove rasprave u svoj rad „Knjiga tradicija zemalja” (arap. Kitāb al-masālik va’l-mamālik) zajedno s unaprijeđenim kartama^[60]. Istahri je iscrtao kartu svijeta i dvadeset regionalnih karata u boji^[89] koji su očuvani do danas^[90]. Drugi vodeći učenjak iz Balhijeve škole bio je Ibn Havkal koji je proputovao veći dio islamskog svijeta^[60] prilikom čega je susreo Istahrija i preradio neke njegove karte na zahtjev^[91]. Njegov opus sastoji se od djela „Knjiga prikaza Zemlje” (arap. Kitāb ṣūrat al-arzµ) u kojem se nalaze 22 karte, uključujući jednu kartu svijeta^[60]. Neka od najznačajnijih imena perzijskih geografa i kartografa iz ovog perioda uključuju Džajhanija (oko 930.) koji je bio vezir Samanida u Horasanu i autor „Oblika svijeta” (arap. Aškāl al-ʿālam) sastavljenog od više karata u boji, Ibn Fakiha Hamadanija (rani 10. v.) koji je autor „Knjige zemalja” (arap. Kitāb al-boldān), te astronoma Azofija iz Raja (903. – 986.) koji je autor „Knjige prikaza fiksnih zvijezda” (arap. Ṣuvar al-kavākib al-ṯābita)^[60]. Nepoznati perzijski autor koji je 982. godine sastavio „Granice svijeta” (arap. Ḥodūd al-ʿālam) služio se unaprijeđenim kartama Hazena (u. 970.) koje nisu sačuvane^[92].

Biruni (973. – 1050.) je vjerovao da su kopnene mase okružene zajedničkim oceanom i da je Indijski ocean povezan s Atlanskim preko stanovitih kanala južno od tzv. Mjesečevih planina koje su tradicionalno smatrane izvorom Nila^[93]. Stoga, na njegovoj karti Ptolemejeva terra incognita („nepoznata zemlja”) bila je zamijenjena morem koje je zauzimalo većinu južnih krajeva, a Afrika je postala manjih dimenzija^[94]. Iranske religijske karte namjenjene kibli i hadžu zajedno s kozmografijom također su bili razvijani tokom 12. vijeka^[60]; jedan od ranih zvjezdanih globusa kojeg je izradio Zaman (1140.) danas se čuva u Iranskom nacionalnom muzeju u Teheranu^[95].

Iako je ranoislamska iranska kartografija prema svemu sudeći doživjela vrhunac u 13. vijeku tj. neposredno prije razarajuće mongolske invazije, nekoliko značajnih kartografa zabilježeno je i krajem 14. vijeka. Kazvini (1203. – 1283.) je sastavio „Čudesna stvorenja i pojave” (arap. Adžāʾeb al-maḵlūkāt va ḡarāʾeb al-mavdžūdāt) i „Spomenici zemalja i narodne tradicije” (arap. Āṯār al-belād va aḵbār al-ʿebād), a njegova karta svijeta slijedi tradiciju Balhijeve škole iako je zadržala i neke elemente iz grčko-islamske tradicije^[60]. Primjerice, prema Balhijevoj tradiciji opkoljavajući ocean povezuje dva glavna mora (Indijski ocean i Sredozemno more), no okružen je legendarnom planinom Kaf koja predstavlja tradicionalnu grčku terru incognitu^[96]. Godine 1256. Tusi (1201. – 1274.) je ušao u službu ilhanidskog Hulagu-hana i osnovao je glavnu zvjezdarnicu u Maragi (južno od Tabriza), te napisao „Ilhanidske zvijezde” (Zīdž-e īl-ḵānī) na perzijskom jeziku^[60]. Također, u svojoj zvjezdarnici školovao je brojne učenjake među kojima je bio i Širazi (1236. – 1311.) poznat po nastavku Tusijevih istraživanja nakon njegove smrti^[97].

H. Mustavfi (1281. – 1349.), autor „Užitka srca” (arap. Nozhat al-Kolūb) iz 1340. godine, u islamsku kartografiju uveo je kvadrangulaciju služeći se mrežom horizontalnih i vertikalnih linija (sličnim geografskim širinama i dužinama Merkatorove projekcije iz 16. vijeka) za određivanje geografskih položaja^[60]. Ova nova praska ima određenih sličnosti s kineskim rasterskim sistemom koji je korišten za određivanje udaljenosti, na temelju kojih I. J. Kračkovski tvrdi da su perzijski kartografi utjecali na kinesku kartografiju preko Mongolije^[98]. Mustavfijeva karta naseljenog svijeta podijeljena je u 18 jednakih geografskih dužina odnosno osam širina koje su poslagane u kvadrate, a svaki među njima predstavlja 10° x 10°^[60]. Mustavfi je također izradio i veliki prikaz Irana čiji kvadrati predstavljaju 1° x 1°, a K. Miller naziva ga „Kartom Irana” (njem. Irankarte)^[99]. S druge strane, određeni izvori tvrde da je Bakran prethodio Mustavfiju u korištenju kvadrangulacije u njegovoj „Knjizi svijeta” (perz. Džahānnemā) iz 1208. godine^[100]. Hafez Abru (u. 1430.) također je koristio mrežni sistem u svojim kartama, a opus je upotpunio opsežnim ali nedovršenim i neimenovanim djelom kasnije naslovljenog „Knjigom geografije” (perz. Ketāb-e džoḡrāfījā) koja uključuje brojne karte i smatra se prijevodom ranijih arapskih radova^[60]. Olog-beg (1394. – 1449.), Timurov unuk koji je postao vladarem 1446. godine, približno 25 godina prije svoje krunidbe dao je u prijestolnici Samarkandu izgraditi zvjezdarnicu koja je upošljavala brojne poznate astronome i znanstvenike^[60]. Izradom crteža temeljenih na astronomskim katalozima Tusija i njegovim osobnim promatranjima, Olog-beg i njegov znanstveni tim izradili su „Olog-begove zvijezde” (perz. Zīdž-e Oloḡ Beg) kojeg se smatra naprednim astronomskim priručnikom^[60]. Prilikom istraživanja, otkrili su i veliki broj pogrešaka u Ptolemejevim proračunima kojima su se i dalje služili astronomi njihova vremena^[101].

(ar) Ibn Havkalova karta svijeta (10. v.)		(ar) Idrisijeva karta svijeta iz 12. v. (orijentirana jugom prema gore)

Tokom vjekovnog razvoja islamske kartografije, kartografi iz ostalih islamskih zemalja uvijek su uključivali Iran ili njegove regije u svojim kartama^[60]. Jedan od takvih primjera je „Razonoda onima koji čeznu da obiđu svijet” (arap. Nozhat al-moštāk fī eḵterāk al-āfāk), djelo Idrisija (1100. – 1165.) koje se smatra vrhuncem grčko-islamske tradicije u kartografiji. Njegovi prikazi Irana na karti svijeta podijeljene na 70 dijelova bili su precizniji od bilo koje evropske karte što se posebno odnosi na veličinu teritorija i oblik Perzijskog zaljeva^[60]. Islamska kartografija i znanost općenito doživljavaju nagli pad nakon dviju razarajućih mongolskih invazija Džingis-kana i Timura krajem srednjeg vijeka, a taj negativni trend koincidira s renesansom u Evropi gdje se rekonstruiraju Ptolemejeve karte odnosno periodom velikih geografskih otrkića^[60]. Na osnovu takvog razvoja događaja islamska kartografija postepeno gubi na originalnosti i dolazi pod utjecaj evropske kartografije^[60]. Interes Safavida (1501. – 1732.) i kasnijih iranskih dinastija za kartografiju sve do reformi početkom 20. vijeka prema svemu sudeći bio je ograničen na karte vojnog i religijskog karaktera^[60]. Također, sredinom 18. vijeka inicijativom Nader-šaha javljaju se i prva katastarska mjerenja odnosno zemljišne knjige poznate kao Rakabat-e Nāderi^[102]. Iz novovjekovnog perioda islamske kartografije najvažniji perzijski predstavnik je Isfahani (u. 1651.), autor djela „Istinski mučenik” (perz. Šāhed-e ṣādek) poznatog i kao „Perzijski atlas” (engl. The Persian Atlas)^[103] koji uključuje kartu svijeta i 32 regionalne karte^[104]. Drugi značajni islamski predstavnik relevantan za kartografiju Irana bio je I. Motafareka (1670. – 1745.), osmanlijski diplomat i geograf mađarskog podrijetla koji je iscrtao kartu Irana s turskim opisom i izdao ga 1729. godine u Istanbulu^[60]. Smatra se da je riječ o kopiji J. Homannove karte Irana naslovljene kao „Perzijsko Carstvo” (lat. Imperii Persici) objavljene u njegovom „Atlasu svijeta” (engl. World Atlas) iz 1725. godine^[60].

Svi evropski globusi, karte svijeta ili regionalne karte Zapadne Azije uvijek su uključivali Iran ili njegov zapadnjački egzonim Perziju kao jednu od glavnih država svijeta^[105]. Najvažnija središta proizvodnje karata relevantnih za kartografiju Irana između 16. i 18. vijeka bili su Belgija, Nizozemska, Francuska, Njemačka, Engleska, Italija i Rusija^[60].

A. Ortelius (1527. – 1598.) u Antwerpenu je 1570. godine objavio „Teatar svijeta” (lat. Theatrum Orbis Terrarum) koji sadrži zasebnu kartu Irana^[106] što je prvi takav slučaj u Evropi poslije kopija Ptolemejevih radova^[60]. U tom jednolikom atlasu svijeta Iran je imenovan kao „Perzija ili kraljevstvo mudrih” (lat. Persici Sive Sophorum Regni Typus) što se temelji na ondašnjem geografskom znanju. Na poleđini karte Perzijanci su opisani kao „prirodno gospodski i dostojanstven narod, vrlo uglađen i velikodušan, koji obožava učenje i znanost”^[106]. Ista karta pojavljuje se u svim kasnijim izdanjima Theatruma do 1612. godine^[60]. A. Ortelius također je 1577. godine izdao i džepni atlas poznat kao „Sažetak Teatra svijeta” (fr. L'Epitome Du Theatre De L'Univers) koji sadrži malu kartu Irana, a tiskan je sve do 1724. godine^[60]. Iste godine G. de Jode (1509. – 1591.) u Antwerpenu izdaje „Prvu kartu Azije” (lat. Prime Partos Asia), kopiju rada G. Gastaldija s Iranom u prvom planu. U atlasu G. Mercatora (1512. – 1594.) nova karta Irana prvi se put pojavila u izdanju J. Hondiusa iz 1606. godine, a njegovi dopunjeni primjerci uključeni su u Mercatorove atlase koje je nakon 1636. izdavao J. Janssonius^[60].

Blaeuova tiskara u Amsterdamu je 1629. godine objavila mali atlas sa 57 karata, uključujući i jednu Irana^[60]. Rad J. Blaeua kulminirao je 1662. godine kada je objavio „Veliki atlas” (lat. Atlas Maior) u 9-12 svezaka koji je uključivao približno 600 karata, a smatra ga se najskupljim tiskanim djelom 17. vijeka^[107]. U navedenom atlasu (IX. ili XI. svezak; ovisno o izdanju) nalazi se i izvrsna karta Irana s dekorativnim amblemom koji prikazuje tri lika za koje se pretpostavlja da je riječ o Abasu I. Velikom i dvojici njegovih vojnika^[60].

• 
  ((lat.)) Persici Sive Sophorum Regni Typus
  (A. Ortelius, 1570.)
• 
  ((lat.)) Persia
  (A. Ortelius, reizdanje „Sažetka” iz 1603.)
• 
  ((lat.)) Prime Partos Asia
  (G. de Jode, 1577.)
• 
  ((lat.)) Persici vel Sophorum Regni Typus
  (J. Janssonius, 1636.)
• 
  ((lat.)) Persia
  (J. Janssonius prema J. Blaeuu, 1666.)

Prema svemu sudeći, poboljšanja predstavljena u djelu A. Oleariusa (r. Ölschläger, njemačkog putopisca i diplomata, 1599. – 1671.) naslovljenom „Nove granice Perzije” (lat. Nova Delineatio Persiae et Confiniorum) iz 1646. godine ili novi historijsko-geografski podaci E. Kaempfera (1651. – 1716.) nisu utjecali na velike kartografe njihovog vremena^[108] kao što je to slučaj s primjerice kartom Irana F. de Wita (1610. – 1698.) iz kasnog 17. vijeka koja je vrlo slična Blaeuovoj karti^[60]. S obzirom da je u tom periodu bio običaj da kartografi kupuju radove njihovih prethodnika i tiskaju ih uz manje izmjene pod vlastitim imenom^[109], vjeruje se da je de Wit upravo to učinio s Blaeuovim bakrorezima^[60]. Stoga, razne karte Irana koje su izrađivali Mercator, Hondius, Janssonius, Blaeu, de Wit i neki drugi nizozemski kartografi može se praktički smatrati jednom originalnom kartom s manjim izmjenama i dopunama^[60]. Na njihovim kartama zapadne granice Irana najčešće su prikazane točkastom linijom dok istočne nisu označene što ukazuje da vjerojatno nisu bile poznate kartografima^[60]. Ipak, neki od njih nasumice su bojali određene rijeke prikazivajući ih istočnim granicama, no takva proizvoljna razgraničenja nemaju historijskih osnova^[60].

Karte Irana izrađivali su i brojni drugi nizozemski kartografi 17. i ranog 18. vijeka među kojima su i P. Schenk stariji (1645. – 1715.), P. van der Aa (1659. – 1733.), braća R. Ottens (1698. – 1750.) i J. Ottens (1704. – 1765.), te I. Tirion (1705. – 1765.)^[60]. U svoju veliku seriju knjiga o gradovima svijeta iz 1657. godine, J. Janssonius je uključio safavidsku prijestolnicu Isfahan u obliku panoramske karte^[60]. Također, van der Aa u Leidenu je 1719. na temelju djela A. Oleariusa tiskao veliki broj karata iranskih gradova kao što su Ardabil, Sultanija, Kom, Kašan, Isfahan, Gomron (Bandar Abas), itd.^[60]

• 
  ((lat.)) Persia; Media
  (M. Quad, 1602.)
• 
  ((lat.)) Asia Nova Descriptio
  (J. Hondius, 1610.)
• 
  ((lat.)) Regnum Persicum
  (R. i J. Ottens, 1730.)
• 
  Globus
  J. Blaeua (17. v.)
• 
  Panorama Isfahana
  (A. Olearius, 1656.)

N. Sanson (1600. – 1667.) pokrenuo je slavnu kartografsku školu u Francuskoj koja je ubrzo postala središtem izrade karata na uštrb Belgije i Nizozemske^[110], a održala se do kasnog 18. vijeka. U svoj veliki atlas „Opće karte svih dijelova svijeta” (fr. Cartes generales de toutes les parties du monde) objavljen u Parizu 1658. godine, Sanson je uključio i kartu Irana^[60]. J. B. B. d’Anville (1697. – 1782.) je iscrtao poboljšanu kartu Perzijskog zaljeva 1758. godine služeći se pritom novim britanskim istraživanjima i podacima koje je E. Kaempfer prikupio još 1712. godine^[108]. Također, godine 1754. izradio je i kartu Kaspijskog jezera, a četrdesetak godina kasnije i kartu Irana^[60]. Brojni drugi francuski kartografi također su izrađivali karte Irana, a najpoznatiji među njima su P. Duval (1618. – 1683.), N. de Fer (1646. – 1720.), G. Delisle (1675. – 1726.), G.-L. Le Rouge (1707. – 1790.), G. R. de Vaugondy (1688. – 1766.) i R. Bonne (1727. – 1795.)^[60].

Njemački kartografi bili su prvi u Evropi koji su prepoznali udomaćeni naziv Iran i koristili ga umjesto egzonima Perzije kao u ranijim slučajevima. Godine 1740. nepoznati je autor tiskao kartu pod imenom „Timuridsko Carstvo 1405.” (lat. Imperium Timuri 1405) na kojem je imperij imenovan isključivo kao Iran^[60]. Neki drugi njemački kartografi svjesni endonima zemlje na svojim su kartama tiskali su oba pojma - Iran i Perziju^[60]. Primjerice, karta C. C. F. Radefelda (1788. – 1874.) iz Meyerovog „Velikog priručnog atlasa” (njem. Grosse Hand-Atlas, 1846.) kao i ona H. Habenichta (1844. – 1917.) iz Stielerovog „Priručnog atlasa” (njem. Hand-Atlas, 1882.) nose naziv Iran u naslovu, a Perzija se nalazi na amblemu tih karata^[111]. J. B. Homann (1663. – 1724.)^[112] i njegov takmac M. Seutter (1678. – 1757.)^[113] također su izrađivali iscrpne i dotjerane karte Irana koje prikazuju njegove pokrajine i Kaspijsko jezero približno u pravilnom obliku, a temeljili su se na novim istraživanjima iz 1720. godine^[60]. A. Olearius putovao je safavidskim Iranom između 1635. i 1639. predvodeći trgovačko izaslanstvo svog Schleswig-Holsteina, a prilikom putovanja naučio je perzijski jezik i preveo Sadijev Golestan na njemački. Također, godine 1646. izradio je i vrlo preciznu „Novu kartu Irana” i okolnih regija služeći se bakrorezom veličine 52 x 38,5 cm^[60]. Ova karta vjerno prikazuje planine i rijeke Irana, a Kaspijsko jezero je više pravokutnog nego ovalnog oblika kakvim se ranije često pogrešno prikazivao. Na njemu se nalaze i imena brojnih iranskih gradova kao što su Tabriz, Ardabil, Kazvin i Hamadan^[60].

• 
  ((lat.)) Expeditionis Alexandri Magni (P. Duval, 1654.)
• 
  (fr) Carte de Perse
  (G. Delisle, 1724.)
• 
  (fr) Empire de Perse
  (G. R. de Vaugondy, 1753.)
• 
  (fr) Carte de l'Empire de Perse (R. Bonne, 1787.)
• 
  ((lat.)) Imperii Persici
  (J. B. Homann, cca 1715.)

Kartografija u Britaniji teško je pratila korak s onima u drugim evropskim zemljama sve do kraja 18. vijeka kada Britansko Carstvo postaje vodeća pomorska i trgovačka sila^[60], a geopolitički uspon implicirao je naglim napretkom i doprinosima na polju kartografije u čemu se posebno istaknuo njihov Hidrografski ured (engl. Trigonometrical/Ordinance and Admiralty Hydrographic Office ili UKHO)^[114]. Iako je britanski opus u izradi karata Irana do 1800. godine bio vrlo ograničen, postoji više istaknutih imena. J. Speed (1552. – 1629.) je veliku kartu Irana 1627. godine uključio u prvi engleski atlas svijeta naslovljen kao „Prikazi najslavnijih dijelova svijeta” (engl. The Prospect of the Most Famous Parts of the World). Iran je na karti imenovan kao „Perzijsko kraljevstvo” (engl. The Kingdom of Persia), a na obrubu su priložene panorame četiriju iranskih gradova i osam etnoloških ilustracija narodne nošnje^[60]. J. Seller (u. 1697.) u svoj „Mali atlas” (engl. Atlas Minimus) iz 1679. priložio je i malenu kartu Irana^[60]. Među ostale engleske kartografe iz ovog perioda koji su izrađivali karte Irana spadaju R. Blome (u. 1705.), R. Morden (u. 1703.), H. Moll (rođeni Nijemac ili Nizozemac, u. 1732.), E. Bowen (1720. – 1767.) i T. Kitchin (1718. – 1784.)^[60].

Među kartografe ostalih zemalja koji su izrađivali karte Irana spadaju prvenstveno Talijani i Rusi. Neki od značajnih Talijana su G. Cantelli (1643. – 1695.), G. G. Rossi (1627. – 1691.) i A. Zatta (kasni 18. v.)^[60]. Ruske su vlasti zaposlile nekoliko nizozemskih kartografa kao što je kapetan K. van Verden poznat po istraživanju i izradi karata Kaspijskog jezera i okolnih područja od 1720. godine nadalje^[60].

• 
  (en) Persia
  (H. Moll, 1720.)
• 
  (en) Persia
  (E. Bowen, 1747.)
• 
  (en) Part of the Persian Empire (E. Bowen, 1750.)
• 
  (en) Persia
  (T. Kitchin, 1787.)
• 
  (fr)(ru) Kaspijsko jezero
  (K. van Verden, 1721.)

Moderna epoha u kartografiji Irana započinje u ranom 19. vijeku, a ishodom je novih evropskih istraživanja, brojnih ekspedicija i putopisa koji uključuju stotine detaljnih cesta i regionalnih karata^[60]. Vodeća evropska zemlja u kartografiji Irana prvotno je bila Francuska zbog naslijeđa Sansonove škole i njenog imperijalnog uspona krajem 18. vijeka^[60], no kasnije su primat preuzele kolonijalne sile Britanskog i Ruskog Carstva koje su redovito vodile i ratove s Iranom u Perzijskom zaljevu i Afganistanu odnosno Horasanu i Kavkazu. Značajan opus također su ostavile Njemačka i Sjedinjene Države čije se kartografije Irana uglavnom temelje na ruskoj odnosno britanskoj^[60]. Također, razvojem snažne geografske škole u Teheranu od sredine 19. vijeka značajno kartografsko središte postaje i sam Iran^[35].

Moderna zapadnjačka kartografija

Francuz P. A. Jaubert (1779. – 1847.), član Gardaneovog poslanstva Napoleona Bonapartea na dvor Fateha Ali-šaha (vl. 1794. – 1844.)^[108], sastavio je novu kartu Irana koji je priložio u svoju knjigu „Putovanje Armenijom i Perzijom...“ (fr. Voyage en Arménie et en Perse...)^[115]. Nekolicina drugih francuskih kartografa također je izrađivala karte Irana, a među njima se ističu J. P. Ferrier (1811. – 1886.) i A. M. Perrot (1793. – 1879.)^[60].

Ruska ekspedicija predvođena N. V. Hanikovom proputovala je sjeverozapadnim iranskim regijama između 1851. i 1855. odnosno Horasanom tokom 1858. i 1859. godine, a njihov istraživački materijal poslužio je njemačkim kartografima poput H. Kieperta i J. Sulzera^[60]. Između 1886. i 1889. godine pod nadzorom J. I. Stebnitskog u Tbilisiju je na 14 listova objavljena velika karta Irana i okolnih zemalja u mjerilu 1:840.000^[60]. Ova karta obuhvaćala je svu poznatu građu tog vremena i bila je daleko naprednija od svih ostalih^[116]. Godine 1911. u Moskvi je tiskana i „Shematska karta Perzije“ (rus. Šematičeskaja karta Persij) koju je izradio N. P. Passek, ruski konzul u Bušeheru. Karta se sastoji od dvodjelnog lista veličine 117 x 75 cm odnosno u mjerilu 1:1,700.000, a na njemu su strogim crvenim linijama označene sjeverna ruska odnosno južna britanska zona gospodarskog utjecaja^[60].

Njemački doprinosi kartografiji Irana djelomično se temelje na ruskim i britanskim istraživanjima^[60]. Primjerice, na temelju ruskih istraživanja predvođenih N. V. Hanikovom, J. Sulzer je 1860. godine u Berlinu sastavio kartu „Ruske znanstvene ekspedicije u Horasanu“ (mj. 1:3,350.000)^[108] dok je dvije godine kasnije H. Kiepert (1818. – 1899.) u istom gradu objavio novu kartu iranske regije Azarbajdžan u mjerilu 1:800.000. Kiepert je također iscrtao i kartu Irana koja je uključena u Ritterov „Atlas Azije“ (njem. Atlas von Asien) izdan 1852. godine u Berlinu^[60]. Jedna od detaljnih i praktičnih karata bila je i Grässlova „Nova specijalizirana karta Perzije” (njem. Neuste Spezialkarte von Persien) iz Meyerovog „Priručnog atlasa” (njem. Hand-Atlasa) tiskanog u Leipzigu 1855. godine^[60]. Tokom Drugog svjetskog rata u Njemačkoj je izrađena i velika karta Irana u mjerilu 1:200.000 koja je uglavnom rađena prema podacima britanske „Državne izmjere Indije” (engl. Survey of India), ali je revidirana i tiskana 1941. i 1942. godine^[60].

(de) Neuste Spezialkarte von Persien (J. Grässl, 1855.)		(de) Iran & Turan (A. Stieler, 1891.)

Opsežna istraživanja obale i otoka Perzijskog zaljeva između 1820. i 1829. godine proveo je britanski Bombay Marine (indijski ogranak kraljevske ratne mornarice) i rezultirao izradom 31 karte i lučkih nacrta poznatih kao „Istočnoindijske karte Perzijskog zaljeva” (engl. East India Company Charts of the Persian Gulf)^[60]. Ove su karte bile popraćene tekstualnim opisima i obojenim prikazima priobalja^[117]. Tokom 19. vijeka brojni britanski kartografi izrađivali su nove karte Irana i Perzijskog zaljeva, a najpoznatiji među njima su J. Cary (1754. – 1835.), A. Arrowsmith (1750. – 1823.), D. Lizars (1754. – 1812.), J. Pinkerton (1758. – 1826.), J. Thomson (1777. – 1840.), J. Tallis (1816. – 1876.), braća W. Johnston i A. K. Johnston stariji (od 1825.), te kartografsko društvo Laurie & Whittle (od 1795. do konca 19. v.)^[60].

Godine 1813. A. Arrowsmith je objavio veliku dvostranu kartu Irana dimenzija 200 x 130 cm koju je izradio sir J. M. Kinneir^[60]. Obavještajni ogranak Ratnog ureda (engl. War Office) iz Londona je 1886. godine izradio detaljnu i sveobuhvatnu „Kartu Perzije” (engl. Map of Persia) u mjerilu 1:1,013.760 sastavljenu od šest listova dimenzija 61 x 91 cm^[60]. Ova karta prvotno je bila lošija u odnosu na istovjetnu rusku kartu koju je izradio J. I. Stebnitski, no 1891. godine je prerađena i poboljšana zahvaljujući novim materijalima prikupljenim od strane „Državne izmjere Indije” (engl. Survey of India). Godine 1898. istu je kartu nadopunio „Kartografski ured Simla” (engl. Simla Drawing Office) iz navedene organizacije i tiskana je u Dehradunu^[60].

Neke od najpreciznijih britanskih karata Irana s kraja 19. vijeka izrađenih za britansko Kraljevsko geografsko društvo su „Karta Horasana“ (engl. Map of Khorasan) tiskana 1881. od strane potporučnika C. E. Stewarta i „Karun s pritocima“ (engl. The Karun River and Branches) koju su 1890. godine prema podacima pukovnika Chesneyja, poručnika Selbya i satnika Clementsa sastavili braća W. Johnston i A. K. Johnston^[60]. Kraljevsko geografsko društvo u Londonu je 1892. godine izdalo novu kartu (mj. 1:3,810.000; dim. 62,5 x 51,5 cm) koju je izradio W. J. Turner pod nadzorom G. N. Curzona, na temelju čega je poznata kao „Curzonova karta Perzije” (engl. Curzon map of Persia)^[118]. Najveća karta Irana objavljena od strane Državne izmjere Indije pojavila se 1941. i 1942. godine tokom Drugog svjetskog rata i to u mjerilu 1:50.000 na listovima veličine 40 x 40 cm^[60]. Ova golema karta koja je poboljšana i ponovo tiskana 1962. godine od strane Ratnog ureda i Ministarstva ratnog zrakoplovstva u Londonu ostala je najveća i najdetaljnija karta Irana sve do 1992. kada je iranski Državni kartografski zavod (perz. Sāzmān-e nakša-bardārī-je kešvar) u Teheranu izdao još veću kartu u mjerilu 1:25.000^[60].

Nekoliko američkih kartografa bilo je aktivno u izradi karata Irana prije Drugog svjetskog rata među kojima se ističe S. A. Mitchell (1792. – 1868.) koji je svoju kartu objavio 1860. godine, a kasnije su izdavane njene nadopunjene inačice^[60]. Od 1941. godine nadalje broj američkih kartografa na tom području izrade u naglom je porastu: Američka vojna kartografska služba (United States Army Map Service) je 1943. sastavila „Iran: specijalna strateška karta“ (engl. Iran: Special Strategic Map), vojnu vrst karte u mjerilu 1:4,000.000 odnosno veličine listova 53 x 44 cm, a 1961. godine nastala je i zajednička karta Irana i Iraka u mjerilu 1:100.000 odnosno veličine listova 56 x 46 cm^[60]. CIA je također izdala dvije važne karte: prvu 1978. godine u mjerilu 1:4,000.000, a dvije godine kasnije zajedničku kartu Irana i Iraka u mjerilu 1:670.000^[60].

• 
  (en) A New Map of Persia
  (J. Cary, 1801.)
• 
  (en) Persia
  (J. Thomson, 1814.)
• 
  (en) Persia
  (J. Pinkerton, 1818.)
• 
  (en) Persia (S. A. Mitchell, reizdanje iz 1872.)
• 
  (en) Persia (W. i A. K. Johnston, r. iz 1895.)

U 20. vijeku dva su događaja uvjetovala na imenovanje Irana na zapadnjačkim kartama. Godine 1935. vladar Reza-šah Pahlavi službeno je zatražio od Zapada i ostatka svijeta da njihov egzonim Perziju zamijene endonimom Iran, a 1949. godine njegov sin M. Reza Pahlavi prihvatio je da se u zapadnom svijetu ravnopravno koriste oba naziva^[119]. Stoga, od 1935. godine na većini zapadnjačkih karata pojavljuje se naziv Iran dok se u nekim slučajevima pojavljuju i oba imena^[60]. Nakon Drugog svjetskog rata odnosno usponom arapskog nacionalizma u regiji, zemlje arapskog svijeta Perzijski zaljev počinju oslovljavati Arapskim u čemu ih slijedi i manji broj geografsko-kartografskih institucija u Zapadnom svijetu^[60]. Iako je iranska vlada prosvjedovala zbog ovog čina, u određenim izdanjima posvojni pridjev perzijski je izostavljen pa se primjerice u The Times Atlasu pojavjuje imenovan samo kao „Zaljev” (engl. The Gulf)^[120], no historijski pojam „Perzijski zaljev“ ipak je ostao nedirnut u većini renomiranih izdanja kao npr. National Geographic Atlasu^[121].

Moderna iranska kartografija

Tokom 19. i početkom 20. vijeka, na temelju evropskih radova i vlastitih geografskih istraživanja, nekoliko iranskih kartografa izradilo je niz karata koji uz perzijski kao primarni ponekad uključuju i francuski ili engleski kao sekundarni jezik^[60]. Primjerice, H. M. H. Fasai je 1857. godine na perzijskom i francuskom jeziku izradio topografsku kartu koja je 1876. predstavljena Nasrudin-šahu (vl. 1848. – 1896.) odnosno na temelju koje je isti vladar dao sastaviti veliki geografski traktat naslovljen „Naserova perzijska knjiga” (perz. Fārs-nāma-je Nāṣerī) s tematikom povezanosti iranskih pokrajina^[60]. Ova karta u mjerilu 1:570.240 odnosno papiru veličine 182 x 125 cm konačno je tiskana u Teheranu 1895. godine, a geografske dužine i širine njenih mjesta temelje se na radovima škotskog kartografa A. K. Johnstona starijeg (1804. – 1871.)^[60].

Prva službena karta Teherana izrađena je 1857. godine na inicijativu Amira Kabira, iranskog velikog vezira u službi kadžarske dinastije. Na izradi karte sudjelovao je A. K. Krziž, češki časnik iz Austrijskog Carstva koji je predavao u „Kući znanosti” (perz. Dar al-Fonun; preteča Teheranskog univerziteta) zajedno s dvojicom njegovih iranskih studenata^[60]. Karta je na perzijskom jeziku, u mjerilu 1:2880 odnosno na veličini papira 92 x 76 cm, a prikazuje stare fortifikacije dužine od sedam kilometara, šest gradskih vrata, kraljevsku citadelu (perz. Arg), trgovačko središte (veliki bazar), te tri gradska kotara^[60]. Ostale vrijedne karte iz ovog perioda uključuju kartu Tabriza i okolice (mj. 1:8300; dim. 100 x 97 cm) koju su 1880. godine sastavili M.-R. Mohandes i pukovnik M. D. Karadžadagi, novu kartu proširenog Teherana (mj. 1:4000; dim. 132 x 97 cm) s približno 21 km njegovih gradskih zidina i 12 gradskih vrata koju je 1910. izradio A. Dž. Nadžm, kartu Teheranskog okruga (mj. 1:200.000; dim. 118 x 74 cm) koju je 1910. sastavio A.-R. M. Bagajeri, te kartu Isfahana (mj. 1:3200; dim. 135 x 129 cm) koju je 1923. godine sastavio satnik S. Reza-han^[60].

Iako su navedene i slične karte uključivale legende, opise i slično što ih je činilo praktičnim i upotrebljivim, smatra se da su uglavnom bile temeljene na evropskim istraživanjima^[60]. Međutim, značajni napredak iranske kartografije započinje kada je u vrijeme dinastije Pahlavi (1925. – 1979.) osnovan vojni „Geografski odjel oružanih snaga“ (perz. Dājera-je džoḡrāfījā-je setād-e arteš), a zatim i civilni „Državni kartografski zavod“ (perz. Sāzmān-e nakša-bardārī-je kešvar) u sklopu „Organizacije za planiranje i proračun“ (perz. Sāzmān-e būddža va barnāma)^[60]. Potonja organizacija izvršila je zračna fotografiranja čitave države i tokom 1940. i 1941. godine objavila veliku kartu Irana u mjerilu 1:1000.000 na 20 listova od kojih je svaki obuhvaćao područje od 4° x 4°^[60]. Između 1948. i 1960. godine, vojni Geografski odjel izdao je veću kartu u mjerilu 1:253.440 na 131 listu koji su obuhvaćali područja od 1° x 1°. Kasnije je potonja civilna organizacija unaprijedila kartografiju zemlje izdavši 1992. godine najveću topografsku kartu koji se temelji na satelitskim snimkama^[59]. Izrađen je u mjerilu 1:25.000 i podijeljen na 132 dijela od kojih svaki obuhvaća područje od 1° x 1°. Svaki od navedenih dijelova posložen je na 96 listova veličine 55 x 48 cm (uključujući legende i indeks) što podrazumijeva da se zbirka sastoji od 12.672 lista ukupne površine od oko 3345 m²^[60].

Teheranski univerzitet je 1971. godine izdao „Historijski atlas Irana“ (perz. Aṭlas-e tārīḵī-je Īrān)^[122] koji se sastojao od 26 dvostranih historijskih karata uz dodatne tri karte s opisima na perzijskom, engleskom i francuskom jeziku^[60]. Prije i nakon revolucije iz 1979. godine osnovano je i nekoliko iranskih kartografskih institucija koje su izdavale sve vrste karata i atlasa, uglavnom koristeći podatke dviju navedenih državnih organizacija^[60]. Neke od navedenih privatnih institucija su Geografsko-kartografski institut Sahab (perz. Moasasa-je džoḡrāfījā-je va kārtogerāfī-je Saḥāb) osnovan 1936. godine kao prvi takve vrste u široj regiji, te Geografsko-kartografski institut Gitašenasi (perz. Sāzmān-e džoḡrāfījā-je va kārtogerāfī-je Gītā-šenāsī)^[60]. Među pojedincima se ističe A. Sahab kojeg se često naziva ocem moderne iranske kartografije. Tokom 2000-ih godina Iranska svemirska agencija započela je s razvojem opsežnog projekta daljinskih istraživanja^[123] koji između ostalog uključuje i izradu trodimenzionalne digitalne karte Irana. Svemirske misije tog projekta započele su 15. 6. 2011. kada je lansiran Rasad-1, prvi iranski satelit za promatranje^[124].

Glavni članak: Indeks etimoloških značenja iranskih toponima

Velika većina toponima u Iranu je perzijskog i drugog iranskog jezičnog podrijetla što je uvjetovano 3000-godišnjom etničkom rasprostranjenošću iranskih naroda na tim geografskim prostorima kao i kontinuirane upotrebe perzijskog kao službenog jezika pod domaćim ali i stranim dinastijama. Najčešći leksički morfemi koji se pojavljuju kod toponima na perzijskom i srodnim iranskim jezicima su stan (domovina), šaher (grad), abad (naselje), bandar (luka), rud (rijeka), darjače (jezero), kuh (planina), tape (brdo) i dašt (ravnica). U perzijskim složenicama se javljaju na različite načine, često kao sufiks (npr. Hari-Rud ili Harirud) ali ponekad i kao prefiks (Rud-e Hari), dok se u stranim jezicima navedeni morfemi ponekad izbjegavaju u korist pojednostavljenih oblika (Hari). Zbog historijskog iranskog političko-kulturnog utjecaja, toponimi perzijskog podrijetla učestali su i u široj regiji što uključuje imena devet suverenih država (centralnoazijske i južnoazijske sa sufiksom -stan, Azerbajdžan i Irak) odnosno četiriju glavnih gradova iranskih susjeda (Ašgabad, Bagdad, Baku i Islamabad). Također, egzonimi koji su u srpskohrvatski i druge evropske jezike ušli posredstvom perzijskog uključuju Indiju i Kinu.

Etimološko podrijetlo ostalih toponima Irana prvenstveno je arapsko i altajsko, dok postoje i određeni armenski, dravidski, pa čak i arhaični primjeri. Takvi toponimi nisu nužno ograničeni na geografska područja koja naseljavaju pripadajuće etničke skupine. Primjerice, ime drugog najvećeg iranskog grada (Mašhad) koji se nalazi na krajnjem sjeveroistoku zemlje ima arapsko etimološko podrijetlo, iako su arapski toponimi karakteristični za jug zemlje. Na sjeveru zemlje učestali su turkijski toponimi, a mogu se naći i miješane složenice s turkijskim leksičkim morfemima i to uglavnom u sufiksalnom obliku, primjerice čaj kod rijeka (npr. Astara-Čaj) odnosno dag kod planina (npr. Kopet-Dag). Ostali altajski primjeri uključuju mongolske toponime pretežito u Azarbajdžanu i Horasanu. Među jedinstvene arhaične primjere spada grad Suza (perz. Šuš) čije je elamsko etimološko podrijetlo ovjereno na najstarijim sumerskim klinopisima iz 3. milenijuma pne. što ga čini najstarijim kontinuirano naseljenim mjestom svijeta koje je zadržalo isto ime.

U 20. vijeku određeni toponimi Irana bili su predmetom politizacije odnosno dvaju procesa geografskih preimenovanja: prvog za vrijeme vladajuće dinastije Pahlavi odnosno drugog poslije njihovog svrgavanja 1979. godine^[60]. Apsolutistički vladari Reza-šah (vl. 1925. – 1941.) i njegov sin M. Reza Pahlavi (vl. 1941. – 1979.) inzistirali su na starovjekovnom iranskom identitetu^[125] što je impliciralo preimenovanjem tj. iranizacijom brojnih turkijskih toponima na sjeveru odnosno arapskih na jugozapadu zemlje (npr. Šat al-Arab ⇒ Arvand-Rud; Muhamareh ⇒ Horamšaher)^[126], a na temelju izraženog kulta ličnosti nekim toponimima pridodani su šah kao titula odnosno Pahlavi kao naziv vladajuće dinastije (npr. Bandar-e Turkaman ⇒ Bandar-e Šah; Bandar-e Anzali ⇒ Bandar-e Pahlavi; Urmija ⇒ Rezaijeh). Nakon revolucije došlo je do djelomične promjene trendova odnosno isticanja religijske dimenzije na uštrb monarhističke ostavštine^[126]. Iako je nova vlada bila dosljedna jezičnom purizmu pa su iranizirani oblici uglavnom zadržani, kod toponimima koji su nosili osobna imena vladara bivšeg režima nastupila je nova serija preimenovanja i to prema Homeiniju i drugim revolucionarnim vođama, herojima iz iransko-iračkog rata, etičkim pojmovima poput slobode i slično (npr. Bandar-e Šahpur ⇒ Bandar-e Homeini; Šahi ⇒ Kaemšaher; Šah Pasand ⇒ Azadšaher). Kod nekih toponima koji su nosili spomenutu vladarsku titulu, sufiks -šah jednostavno je mijenjan u -šaher što podrazumijeva grad (npr. Naftšah ⇒ Naftšaher; Hozrovšah ⇒ Hozrovšaher)^[127].

Položiti Iran u jednu od specifičnih makroregija Azije predstavlja složen zadatak s obzirom da se uglavnom radi o novovjekovnim i modernim novotvorenicama nesavršenih definicija^[128]. Iran se najčešće spominje u kontekstu tzv. Bliskog istoka, regije koja se prvi put pojavljuje početkom 19. vijeka u francuskom obliku Proche-Orient označavajući teritorije pod Osmanskim Carstvom kojem Iran nikad nije pripadao. Srednji istok, srodni geopolitički pojam na engleskom jeziku (Middle East) istovremeno je podrazumijevao područja između Osmanskog Carstva i Britanske Indije odnosno Iran i istočnu Mezopotamiju, ali ujedno i Arapski poluotok koji se po mnogo čemu razlikuje u kulturološkom i geografskom smislu. Nakon raspada kolonijalnih carstava u 20. vijeku dva su pojma redefinirana stapanjem u jedno geografsko područje i počinju se koristiti kao sinonimi u svim jezicima pa tako i u srpskohrvatskom. Iako se danas terminom Bliski istok služe arheolozi i povjesničari pozivajući se na geografski kontekst Starog istoka gdje su tokom starog vijeka postojale civilizacije u uskoj kulturološkoj interakciji, čak ni ta historijska regija u geografsko-kronološkom smislu nije kompatibilna s iranskom historijom jer isključuje istok Irana odnosno ograničena je na period prije stvaranja prvih imperijalnih iranskih država. Jedan od neodređenih evropskih primjera je i metonim Orijent koji je objedinjavao heterogene kulture ne samo Azije već i Sjeverne Afrike.

Krajem 20. vijeka nastupio je trend izbjegavanja evrocetričnih termina i Iran se počeo javljati u kontekstu Jugozapadne ili Zapadne Azije koja objedinjuje područja tzv. užeg Bliskog istoka (Mezopotamiju, Levant, Arabiju i Anatoliju)^[128], dok ga UN smješta u Južnu Aziju zajedno s Afganistanom i državama Indijskog potkontinenta. Iako je potonja regija primjerenija u etnojezičnom smislu budući da objedinjuje Iran s državama srodnih jezika (iranski i indoarijski), u oba primjera regije nisu strogo definirane ni geografijom, kulturom ili historijom. U slučaju Irana to se prvenstveno odnosi na historijsko prožimanje iranske kulture na Kavkazu i u Centralnoj Aziji, kao i nejednolikom reljefnom strukturom u odnosu na zapadne, sjeverne i istočne susjedne države. Akademske ustanove poput Encyclopædia Iranice skovale su termin Veliki Iran koji nije određen političkim ili iredentističkim već kulturološkim parametrima, a uključuje dijelove jugozapadne, južne i Centralne Azije, te Kavkaz. Na temelju geomorfoloških i etnojezičnih karakteristika u regionalnom kontekstu ponekad se koristi i Iranska visoravan, no ona ne uključuje iranski Huzestan.

• 
  Bliski istok prema različitim definicijama
• 
  (Jugo)zapadna Azija
  (noviji neutralniji pojam)
• 
  Južna Azija
  (službena regija UN-a)
• 
  Veliki Iran
  (kulturna regija)

Regionalna evolucija Irana

Unatoč tome što je Iran kroz veći dio historije bio politički cjelovit^[129], koncepti njegove regionalizacija poznati su od ranog starog vijeka. Najstariji apolitički termini za specifične geografske prostore današnjeg Irana bilježe se u sumerskim epovima (npr. Arata) i istovrsnoj avestičkoj geografiji^[8], no zbog mitološkog karaktera danas ih nije moguće precizno locirati bez obzira na više ponuđenih teorija. Druga vrst historijskih regija odnosi se na područja prvotno imenovana prema narodima ili državama koji su vremenom iščezli, a neki od takvih primjera su Guteja, Elam i Urartu na zapadnom dijelu zemlje. Od sredine 1. milenijuma pne. nadalje regionalizacija se iščitava iz satrapija (upravnih podjedinica) imenovanih uglavnom prema iranskim plemenima^[8]. U okvirima današnjeg Irana to su bili Medija i Atropatena na sjeverozapadu, Perzija na jugozapadu, Karmanija i Gedrozija na jugu, Drangijana, Arahozija i Arija na istoku, Partija na sjeveroistoku, te Hirkanija na sjeveru.

Daljnji geografski razvoj ovih regija uvjetovan je evolucijom i(li) seobama naroda, usponima i padovima određenih kulturnih odnosno urbanih žarišta, te političkim okolnostima. Primjerice, nekadašnja Medija i Atropatena danas na etničko-geografskoj osnovi impliciraju regije Kurdistan odnosno Azarbajdžan na sjeverozapadu, dok je jugoistočna Gedrozija isto tako poznata kao Balučistan^[130]. Hirkanija na kaspijskoj obali kroz srednji i novi vijek bila je poznata pod imenima Dejlam i Tabaristan, a danas se sastoji od Mazandarana na istoku i Gilana na zapadu. Specifičan primjer u takvom etničko-geografskom kontekstu je drevna Drangijana (dio Arahozije) koja danas nosi ime Sistan prema skitskim Sakama, nestalom narodu koji je provalio na to područje još krajem starog vijeka. Horasan danas objedinjuje drevnu Ariju i Partiju te je jedna od rijetkih regija čije ime nije etničkog karaktera već označava „zemlju izlazećeg Sunca”. Isto vrijedi i za Huzestan (drevni Elam) imenovan prema gradu Suzi, a identični princip se javlja kod brojnih novovjekovnih regija odnosno pokrajina koje su produkt urbanizacije (npr. Isfahanska, Teheranska, itd.). Perzija (Fars) i Karmanija (Kerman) spadaju u regije koje su zadržale isto ime i ujednačene geografske okvire u odnosu na historijske. Navedene regije su kulturološko-historijskog karaktera i ne treba ih poistovjećivati s modernim i nerijetko istoimenim iranskim pokrajinama koje se često mijenjaju zbog ekonomskih, demografskih i drugih okolnosti. U Iranu također postoji i niz mikroregija koje uglavnom gravitiraju većim gradovima, područjima iranskih i turkijskih jezičnih podskupina, nekadašnjih plemena, itd.

Glavni članak: Historija Irana

Politička struktura koja odgovara zapadnom dijelu Iranskog svijeta u historijskom kontekstu može se u kontinuitetu pratiti najmanje 2500 godina unatrag kada se prvi put oblikuje država pod sadašnjim imenom – Iran^[129]. Iranska visoravan u topografskom smislu omeđena je planinama na sjeveru i zapadu odnosno pustinjama na istoku i jugu pa je pružala mogućnost centralizacije, no politička moć iranskih dinastija značajno je varirala kroz milenijume pa su se granice, područja utjecaja i sami politički centri često mijenjali kroz historiju^[129]. Iako Iranska visoravan približno odgovara etničkim granicama tj. područjima naseljavanja iranskih naroda, zahvaljujući usponima određenih iranskih dinastija područja izravnog političkog utjecaja protezala su se mnogo šire kako u starom tako i u srednjem i novom vijeku. Kroz posljednjih 1000 godina veliku političku ulogu odigrale su i turkijsko-mongolske invazije koje su rezultirale značajnim povezivanjem naroda Iranske visoravni s Centralnom Azijom^[129]. Svi navedeni faktori uvjetovali su vrlo složenim geografsko-političkim strukturama odnosno teritorijalnim podijelama koje su zadržane do današnjeg dana^[122]. Današnji Iran kao država smatra se odrazom superiornosti iranske kulture nad dinastijama izvornog turkijskog podrijetla koje su dominirale Iranskom visoravni tokom srednjeg vijeka (Gaznavidi, Seldžuci)^[131].

Centri političke moći prvih iranskih država smještena su u plodnim kišovitim područjima na zapadu modernog Irana odnosno u regiji Azarbajdžan i masivu Zagrosa. Prva takva država bila je Medijska Monarhija, a potom je na temelju istog nastala Ahemenidska Monarhija koja se osvajanjima proširila daleko izvan iranskih etničkih okvira^[129]. Nadalje, tokom vladavine stranih Seleukida i domaćih partskih Arsakida (izvorno iz Horasana) i perzijskih Sasanida, političkim žarištem bila je plodna Mezopotamija u kojoj su bile smještene prijestolnice poput Seleukije i Ktezifonta. Arapskim osvajanjima sredinom 7. vijeka Iran gubi političku individualnost na približno 200 godina tokom kojih Mezopotamija s Bagdadom postaje centrom kalifata arapskih Abasida, a istovremeno samostalna iranska politička moć jača u Horasanu gdje vladaju Tahiridi, Safaridi, Samanidi i Zijaridi^[129]. Navedene iranske dinastije teoretski su priznavale vladavinu kalifata zbog njihovog vjerskog autoriteta, no zbog geografske izoliranosti i manjkavosti abasidske centralizacije politički su bile gotovo neovisne. Ovaj razvoj političke situacije kulminirao je tokom 10. i 11. vijeka kada Iran postaje ponovo u potpunosti neovisan pod vodstvom šijitske dinastije Bujida koji su ubrzo i zauzeli Bagdad čime je ostvarena puna kontrola nad kalifatom^[129]. Ipak, nakon približno stotinu godina na Iransku visoravan iz smjera Centralne Azije provaljuju turkijska plemena koja pod dinastijama Gaznavida i Seldžuka podižu moćne monarhije, no centrom političke moći i dalje je ostao sam Iran s njegovim historijskim prijestolnicama Rajom, Nišapurom i Isfahanom^[129].

Na prijelazu iz 11. u 12. vijek, horezmijski šahovi obnovili su iransku državu koja se prostirala istočnim dijelom Iranske visoravni odnosno Horasanom i Transoksanijom^[129], no u 13. vijeku nastupa razarajuća mongolska invazija. Podjelom kolosalnog Mongolskog Carstva nakon Džingis-kanove smrti, na području Iranske visoravni osnovana je Ilhanidska Monarhija s prijestolnicom u Sultaniji, a njegove granice prostirale su se sve do Amu-Darje i Inda na istoku do Mezopotamije i centralne Anatolije na zapadu^[129]. U kasnom 14. vijeku nastaje privremeni raspad na brojne lokalne kneževine, no obnovljeno je pod Timurom i njegovim sinom Ruh-šahom prilikom čega centrima političke moći postaju prvo Horasan i Transoksanija, a potom grad Herat^[129]. Ubrzo se raspada i druga mongolska dinastija, pa u 15. vijeku zapadom Iranske visoravni dominiraju turkijske plemenske konfederacije Ak Kojunlu i Kara Kojunlu^[129].

Današnja politička struktura Irana izravno se temelji na imperiju safavidske dinastije koja je oko 1500. godine ujedinila Iran i proglasila šijitski islam državnom religijom. Šijitska religija u to vrijeme bila je značajnim faktorom u jedinstvu zemlje koja je bila u neprestalnim sukobima sa sunitskim Osmanlijama na zapadu i Uzbecima na sjeveroistoku^[129]. Političko žarište safavidskog Irana prvotno je bilo u sjeverozapadnoj regiji Azarbajdžan, a religijski centri poput Koma, Ardabila i Mašhada važna za šijitska hodočašća nalazila su se u sjevernoj zoni zemlje^[132]. Zbog spomenutih vojno-političkih sukoba s Osmanlijama i Uzbecima, žarište političke moći iz strateških se razloga krajem 16. vijeka premjestilo na centralnu os Iranske visoravni koju čine prijestolnice Isfahan, Širaz i Teheran, a takva se struktura zadržala sve do današnjeg dana^[129].

Današnje državne granice Irana uglavnom su plodom vjekovnih sukoba s trima novovjekovnim supersilama: Ruskim Carstvom na sjeveru, Osmanlijskim Carstvom na zapadu, te Britanskim Carstvom na jugu i istoku^[133]. Zahvaljujući milenijumskoj imperijalnoj tradiciji historijske granice Irana obuhvaćale su velike dijelove Jugozapadne odnosno Centralne Azije pa i šire, a njihov se razvoj relevantan za današnje stanje u kontinuitetu može pratiti od 1500. godine. Tokom vladavine novovjekovnih iranskih dinastija Safavida i Afšarida, državni teritorij prostirao se preko svih današnjih granica. Prva važnija oblikovanja istih javljaju se na zapadu kroz 16. i 17. vijek kada na iranski teritorij djelomično prodiru Osmanlije, a unutranji dinastijski sukobi s lokalnim paštunskim dinastijama početkom 18. vijeka doveli su i do raspada istočnog dijela monarhije odnosno osnutka samostalnog Afganistana. Istovremeno, na sjeverozapadu i sjeveroistoku počinje nadirati i Rusko Carstvo, dok se sredinom 19. vijeka na političkoj sceni pojavljuje i Britanski imperij koji na jugoistoku prisvaja balučke kneževine. Iako je Iran uspio očuvati nezavisnost kroz brojne ratove na svim stranama, granice su podvrgnute značajnim promjenama^[60] i izgubio je približno polovicu teritorija koje je posjedovao početkom novog vijeka. Nakon Prvog svjetskog rata Britanci su prisvojili i osmanlijsku Mezopotamiju na jugozapadu pa se privremeno (uz Afganistan i Tursku) našao uklješten između Sovjetskog saveza i Britanskog Carstva, a raspadom potonjeg dobio je granice s Irakom i Pakistanom. Kopnene državne granice u konačnici su se oblikovale nakon raspada SSSR-a čime su novim susjednim državama postali i Armenija, Azerbajdžan, te Turkmenistan.

Osim kopnenih, Iran ima i pomorske granice u Kaspijskom jezeru na sjeveru odnosno Omanskom i Perzijskom zaljevu na jugu. S obzirom da nikada kroz historiju nije imao snažnu mornaricu^[134], Iran se u novom vijeku teško nosio s kolonijalnim silama (Nizozemska, Portugal, Britanija) u Perzijskom zaljevu odnosno Rusijom u Kaspijskom jezeru^[135], a početkom 20. vijeka dijelio je pomorsku granicu isključivo s Britanskim Carstvom i Sovjetskim savezom. Osamostaljenjem arapskih država uz južnu obalu Perzijskog zaljeva dobio je nove granice s Irakom, Kuvajtom, Saudijskom Arabijom, Bahreinom, Katarom, Emiratima i Omanom, a raspadom SSSR-a i s Azerbajdžanom i Turkmenistanom u Kaspijskom jezeru.

Iranski granični sporovi uglavnom su pomorskog karaktera i uključuju korito Arvand-Ruda kojeg dijeli s Irakom, otoke Veliki i Mali Tunb pod iranskom kontrolom koje potražuju Emirati, te koncept definiranja graničnih zona u Kaspijskom jezeru u kojem se spori s bivšim sovjetskim republikama.

Iranske kopnene granice
Država: (W→N→E)	Duljina: (km)	Prirodne granice: (N→S / E→W)		Kronologija razgraničenja: (Sporazumi, mirovni ugovori, arbitraže i protokoli)
Irak	1609	Darvanag, Čiha-Dar, Hadži Ibrahim, Dijala, Bambu, Alvand, Kanga-Duš, Kulak, Arvand-Rud		Amazija (1555.), Istanbul (1590.), Zuhab (1639.), Istanbul (1724.), Erzurum (1823.), Erzurum (1847.)	Teheran (1911.), Istanbul (1913.), Sadabad (1937.), Alžir (1975.), UNSCR 598 (1988.)
Turska	511	Ararat, Zijarat, Guni, Er Daglari, Kala, Gir Buran, Sarıova, Haravol, Doganli Daglari, Kumru Tape, Nuč, Girbaran, Aladar, Zarine, Benar, Dalapar, Deravining			Berlin (1878.), Istanbul (1913.), sporazum (1929.), sporazum (1932.), Sadabad (1937.)
Armenija	48	Aras		Sankt Peterburg (1723.), Istanbul (1724.), Rašt (1732.), Gandža (1735.), Golestan (1813.), Turkmenčaj (1828.)
Azerbajdžan	759	Astara-Čaj, Tališki masiv, Balha, Aras
Turkmenistan	1205	Harirud	J. prijateljstva, Kopet-Dag, Sumbar, Atrak	Teheran (1881.), tajni sporazum (1883.), MacLean (1891.)
Afganistan	945		Šurab, Korban, Haštadan, Šamtig, Sargardan, Namakzar, Čah-Tam, Petergan, Kurigan, Siahkuh, J. Sabari, Helmand, Malek Siah	Pariz (1857.), Goldsmid (1872.), McMahon (1905.), MacLean (1891.), Altaj (1935.), komisija (1951.), sporazum (1973.)
Pakistan	978	Malek Siah, Kače, Taftan, Siahan, Nahang, Gvadarski zaljev		Goldsmid (1871.), Holdich (1895.-1905.), sporazum (1948.)

Iranske pomorske granice
Država: (W→E)	Vodena površina: (more / jezero)	Vrsta: (T. m. / E. p.)	Status:	Kronologija razgraničenja: (Sporazumi, mirovni ugovori, arbitraže i protokoli)
Azerbajdžan	Kaspijsko jezero	teritorijalno-epikontinentalna	Neriješen	Ugovor o prijateljstvu (1921.), Pomorsko-trgovački sporazum (1935.), Pomorsko-granični sporazum (1957.)
Turkmenistan
Irak	Perzijski zaljev			Nema
Kuvajt		epikontinentalna	Neratificiran	Sporazum (1970.)
Saudijska Arabija			Riješen	Sporazum (1968.)
Bahrein				Sporazum s Britanijom (1965.)	Sporazum (1971.)
Katar					Sporazum (1971.)
UAE	Perzijski i Omanski zaljev		Neriješen		Sporazum s emiratom Dubai (1974.)
Oman		teritorijalno-epikontinentalna	Riješen	Sporazum (1975.), sporazum (2000.)
Pakistan	Omanski zaljev			Sporazum (2000.)

Granica s Afganistanom

Granica između Irana i Afganistana proteže se uglavnom u smjeru sjever-jug dužinom od 945 km i dijeli Iransku visoravan, a izvorno je nastala u 18. vijeku^[136] prilikom raspada safavidskog Irana na dvije nova i sukobljene monarhije: kadžarsku na zapadu i duranijsku na istoku^[137]. Nakon desetaka godina kolebanja uzrokovanih oružanim sukobima, granica se stabilizirala nakon što je 27. 5. 1863. kabulski amir Dost Muhamed-han zauzeo Herat^[138]. Granični sukobi od tada prestaju, no proces detaljnog razgraničenja trajao je relativno dugo vremena (1872.-1935.) i odvijao se u tri faze koje odgovaraju različitim dijelovima granice^[137]. Za rješavanje graničnih sporova Iran i Afganistan pozvali su neutralne komisije za arbitražu koje su se sastojale prvo od Britanaca, potom američkih država, te konačno Turaka^[137].

Nužnost hitnog razgraničenja prvo se pojavila u Sistanu, južnoj regiji odnosno zatvorenom slivu od 90.000 km² koji obuhvaća ušće Helmanda i nekoliko manje važnih rijeka^[139]. Zbog relativno plodnog tla radi se o jedinom gušće naseljenom području na iransko-afganistanskoj granici, a smatra ga se i od velike strateške važnosti^[140]. Sredinom 19. vijeka politička situacija oko ovog dijela granice bila je vrlo turbulentna s obzirom da su se Teheran i Kabul borili za naklonost lokalnih plemenskih vođa^[141]. Nakon anarhije koja je zavladala nakon smrti Dost Muhamed-hana (1863.), Iranci su prodrli dublje u regiju i uspješno uspostavili uporište na desnoj obali Helmanda, a 1865. zauzeli su i Nad-e Ali^[142]. Nakon što je tri godine kasnije Afganistanom zavladao Šer Ali-han, iranski vladar Nasrudin-šah bio je pod političkim pritiskom i zatražio je britansku arbitražu u skladu s odredbama 6. članka Pariškog sporazuma iz 1857. prema kojem se Britanija obavezala na „prijateljsku pomoć u svim pitanjima između Irana i Afganistana“^[137]. Ubrzo je sastavljena Sistanska arbitražna komisija koja se sastojala od četiri britanska časnika pod vodstvom F. J. Goldsmida, pukovnika koji je 1871. dovršio razgraničavanje Irana i kneževine Kalat^[143]. Goldsmid je posjetio Sistan u februaru 1872.^[144] i nakon 40-ak dana provedene arbitraže na terenu vratio se u Teheran odakle je u augustu iste godine obznanio rezultate^[137]. Donji tok Helmanda, od brane Kuhak (ili perz. Band-e Sistan) do močvarnog ušća Hamun-e Puzaka, određen je kao granica „unutarnjeg“ (zapadnog) Sistana koji je pripao Iranu odnosno „vanjskog“ (istočnog) Sistana koji je pripao Afganistanu^[144]. Od navedenih dvaju točaka granica prati jednostavnu ravnu liniju prema dvama istaknutim vrhovima u masivu koji razdvaja Sistan od Dašt-e Luta: Siahkuh (ili Kuh-e Narahu; 1278 m) na sjeveru i Kuh-e Malek Siah (1643 m) na jugu^[144]. Potonji planinski vrh u Afganistanu jedna je od njegovih točaka najbližih moru (oko 510 km od Omanskog zaljeva i Hormuškog tjesnaca)^[137]. Britanskom arbitražom teoretski je bilo definirano približno 300 km granica, no razgraničenje nije odmah provedeno u praksi. Naime, zbog početnog Šer Ali-hanovog odbijanja ratificiranja sporazuma smatra se da je Goldsmid pogodovao Iranu na uštrb Afganistana, no u oktobru 1873. godine afganistanski je vladar primio 1,5 milijuna rupija odštete i ipak uvažio arbitražu^[137].

Goldsmidova arbitraža ubrzo se pokazala vrlo neprimjerenom posebice glede lokacija odabranih za granične biljege što se tumači na različite načine; jedni tvrde da su pogrješke plodom puke slučajnosti odnosno britanskog nepoznavanja terena^[137], a drugi da su tim činom namjerno pokušali stvoriti regionalne tenzije kako bi mogli projicirati vlastite interese^[145]. Jedan od podataka koji potkrijepljuje potonji argument su i nejasno definirana prava o vodoopskrbi^[137]. Spomenute lokacije odabrane za granične biljege bile su vrlo nestabilne s obzirom da se nalaze ili uz prošireni riječni tok tipičan za nizinu delte ili na promjenjivoj obali obližnjeg jezera koja se značajno mijenja ovisno o sezoni odnosno godini^[137]. Uzimajući u obzir i sporna pitanja o korištenju Helmandovih voda (posebno u sušnim periodima), arbitražne odluke otvarale su mogućnost ozbiljnog graničnog sukoba dviju država^[137].

Godine 1896. velika je poplava rezultirala pomicanjem glavnog riječnog korita Helmandove delte od istočnog ogranka Sihsara do Rud-e Parijana, starog kanala za navodnjavanje. On se nalazi duboko na zapadu odnosno u potpunosti na iranskom teritoriju što je prijetilo onemogućavanjem navodnjavanja u afganistanskom dijelu Sistana^[137]. U početku su lokalne vlasti riješile problem obostranim sporazumom koji je uključivao podizanje zemljane brane na Rud-e Parijanu što je omogućilo obnovu korita u Sihsaru^[146], no 1902. izbila je velika suša pa je nedostatak zaliha vode doveo do zategnutih odnosa između iranskog i afganistanskog stanovništva u Sistanu, a zabilježeni su i oružani okršaji^[137]. Britanci su potom ponovo pozvani da provedu arbitražu i precizno definiraju državne granice u porječju Helmanda, pa je sazvana tzv. „Sistanska granična komisija“ pod vodstvom pukovnika A. H. McMahona koji je bio dobro upoznat s južnim granicama Afganistana^[137]. Komisija je istraživala teren pune dvije godine, od februara 1903. do aprila 1905. godine^[147]. Unatoč iranskim potraživanjima dijela Sistana koji je 1872. bio dodijeljen Afganistanu, komisija se odlučila držati smjernica Goldsmidove arbitraže odnosno poboljšati definicije starih granica^[137]. Primjerice, granica koja je prvotno postavljena koritom Sihsara nakon što je presušen redefinirana je nizom od 89 okolnih brežuljaka s obje strane (desne afganistanske; lijeve iranske). Konačno, nakon pedantnih istraživanja koja i danas predstavljaju primarni dokumentacijski izvor^[137], komisija je dodijelila Iranu trećinu Helmandovog toka kod njegovog ušća u Sistan i proglasila dvije države jednako nadležnima za korištenje zaliha vode odnosno navodnjavanje, bez obzira na daljnje moguće izmjene riječnih korita^[148].

Nove arbitražne mjere ipak nisu u potpunosti spriječile izbijanje novih graničnih sporova, posebice nakon afganistanskog velikog projekta za navodnjavanje srednjim tokom Helmanda iz 1946. koji je ugrozio vodoopskrbu u cijelom Sistanu^[137]. Nakon neuspjeha bilateralnih pregovora, godine 1951. sazvana je trojna „Komisija Helmandove delte“ (perz. Komisjun-e Delta-je Helmand) s članovima iz Čilea, Kanade i Sjedinjenih Država^[137]. Prema odlukama ove komisije Afganistan je bio dužan isporučiti Iranu određenu količinu vode propisanu prema mjesecima (min. 1,98 m³/s u septembru, maks. 66,12 m³/s u februaru; prosječno 22 m³/s godišnje)^[137]. Afganistan je prihvatio arbitražu, no Iran ju je odbacio tražeći veće ustupke. Spor se nastavio sljedećih dvadeset godina, a kulminirao je nakon velike suše iz 1971. godine. Međutim, ovaj put strasti su se brzo smirile pa je 13. 3. 1973. u prijateljskoj atmosferi donešen „Afganistansko-iranski sporazum o Helmandu“. Njime se Afganistan obavezao prepustiti nešto veći dio Helmandovih voda Iranu (prosječno 26 m³/s godišnje)^[149], a u slučaju zabilježenog pada riječnog vodostaja iznad vodospremnika Kajakai obje su strane bile dužne na proporcionalni ustupak vode drugoj^[137]. Ratifikacija sporazuma odgođena je padom afganistanske monarhije u julu iste godine kada je pokrenuta i agresivna politička kampanja protiv „prodaje“ Helmanda. Ipak, sporazum je naposljetku potpisan 5. 6. 1977. u Teheranu čime je vjekovni granični spor okončan^[137].

Razgraničavanje ostalih dijelova iransko-afganistanske državne granice potaknulo je niz manjih sporova što se prvenstveno odnosi na područja koja nisu bila trajno naseljena već su služila kao zimski pašnjaci nomadskim plemenima^[137]. Zbog ništavne ekonomske vrijednosti, područja su često provokativno nazivana „Ravnicom tuge“ (perz. Dašt-e Navmed)^[137].

Dašt-e Haštadan, okrug nazvan prema navodnim ostacima 80 kanata koji se nalazi južno od riječnog zavoja Hariruda, podijeljen je između dvije zemlje u decembru 1889. temeljem arbitraže koju je proveo general bojnik C. S. MacLean, britanski veleposlanik u Horasanu i Sistanu^[137]. Tokom 1890. i 1891. godine MacLean je dao podići 39 graničnih kolaca uzduž 66 km^[150]. Ovaj potez brzo je popraćen stvaranjem malih i stalno naseljenih oaza s obje strane granice, posebice na iranskoj^[137]. Krivudavi tok na sjevernom dijelu Hariruda predstavlja jednu od najstabilnijih i najmanje spornih državnih granica u široj regiji, no ujedno je i jedna od najpustijih s obzirom da ne postoji niti jedan most duž 157 km tog graničnog dijela^[137].

Centralni dijelovi granice između Haštadana i Sistana bili su nenaseljeni dugo vremena, no ipak je zabilježeno niz povremenih političkih sporova koji su u junu 1928. rezultirali odlukom dviju država da potpišu novi sporazum o arbitraži^[137]. Za neutralnog posrednika odabrana je Turska, država s kojom su Iran i Afganistan bili u dobrim odnosima. Između oktobra 1934. i maja 1935. godine, turski general Fahredin Altaj iscrtao je više od 400 km granica i potom odredio podizanje 48 graničnih kolaca^[151]. Kasnije je turska komisija dala podići još pet kolaca na lijevoj obali Hariruda s ciljem dopunjavanja onih koje je 45 godina ranije dao postaviti MacLean. Ovim činom razgraničenje Irana i Afganistana u potpunosti je završeno^[137].

U ekonomskom smislu iransko-afganistanska granica od manjeg je značaja za obje zemlje^[137], a jedini granični prijelaz do 2000-ih otvoren za trgovinu nalazio se između gradića Tajbada (Iran) i Islam-Kale (bivši Kafir-Kala, Afganistan) tj. 120 km zapadno od afganistanskog Herata, 32 km od iranskog Jusufabada odnosno 250 km od Mašhada. S obzirom da su cijene u Iranu neusporedivo veće nego u Afganistanu, uzduž granice česta pojava je krijumčarenje stoke. Prema iransko-afganistanskom trgovačkom sporazumu iz 1960. godine, kamioni iz obje zemlje imaju dozvolu za prometovanje između Herata i Mašhada^[137]. U cilju da se Afganistanu nadoknade ustupci definirani ugovorom o upravljanju Helmandovim vodama iz 1973. godine, trgovački sporazum je proširen na čitavu cestovnu mrežu između dviju zemalja i Iran mu je osigurao korištenje svojih luka uz otvoreno more^[137]. Međutim, zbog nerazvijene prometne mreže u Afganistanu ovaj ekonomski potez nije zaživio pa se veći dio afganistanske robe nastavio izvoziti preko relativno dostupnijeg Karačija u Pakistanu odnosno Turkmenistana na sjeveru^[137]. Godine 2004. otvoren je i drugi granični prijelaz između iranskog sela Milak i afganistanskog grada Zarandža^[152], a 2010. najavljeno je da će iranska vlada će financirati projekt željeznice koja će Teheran preko Mašhada spojiti s Hafom i Heratom^[153]. Najveći iranski sigurosni problemi na ovoj granici tokom 2000-ih bili su priljev stotina hiljada afganistanskih izbjeglica koji su bježali pred američkim napadom, te borba protiv krijumčarenja afganistanskog heroina prilikom čega je stradalo na hiljade iranskih vojnika^[154].

Granice s Armenijom i Azerbajdžanom

Iranska granica s Armenijom (48 km^[1]) i Azerbajdžanom (759 km^[1]) u fizičkom smislu proteže se u smjeru istok-zapad i sastoji se od tri dijela koji su redom najkraći među državnim granicama Irana: istočnog dijela granice s Azerbajdžanom, centralnog s Armenijom, te zapadnog s azerbajdžanskom enklavom Nahčivan (179 km). Ove se granice kako iz fizičke tako i iz historijske perspektive mogu sagledati kao cjelina s obzirom da su plodom vjekovnih iransko-ruskih sukoba u regiji Kavkaza koji su započeli još 1556. prilikom ruskog prodora u grad Astrahan (perz. Haštarhan) na sjevernoj kaspijskoj obali^[135]. Prva ruska provala na Kavkaz i sjeverni Iran uzrokovana je padom safavidske dinastije odnosno invazijom paštunskih Hotakija s istoka^[135]. Godine 1722. trupe Petra Velikog okupirale su Derbent (perz. Darband), a potom u novembru iste godine na poziv namjesnika iz Rašta ugroženog paštunskim napadima uspostavljaju vojno uporište u tom gradu. U maju 1723. u potpunosti je zauzeta cijela pokrajina^[155], a dva mjeseca kasnije okupiran je i Baku (perz. Badkuba) s ciljem da osiguranja kopnenih komunikacija^[135]. Iranski šah Tahmasb II. 23. 9. 1723. bio je prisiljen sklopiti sporazum kojim je Rusima predao gradove Derbent, Baku i Astarabad, te Gilan i Mazandaran^[156]. Potonje dvije pokrajine zapravo nisu bile djelotvorno okupirane s obzirom da Rusi nisu napredovali iza Lahidžana koji je bio zauzet od 1725. godine^[157], no Istanbulski sporazum između Rusa i Osmanlija iz 1724. ipak je uspostavio smjernice za podjelu sjeverozapadnog Irana^[135]. Njime su zapadne pokrajine uključujući Dagestan i sjeverni Širvan pripali Osmanskom, a sjeverne pokrajine uz kaspijsku obalu Ruskom Carstvu^[135]. Ubrzo moć Irana ponovno raste pod afšaridskim vladarom Nader-šahom koji Osmanlije i Ruse prisiljava na teritorijalne ustupke. Rusi se sukladno sporazumu iz Rašta (1732.) prvo povlače iz osvojenog Astarabada i Mazandarana, potom iz Gilana i Tališa, te konačno prema sporazumu iz Gandže (rus. Elizavetpol) i iz Bakua i Derbenta^[158].

Kraj 18. vijeka obilježava uspostava stalne ruske prisutnosti na Kavkazu^[135]. Nakon što je ponovo oslabila iranska centralna vlast pod zandijskom dinastijom, podređena Gruzija je 1781. sklopila sporazum s Rusijom u cilju da izbjegne velike iranske porezne namete. Novi iranski vladar Muhamed-han Kadžar odgovorio je na taj potez invazijom Gruzije i zauzimanjem Tbilisija, no to je izazvalo novu intervenciju Ruskog Carstva koje je ponovo zauzelo gradove Derbent i Baku odnosno kaspijsku obalu do Mogana^[135]. Aleksandar I. nastavio je s ekspanzionističkom politikom pa je prilikom proglasa 21. 9. 1801. pripojio Gruziju čime su započeli novi problemi razgraničenju dvaju carstava, a okončani su tek nakon devetogodišnjeg rata (1804. – 1813.). Prema Golestanskom sporazumu sklopljenom u oktobru 1813. Rusiji su pripali Širvan, Karabag i veći dijelovi moganskih stepa^[159], čime je državna granica po prvi put je precizno definirana^[135]. Sljedećih dvanaest godina nižu se granični incidenti koji su rezultirali novim Iransko-ruskim ratom (1826. – 1828.) odnosno sklapanjem Turkmenčajskog sporazuma u februaru 1828. godine^[160]. Novim sporazumom Rusija je dodatno pripojila kneževine Erevan (perz. Iravan), Nahčivan (perz. Nahdžavan) i Tališ čime je granica dodatno pomaknuta prema jugu. Njen zapadni dio zapravo je od početka bio dobro utvrđenom bojišnicom sastavljenom od topografskih i hidrografskih elemenata koji su služili kao prirodne zapreke ruskim prodorima^[135], a među takvima se najviše ističu rijeke Aras i Balha, dok su to na istočnom dijelu obronci Tališkog masiva i donji tok Astara-Čaja na kaspijskim padinama^[135].

Ove prirodne granice prilično su precizno dijelile moganske stepe na iranski i ruski dio, no granične probleme stvarali su učestali prelasci nomadskih plemena, osobito turkijskih Šahsevena na zimskim pašnjacima^[135]. Iranske vlasti nerijetko nisu oklijevale goniti ih i na ruskom teritoriju što je vodilo i prigovorima na službenoj razini. Rusi su ovaj problem početkom pokušali riješiti na način da je određenim plemenima iz Irana zabranjen prijelaz granice^[161], neka su deportirana iz Rusije u okolicu Urmije, a s Iranom je dogovoren proces uklanjanja problematičnih plemena s graničnog područja^[135]. Unatoč službenim dogovorima, neka plemena nastavljala su prkositi jednim i drugim vlastima pa su dvije zemlje 1869. godine ugovorile uspostavu trajnih graničnih patrola. Međutim, s obzirom da se ni one nisu pokazale učinkovitima ruske su vlasti 1884. odlučile u potpunosti zatvoriti granicu što se pokazalo katastrofalnim za pleme Šahseven jer je 35 od 56 klanova (5385 od 8635 obitelji) bilo prisiljeno provesti zimu na hladnom ruskom teritoriju^[162].

Iako je iransko-ruska granica bila zatvorenom za nomadska plemena, ostala je otvorenom za trgovinu tokom čitave druge polovice 19. vijeka odnosno sve do Prvog svjetskog rata^[135]. Osim aktivnog krijumčarenja^[163], važne legalne trgovačke rute karavanskog tipa protezale su se duž Arasa, posebno kod grada Džolfe^[164]. Drugi grad od velike ekonomske važnosti bila je kaspijska luka Astara u koju se pomorskim i kopnenim putem slijevala ruska roba, a potom otpremala prema Ardabilu i Tabrizu^[165]. Općenito, ova je granica bila najvažnijim ekonomskim i prometnim čvorištem između Irana i Evrope sve do Prvog svjetskog rata^[135]. Izgradnjom asfaltirane ceste od Anzalija do Teherana (1893. – 1899.) veliki dio trgovine preusmjeren je na pomorski promet, no izgradnja slične prometnice između Džolfe i Tabriza (1902.) odnosno željeznice koja je spajala Džolfu, Tabriz i Urmiju (1913. – 1916.) doveli su do revitalizacije cestovnog prometa^[135]. Ipak, navedena željeznica korištena je uglavnom za potrebe iranske vojske^[166].

Ruska revolucija iz 1917. godine gotovo je u potpunosti poremetila ekonomske i prometne odnose s Iranom koji su obnovljeni tek nakon što je 1957. usvojen zajednički pravilnik o preciznom definiranju granica, posebno uz korita Arasa i Astara-Čaja^[135]. Rusija je ranije potraživala potpuno pravo na rijeku Aras odnosno uspostavu granice uz njenu južnu obalu^[167], no takvi zahtjevi naišli su na protivljenje Irana. Konačni ishod sporazuma uključivao je ravnomjerno korištenje voda iz rijeka odnosno akumulacijskog jezera (kapaciteta 1.35 km³) nastalog izgradnjom brane pokraj grada Nahčivana (1967. – 1972.)^[135]. Ekonomska suradnja Irana sa SSSR-om nije dosegnula nekadašnju razinu, a glavnim trgovačkim rutama bili su luka Anzali i dva granična prijelaza pokraj Džolfe i Astare. Neposredno prije iranske revolucije iz 1979. godine, količina ruske robe otpremljene preko potonjeg naselja iznosila je svega 37.000 tona godišnje^[135]. Iranski izvoz u Rusiju uglavnom se svodio na prirodni plin koji je iz Astare transportiran plinovodom izgrađenim 1970. godine. Prema sporazumu Iran je SSSR-u isporučivao 10 milijardi m³ plina godišnje u zamjenu za pomoć u igradnji velike čeličane u Isfahanu^[135]. Rat između Armenije i Azerbajdžana (1988. – 1994.) koji se vodio neposredno uz granicu s Iranom nije izazvao nikakve promjene iste u fizičkom smislu, ali je doveo do humanitarnih problema odnosno priljeva hiljada armenskih i azerskih izbjeglica u Iran.

Granica s Irakom

Irak je država s kojom Iran ima najdužu granicu (1609 km^[1]), većim dijelom oblikovanu kroz iransko-turske ratove u novom vijeku^[168]. Mezopotamiju su oko 1500. godine u iransku državu uklopili Safavidi, no već početkom 1510-ih njene sjeverne dijelove prisvajaju Osmanlije^[169]. Sredinom 16. vijeka Iran je izgubio čitavu Mezopotamiju i bio je prisiljen na sklapanje Amazijskog (1555.) odnosno Istanbulskog sporazuma (1590.) kojima je i službeno potvrđena osmanlijska vlast nad osvojenim krajevima^[169]. Nakon uspješnih iranskih protunapada početkom 17. vijeka, granica s Osmanskim Imperijom usvojena je Zuhapskim sporazumom (17. 5. 1639.)^[170] koji je postao temeljem za današnju iransko-iračku granicu između Tigrisa i Zagrosa^[169]. Ipak, zbog nesavršenosti definicija i daljnjih sukoba, tokom sljedeća dva i pol vijeka sklopljeno je još niz sporazuma lokalnog karaktera.

Nakon što su osmanlijske snage 1838. i 1839. pokušale uništiti iransku luku Horamšaher u cilju da se međunarodna pomorska trgovina preusmjeri u njihovu Basru, na britanski poticaj okupljena je komisija sastavljena od predstavnika Osmanlija, Iranaca, Britanaca i Rusa koja je nakon četverogodišnjeg rada dovela do sklapanja drugog Erzurumskog sporazuma (31. 5. 1847.)^[171]. Njime je dogovoreno da će Iran prepustiti Osmanlijama područja zapadno od Zuhaba uključujući Sulejmanijsku pokrajinu u zamjenu za istočnu obalu Perzijskog zaljeva uključujući otok Hezr, luku Horamšaher i lijevu obalu Arvand-Ruda^[172]. Također, usklađeno je i iransko pravo na nesmetanu plovidbu Arvand-Rudom od ušća na jugu do dodirne granične točke dviju država na sjeveru^[173]. Iran se nije u potpunosti slagao sa odrednicama sporazuma jer je granica zapravo bila definirana istočnom (lijevom) obalom rijeke što je Osmanlijama otvaralo mogućnost da naknadno svojataju korito Arvand-Ruda^[174]. Drugi Erzurumski sporazum rezultirao je i izradom detaljne topografske karte između 1848. i 1865. godine^[169]. Tiskane su dvije odvojene karte; prva u mjerilu 1:84.000 iznad geografske širine od 36’N, a na drugoj je jedan inč predstavljao nautičku milju (tj. približno 1:73.000) i prikazivao je Perzijski zaljev ispod navedene širine^[169]. Unatoč opsežnom kartografskom radu, karte su se pokazale nepouzdanima s obzirom da je samo na prvih osam listova uočeno oko 4000 odstupanja^[175]. Konačno, 1869. godine izdana je ispravljena karta (tzv. Carte Identique) uz službeno priopćenje da Britanci i Rusi kao posrednici prepuštaju daljnja razgraničenja Irancima i Osmanlijama^[175].

Širenjem britanskih pomorskih i trgovačkih interesa u Mezopotamiji dovelo je do potrebe za što preciznijim definiranjem granica^[176], posebno nakon 1901. kada je Iran izdao koncesiju za crpljenje nafte Britancu Williamu D'Arcyju^[169]. Anglo-iranska naftna kompanija započela je bušenje na visoravni u okolici Kasr-e Širina (Kermanšaška pokrajina, Iran) i Mandalija (Dijalska pokrajina, Irak) koji su prema graničnoj karti Carte Identique djelomično bili u sastavu Osmanskog Carstva, no sukladno Erzurumskom sporazumu osmanlijske su vlasti pristale na crpljenje zbog izdašnih pristojbi^[169]. Britanci su ubrzo pregovarali i s Osmanlijama za slične koncesije u samoj Mezopotamiji^[177].

Njemački prijedlog o gradnji željeznice do Basre povećao je bojazan da bi lokalni iransko-osmanlijski rat mogao otvoriti vrata njemačkom utjecaju u Mezopotamiji pa je 1907. sklopljena anglo-ruska konvencija kojom su Britanci i Rusi odredili zone ekonomskog utjecaja u Iranu. Sporazum je također uključivao i poziv za detaljno određivanje iransko-osmanlijskih granica u cilju da se izbjegne svaki mogući sukob dviju sila^[169]. Na temelju istog u Teheranu je 21. 12. 1911. potpisan novi protokol koji je težio preciznom razgraničenju sukladnom Erzurumskom sporazumu, ali proces je tekao sporo sve dok britanski i osmanlijski ministri vanjskih poslova Sir Edward Grey odnosno Haki-paša u julu 1913. nisu pokrenuli energičniji rad komisije^[169]. Iste godine Britanija i Iran potpisali su novi protokol koji je Anglo-iranskoj naftnoj kompaniji dao prava na podizanje novih postrojenja oko Horamšahera i Arvand-Ruda. Njime je prekršen sporazum iz 1847. godine, ali je omogućio Britancima da izbjegnu osmanlijske pristojbe za pomorski promet^[169]. Ubrzo su uslijedile nove iransko-osmanlijske trzavice pa je 1913. u Istanbulu potpisan još jedan protokol prema kojem je njihova južna granica određena strogom sredinom Arvand-Ruda^[178]. Donji tok korita ostao je pod osmanlijskom kontrolom, izuzevši iranske luke Horamšaher i Abadan s Muhalom te četiri pripadajuća otoka između Abadana i Muavije odnosno dva otoka nasuprot Monjuhiju^[179]. U cilju da se izbjegnu daljnji veći sporovi, protokol je ograničio prava na potraživanje temeljenih na fizičkim izmjenama uzrokovanih morskim mijenama (npr. stvaranje novih ada)^[169]. Ostale odrednice sporazuma uključivale su i etničke podjele: granična kurdska plemena na sjeveru ostala su podijeljena bez obzira jesu li suniti ili šijiti^[180], dok su na jugu Arapi premješteni zapadno odnosno Iranci i Turci istočno od granice^[169]. Sva navedena razgraničenja označena su na detaljnoj karti koja je izrađena 1914. godine^[169].

Područja oko Hanakina prema sjeveru, okolice Kasr-e Širina na istočnoj obali Dijale i ostalih na koje je pravo polagala Anglo-iranska naftna kompanija, nakon Istanbulskog protokola prvo su pripojeni Osmanskom Imperiju (15. 5. 1914.)^[181], a potom nakon njegovog raspada uzrokovanog Prvim svjetskim ratom novonastalom Iraku (30. 8. 1925.)^[169]. Iranska vlada dugo je godina osporavala odredbe Istanbulskog protokola što se poglavito odnosilo na osmanlijsku pomorsku kontrolu nad Arvand-Rudom, tvrdeći pritom da je nevažeći jer ga nije ratificirao iranski parlament odnosno da je utemeljen na drugom Erzurumskom sporazumu kojeg su iranske vlasti ranije odbacile^[169]. Ova interpretacija događaja smatra se opravdanom prvenstveno zbog nejasnih definicija o lijevoj obali korita i zajedničkoj pomorskoj kontroli^[182], što je Irance navelo na snažniju diplomatsku angažiranost nakon raspada Osmanskog Imperija^[183].

Irak je 1921. nakon raspada Osmanskog Imperija postao dijelom Britanskog mandata Mezopotamije čime počinje nastupati kao osmanlijski nasljednik u starom graničnom sporu s Iranom po pitanju Arvand-Ruda^[184]. Dvije godine nakon što je postao punopravni član Lige naroda, Irak 29. 11. 1934. iznosi granični problem pred spomenutu organizaciju, a Iran je istovremeno zahtijevao da se riječna granica dviju suverenih država treba definirati talvegom odnosno linijom koja spaja najniže točke glavnog korita^[185]. Novi sporazum sklopljen 14. 7. 1937. granicu je djelomično odredio talvegom i jamčio je slobodan pomorski promet kroz Arvand-Rud, a sadržavao je i prijedlog o zajedničkom održavanju korita^[186]. Međutim, iako je iračka vlada priznavala iranski suverenitet nad uporištima koji su se protezali približno šest kilometara uz obalu nasuprot Abadanu, Irak je zadržao stvarnu kontrolu nad rijekom sve do aprila 1969. kada je baathistički režim po prvi put odlučio provjeravati dokumente brodova u Arvand-Rudu i zatražio od iranskih plovila da spuste zastavu prilikom uplovljavanja u rijeku^[187]. Na temelju međunarodnog zakona prema kojem su bilateralni ugovori važeći sve do promjene okolnosti, iranska je vlada 19. 4. iste godine proglasila sporazum iz 1937. potpuno nevažećim^[188]. Tadašnji iranski vladar M. Reza Pahlavi također je tvrdio kako je navedeni sporazum bio nametnut Iranu od strane Britanskog Carstva^[184].

Prilikom održavanja OPEC-ovog sastanka na vrhu, uz posredovanje Alžira 6. 3. 1975. susreli su se iranski vladar M. Reza Pahlavi i irački potpredsjednik Sadam Husein u cilju da redefiniraju zajedničke državne granice^[189]. Prema konačnom dogovoru uspostavljeno je 593 novih graničnih točaka i usuglašeno da talveg posluži kao granica od Arvand-Ruda do Perzijskog zaljeva^[190]. Alžirski sporazum također je uključivao i obustavu iranske potpore kurdskim pobunjenicima u sjevernom Iraku odnosno iračke potpore arapskim separatistima u Huzestanu, te pristanak Irana da vrati Iraku nekoliko spornih područja između Sulejmanije i Mandalija odnosno ravnomjerniju raspodjelu tamošnjih zaliha riječnih voda^[184]. Nakon iranske revolucije iz 1979. granični sporovi i dalje nisu ostali riješeni, a iračko ministarstvo vanjskih poslova tvrdilo je da nova iranska vlada odbacuje Alžirski sporazum. Četiri mjeseca kasnije tj. 30. 10. irački predsjednik Sadam Husein obznanio je da odbacuje isti sporazum, a sljedećih godinu dana redaju se međusobna optuživanja i povremeni granični sukobi^[184]. Dana 17. 9. 1980. Irak je pod izgovorm da Iran izbjegava granične obaveze i službeno proglasio Alžirski sporazum ništavnim^[191], a pet dana kasnije pokrenuo je i vojnu agresiju na Iran^[192]. Nakon osam godina rata, Iran i Irak su 20. 8. 1988. pristali na prekid vatre i rješavanje graničnih sporova uz posredovanje Ujedinjenih naroda^[184].

Granica s Pakistanom

Iranska granica s Pakistanom nalazi se u regijama Sistanu odnosno Balučistanu i proteže se 978 km^[1] u smjeru sjever-jug. Ovo slabo naseljeno područje koje nikada nije izazivalo veću zainteresiranost kartografa uz manje je prekide bilo sastavnim dijelom historijske iranske države još od ahemenidskog perioda^[130], ali početkom 19. vijeka kao posljedica sukoba iranskih (Safavidi, Afšaridi, Zandijci) i paštunskih dinastija (Hotaki, Durani) u istočnom Balučistanu nastaje niz manjih nezavisnih državica među kojima su bile i balučke kneževine Haran i Kalat^[130]. Istovremeno, u Indiji se širi utjecaj Britanske Istočnoindijske kompanije što je sredinom 19. vijeka rezultiralo pripajanjem spomenutih kneževina^[193] odnosno nastankom nejasno definirane iransko-britanske granice koja se politički održala sve do 1947. godine^[130]. Balučistan za Britance ubrzo postaje od vitalnog strateškog značaja zbog planova o izgradnji telegrafa od Londona do Indije^[194] kao i mnogo širih geopolitičkih previranja na svjetskoj razini u čemu su glavnim suparnicima smatrali Ruse i Nijemce koji su također pokazali interes za regiju^[130]. Cjelokupnu situaciju dodatno su otežavali i lokalni sukobi Irana na zapadu, paštunskih plemena na sjeveroistoku, te balučkih na istoku regije tj. u Haranu i Kalatu pod britanskom upravom. Zbog svih navedenih faktora Britanci su početkom 1870-ih odlučili posredovati u svim teritorijalnim sporovima između triju strana^[195], a granica Irana s Haranom i Kalatom (tadašnji sastavni dijelovi Britanskog Radža, kasnije Pakistana) određena je kroz dvije etape: godine 1871. Goldsmidovom komisijom određen je njen južni dio s Kalatom^[143], te potom između 1895. i 1905. Holdichovom komisijom njen sjeverni dio s Haranom^[196].

Sastavljanje trojne komisije dogovoreno je još 1870. godine, ali je odgođeno na zahtjev afganistanske vlade zbog unutrašnjih političkih problema^[195]. Granična komisija konačno je sazvana godinu dana kasnije i sastojala se od časnika iranskog ministarstva vanjskih poslova Mirze Masum-hana Ansarija u službi Nasrudin-šaha, kalatskog predstavnika Fakira Muhamed-hana, te britanskog pukovnika F. J. Goldsmida koji je ujedno bio zadužen i za projekt izgradnje britansko-indijskog telegrafa^[197]. Početni britanski prijedlozi naišli su na oštre osude i iranskog i kalatskog predstavnika, a u žarištu spora našli su se Kuhak i Isfandak^[198]. Goldsmid je odlučio pogodovati Iranu i prepustio mu navedene dvije strateške točke zajedno s teritorijem između rijeka Dašt i Nahang sve do luke Gvadar na obali Indijskog oceana^[199], no njegov prijedlog naišao je na otpor britanske uprave u Kolkati pa su potonja područja ipak pripala Britanskoj Indiji. Time je definiran južni dio njihove granice, no granični spor oko Kuhaka, Isfandaka i doline Maškela ostao je neriješenim^[199]. Ova područja protezala su se sve do Helmanda približnom dužinom od 500 km, a otegotne okolnosti u razgraničavanju bile su nepostojanje relevantnih karata i upravni sporovi kneževina Haran i Kalat^[200]. Njihovo rivalstvo ubrzo je iskoristio Iran poslavši 1875. godine vojsku u Kuhak i Isfandak, što je 20 godina kasnije nagnalo Britance da u Teheranu službeno sazovu novu arbitražu (27. 12. 1895.)^[200].

Novu komisiju vodili su iranski časnici i britanski pukovnik T. H. Holdich^[201], a nakon manje od četiri mjeseca istraživanja utvrđena je karta s granicama prema kojima su dva sporna mjesta zajedno sa zapadnim dijelom doline Maškela u konačnici pripala Iranu^[202]. Međutim, novi problemi pojavili su se 1902. kada je Holdich prilikom okolčavanja granice sjeverno od Džalka primjetio da postoje odstupanja u odnosu na arbitražnu kartu tj. da su područja oko strateški važnog Mirdžava pogreškom prisvojena Britanskoj Indiji^[203]. Britanci su ovo pokušali ispraviti brzopletom izradom novih graničnih karata kojima bi prisvojili sporna područja, no to je izazvalo oštru reakciju Irana i odnosi dviju zemalja značajno su pogoršani^[203]. A. H. McMahon, britanski pukovnik koji je istovremeno sudjelovao i u razgraničenju Irana s Afganistanom, predložio je 1904. britanskim vlastima nametljiv pristup prema Iranu odnosno uspostavu tzv. „crvene linije” još dublje na njegovom teritoriju, ali takav prijedlog odbijen je uz posredništvo britanskog ministra u Teheranu koji je uvjerio Britance da Iran neće pristati na ustupke tj. da se trebaju držati Holdichove „plave linije”^[203]. Ubrzo se u iransko-britanski spor uključila i Rusija^[204] poticajući lokalne namjesnike da ometaju britansku trgovinu u Sistanu pa su Britanci pristali na iranske uvjete^[205]. Novi sporazum sklopljen je 13. 3. 1905. čime je priznat iranski suverenitet nad Mirdžavom odnosno padinama planine Kuh-e Malek Siah^[205].

U 20. vijeku granice se nisu nimalo mijenjale iako je 1938. i 1939. sklopljeno nekoliko graničnih sporazuma lokalnog karaktera^[205]. Godine 1948. britanski Balučistan je raspadom Britanskog Carstva izgubio je svoj identitet i postao dijelom nove države Pakistan, a dvije godine kasnije Britanci su Pakistancima predali čitavu graničnu dokumentaciju^[205]. Iste godine Iran i Pakistan sklopili su bilateralni granični ugovor kojim su uglavnom potvrđene starije smjernice po pitanju razgraničenja Mirdžava i Kuh-e Malek Siaha^[205]. Godine 2007. Iran je objavio kako će čitavom dužinom granice s Pakistanom podići zidanu ogradu visine tri metra s bodljikavom žicom^[206] u cilju da spriječi krijumčarenje, trgovinu drogom i terorističke napade od strane radikalnog Džundalaha^[207]. Ovim projektom granica će postati jedna od 13 ograđenog tipa u svijetu^[206].

Granica s Turkmenistanom

Sjeveroistočna iranska granica hiljadama godina bila je od ključne strateške važnosti s obzirom da je dijelila Iransku visoravan od otvorenih centralnoazijskih stepa iz kojih su nerijetko prodirale nomadske konjice poput Skita u starom odnosno turkijskih i mongolskih hordi u srednjem vijeku. Još za vrijeme partskog perioda prema sjeveroistoku je podignut veliki gorganski zid, fortifikacije duljine 195 km (najveće takve vrste nakon Kineskog zida) arheolozima poznate kao „crvena zmija”. Historijski događaji na granicama prema Turanu ili Turkestanu odigrali su veliku ulogu u perzijskoj književnosti i iranskoj mitologiji među kojima je najpoznatija legenda iz Firdusijeve Šahname o strijelcu Arašu koji je na Damavandu požrtvovno izgubio život odapinjući graničnu strijelu između Irana i Turana, a ta se legenda slavi i dan danas tokom godišnjeg iranskog festivala Tiregana^[2].

Kao i u slučaju iranskih granica u regiji Kavkaza, granice s Turkmenistanom (1205 km^[1]) plodom su političkih sukoba s Rusima. Za razliku od razvoja događaja zapadno od Kaspijskog jezera, prodor Ruskog Carstva u donji dio Centralne Azije nije izazvao izravan sukob s Iranom^[135]. Međutim, Golestanski sporazum (kojeg je učvrstio onaj iz Turkmenčaja) omogućio je Rusiji monopol pomorske moći u Kaspijskom jezeru. Prema prvoj i dugo vremena jedinoj točci sporazuma, Rusija je nakon 1838. uz okupaciju otoka Ašurade na prilazu Gorganskom zaljevu imala pravo na pomorsku bazu koja se bila operativna sve do kraja 19. vijeka^[135]. Godine 1854. Iran je zatražio napuštanje Ašurade, a Rusija je pristala uviđajući da veću prijetnju njenim vojnim interesima predstavljaju turkmenska plemena. Prilikom posjete otoku 1866. godine, iranski vladar Nasrudin-šah usuglasio se s ruskom politikom prema Turkmenima^[208]. Slijedom ovih događaja popraćenih i postupnim rastom kaspijskog vodostaja koji je rusku bazu učinio neupotrebljivom, ona je 1869. premještena u Krasnovodsk^[135]. Zbog iranskih prigovora ruska je vlada objavila da njihovom granicom smatra donji tok Atraka, na temelju čega je sjeverno od njegovog ušća pokraj Čekišlera podigla graničnu bazu^[209].

Druga faza u definiranju granice bila je povezana s pacifikacijom turkmenskih plemena, aglomeracije nomadskog i polunomadskog stanovništva koje je prebivalo na području slabo određenih okvira^[135]. Većina tih plemena u 19. vijeku prihvatila je uvjetnu ovlast hivskog kana, no ranije su u Iranu bili poznati po povremenim upadima na Iransku visoravan^[210]. Zbog toga se iranska politika prema turkmenskim plemenima tokom safavidske vladavine u 17. i 18. vijeku sastojala od naseljavanja kurdskog i azarskog stanovništva u Horasan gdje su odigrali ulogu čuvara prirodne granice na istočnom Alborzu odnosno Kopet-Dagu^[135]. Iranske su vlasti nadalje nastojale ostvariti prevlast nad graničnim plemenima pa je u vrijeme vladavine Nader-šaha Afšara (1736. – 1747.) uz sjeveroistočne planinske oaze podignut niz stalnih garnizona^[211]. Kroz 19. vijek ovi su garnizoni postupno nestajali pod pritiskom Tekea, a posljednji među njima bili su Gjaurs i Anau (1861.) nakon čega je Iran odustao od daljnjih potraživanja prava na navedene položaje^[212]. Nakon što su ruske snage 1880-ih pacificirale plemena Tekea, planine u Horasanu postale su prirodnom granicom. Prema Teheranskom sporazumu iz 1881. definirana je precizna granica koja se protezala od Atraka do Čata^[213], a potom je pratila planinska podnožja do Luftabada u okolici Dargaza^[135]. Ovim su sporazumom gotovo sva turkmenska plemena iz područja oko Dargaza uključena u Rusko Carstvo, dok su na tlu Irana ostale malene skupine poput one u dolini Kalat-e Čenara koja je jednovremeno bila vazalom kurdskog hana u Dargazu^[214]. Sporazum je plemenima s iranske strane zabranjivao sve poljoprivredne djelatnosti koje bi mogle onemogućiti protok vode na sjeveroistočne padine tih planina^[135]. Grad Sarahs na istočnom dijelu granice 1884. postao je dodirnom točkom s obzirom da su Rusi okupirali stari dio grada na istočnoj obali Hariruda dok je zapadni ostao u rukama Irana. Time je rijeka postala prirodnom granicom i protezala se sve do Afganistana, no područje između Luftabada i Sarahsa ostalo je nedefinirano^[135]. Rusi su prvenstveno imali pretenzije na Kalat-e Naderi jer su ga imali u planu mijenjati za dio Mogana, ali Iran je odbacio takvu ideju pa je granica ostala u podnožju planina dok su njene fiksne točke određene tajnim sporazumom sklopljenim 1883. godine^[215].

Granica duž planinskog područja odmah se pokazala učinkovitom, ali njeni dijelovi uz rijeku Atrak dugo su vremena ostali teoretskog karaktera i iranska vlada imala je uvjetnu kontrolu nad turkmenskim stanovništvom u dolinama Atraka^[216]. Ruski granični službenici koji su održavali uredne odnose s turkmenskim plemenima južno od rijeke tokom 1870-ih i 1880-ih godina nadalje^[217], sve do Prvog svjetskog rata pokušavali su kontrolirati sve one koji su redovito prelazili na ruski teritorij^[135]. Do konačne pacifikacije iranskog dijela turkmenskog stanovništva došlo je nakon jeseni 1925. godine odnosno tokom vladavine Reza-šaha Pahlavija (vl. 1925. – 1941.)^[135]. U to vrijeme većina Jomuta naselila se u SSSR-u, no nakon sovjetske kolektivizacije masovno su se počeli vraćati u Iran 1930. godine^[218].

Ekonomske aktivnosti na iransko-turkmenskoj granici prije ruske penetracije iz 19. vijeka bile su vrlo ograničene i sastojale su se od jedne ili dviju karavana koje su prometovale između Astarabada i Mašhada s jedne odnosno Hive s druge strane^[219]. Međutim, pacifikacija turkmenskih plemena u Ašgabatu i Mervu odnosno izgradnja kaspijske željeznice rezultirali su razvojem granične trgovine preko planina u Horasanu^[220]. Glavna os ove trgovačke rute bila je cesta između Ašgabata i Kučana čiji je ruski ogranak dovršen još 1888. godine, a iranski dio tad još nije bio gotov. Izgradnja iranskog ogranka prvotno je povjerena austrijskom generalu A. J. Gasteigeru, no kasnije je razriješen dužnosti i njegovo mjesto zauzeo je M. H. Malek al-Todžar iz Mašhada^[221]. Brojne karavanske rute otvorene su kroz prijevoje oko Kake, Dušaka i Kizil-Arvata^[135], a zbog uspona trgovine podignuta su i neka nova granična naselja poput Badžgirana koji je brzo rastao s obje strane granice^[222]. Količina ruske robe na tržištu u iranskom Mašhadu tokom 1890-ih premašila je onu iz Britanske Indije^[223] i bila je vodećim izvorom evropskih industrijskih proizvoda u Horasanu sve do konca Prvog svjetskog rata^[135]. S druge strane, iranski izvoz uglavnom se sastojao od poljoprivrednih proizvoda, prvenstveno vune i kože. Trgovinska razmjena između dviju zemalja ostala je aktivna sve do konca 1920-ih kada je sovjetska kolektivizacija u SSR Turkmenistanu rezultirala njenim naglim padom^[224]. Istovremeno, dio granice oko Atraka nije bio pacifiziran i gotovo nikada nije igrao ekonomsku ulogu^[135]. Godine 2007. oko 75 km južno od Sarahsa na graničnoj rijeci Harirud izgrađena je tzv. Brana prijateljstva^[225].

Granica s Turskom

Iranska granica s Turskom danas je relativno kratka (511 km^[1]) u odnosu na ostale, no njen razvoj ima dugu historijsku pozadinu jer je plodom novovjekovnih iransko-turskih ratova koji su također oblikovali i mnogo dužu granicu s Irakom^[168]. Područje sukoba između Osmanlija i iranskih dinastija okvirno se protezalo od Kavkaza do Perzijskog zaljeva^[169], iako je bilo i privremenih prodora do centralne Anatolije na zapadu do iranskog Azarbajdžana na istoku. Prvi iransko-turski rat započeo je neposredno nakon uspona Osmanskog i Safavidskog Imperija pod Selimom I. (1512. – 1520.) odnosno Ismailom I. (1501. – 1524.), a prevagu su odnijeli Turci koji su nakon bitke kod Čaldirana (1514.) zauzeli zapadni Azarbajdžan zajedno s Tabrizom kao najvažnijim gradom^[226]. Uskoro je Iran izgubio i zapadni dio regije Kurdistan, a tokom vladavine šaha Tahmaspa I. (1524. – 1576.) Osmanlije su nastavile prodor i pripojile veći dio istočnog Kurdistana i Mezopotamiju^[169]. Granice su relativno stabilizirane sklapanjem Amazijskog sporazuma (1555.) prema kojem nije definirana linija već pojas razgraničenja koji se protezao kroz Gruziju i Armeniju preko zapadnog Zagrosa sve do Basre^[169]. Odrednice ovog sporazuma u većoj su mjeri potvrđene novim Istanbulskim sporazumom (1590.) na koji je Iran bio prisiljen nakon osmanlijskog napada na Bagdad. Međutim, nakon što je neutralizirao uzbečku prijetnju na sjeveroistoku, iranski šah Abas I. Veliki (1588. – 1629.) započeo je niz uspješnih vojnih operacija kojima su